Partizanski krvavi pir u Gospiću
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 10 Srpanj 2015 17:05
Prošlih godina u više navrata pisao sam o partizanskim krvavim orgijama poslie završetka 2. svj rata nad hrvatskim pučanstvom Like. U tim mojim opisima pokušao sam uglavnom opisati ono što se događalo u mom rodnom selu, koje je svoje domoljublje platilo s 96 života svojih najboljih sinova i kćeri.
Dio tih zapisa su svjedočanstva o događajima koje sam kao dijete vidio svojim očima i osjetio na svojoj vlastitoj koži, a dio onoga što sam čuo od mojih starijih koji su, većinom pukim slučajem, preživjeli one za čitav hrvatski narod kobne godine.
Mnogi od onih koji su preživjeli onu Golgotu hrvatskoga naroda i bili svjedocima najokrutnijih zločina koje su Tito i njegovi ušljivi razbojnici počinili nad našim narodom nisu o tome smjeli puno pričati, ali neki ipak jesu.
O tim svjedočanstvima u narednim emisijama, a za večerašnju emisiju uzeo sam svjedočanstva koja je sabrao i objavio g. Ivica Mataija o zvjerstvima koje su Titini krvnici poslije njegova zauzimanja počinili u Gospiću.
Znam da ste mnogi već dosta čuli o ovim i još tisućama drugih grozota koje su nad hrvatskim narodom počinile Titine povampirene bande nu pisanja i govori o njima ne smiju prestati, nego se moraju stalno ponavljati, posebno danas kad komunistički izmet Milanović koji, kao i njegov djed i otac prije njega, mrzi sve što je hrvatsko brblja kako su za njega ovi crveni ušljivi vampiri bili “jedina hrvatska vojska”.
Kada bi se bilo tko, a kamoli premijer bilo koje druge države usudio blebnuti nešto takvoga ne bi preživio ni jedan dan poslije toga. Bilo bi mu suđeno na licu mjesta
- U hrvatskoj povijesti razdoblje Drugog svjetskog rata i poraća jedno je od najtragičnijih razdoblja čije se posljedice osjećaju još i danas. Suočeni s dirigiranom i kontroliranom povijesnom znanosti u razdoblju socijalističke Jugoslavije, mnogi se povijesni događaji, njihovi uzroci i posljedice na temelju tako nastale literature nisu mogli realno shvatiti. Komunisti su pisali povijest onako kako su je oni vidjeli, ili kako im je zbog političkih ili drugih razloga tada jedino odgovaralo, a viđenje onih koji su u tom ratu izgubili, ili su zbog nekih drugih razloga proglašeni opasnim za novonastali društveni poredak nije se moglo čuti, ili se čulo samo u emigraciji u koju su mnogi Hrvati u tom razdoblju bili prisiljeni otići. Tu literaturu označava “dosta nerazumijevanja, nesnošljivosti, nepomirljivosti, opravdavanja ili optuživanja, pripadničkoga pa i naumljena krivog interpretiranja.
Zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata na području Like ostala su također zabilježena i dostupna, gotovo isključivo u radovima koje obilježava jednostran pristup povijesnim događajima. Tako je nastao niz radova i memoarskih zapisa partizanskih boraca, popisi narodnih heroja i popisi palih boraca. U njima, naravno, nisu spomenuti "svi oni koji su u toku narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri" jer ih jugoslavenska država nije smatrala žrtvama rata, bez obzira jesu li stradali tijekom ili po završetku Drugog svjetskog rata kao vojnici ili civili. Zbog ovakva pristupa u samostalnoj Hrvatskoj u nekoliko je navrata pokrenuta inicijativa za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, nu već na samom početku tih projekata pojavili su se politički problemi i nesuglasice koje su dovele do njihova prestanka. Posljednji takav projekt pokrenuo je dr. Josip Kolanović i u njega su uključene sve znanstvene institucije i arhivi u Republici Hrvatskoj.
Zbog tih je razloga i Matica hrvatska, ogranak Gospić, već 1992. izvršila popis hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća te ga objavila pod nazivom Gospićki spomen-zbornik. U njemu su evidentirana 1754 gospićka Hrvata od kojih je do 1945. poginulo 637, a ubijeno nakon 4. travnja, kad su u Gospić ušli Titini partizani, njih 1117. Taj podatak govori o svim strahotama koje su gospićki Hrvati proživljavali tih prvih godina poraća.
U takvom je očito ozračju živio Gospić svoje prve godine po završetku Drugog svjetskog rata. Za tih su se vremena u ličkim šumama skrivali i iz njih djelovali križari, pokret koji se u cijeloj Hrvatskoj, a posebno u Lici pojavio nestankom NDH, s namjerom da se u tim prvim poslijeratnim godinama odupre novoj jugoslavenskoj državi i njezinu komunističkom poretku.
O njegovim začetcima, razvitku i konačnom kraju pisao je Zdenko Radelić u knjizi Križari gerila u Hrvatskoj (objavljenoj u izdanju Hrvatskog instituta za povijest i Doma i svijeta iz 2002.), a o križarima na ličkom području pisao je u svojim sjećanjima i križar Ante Vukić u knjizi Velebitski vukovi (koju je objavio u emigraciji 1984.), kao i dr. Manja Frković koja je svoja sjećanja objavila u Vili Velebita. U Vili Velebita su o poslijeratnom Gospiću pisali i Nikola Bićanić, dr. Mile Bogović, Ante Rukavina, Pavao Murgić, Ana Tomljenović, Nikola Matanić, general Josip Aleksić, Josip Grbelja i drugi. Nekoliko članaka u Političkom zatvoreniku o istoj temi napisao je i Ivan Vukić.
O križarima je izvješćivala i Udba u svom elaboratu “Rekonstrukcija banditizma” za bivši kotar Gospić iz šezdesetih godina 20. st., koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Na temelju tih zabilježaka i izvora koji se čuvaju u Državnom arhivu u Gospiću te ostalim arhivima i privatnim zbirkama nastojat ću opisati pojavu, djelovanje i konačni kraj ličkih križara.
Pripreme i početak gerilskog ratovanja:
Kako se približavao konac rata, posebno kapitulacijom Italije, povećavao se u NDH teritorij pod kontrolom komunističkih partizanskih jedinica. Kako bi se oduprlo komunističkom širenju, njemačko se zapovjedništvo odlučilo suprotstaviti gerilskom komunističkom ratovanju istom metodom. U tom su nastojanju osnovali posebnu formaciju za organiziranje diverzija pod nazivom Jagdverband. Za jugoistok Europe bio je nadležan Jagdverband Südost s centrom pored Beča. U Zagrebu su postojala dva centra sa sličnim zadatcima: njemački pod nazivom Jagdverband der Waffen- SS, i hrvatski pod okriljem Ustaške obrane. Od četiri desetine te jedinice jedna se nalazila na području Gospića radi gerilskih napada na teritoriju pod partizanskom kontrolom.
U rujnu 1944. počele su pripreme za gerilski rat na Velebitu što je posebno podupirao veliki župan Like i Gacke, Jole Bujanović (poznat kao “Pop Jole” ,nap.a.) uz potporu pukovnika Delka Bogdanića. O potrebi nastavka borbe gerilskim ratovanjem Bujanović je izvijestio i predsjednika Vlade NDH dr. Nikolu Mandića koncem travnja 1945. U tom su smislu u Velebitu trebale biti izgrađene zemunice koje su uz, odabrane pećine, trebale biti obskrbljene hranom, sanitetskim materijalom i oružjem kao logistika gerilskom ratovanju. O njihovu postojanju svjedoče izkazi Ante Vrbana, uhićenog i pogubljenog križara, sudionika “Akcije 10. Travnja”. (Ovdje je riječ o akciji organiziranoj 1948. u Austriji koju su hrvatski častnici i vojnici koji su uspjeli izbjeći izručenje, poduzeli protiv jugoslavenske države. nap. a.) Nu, o postojanju ranije izgrađene križarske logistike ne svjedoče zapisi preživjelih križara s Velebita ni dokumenti partijskih organizacija i partizanske vlasti, a pukovnik Josip Aleksić, zapovjednik Gospića, nakon preuzimanja zapovjedništva nije pronašao izgrađen logistički sustav pa vjerojatno te logistike na Velebitu nije ni bilo. Riječ je o Udbinom elaboratu koji je nastao u razdoblju od 1960. do 1962. kad su nastali slični elaborati i za ostale kotare: Bjelovar, Čakovec, Daruvar, Dubrovnik, Karlovac, Koprivnicu itd., a u kojima Udba izvješćuje o broju križarskih skupina, njihovim članovima, djelovanju i kraju, te o bunkerašima i križarskim jatacima. U elaboratu su obrađene i četničke skupine. Čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.
Akcija 10. travanj bila je pokušaj da se ilegalnim ubacivanjem hrvatskih emigranata povežu križarske skupine i organiziraju tako da se u određeno vrijeme omogući povratak ustaškom vodstvu, organizira masovni ustanak Hrvata radi rušenja komunističke Jugoslavije i obnovi NDH. Od samog početka Akcije u nju se ubacila Udba i uhvatila 96 sudionika, a nekoliko ubila na samoj granici.
Koncem 1944. partizani su zauzeli Gračac i pomaknuli crtu bojišnice do Medka. Sljedećih su mjeseci na tom području trajale stalne borbe, a ulaskom partizana u Bilaj partizanske jedinice na tom području sasvim su se približile Gospiću.
Partizani su, pripremajući napad na Gospić koji je uslijedio 4. travnja 1945. namjeravale grad potpuno okružiti i presjeći komunikaciju s Karlobagom i Otočcem kako bi onemogućili komunikaciju Hrvatskih oružanih snaga NDH s tih područja i spriječili povlačenje snaga koje se branile Gospić te ih potpuno uništile. Kako stoji u njihovim zapisima "Za to vrijeme trebalo je da, uz podršku artiljerije i tenkova, 9. i 8. brigada zauzmu Lički Novi, Oštru i Žabicu i sa juga i zapada napadnu Gospić, te u sadejstvu s dijelovima 26. udarne divizije unište neprijatelja u njemu i oslobode grad. Za to vrijeme 5. prekomorska brigada (sigurno nekakva izmišljena, fantomska “brigada” kakvih je kod njih bilo na pretek. nap. a.) trebala je da zauzme Brušane i dijelom snaga sadejstvuje 9. udarnoj diviziji u napadu na Baške Oštarije."
Napad na Gospić započeo je 4. travnja u 6 sati iz svih predviđenih smjerova i do 23 sata, prema partizanskim izvješćima, Gospić je bio pod partizanskom vlasti. Partizanima nije pošlo za rukom potpuno opkoliti Gospić, pa su se iz njega uspjele povući sve jedinice HOS-a NDH, tako da su u biti jedinice JA ušle u gotovo pusti grad. "Sve to, uz otpor neprijatelja, imalo je za posljedicu da se dijelovi pomenutih divizija nijesu na vrijeme i čvrsto spojili sjeverno od Gospića, u rejonu Smiljana i Brezovog Polja, i time onemogućili svako izvlačenje ostataka neprijatelja iz Gospića", piše u njihovoj “ratnoj istoriji”.
O tim zadnjim danima borbe za Gospić posljednji zapovjednik oružanih snaga koje su se branile pred partizanskim napadima, pukovnik Josip Aleksić kaže: "Obranu Gospića i jugozapadnog dijela Like preuzeo sam 20. veljače 1945. osnivajući u isto vrijeme 11. diviziju sa stožerom u Gospiću. Glavar mi je priopćio da s 11. divizijom i s dijelovima 392. (Plave) divizije izravno pod Glavnim stanom i Minorsom (Ministarstvo oružanih snaga) osnujem grupu Lika. Zbog udaljenosti i slabe veze dobio sam posebne ovlasti, a kako je u izgledu iskrcavanje Engleza na našu obalu, divizija ne smije s njima prihvatati nikakvu borbu nego stupiti u vezu radi zajedničkog budučeg djelovanja protiv komunista, što je također u izgledu. ( Poznata hrvatska naivnost vjerovanja u engleski antikomunizam, nap. a.) Propadne li sve to, onda se pripremiti za gerilsku borbu, jer su već ranije učinjene pripreme i po Velebitu stvorena dobro skrivena slagališta, te bi i sam Poglavnik došao u Liku.
To je sve propalo pošto nije bilo ništa pripremljeno, a Englezi se nisu ni iskrcali. Jedanaesta divizija popularno zvana "lička", imala je u svom sastavu tri zdruga: 4. zdrug od tri bojne (31. ustaška, 10. lovačka i posadna bojna), jedna bitnica brdskih topova, satnija lakih bornih kola, samovozna satnija i dva voda: obkoparski i vod za vezu, 22. zdrug istog sastava u Otočcu i 20. zdrug u osnivanju u Senju s jednom bojnom u Brinju. Divizija je, u sporazumu sa zapovjednikom 392. divizije, držala jugozapadni dio Like osiguravajući otok Pag sa solanama pa pravac Barić Draga – Trošelji – Marasi – Tisovi visi – Klepetuša – Siljevača – Rizvanuša - Gradina (Lički Novi) – Poljari – Grebelje - Lika do ušća Počiteljice - Križ brdo -Krajnja glavica - Banulj - Šerići - Jadova do ušća Novčice - željeznička pruga - Nikšići istočno od Osika - Lipova Glavica - Konjsko brdo – Uremovići – Janjče - Ramljani, a dalje prema sjeveru veći dio 392. divizije s mojim 22. zdrugom i brinjskom bojnom. Kad je divizija osnovana dobila je samo zapovjednika, a da joj uopće nije udijeljeno ni osoblje za stožer niti odgovarajuće postrojbe: topništvo, borna kola, obkopari i osoblje za vezu tako da sam bio prisiljen to uzeti iz 4. zdrug. Obilazeći skladišta 4. zdruga bio sam zaprepašten ne našavši strjeljiva i to me je zabrinulo. Svaki sam dan preko male krugovalne postaje slao zahtjeve u Zagreb, nu nikad nisam dobio ništa, jer ga ni tamo nije bilo. Obratio sam se plavoj diviziji, ona mi je prepustila pet sanduka pješačkog strjeljiva i to je bilo sve do kraja borbi u Lici.
Opći napad uslijedio je 4. travnja na cijeloj fronti. Iako u oskudici sa strjeljivom, odbijamo neprijateljske žestoke napade i nanosimo neprijatelju teške gubitke. Sa stožerom sam se nalazio u Gospiću kod "Nove place" u Palijanovoj kući, kad sam oko 16 sati bio s leđa napadnut iz pravca sajmišta. Povlačenje divizije, koja je bila bez strjeljiva, topništva i bornih kola, bilo je neminovno. Namjeravao sam to izvršiti noću, ali radi podpunog obkoljavanja naredio sam povlačenje pod borbom prema području Kalinovača – Popovača - Donje Pazarište - Podastrana. I partizani su bili iznenađeni, jer nas uopće nisu gonili, nego su slavili svoj uobičajeni pir osvećujući se hrabrom Gospiću i njegovim do tada nepobjedivim braniteljima."
Istog dana partizani su zauzeli Perušić i Karlobag, 6. travnja i Otočac i Brinje, a 9. travnja i Senj.
U njihovoj “ratnoj istoriji” piše: "U oslobođeni Gospić smjestila se 6. aprila glavnina 1. ličke samostalne posadne brigade. Ona je tad pristupila nimalo lakšem zadatku od ranijih – da očisti mjesta, ličke šume i planine od grupa i ostataka. razbijenih razbojničkih fašističkih jedinica i obezbedi normalizaciju života u slobodi. Prvih dana ona je izvršila pretres Gospića i kontrolisala kretanja stanovništva (rampe na ulazima u grad još nijesu bile uklonjene). Zatim je vršila pretres Pazarišta, Rastoke i Velebita."
Ti dani nove “narodne vlasti” u Gospiću bili su kobni za Gospićane. Uslijedila je osveta nad vojnicima HOS-a NDH koji su ostali u Gospiću, ali i tisućama nedužnih civila. Takav postupak nije bio ni spontan ni slučajan. On je očito pripreman i ranijih godina kad su partizanske obavještajne organizacije prikupljale podatke s područja NDH, obrađivale ih i stvarale podlogu na kojoj je izrasla osveta. Tako je ROC Perušić izradio "Spisak naoružanih Hrvata u neprijateljskoj vojsci za općinu Pazarište", u kojem je evidentirano 479 pripadnika OS NDH iz sela Kruščica, Stojević Draga, Budžak, Vranovine, Klanac, Oteš, Veliki Žitnik, Brizovo Polje, Dunjevac, Balenija, Predvaganac, Aleksinica, Škvadra, Kaldrma, Podastrana, Novoselija, Kalinovača, Popovača, Draga, Mala i Velika Plana i Bakovac.
U tom je Spisku, osim imena i prezimena, obrađena još i godina rođenja, pripadnost vojnoj postrojbi, vrijeme stupanja u vojnu postrojbu, način stupanja u postrojbu, ("dobrovoljac ili mobilisan") i karakteristike. Ova je posljednja rubrika najčšće ispisana riječima bandit koljač, što je nakon predaje ili zarobljavanja za te vojnike HOS-a NDH značilo i konačnu osudu pred kojom nije moglo biti obrane.
O ozračju u kojem je Gospić živio tih dana poraća rječito svjedoči i pismo koje je Mica Vukelić, učiteljica i aktivistica KPH u Gospiću još od prije Drugog svjetskog rata, uputila Vladimiru Bakariću.
U svome pismu Mica Vukelić navodi sustavno pljačkanje sve hrvatske imovine, masovna ubojstva i niz drugih zločina koje “Jugoslavenska armija” i četnici čine nad nezaštićenim pučanstvom Gospića. Pismo je predugo za objavu u cjelini, pa ću samo navesti samo neke pritužbe koje Mica Vukelić, kako kaže, “bez glazure”, navodi u pismu Bakariću:
”Druže Vlado,
Uvjerena sam da je ipak najbolje iznijeti moja opažanja direktno pred Tebe.
Naime - prošloga mjeseca bila sam u gospiću - po prvi pta poslije 1941. godine, gdje sam tada radila u narodu. Napominjem to s razloga, da Te upoznam da mi je prijeratna politika velikosrpske klike u Gospiću i okolici vrlo dobro poznata na čelu s velikosrbinom Dukućem, Zecom* sa jedne strane i ustaško-frankovačke politike pod vodstvom Frkovića kao i rukovodioca HSS stranke u osobi Murkovića sa kojim smo se mi na terenu sukobljavali.”
* Lički Vlah, trgovac Dukić i namjesnik kralja Aleksandra dr. Petar Zec, vođe četničke organizacije u Gospiću.
“(...) Eto tako su na primjer velikosrbi Dukić i Zec stvorili oko sebe svoj kadar, koji za njihove interese već 1935-6-7 god. pali kuće Hrvata.
Navodim konkretan slučaj u selu Lipama koje je udaljeno od Gospića svega k i pol, gdje je grupa seljaka pravoslavaca iz Lipa palili kuće i ugrožavali narod spomenutoga sela.
Toj grupi pripadao je Paja kekić, Mirko Kekić, Rabatić, Goja Kekić i još neki Rabatić. Od te bivše terorističke družine danas se nalaze u gospiću , Đuro Kekić, Paja Kekić, Rabatić, Goja Kekić...a osim njih se je povratio i poznati četnik Jelača Svetozar glavni pobočnik dr Zeca i kompanija. Ima ih još.
Prva četvorica su se povratili iz ropstva iz Njemačke, a neki iz Švicarske...”
(To će biti oni koji su bačeni u Šaranovu jamu, nap. a.)
“(...) Po mišljenju Hrvata najveće zločine počinio je Nikola Teslić, o kome će još kasnije biti riječ. Narod se nadalje pita zašto je sa strane Partije dozvoljen pokolj nevinih Hrvata, gdje je bilo rukovodstvo Partije da je dozvolilo Tesliću da ubija u Bjelajskoj Imovini bez suda žene, djevojke, starce koje su njegovi desetari i on iznakazili kopajući žrtvama oči, rezajući djevojkama grudi/ Kao očevidca navodim staru drugaricu Šimatovićku gradjanku Gospića, kojoj su ubili staroga druga, a koji je bio naš čovjek, dapače ima po izjavi iste i sina u partizanima, negdje mislim u Vojvodini kod Narodne obrane. Ista je tražeći svoga muža u spomenutoj imovini gdje je učinjen zločin nailazila na ovakve zločine Teslićeve bande Veljko Kekić i Božo Rabatić - koji su mjesto kazne za suradnju u Teslićevim zločinima samo premješteni po potrebi službe na Sušak ili slično.”
Ono što Vukelićka ne navodi u svom pismu je da je Teslić većinu svojih gnusnih zločina počinio u onih “24 sata slobodnih ruku” koje je Partija dala svojim “borcima” odmah po zauzimanju Gospića.
Samo u ta 24 sata Teslić je izmrcvario i zaklao više od 60 (64) hrvatskih djevojaka, žena i staraca
“Tuži se nadalje, kaže Vukelička, “da su Hrvati bez obzira kako si se odnosio prema pokretu potpuno opljačkani kako od jugoslavenske Armije, tako i pojedinaca. Pljačkali su svi bez razlike.”
Vukelićka također ne navodi da su se usudili tužiti samo oni koji su bili poznati kao simpatizeri Partije, jer svatko drugi tko bi se tada (i godinama kasnije) usudio potužiti na “narodno-oslobodilačku vlast” ostao bi ne samo bez imovine, nego i bez glave.
Vukelićka u svom pismu napominje da je Teslića “narodni sud” za ove strašne zločine osudio samo na 10 godina zatvora.
Zamislite, za ovakva strašna mučenja i ubojstva ovom partizanskom krvniku 10 godina (koje nikada nije odslužio), a 15 godina starom Anti Meduniću, koji je bio suđen zajedno s mojim ocem smrtna osuda za to što je kao 11 godišnji dečkić navodno uperio praznu pušku u neku Vlahinju koja je došla u dućan njegovoga oca. Kad je mali Ante rekao sudcu kočijašu Isi Staniću, “Pa nećete valja mene ‘vako malog ubit”, ovj mu je odgovorio, “ O, dobar si ti za ubiti”.
Ako je Teslić uobće neko kratko vrieme i bio u nekom zatvoru sigurno je, kao i svi drugi ubojice, bio postavljen za mučitelja političkih “fašističkih” zatvorenika.
Ali pošto se dobro sjećam da smo ga ranih 50-ih uvijek viđali kako pokunjen mirno sjedi na jednoj klupi na gospićkoj Placi, ne vjerujem da je ikada vidio zatvor.
Nigdje nisam mogao pronaći je li “drug Vlado” Vukelićki odgovorio na to pismo, a ako i jest podpuno je sigurno da joj je “objasnio” zašto je najbolje da se o tome više ne govori.
Nastavak u idućoj emisiji
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 4. srpnja 2015.
