Kako smo se borili protiv izdajnika

Detalji

Objavljeno: Petak, 24 Srpanj 2015 17:05

fShare

Tweet

last temptation is the greatest treason, to do the right deed for the wrong reason. T. S Eliot. ( Posljednje izkušenje je najveća izdaja, činiti pravo djelo za krivi razlog )

Ne znam je li hrvatski narod kroz svoju dugu burnu i najviše krvavu povijest u svojim njedrima odgajao više izdajnika od drugih naroda,ali vjerujem da je od dolaska u svoju današnju postojbinu do dan danas imao mnoštvo onih koji su iz raznih pobuda uvijek bili spremni stupiti u službu neprijatelja svoga naroda. Uvijek ih je bilo svih vrsta, boja i profesija, ali nikad ih nije bilo toliko koliko u zadnjih stotinjak godina. Na primjer, do početka 20. stoljeća nikad nismo imali toliko “učenih” izdajnika koji su hrvatski narod svijestno gurali u propast, istodobno tumačeći kako mu tom svojom izdajničkom rabotom čine veliko dobro. Sjetimo se raznih Trumbića, Supila,Meštrovića,Kljakovića i drugih samopozvanih lidera nekadašnjeg “Jugoslavenskog odbora”.

Sjetimo se i njihovih krvavih slijedbenika poput Grge Anđelinovića, brata djeda Vesne i Zorana Pusić. Sjetimo se i onih poput Mačeka i njegovih drugova koji su poslije podmuklog ubojstva hrvatskih zastupnika na čelu s Stjepanom Radićem opet dragovoljno sjedili u Beogradskoj skupštini, dokazanom srbijanskom leglu ubojica, iako je Radićeva posljednja poruka bila - Nikad više u Beograd. Poput onih iz “Jugoslavenskog odbora” i Mačekova skupina je otišla u Beograd s dobrim namjerama, s namjerama s kojima je, kako reče Samuel Johson, popločan put do pakla. Maček koji je kao dopredsjednik jugoslavenske velikosrbske vlade bez imalo sustezanja podpisao pristup Jugoslavije Trojnome paktu kako bi je time zaštitio od napada snaga Sila osovine. I poslije tkzv. Beogradskog ( ustvari engleskog ) puča bio je spreman podpisati i pakt s Velikom Britanijom, ali kad su poslije tog puča Sile Osovine napale njegovu Jugoslaviju, ne jednom, nego tri puta je odbio ponudu njemačkog poslanika dra Edmunda Weesenmayera da proglasi slobodnu Hrvatsku državu i da bude njen prvi predsjednik. Sve je to, kako je jednom izjavila njegova supruga, radio za to “kaj je bil mirovnjak”.

Ali najrazličitije vrste izdajnika u hrvatskom narodu prouzročio je jugokomunizam. Neki stalno tvrde da je postojao nekakav “hrvatski” komunizam, što nikako ne drži vodu, jer u svojoj srži, u prvim redcima svog statuta , boljševički stil komunizma (a nikakav drugi nije ni postojao ) negira postojanje nacije. Nu pošto jugoslavenstvo nije bilo nikakva nacionalnost nego, kako se to danas lijepo na “srpskohrvatskom” kaže, regionalnost, mogao je postojati samo jugoslavenski komunizam, a to je ustvari i bio i tako se je i nazivao. Stoga, nikako i nikada nije postojao nikakav : ruski, srbski, slovenski, hrvatski i bilo čiji drugi nacionalni komunizam, pa tako ni Titov, ni Hebrangov, ni ničiji drugi komunizam nije nikad bio niti je mogao biti hrvatski nego samo i jedino kao jugoslavenski ogranak boljševičke komunističke Internacionale.

Kako rekoh, iako nisam siguran da smo mi Hrvati uvijek imali više izdajnika od drugih naroda, ali sam siguran da smo ih imali - i danas imamo, više raznih vrsta i boja od svih drugih naroda. Uvijek smo ih imali, i imamo, u svim slojevima društva od raznih degenerata, umno poremećenih sociopata i običnih kriminalaca do najobrazovanijih intelektualaca. Ali najopasniji i najomraženiji bili su i jesu oni koji su se pošto su obukli svećeničko ruho zakleli služiti Bogu, a stupili u službu sotone.

Jedan od najgorih među ovima bio je bosansko-hercegovački fratar Bosiljko Bekavac. Stigao je u Ameriku negdje 1953. g, ali nikad nije kao svećenik djelovao u nijednoj hrvatskoj župi, jer kao poznatom izdajniku suradniku najprije OZN-e i kasnije UDB-e u onim za hrvatski narod najcrnjim vremenima odmah po završetku 2. svj. rata, nije se usudio pokazati svoj izdajnički obraz pred mlađom generacijom hrvatskih emigranata koji su u skoro svim hrvatskim župama bili u većini. On je zato svoje đavolske liturgije služio u stranim crkvama gdje nitko nije ništa znao o njegovoj prošlosti. Kad bi dolazio među Hrvate, onda bi to uvijek bilo među one stare pečalbare koje je jugo-agitprop davno pretopio u nekakvu novu otupljenu hibridnu jugo-hrvatsku sivu masu poput one koju je pok. dr Mile Budak nazvao govedovcekoze. Pokrovna organizacija tih većinom straih emigranata koji su robovali po rudnicima Pennsylvanije, Kentuckija i West Virginije, Ohia i drugih, kao i njihovog potomstva rođenog u Americi bila je Hrvatska bratska zajednica . Pošto u ona vremena, u drugoj polovici 19-og i početkom 20-og vijeka, ti naši jadni doseljenici nisu imali nikakva, pa ni ono najosnovnije (pogrebno) osiguranje, a mnogi od njih su mladi umirali, od eksplozija plina, zatrovanja ugljenom prašinom, prilikom urušavanja rudnika i raznih drugih nevolja,ulaganjem svojih teško zarađenih ušteđevina osnovali su neku vrstu osiguravajućeg zavoda koji će pokrivati njihove pogrebne troškove. Tako je u Pittsburgu u državi Pennsylvania 1894. g. utemeljena Hrvatska bratska zajednica. Ali, bez obzira gdje se ono nalazilo i za koji razlog je bilo utemeljeno, sve što je imalo hrvatski predznak ubrzo je došlo pod udar velokosrbske, a.k.a jugoslavenske, promičbe. To se ubrzo dogodilo i s ovom iz vrlo plemenitih pobuda osnovanom organizacijom. Najprije su kupnjom pogrebnog osiguranja i neki američki Srbi ušli u njeno članstvo gdje su zajedno s grupom jugonastrojenih Hrvata počeli propagirati ideju o “balkanskoj braći grčke, rimske i turske vere”. I sve je to nekako labavo klapalo do završetka 2. svj. rata, kad su kontrolu nad ovom organizacijom preuzeli odnarođeni tipovi,notorni jugofili, poput Johna Badovinca. Tada je ova organizacija postala centralno stjecište jugoboljševizma u Sjevernoj Americi radi čega je od svih domoljubnih Hrvata smatrana sedmom republikom SFRJ-a.

Njezino glasilo “Zajedničar” postalo je tada samo još jedna filijala “Borbe”, “Ilustrovane Politike”, “Slobodne Dalmacije” i svih drugih jugoboljševičkih medija.

Tu je druga fratra Bosiljka Bekavca čekalo unaprijed pripremljeno mjesto gdje je 1962. postavljen za glavnog urednika tog glasila.

Bosiljko Bekavac rođen je u Obrenovcu kod Konjica 1906. g.

Zaređen je za svećenika 1935. Služio je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima: Fojnica,Kreševo,Osova,Kiseljak.

U onim groznim poratnim godinama ( 1945. - 1949. ) na zapovijed OZN-e najprije je postavljen za gvardijana u Kreševu, a kad je tu završio svoj izdajnički posao, premješten je za župnika u Kiseljak. U to doba u planinama oko Fojnice , Kreševa i Kiseljaka krio se velik broj hrvatskih vojnika “križara” koji se nisu povukli s Hrvatskom vojskom prema Austriji u svibnju 1945.,nego su ostali iz hrvatskih planina nastaviti borbu protiv omraženog okupatora. UDB-a je znala da su ovi gerilci u svim okolnim mjestima imali velik broj jataka i suradnika.

Kako je poznato svi ti ljudi bili su revni katolici koji su čvrsto vjerovali u neoskvrnjenost Katoličke crkve, dostojanstvo i vjernost njenih svećenika, a posebno u zaštitu svetinje tajne izpovijedi.

To su djelatnici bivše OZN-e , sada UDB-e vrlo dobro znali. Kako su u svim slojevima društva, pa tako i među svećenstvom, imali mali ali odani broj svojih simpatizera, odmah su se potrudili da pomoću jednog od njima najvjernijeg suradnika skuju dobro kamuflirani plan u koji nitko neće posumnjati.

I za to su odmah za gvardijana u Kreševu postavili svog najvjernijeg suradnika Bosiljka Bekavca. Može se u bezkraj nagađati iz kojih razloga je Bekavac kao fratar stupio u službu antikrista i njegovih najkrvoločnijih dželata, masovnih ubojica njegovoga naroda, ali kad se pogleda na njegove strašne zločine, na koncu se mora doći do zaključka da on to nije učinio ni radi novca, niti radi privrženosti boljševičkoj ili bilo čijoj ideologiji, nego za to što je od svoga rođenja njegova duša bila u vlasništvu sotone.

Da je to jedini mogući razlog posvjedočiti će samo nekoliko njegovih zločina izdaje. Navodim samo nekoliko, jer za opisati sve njegove zločine potrebna bi bila debela knjiga.

U planinama oko Kreševa djelovala je tada dosta brojna grupa križara na čelu s Antom Brkljačićem i Stjepanom Šimićem.

Bekavac je s njima uzpostavio vezu i ugovorio da dođu na sastanak u njegovom stanu s “predstavnicima križara koji su tajno došli iz inozemstva”.

I ubrzo jedne tamne noći Brkljaćić je s još trojicom križara došao na taj “sastanak”. Tu ih je već čekao Bekavac s još četiri osobe u fratarskim habitima. Prije ulazka u sobu gdje će se održati “sastanak” Bekavac je naredio križarima da sve oružje koje kod sebe imaju moraju ostaviti u jednoj sobi u predvorju koja će po tom biti zaključana. Bekavac im je obrazložio da je to za to ‘jer Crkva ne dozvoljava da se bilo kakvo oružje unosi u posvećene prostorije’.

Moglo bi se pomisliti kako to da su ti iskusni ratnici tako lako pali u tu obmanu, ali onaj tko se imalo razumije u vjernost i odanost bosansko-hercegovačkih Hrvata svojim fratrima koji su kroz 400 godina turske okupacije s krunicom u jednoj, a s sabljom u drugoj ruci u tim zemljama branili - i obranili, vjeru Kristovu, fratara koji su uvijek bili spremni za tu svoju, i svoga naroda, vjeru časno poginuti, može to lako shvatiti.

U drugim “posvećenim” sobama župnog stana bila je skrivena naoružana grupa udbaša koji će na ugovoren znak skočiti u pomoć Bekavcu i drugovima. Tako je i bilo. Kad se poslije izvjesnog vremena društvo malo opustilo, Bekavčevi “fratri” su odjednom izpod svojih haljina izvukli oružje i bacili se na Brkljačića i njegove križare. Nu kao hrvatski ratnici križari su tijekom rata bili navikli na borbe ‘prsa u prsa’, pa je došlo je do ljute bitke, ali Bekavac je odmah dao znak drugim udbašima koji su s oružjem nahrupili u prostoriju. Križari su bili svladani.

Nu u šumi je ostala glavnina križarskih snaga na čelu s hrabrim Šimićem.

U to doba u gornjem dijelu župnoga stana stanovala du dva udbaša. Narod za to uobće nije znao. Iz toga stana skoro svake noći čuli su se jauci i krikovi ljudi koje su ovi udbaši mučili. Kad su se neki župljani radi toga obratili Bekavcu on im je odgovorio da se radi o nekim duhovima koji se tu javljaju. Da bi se dočepali Šimićeve grupe Bekavac je u svoj đavolski stan namamio Šimićevu zaručnicu Dragicu. Tu su je strašno mučili, a onda odpremili u Sarajevo, gdje je na kraju umorena. Prije smrti Dragica je nekako uspjela na zidu ćelije napisati tko je zapravo Bosiljko Bekavac.

Po nalogu UDB-e Bekavac je na kratko vrieme otišao u šumu, kako bi “izpovjedao” križare. Tako je uhvatio vezu s Šimićem. Jenog dana nagovorio je Šimića da se s njim odveze u Sarajevo radi nabave novijeg oružja i streljiva. Na putu u blizini Alipašina mosta bila je postavljena udbaška zasjeda. Kad su se približili zasjedi Šimić je osjetio da tu nešto nije u redu i pokušao izskočiti iz auta, nu Bekavac se bacio na njega i u nastalom hrvanju zadržao ga nekoliko minuta dok su stigli udbaši. Šimić je tada teško ranjen i uhvaćen. Od tada Šimiću se zameo svaki trag.

Poslije hvatanja Šimića, UDB-a je s pomoću Bekavca uhvatila još 24 člana njegove grupe, a trojica su uspjela pobjeći u Zec planinu u grupu Pere Bilića. Kasnije je i ta grupa odkrivena i u krvavoj borbi sva izginula. U džepu mrtvog Bilića udbaši su našli popis križarskih jataka.

Među prvim jatacima bio je “fra” Bosiljkov stric, Andrija Bekavac.

Odmah je uhićen i odveden u Konjic gdje je čriri dana kasnije nakon neopisivih mučenja izdahnuo.

Poslije toga nastala su masovna uhićenja i razseljavanja. U selu Zagorci ostala je još bila samo studentica Marica Hočevar. Bekavac je poručio da je dovedu u njegov župni stan kako bi je poslao u Đakovo kod časnih sestara.

Čim je došla u Bekavčev stan došli su udbaši, svezali je i odveli u Sarajevo gdje je odmah, bez ikakva suđenja ubijena tako da ne bi uspjela odati Bekavca.

Ovo su samo neki od zločina Bosiljka Bekavca koje je počinio u 8 godina svoje idajničke službe krvnicima svoga naroda - i svoje bliže rodbine.

Kako svemu, pa tako i svakome zlu mora doći kraj, narod je 1953. napokon saznao za Bekavčeve izdaje. Znajući da su mu, ostane li u njegovoj Jugoslaviji, dani odbrojeni zatražio je pomoć svojih udbaških vođa koji su ga 23. svibnja 1953.,pod izlikom da ide kod svoga strica, istoimenog fratra, odpremili u Ameriku.

Jedne subote u ljeto 1968. nazvao me Drago Kenderić da je upravo saznao da za glavnog govornika na nekakvu proslavu Seljačke stranke i Hrvatske bratske zajednice u Hamiltonu dolazi zlikovac Bosiljko Bekavac, pa ako ikako mogu da odmah dođem kod njega. To mi nije bilo tako teško jer smo stanovali u istoj ulici ( Gage Avenue ). Dragina kuća bila udaljenja svega nekih 500 metara od moje,pa sam za svega nekoliko minuta bio kod njega.

Uz pisaći stroj Drago je tada imao i “Gestetner” ( rotostroj za umnožavanje, jer onda još nije bilo fotokopijera ni komputera ). Odmah smo stupili u akciju. Drago Kenderić bio je jedan od preživjelih bojovnika Hrvatske ratne mornarice s Azovskog mora. Upoznao sam ga 1962. g. u hotelu Chateau Laurier koji se nalazi ublizini knadskog parlamenta u Ottawi, glavnom gradu Kanade. Tu smo došli na sastanak koji je bio sazvan s namjerom osnivanja “Saveza kanadsko-hrvatskih društava” kao jedne pokrovne organizacije za brojna hrvatska društva i organizacije u Kanadi. Glavni inicijatori te plemenite ideje bili su dr Stjepan Dubičanac koji je kao mladi liječnik, ustaški dragovoljac, čitav 2. svj.rat proveo u rovovima spasavajući ranjenike, te dična starina prof. dr Milivoj Mostovac, ing. Pere Ćulumović i drugi.

Ja sam došao kao delegat iz Londona, a mislim da je Drago došao iz Sudbury-a. Tu sam također upoznao ustaškog satnika Josipa Hećimovića, autora knjige “ U Titovim marševima smrti”, mučenika koji je na Križnom putu od Bleiburga do Beograda preživio strahovita mučenja i preživio dva srijeljanja. Nedugo poslije ovog sastanka umro je od neizliječivih rana prouzročenih srbokomunističkom tanadi.

Nakon trodnevnog zasjedanja Savez je bio osnovan, ali,nažalost, i s njim se dogodilo ono što se dogodilo ( i događa ) sa svim pokušajima ujedinjenja oporbenih udruga u današnjoj Hrvatskoj. Nu, takvi smo mi Hrvati. Bili i ostali.

Drago Kenderić bio je rastom onizak čovjek, uvijek nasmijan i uvijek spreman za akciju. Možda za to što je 4 godine svoje mladosti proveo u krvavim bitkama protiv svih neprijatelja Hrvatske, posebno kao pripadnik Hrvatske ratne mornarice u bitkama s boljševicima na Azovskom moru, ovaj izvanredno hrabri Slavonac ničega nije plašio.

To je bio onaj Drago koji je, ne brinući za svoj život, 1945. i 1946. iz engleskih zatvora u Italiji spasavao hrvatske vojničke i političke prvake koje je britanska tajna služba na čelu s zloglasnim Stephenom Clissoldom, u savezu s Titinom oznom, lovila i prisilno vraćala u sigurnu smrt u Titovoj Srboslaviji. Neki Britanci danas pokušavaju opravdati svoje megazločine izgovorima da je prisilno izručenje stotina tisuća civila i prevarom razoružane Hrvatske vojske iz Bleiburga u Tiine masovne klaonice bilo: “...spontaneous act of repatriation, and a terrible mistake” (... nehotičan čin repatrijecije i strahovita pogrješka ), a istodobno prešućuju svoje podmukle krvničke akcije poput ove koju je u Italiji, u ime njihove “Krune”, protiv nevinih hrvatskih izbjeglica vodio Stephen Clissold.

Zabava na kojoj je Bekavac trebao govoriti trebala se održati te subote navečer u domu HSS-a, tkzv. ‘Hrvatskom domu’, na Beach Road ulici. Odredili smo zablokirati sve prilaze toj zgradi i, ako se Bekavac pojavi, zadaviti ga golim rukama. I tako, dok sam ja u Draginoj kući na brzinu pisao letke i umnožavao ih na “Gestetneru”, Drago je telefonirao sve aktivne Hrvate po Hamiltonu i okolnim mjestima, a oni su opet pozivali druge.

Proslava je trebala početi u 7 sati navečer, a već u 5 sati oko doma HSS-a skupilo se oko 200 naših aktivista. Iako je bilo još rano već je u dvorani bilo desetak gostiju među kojima je bio i gradonačelnik Hamiltona, Victor Cops s duprugom Geraldine. Pošto je odrastao među hrvatskim rudarima i drvosječama u Schumacheru na sjeveru Ontaria, a podrijetlom je bio Irac, Victor je uvijek dolazio na sve hrvatske zabave, nu ipak kao stranac nije mogao vidjeti razliku između Hrvata i “hrvata”.

Nekako smo morali ući u dvoranu i obavijestiti ga da je obmanjen. Pošto sam nešto bolje govorio engleski od drugih, a znajući da će ubrzo stići policija mislio da moram ostati vani pred dvoranom, pa sam potražio čovjeka koji bi bio najpogodniji za “sastanak” s gradonačelnikom. I ugledah čovjeka koji je svojevremeno bio oženjen s Englezicom pa je dosta dobro govorio engleski. Bio je to ratnik iz ‘Obrane’ ustaša Ante Anić. Nije njega trebalo dugo nagovarati. Naš Ante se odmah uputi u dvoranu. Na vratima ga pokušavaju spriječiti. Kako bi svoj ulaz u dvoranu učinio legitimnim, Ante im u ruke ugura novac za ulaznicu, odgurne ih svojim širokim ličkim ramenima u stranu, ulazi u dvoranu i uputi se ravno k gradonačelniku. Malo za tim gradonačelnik i njegova supruga su napustili i otišli kući.

U međuvremenu, svi koji su bili naumili doći na tu zabavu, videći da je ulaz zablokirala “hrpa vustaša”, na brzinu okreću auta i bježe odakle su došli. Ubrzo u 7 automobila “cruisera” stiže i policija. Iz jednoga izlazi visok časnik , Staff Inspector A. Welsh, i pita o čemu se ovdje radi. Stupim pred njega i uručim mu jedan letak. Kad je pročitao letak upita nas : “Pa što ćete učiniti ako se Bekavac pojavi?” Odgovorih mu da ćemo ga ubiti. On pita imamo li mi kod sebe kakvo oružje. Rekoh mu da ga nemamo, niti ga trebamo, jer, ako Bekavac dođe da ćemo ga golim rukama raztrgati. Na to nam on reče da njegovi ljudi u svim policijskim postajama u Hamiltonu spremni čekaju da nas sve strpaju iza brave.

Odgovorih mu da nitko od nas još ovdje nije učinio nikakav prekršaj, te da prema zakonskim propisima on za to nema nikakva razloga, pa će morati pričekati dok mi Bekavca ubijemo, a tek onda nas može zatvoriti.

On na to odmahne rukom, uzviknu: “Vi ste lud narod”, okrene se i ode . Drugi policajci su i dalje ostali,a pošto nije bilo nikakva nereda, sjedili su u svojim automobilima. Bekavac se nije pojavio. Kasnije smo saznali da je zlikovac već bio u Hamiltonu, ali kad je sačuo što će ga stići ako se pojavi na Beach ulici, nije se usudio pojaviti ni u zračnoj luci kod Toronta, nego su ga njegovi “zajedničari” kod kojih je bio odsjeo strpali u auto i “poskrivećki” preko Niagare prebacili u Ameriku .

Odtada pa sve do 13. rujna 1982., kad se je rastao s svojom sotonskom dušom, nije se usudio doći u Hamilton.

Uzprkos svemu što je ovaj sluga sotone učinio, ne samo protiv svoga naroda i protiv svega što svaka Crkva, pa valjda i naša katolička, smatra nepovredivim svetinjama, nego i protiv najosnovnijih zasada humanisma, on nikad od službene Crkve nije bio kažnjen - ni u najblažem obliku.

Nu nije se tomu ni čuditi, jer kako bi osigurala, ako već ne svoj prosperitet, Crkva se borila za svoju egzistenciju, pa se je više put u povijesti prilagođavala političkim prilikama u kojima bi se našla.

A pošto je ‘Crkva u Hrvata‘ od 1918. pa do danas uvijek bila pod žestokim udarom udruženih snaga velikosrbstva i jugokomunizma, ona je ili, bolje reći njezino vodstvo, više puta, nekad silom, nekad milom, bila pokorna sluškinja antihrvatskih, pa i ateističkih režima.

A da to nije samo ‘figment’ moje mašte navesti ću samo dva od tisuća primjera koji nepobitno svjedoče o zajedničkim spletkama ( pojedinih ) visokih dužnosnika u upravi Crkve i Titove udbe, izključivo protiv hrvatskih svećenika koji su ljubili svoj narod i ( mirnim putem ) borili se za njegovu slobodu.

Dok Bekavac nije od strane Crkve imao nikakvih restrikcija, dominikancu dru fra Vjekoslavu Lasiću dok je kao politički emigrant živio u Lundu ( Švedska ) tamošnje crkvene vlasti ( zna se po čijoj naredbi ) dozvolile su krstiti svu djecu osim hrvatske, samo za to što je bio politički aktivan u borbi protiv komunističke, ateističke Jugoslavije.

Crkvu nije smetalo što su, s Bekavčevim blagoslovom, u “njegovoj” crkvi u Kiseljaku stanovali naoružani udbaški dželati i u njoj na najgroznije načine mučili vjernike te Crkve, ali kad je radi svog hrvatskog domoljublja fra Mladen Čuvalo postao trn u oku udbe, cvrkvene vlasti su ga raznim makinacijama pokušale diskreditirati i ukloniti da bi na koncu zajedno s udbom izmislili da je u crkvi u New Yorku u kojoj je bio župnik držao oružje.

( Biti će da mu je trebalo oružje za podizanje revolucije protiv Amerike ).

Mladen je otišao iz New Yorka i došao na novoosnovani Franjevački Centar u Norval ovdje u Kanadi. Ovdašnja biskupija Centar nije htjela priznati jer, uz jednog “hrvatskog” diecezanskog župnika iz te biskupije, i udbaši u Hercegovini ( Bradvica, Prskalo i Lasić-Gorankić ) su preko svojih suradnika u upravi hercegovačke franjevačke Provincije u Mostaru neumorno djelovali protiv njega. Sva žestina njihove ofenzive došla je do izražaja 1986. - 88. kad smo mi u odboru na čelu s fra Mladenom i fra Bertom Dragićevićem donijeli odluku i počeli skupljati novac za podizanje spomenika Bleiburškim žrtvama koji će biti postavljen kod ulaza na Centar, a pogotovo poslije skupljanja novca za obranu dra Andrije Artukovića. Tek kad je Mladen pod pritiskom udbe i Crkve uklonjen biskupija je Centar priznala.

Pošto je ovo jedna posebna, vrlo duga priča o našim bitkama s izdajnicima, pokušati ću je što detaljnije opisati neki drugi put.

Za Dom Spremni !

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 18. srpnja 2015.