Partizanski krvavi pir u Gospiću 2. dio

Pin It

Križari na gospićkom području...Odlukom da se vojne snage NDH povuku prema savezničkim snagama te da se odustane od Zvonimirove linije nestalo je i plana o organiziranom gerilskom protupartizanskom ratovanju. Konačni kraj NDH zatekao je tisuće vojnika HOS-a NDH koji nisu krenuli pravcem povlačenja u Hrvatskoj pa je za njih nastalo razdoblje pokušaja sklanjanja pred Crvenom armijom, te Titinim partizanima i njihovom osvetom.

Upravo se jednim od najvažnijih razloga nastanka križarskog pokreta može smatrati borba za goli život preživjelih hrvatskih vojnika, koja se onda poklapala i s nadom da se gerilskim ratovanjem može ugroziti novi komunistički poredak i počekati, kako su mnogi tada vjerovali, neizbježni svjetski rat zapadnih saveznika protiv SSSR-a i globalnog komunizm19

(Ovo je, kako sam opisao prošlih godina, zagovarao legendarni ametički general George Patton. nap.a.)

U toj antikomunističkoj koaliciji postojala je, prema tom mišljenju, mogućnost rehabilitacije NDH i spas njezine preostale vojske i vodstva u domovini i emigraciji. S tim nastojanjem može se onda povezati i sam naziv križara koji svoje utemeljenje nalazi u antikomunizmu koje se najprije u Hrvata ogleda u katoličkoj vjeri. U tom su duhu nastajali i križarski pozdravi i parole tipa "Za Hrvatsku i Krista – protiv komunista!" ili "Za Krista – protiv komunista!". Takva orijentacija križarskog pokreta poslužila je ondašnjem režimu kao povod za stalno optuživanje i represivan odnos prema institucijama i svećenicima Katoličke crkve.

Ozračje nepovjerenja prema novom poredku i njegova rigidnost u samim početcima stvorili su u Lici jak križarski pokret o čijoj je snazi govorio i Vladimir Bakarić na zasjedanju njihovog ZAVNOH-a 24. srpnja 1945., ističući posebno područja oko Brinja, Brušana, Crnog Dabra, Krasna i Kutareva. Te križarske skupine karakterizirala je jača aktivnost i diverzantsko djelovanje te jak utjecaj na lokalno stanovništvo koje mu je davalo i snažnu logističku podporu. Prema procjenama tadanje komunističke vlasti u Lici je bilo dvije do tri tisuće pripadnika "ustaških bandi". Komunistička je vlast snažno represivno djelovala prema križarskim skupinama, ali i prema lokalnom stanovništvu za koje je više ili manje utemeljeno pretpostavljala da surađuje s križarima. O tzv. jatacima koji su pomagali križare u Udbinom elaboratu stoji između ostalog:

"Nije moguće ustanoviti tačan broj koliko je lica jatakovalo sa odmetničkim grupama i bunkerašima, jer je toga bilo mnogo, a o tome ne postoji sada nikakovih evidencija. Nije čak moguće iznijeti ni približan broj jataka radi toga, što su pojedina sela odmah poslijeratnih godina masovno podržavala odmetnike."

Nu, u elaboratu piše kako su na području Gospića postojale dvije ilegalne organizacije koje su na različite načine pomagale križare. Prva je od njih osnovana u Gospiću 1945. od mladih ustaških časnika i djevojaka koje su tijekom rata pripadale ustaškoj mladeži. Organizacija je brojila 12 članova koji su uhićeni 1946. i osuđeni. Druga takva organizacija (osnovana također 1945.) brojila je 42 člana uglavnom iz Kaniže, Brušana i Podoštre. Iz te skupine strijeljano je 5 članova, iako ih je još 9 bilo osuđeno na kaznu smrti strijeljanjem, ali su kasnije pomilovani na dugoročne robije. Osim ove dvije skupine bilo je s gospićkog područja još desetak osoba koje su osuđene zbog jatakovanja na duge vremenske kazne.

U kolovozu 1945. Kotarski komitet KPH Perušić šalje općinskim komitetima okružnicu u kojoj ih upoznaje s ukazom o “općoj amnestiji i pomilovanju” od 5. kolovoza te ih upućuje kako je primjenjivati: "Čisto je prirodno, u koliko budete pravilno koristili amnestiju sa brzim agitacijono-propagandističkim radom i ne dozvolili neprijateljskim vojnicima po šumama da predomišljaju, već ako ih budete vojnički i politički tukli, odnosno na lukav način predobijali da će se predati izvjestan dio koljača, zato u tom pravcu treba da se otkloni sva dosadanja krutost, već u koliko bude takovih trebate nas izvještavati svakodnevnim izvještajima, a njih svakako pustiti na miru kod svojih kuća, jer će to pitanje rešiti OZN-a. Dragi drugovi, ovo shvatite najozbiljnije i trebate neumorno raditi da za vreme trajanja amnestije, bar za 70% uspijemo razbiti preostali dio neprijateljskih vojnika po šumama." U izvješću javnog tužitelja Like od 29. kolovoza 1945. g. o rezultatima “amnestije” stoji: "Ukaz o amnestiji, te navedeni letaci i riješenja imali su za rezultat to, da se do danas povratilo iz šume 170 ljudi, od toga 10 četnika. Samo sa područja Kosinj i Bakovac, gdje su ustaše imale najjače uporište vratilo ih se oko 80."

(Mnogi od ovih jadnika koji su povjerovali u ovu “amnestiju” platili su je glavom, a ostali su trpjeli svakovrstna nasilja. nap. a.)

U petnaestodnevnom izvještaju Kotarskog komiteta KPH Perušić upućenog 14. svibnja 1945. Okružnom komitetu KPH za Liku navodi se: "Što se tiče kosinjske općine, uz svestrano naše taktiziranje, banda se ne odaziva i tako da ih ukupno još imade, što u Donjem Kosinju i Bakovcu do 250 no svaki dan se po nekoji javi tako da se je od ove cifre javilo njih 25 iz Bakovca. Pazariška općina u njoj je svaki dan bolje stanje, a i sam narod u većini je uz naš pokret tako da se lakše može likvidirati banda koja se nalazi po šumama. U koliko nam je poznato da istih ima 40-50, koji se nisu javili. Može se primjetiti da se banda organizuje u manje grupice radi lakšeg snabdjevanja i opstanka tako da je banda, tj. Delko i ostali, pristupili održavanju sastanaka, govora sa istima te i sa narodom koji se nalazi u dubljim šumama." O tim sastancima govori i izvješće OZNE od 15. kolovoza 1945. u kojem stoji: "U toku su akcije na ustaše, da bi se omela ustaška konferencija, pod rukovodstvom Delka, koja ima da se održi na prostoru Kutareva-Pazarište." U izvorima se ne spominje kad, ni gdje je konferencija održana, a niti to tko joj je prisustvovao. Uglavnom, konferencija je bila dio priprema križara po vodstvom Delka Bogdanića za "momenat" kad mi trebamo reći svoju riječ"

"Nekih ispada, agresija, sa strane istih još nije bilo, nego u Pazariškoj općini gdje su ubili jednog čovjeka koji se predao nama.

U Kosi perušićke općine nalazi se 50-60 bandita koji nisu još učvršćeni kao u Kosinju i Pazarištima, ali koji još imaju moralnu i materijalnu podršku kod većine tog naroda. Radi efikasnijeg razbijanja bande mi nastojimo preko part-organizacije, a naročito preko povjereništava s kojim isto i rukovodi ubacivanjem ljudi u njihove redove, stvaranjem frakcija radi lakšeg postavljanja zasjeda i likvidiranja istih. Do sad se u praksi pokazalo da veće akcije nisu imale nekih većih uspjeha kao što će to napraviti udarne grupe i postavljanje zasjeda, tako da je jedna zasjeda trinaestoga ubila dvojicu ustaša, bandita u Studencima.

Ovih slučajeva ima više, a mi smo pristupili formiranju milicije slično kao u Pazarištima po svim općinama i to od domaćih ljudi koji se predaju, a voljni su da ubijaju bandu svakako pod našim rukovodstvom”. ( Uvijek je bilo izdajnika, ali mnogi su to činili kako bi spasili svoje obitelji koje je Ozna držala kao taoce. nap. a.)

“Da bi brže likvidirali ostatke neprijateljskih vojnika riješili smo da počnemo sa iseljavanjem familija, naročito onih koje ih najviše podržavaju. Neprijateljska propaganda na teritoriju našeg kotara uglavnom dopire u obližnja sela šuma isto da neće ovakvo stanje ostati dugo, da će doći saveznici kojima će se oni predati. Najnovija propaganda koja se djelomično doznaje jest da će ustaše metnuti na glavu K tj. Komite."

Tako je uz idejno- propagandnu aktivnost komunistička vlast pokrenula s Oznom na čelu razvijanje mreže dojavljivača, doušnika i vojno djelovanje. Okružni komitet KPH za Liku 2. rujna 1946. g. uputio je Kotarskom komitetu KPH Gospić sljedeći dopis: "Dragi drugovi, u cilju što uspješnije i aktivnije borbe protiv ostataka u šumi, dobili smo od vojske neku količinu oružja. Da bi se ovo oružje iskoristilo potrebno je da se lično zaduže sa njime oni ljudi koji će sa njime rukovati, a treba nastojati da to budu članovi K.P. Ovi drugovi treba da budu spremni, da se odazovu pozivu u akcije gdje se ukaže potreba. Vašem kotaru dodjeljeno je 60 komada pušaka, te je potrebno da nam pošaljete izrađene dozvole po primjerku koji Vam prilažemo, a te dozvole biti će potvrdjene i potpisane po nadležnim vojnim vlastima. Dozvole treba da samo još imaju ime i prezime druga kojem se daje puška, s štempilj i potpis sleduje od nadležnih ustanova. Dozvole dostavite što pre k nama, da bi na temelju njih mogli primiti puške."

Razpisivane su tjeralice i obećavane novčane nagrade, zatvarani i suđeni mnogi osumnjičenici za suradnju s križarima te preseljenje brojne obitelji u druge krajeve Hrvatske. U Lici je tijekom prve godine komunističke vlasti iz podvelebitskih sela iseljeno 333 člana iz 63 obitelji.

(Ovdje je riječ o mome rodnom mjestu i okolnim selima podvelebitskog Podgorja. nap.a.)

O funkcioniranju institucija pravne države, ali i o prilikama u Lici u tom razdoblju svjedoči i dopis javnog tužitelja okruga Lika od 26. travnja 1945. u kojem između ostalog stoji: "Dragi drugovi, u kratkim crtama obavještavamo Vas o stanju na teritoriju okruga Lika. U Hrvatskim selima vlada strah što će biti s onima koji se predavaju našim vlastima. Jedan još manji dio naroda nije se povratio svojim kućama iz Podvelebitskih sela. Prilikom ulaska naših jedinica u Gospić, hotimično je ubijeno od strane naše vojske 12 nedužnih osoba većinom žena i djece

( A gdje je onih 64 što je Teslić poklao u prvih 24 sata po ulazku partizana u Gospić? nap. a.)

“Ova stvar je u ispitivanju i ima izgleda da će se kroz kratko vrijeme tačno ustanoviti ko je bio inicijator i izvršioc ovoga djela. I dalje se samo sporije i u manjoj mjeri nego prvih dana vrši proces razdvajanja nekoljača i koljača, koji se nalaze po šumama. Do danas se prijavilo u našim vlastima samo u Sinačkoj opštini oko 800 ustaša, legionara itd. Uspjelo se u dobroj mjeri suzbiti pljačkanje po novooslobođenim hrvatskim selima od strane srpskoga naroda.

Što se tiče rada našeg Tužilaštva on je prilično otežan. Aparat u tužilaštvu se sastoji od tužioca, pomoćnika i jedne drugarice koja je bila kao činovnica uposlena u tužilaštvu u vreme bivše Jugoslavije i za vrijeme NDH-a, a za koju smo vam dostavili u izvještaju broj 1. njezine karakteristike… U okružnom sudu za sada nije ostao nego jedan pravnik, no i taj nije u centru, nego se usled lošeg zdravlja nalazi na bolovanju, tako da nam je i s te strane u priličnoj mjeri otežan rad. Optužnice u krivičnim predmetima gdje je to potrebno podizati ih moramo gotovo sami obavljati tj. bez stručnog lica, jer pojedine stvari su hitnog karaktera. Molimo vas nastojte nam ako je moguće odmah poslati jednoga pravnika, da bi se rad u našem tužilaštvu mogao odvijati na vrijeme i što pravilnije." Takvo je stanje uz brojna suđenja i smaknuća te privilegiranost srpskog u odnosu na hrvatsko stanovništvo stvaralo snažno nepovjerenje Hrvata prema novoj vlasti, koja suočena s tim problemima donekle prividno mijenja na bolje svoj odnos prema Hrvatima.

"Čini se da je politički utjecaj križara nadilazio njihovu brojnost. Zbog toga, ali i zbog lošeg stanja odnosa među Srbima i Hrvatima u Lici, CK KPH u proljeće 1946. osnovao je posebnu komisiju sa zadaćom da provjeri pravo stanje i da otkrije njihove uzroke. Naime, do komunističkog vodstva doprli su glasovi da su Hrvati uvjereni u to da su Srbi zavladali, da se isključivo oni nalaze na vodećim položajima i da se samo oni zapošljavaju u državnim službama. Suprotno tome, da su Hrvati pravno i politički potpuno zapostavljeni i porobljeni. I zaista, pokazalo se da "neprijateljska propaganda" nije bila pretjerana jer je izvješće potvrdilo mnogobrojne nepravde prema Hrvatima, njihovu ugroženost i zapostavljenost na svim razinama. Iako je broj Hrvata i Srba u Lici bio približno podjednak, u partijskoj organizaciji Like bilo je 3 500 Srba i samo 450 Hrvata.

Još gora situacija bila je u državnim službama, policiji i u podjeli hrane. Takovo stanje moralo je imati odraza i na jačanje križara u Lici."

Nakon povlačenja jedinica HOS-a NDH iz Gospića pojavile su se križarske skupine različite po broju članova, aktivnosti i utjecaju među narodom. Iz literature proizlazi da je nakon prvobitnog kaosa, demoralizacije Delko Bogdanić uspio povezati raspršene skupine.

U komunističkoj literaturi dalje se kaže:

"Stvorila se široka mreža suradnika, obavještajna služba, a opskrbili su se sa sanitetskom opremom, papirom, pisaćim strojevima i ostalim potrepštinama. Prikupljali su dobrovoljne priloge za šumu. Pojavile su se i "jedinstvenije političke parole." Aktivirali su dio naroda, a akcije su postale organiziranije."

U to vrijeme konsolidacije i najjačeg križarskog djelovanja, križarske su skupine navodno pripremale i upad u Gospić. Iz Udbinih elaborata nastalih šezdesetih godina proizlazi da je na području Like tada ostalo ukupno 244 vojnika HOS-a NDH okupljena u više grupa. Neke od tih grupa bile su vrlo aktivne i s jakom logističkom mrežom u podvelebitskim selima, a većina ih je ipak bila neaktivna. Većina grupa likvidirana je tijekom 1945. ali su mnogi križari ostali sve do 1948., a neki i do 1952. (Uz te skupine križara tih prvih mjeseci i godina poraća na području Gospića treba spomenuti i tridesetak tzv. bunkeraša, pripadnika HOS-a NDH koji su se samostalno sakrili ne poduzimajući nikakve aktivnosti i tako čekali pogodan trenutak za bijeg u emigraciju.)

Podatke o križarskim skupinama, njihovim članovima, aktivnostima i kraju koristio sam iz Udbinog elaborata “Banditizam na području kotara Gospić”, knjige Zdenka Radelića “Križari gerila u Hrvatskoj 1945. – 1950.”, te svjedočenja suvremenika koja su objavljena u Vili Velebita.

Najpoznatija križarska grupa na ovom području bila je ona Delka Bogdanića kojega su se partizanske vlasti iznimno plašile, a ostatci vodstva NDH u emigraciji računali su da je on, uz Maksa Luburića i Rafaela Bobana, jedan od glavnih vođa domovinskog otpora za koji su vjerovali da je znatno jači nego što je uistinu bio. Zbog takvog su mišljenja onda i pokrenuli akcije, kao što je bila ona pod nazivom “10. Travnja”. Delko Bogdanić je, kažu svjedoci, posljednji napustio Gospić izašavši iz njega u tenku i na području Pazarišta odlučio ostati u Velebitu. S njim je ostao i ustaški bojnik Slavko Hajdinović. ( Legendarni progonitelj četnika i partizana bojnik Slavko Hajdinović je napustio grupu nešto prije nego je uništena i uspio se prebaciti u emigraciju. Upoznao sam ga 80-ih godina kad je iz Argentine došao u Kanadu u posjetu jednom svom vojniku, M. Bukovcu. Još jedan iz Delkove grupe koji se uspio spasiti bio je pok. Milan Jurković koji je živio ovdje u Mississaugi. Njega sam upoznao odmah po dolazku u ovu zemlju nap. a.)

Neki izvori kažu da su u Delkovoj skupini, osim njega, bila samo još dvojica ustaških zastavnika koji nisu identificirani, a da zbog sigurnosti nije dopuštao da se u skupinu priključe drugi borci. Skupina nije poduzimala nikakvih akcija, tek je povremeno kontaktirala s drugim skupinama. No iz zapisnika partijskih ćelija s područja Perušića proizlazi da je ta skupina bila aktivna, poglavito u promidžbenom smislu, i da je imala velik utjecaj među hrvatskim narodom. Kad je skupina u jesen 1946. otkrivena, Delko Bogdanić se sam ubio, a tadanja je vlast njegovu smrt doživjela kao veliku pobjedu, pa je tijelo mrtvog muškarca izložila iza gospićkog zatvora, želeći taj svoj “uspjeh” podijeliti i s “narodom”.

Dok su mnogi ekstremni komunisti nastojali poniziti i mrtvo tijelo pukovnika Bogdanića, dio Hrvata koji je s nevjericom primio vijest o njegovoj smrti u mrtvom muškom tijelu nisu prepoznali Delka Bogdanića. Legenda o njegovoj hrabrosti živjela je i živi i danas među brojnim Hrvatima u Gospiću. "Delko Bogdanić bio je jedan od rijetkih ustaša kome su uz Poglavnika Pavelića bile posvećene parole na javnim mjestima. Tako su po zidovima u gospićkoj gimnaziji ponekad osvanjivale parole "Živio vitez Delko Bogdanić!"

Druga poznata križarska skupina je ona Milana Frkovića Gucinog koju je Udba okarakterizirala kao "najizrazitiju odmetničku grupu". Grupa je brojila dvadeset članova, bila je aktivna i uz "masu svojih jataka" u Trnovcu, Brušanima i Ličkom Novom. Najpoznatija akcija ove skupine bila je ubojstvo dvojice članova Okružnog komiteta KPH za Liku: Ivana Došena “Sokola” i Đure Čalića u ljeto 1945., te likvidacija jednog odbornika i zauzimanje zadruge u Trnovcu i Baškim Oštarijama. Skupina je razbijena potkraj 1945. i većina njezinih članova likvidirana. Nekolicina je uspjela pobjeći i, ali je uhvaćena i većinom likvidirana kasnije.

O organiziranosti, brojnosti i aktivnosti križarskih skupina na području Gospića postoji relativno malo pouzdanih izvora i literature. Ono što je sačuvano vezano je za izvješća koja su u to vrijeme pisale partijske ćelije s terena, načelnici Ozne i svjedočenja sudionika te suvremenika koja su najprije objavljivana u emigrantskom, a od uspostave suvremene Hrvatske i u domaćem tisku. Iz tih izvora potječu različiti podatci o broju vojnika OS NDH koji su se nakon povlačenja sklonili u velebitske šume, kao i o skupinama kojima su pripadali te o njihovim aktivnostima. Razvidno je da izvješća partijskih ćelija označavaju sve, ili barem većinu tih vojnika, kao bandite, koljače koje treba različitim sredstvima isključivo likvidirati.

Glavnina tih skupina likvidirana je zimi 1945. kad im je preživljavanje u šumi bilo izrazito otežano, a kretanje bez ostavljanja tragova gotovo nemoguće. O tome piše u svom izvješću od 4. studenoga 1945. i javni tužitelj Like: "Pod pritiskom vojničkih akcija i našeg političkog djelovanja, te pod pritiskom zime i gladi, ustaška banda sve više po šumama se rasiplje. Ne imadeš gotovo dana kad po nekoji od njih ne bude ubijen od strane naših ljudi ili da se po nekoji dolazi sam prijaviti našim vlastima. Ovaj tužioc je lično od zadnjeg izvještaja pa do danas dovukao trojicu iz šume svojim kućama."

O broju križara na gospićkom području postoje različiti podatci: od 2.000 do nekoliko stotina, ili njih stotinu, koliko ih spominje Udbin elaborat. Javni tužitelj Like u svom izvješću Javnom tužitelju Hrvatske od 18. srpnja 1945. javlja: "Prema sigurnim i tajnim podatcima za sada ih na teritoriju našeg djelokruga naime na teritoriju Like imade oko 1100 od toga oko 250 četnika a ostalo ustaše."

Pretpostavlja se da ondašnje komunističke vlasti nisu mogle sasvim sigurno utvrditi broj vojnika koji se krio u Velebitu, no isto je tako vjerojatno da se u tim okolnostima taj broj njima činio znatno veći od stvarnog (i iz straha koji im je ulijevala nazočnost ostataka HOS-a NDH u neposrednoj blizini Gospića).

Zbog toga su poduzimali različite akcije koje nisu uvijek urodile željenim plodom, a taj je relativni neuspjeh onda reflektiran kao represija na hrvatsko stanovništvo koje je suđeno, zatvarano, iseljavano i ubijano pod optužbom da su križarski jataci. Naravno, tadanja vlast je tražila valjan izgovor za represiju i osvetu prema Hrvatima, a izgovor da su “suradnici bandita u šumi” činio se vrlo vjerodostojan pred širom ali imeđunarodnom javnosti.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 11. srpnja 2015.