Titov Jasenovac 2. dio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 14 Kolovoz 2015 17:02
Naravno da od “antifašista” - posebno od Titinih i Staljinovih, nitko pametan ne može očekivati nikakvu izpriku, ali, je li ikada itko čuo da su se Englezi i Amerikanci ikome izpričali za zločine koje su počinili nad Nijemcima i Japancima, i to ne u svojim, nego u njihovim zemljama.
KVALIFICIRANI SVJEDOCI
(Uzeto iz knjige Mladena Ivezića -Titov Jasenovac.)
- Dr. Ivo Paspa, član Hrvatskog društva političkih zatvorenika, bio je u raznim logorima od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza 1948.
Svibnja 1946. s drugim logorašima prebačen je iz logora Sisak-Viktorovac na rad u Glinu, poslije mjesec dana vraćen je u Sisak, a zatim u skupini “kolega” vlakom upućen u Jasenovac , gdje su rušili glavni zid i ciglanu.
Godine 1997. on daje pismeno svjedočenje: “Posao je bio strahovito težak, ruke krvave od opeka, hrana nikakva, a postupak prema zatočenicima krajnje nečovječan, ponajprije zahvaljujući nekom komesaru, Crnogorcu, koji je očito imao zadatak samo vikati i mučiti nas...
Kad smo rušili južni dio zida, na kojemu su se vidjele rupe od zrna, naišli smo na vrlo mekano i rahlo tlo, pa smo onim alatom, koji smo imali pročačkali mekanu zemlju. Našli smo plitko zakopana tjelesa u odorama Hrvatske vojske, kao i tjelesa u odorama na koje su bile našivene željezničarske oznake.
Kako je bilo ljeto, a tjelesa još neraspadnuta smrad je bio nesnosan.
Taj pojas rahle, još neslegnute zemlje, bio je širok pet do šest metara, ali o dubini ne mogu ništa sa sugurnošću kazati, jer nas je već spomenuti naš gonitelj otjerao zaprijetivši da će nas sve pobiti, kažemo li komu makar riječ o onomu što smo vidjeli.
U Jasenovcu sam proveo oko mjesec dana, nakon čega je moja skupina prebačena u Staru Gradišku.
Nikad, mađutim, nisam zaboravio grozomoran primjer iz jasenovačkog logora.”
Paspa je ono što se u pravu zove kvalificirani svjedok. On je bio fizički nazočan a ima i intelektualnu, strukovnu, ćudorednu i svaku drugu kvalifikaciju da bi trebalo vjerovati ono što izkazuje.
Važno je to što je svjedok prima facie i što jasno govori što je vidio.
U “antifašističkoj” literaturi svjedoka prima facie skoro nema a oni koji tako izkazuju uvijek su jako neodređeni i ne znaju nijednu provjerbenu okolnost.
Nemoguće je provjeriti gdje se zločin dogodio ili gdje su žrtve pokopane, pa i jesu li ti ljudi ikada postojali.
Inženjer Matija Helman robijao je 1946. godine u Staroj Gradiški. S drugovima je bio zadužen raditi na uređaju konačišta u jasenovačkom taboru.
Izgradili su zahode i kuhinju. I njegova su svjedočanstva okolnosna i staložena.
Zapisnik Zemaljske komisije (komunističke) o iskopima u travnju govori kako su se energično rođaci navodno prepoznatih 109 žrtava usprotivili tome da se lješove opet zakopa s neidentificiranima, ali i da je među potonjima bilo dosta muslimana.
Zapisnik o iskopinama u svibnju te godine kaže, da se za procijenjenih 1.000 ubijenih iskopanih u šumi Međustružje nitko od mnoštva interesanata nije zauzeo i da ih se natrag zakopalo, jer su bili podpuno raspadnuti!
Sumnjivo! Bio bi se tko sjetio barem svečano ih zakopati prebrojiti ih, staviti oznake i spomenik, da se radilo o “antifašistima”.
General JNA, Franjo Tuđman, pisao je, predbacujući Radovanu Trivunčiću (ravnatelju Spomen područja Jasenovac), da je morao znati: “(...) drugo, da je prostor (Jasenovac-Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije a zatim i civilnim vlastima NR Hrvatske, u kojem se likvidiralo zarobljene pripadnike oružanih snaga i vlasti NDH,
i treće, da 1946./7., prema tome, - bez obzira na čiji nalog i s kakvim učinkom - nisu unuštavani samo tragovi ustaškog logora, već i ong poslije njega.
Meni je osobno ta povijesna činjenica znana, kaže daljeTuđman, kako iz razgovora s visokim vojnim i političkim dužnosnicima, tako i posredstvom drugih svjedoka i ljudi koji su tu jasenovačko-gradišku istinu spoznali i na povijesno-događajni način.
Uporaba jasenovačkog logora od vojnih vlasti jedinica NOVJ, a i sigurnosnih organa nove revolucionarne vlasti, nije bila nikakva iznimka.
U završnim operacijama i neposredno poslije rata korišteni su naravno i bivši logori (u Srbiji npr. i banjički), jer su za zarobljenike morali biti otvarani i novi.”
O radu “antifašističkoga” tabora u Jasenovcu poslije 2. svibnja, kada je Jugoslavenska armija ušla u to mjesto, svjedoči nam i već spomenuti Slavko Bašić. On je spasivši se od strijeljanja zahvaljujući svome komunističkom zaštitiniku Primorcu (koji je, izgleda, ipak na kraju zaglavio) sklonište našao u slavonskim selima a kasnije se prebacio u svoje mjesto pokraj Dervente.
Bašić: “To je već bio sedmi mjesec, došla mama i dođemo mi u Dubočac, mrtvaci plivaju Savom.”
Ivezić: “Taj Dubočac, je li on nizvodno od Jasenovca?”
Bašić: “Da, prema Brodu Slavonskom, prema Slavonskom Brodu. Recimo da je tu negdje oko 50 kilometara.
Srpanj mjesec. Ja se vraćam kući u Derventu. Iz tih Banovaca (???). I mrvaci plivaju. I ovaj čovjek koji vozi tu (skelu???), kad netko pita: “Ljudi što je ovo, što ovo pliva”, kaže: “To su ovi što su ustaše pobili u Jasenovcu, to su pobacali u Savu, ustaše pobacali, sad ti mrtvaci plivaju”.
A ja onako, kao dijete, napravio sam jednu glupost, skinem se u gaće i iz čamca skočim. Ona matica (rijeke Save, nap.a.), kad je mene povukla dolje niz Savu, mater plače; “dijete će mi se utopiti”.
A ja kažem: “Jedan je osto živ. Jedan je živ osto”. Kad ovaj govori, ubjeđivao narod kako su to ustaše pobili”.
Ivezić: “Jesu li se mogle vidjeti uniforme?”
Bašić: “Ma to su. Molim vas lijepo, uniforme! Pa to je sedmi mjesec. Ustaše su se u četvrtom mjesecu riješili Jasenovca. Odkuda?”
Ivezić: “Jesu li se uniforme vidjele?”
Bašić: “To je bilo na pedeset metara. Ne možeš vidjeti. Ništa, ne vidi se to. Mulj nosi sve. Vidiš da je mrtvac. Ali ja znam; u bolnici sam, onda, s tatom razgovarao kad se mrtvac raspada - znam.
Ja sam znao, pa u nas se drugo ništa i ne priča, nego priča se o mrtvacima i bolesti”.
Ljubica Štefan: “Partizani su pričali kako će zarobljenike ubiti i baciti u Savu , pa će se pričati da su to ustaše učinili”.
Bašić: “To su nama pričali u Dubočcu. Kaže: “Ustaše šalju glas Beogradu”. On kaže, onda radi, raspaljuje se tu narod kao blesav.
I sad već oni znaju; tih mrtvaca, koji idu, to su “ustaše pobili” to do Beograda ide, to “nosi glas” itd. E sad ja izašao iz vode , odvuklo me trista metara.
A oni svi na mene, viču, ja šutim.
Velim “Jedan je izišo” . Jedan je živ izišo. A ti mrtvaci, čujte, jedan ide pa onda pričekaš sat vremena pa ide drugi, pa onda, a ljudi broje; koliko ih je danas prošlo....”.
Broj 1 u starogradiškoj robijašnici nosio je od 5. srpnja 1945., punih 15 godina msgr. Nikola Soldo: “Od svega je bilo najteže, kaže on, iskapanje oko 900 leševa 1946.
Iskopali smo neke civile iz Zemuna. Neki su imali u džepu legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su pričali da su opljačkali Topolu (Bačku, Lj. Š.) nakon što je iz nje pobjeglo stanovništvo (Mađari, Lj. Š.) prije nego su je partizani osvojili.
Iskopali smo i grupu njemačkih vojnika s Urlaubscheinima (dozvole za dopust, Lj. Š.) u džepovima.
Dr. Premru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je stručno vodio cijelo iskapanje , bio je u neprilici kazati tko je i zašto poubijao te Nijemce.
Bilo je proljeće, dosta toplo, i zadah truljenja ljudskih tijela bio je neopisiv.
Leševi su bili povezani žicom, pa smo ih morali odvezati da bismo ih mogli iznijeti iz rovova.”
I ovo je posve kvalificiran i staložen svjedok. On govori o onome iskapanju 1946. godine, koje smo već prikazali.
Sada vidimo zašto je Komisija bila tako neodređena; bile su iskopane pretežno žrtve “antifašističkoga” terora.
Bitno zbog čega je postojanje “antifašističkoga” gubilišta u Jasenovcu poslie Rata važno za pitanje broja žrtava hrvatskoga tabora, jesu ljudski ostatci.
Sigurno su oni znatnim dijelom bili iskapani i prikazivani kao nepoznate žrtve hrvatske krivnje.
Profesor Živanović svjedoči o iskopanima 1963. i 1964., ne samo priznajući via facti da su iskopane žrtve bili Hrvati (po pronađenim pratećim predmetima), nego i da je uz njih nađeno mnogo zlata.
Ljubica Štefan na istome mjestu: “Na molbu preko tiska “Savezu antifašističkih boraca Hrvatske” 1998. da se očituje gdje je zapisnik, tko je podpisao prijam zlata, koliko ga je bilo i gdje je ono, uslijedio je do danas podpuni muk”.
To je zlato, koje su “antifašisti” kao Fumić, Goldstein i drugi pokrali, moglo biti ušiveno jedino u odjeću grvatskih pobjeglica ubijenih poslije Rata, a nikako u odjeću zatočenika Jasenovca, koji su ga imali vremena pohraniti drugdje, ako im već na početku nije bilo oduzeto i stavljeno u posebne omotnice.
“Antifašisti” su jadnike prvo poubijali i zakopali. Zatim su im lješine opljačkali.
Gubilište u Jasenovcu osnovano je tek zauzećem toga mjesta i Tabora od strane titovaca. U hrvatskoj državi bijaše to tabor s jasnim pravilima, u koji se upućivalo sumnjivce i prijestupnike na 3 mjeseca do 3 godine, bez sudske osude, po policijskome nalogu.
Zatočenike se moglo pustiti prije istjeka policijske odluke, ali nikako ih se nije moglo zadržati dulje. Preglednost je toga tabora bila podpuna; glede inspekcije, glede rodbinskih posjeta pa i kao fizička preglednost prolaznika i putnika izvana....
JASENOVAC - TEMELJ IDEOLOGIJE BROZOVE JUGOSLAVIJE
(Metodologija laži)
I liberalci i komunisti i cionisti, glavni temelj “antifašizma”, uvijek su udarnu moć stjecali promidžbom, prevenstveno laži.
Tijekom NDH samo se na području današnje RH razširivalo preko 300 titovskih periodičkih listova i preko 500 brošura.
Dok se masama širilo laži i huškanja na genocid nad Hrvatima, dotle se u potajici razrađivalo nacrte kako osvojiti vlast....”.
Te mase boljševičkih novina, listova, brošura itd. koje su se, ne baš previše tajno, tiskale diljem Nezavisne Države hrvatske tiskane, su većinom u cionističkim tiskarama. Pa je li onda čudo da su neki od njih radi toga nastradali?
Ali da su Židovi masovno, bez ikakva povoda, odvođeni u Jasenovac i ubijani najobičnija je laž.
To svjedoče i dva pisma (čije kopije su objavljene u ovoj knjizi), koja je Židovska Bogoštovna Općina u Zagrebu 14. travnja 1943., poslala Prvostolnom Kaptolu i Glavnom Ravnateljstvu za Javni Red i Sigurnost NDH.
U ovim pismima, koja, kako navodi Ivezić, nikada nisu bila objavljena dok ih on nije objavio u knjizi - Jasenovac-Brojke
U ovim pismima, koje su podpisali Dr. Hugo Kon i Dr. M. Freiberger, Židovi mole crkvene i državne vlasti NDH da se nihove europske sunarodnjake primi u Hrvatsku i da se za nih osnuju posebni logori.
Ova pisma jasno svjedoče kakav je logor bio Jasenovac za vrieme NDH i što se u njemu stvarno događalo i, kako kaže Inezić, “bitno mijenjaju tumačenja Sabirnoga i Radnog Logora Jasenovac. (...) Desetci su milijarda USD potrošeni na prouku i lažnu prikazbu NDH, s mitom o SRLJ,.. a nikada nitko nije objavio ova dva pisma”.
Mislite li da Židovi nisu bili dobro obaviješteni o stanju u SRLJ, varate se.
Mnogi su njihovi zatočenici slobodno trgovali po cijeloj Državi, mnogi su oslobađani i razmjenjivani. Desetci su se tisuća pisama iz SRLJ slali kući a toliko je bilo i paketa od kuće u logor. I komunistička partija ih je dobro obavještavala”.
Nu gomile jugokomunističkih i velikosrbskih laži toliko su nevjerojatne pa su, iz straha da će u očima publike imati kontraefekt i tako odkriti istinu o jasenovačkom mitu, bili prisiljeni plijeniti knjige u kojima su objavljene.
Najbolji primjer je knjiga Viktora Novaka - Magnum Crimen, koja je prvi put objavljena u Zagrebu 1948. godine.
Kao mason, jugoslaven, katolički raspop-antikrist on se svojim hrvatoždernim lažima rado priključio titoistima te su mu oni objavili tu knjigu.
Kao i njegovi drugovi “antifašisti” cionisti i velikosrbi, vjerni sluga sotone Novak uz tisuće podpuno nevjerojatnih izmišljotina i u poslanici blagopokojnog kardinala Stepinca hrvatskom svećenstvu vidi “ustaške zločine” u ovom što Stepinac poručuje hrvatskim svećenicima, gdje kaže:
“Častna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrieme nije bio svjedokom najzamšnijih događaja u životu hrvatskog naroda među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja.
Događaji su ovo koji su naš narod donieli u susret davno sanjanom i željkovanom idealu. Satovi su ovo u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom u kojoj smo ugledali svietlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli.
Je li potrebno izticati da je i u našim grudima življe zakucalo srdce?
Nitko pametan toga osuditi ne može , jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovied!
I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kad se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu?
Jer, kolikogod i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja, kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu.
“A Domino factum est istud et est mirabile in oculis nostris” (Bog je to učinio i oči su naše pune divljenja). (Ps. Ili, 23).”
Ubrzo poslie tiskanja komunističke vlasti su zaplijenile sve primjerke Novakove knjige do kojih su mogle doći i o njoj je bilo zabranjeno govoriti sve dok je uoči velikosrbske agresije na Hrvatsku 1989. nije ponovno dao tiskati Slobodan Milošević i Srpska Akademija Znanosti i Umetnosti.
To o čemu u svojoj poslanici govori Stepinac za “antifašiste”, pa tako i za današnju predsjednicu Hrvatske nisu bili osjećaji hrvatskog naroda.
Nu, znajući da potječe iz “antifašističke” obitelji ništa što Kolinda Grabar Kitarović čini i govori ne može me iznenaditi pa me nije iznenadila ni njezina “diplomatska mudrost” u interview-u s nekim američkim novinarom, za vrieme dok je bila veleposlanica u Americi, gdje mu tvrdi kako je kontinuitet hrvatske države nastavljen kroz komunističku Jugoslaviju.
Ne čude me ni njezina brbljanja “ustaškim zločinima”, u onom solo-posjetu Jasenovcu i kasnije u Izraelu, jer sve što je naučila naučila je iz knjiga i lekcija u Titinim školama koje su pisali masoni poput Viktora Novaka, cionisti-boljševici jugoslaveni pout Slavka i Ive Goldsteina i razni drugi hrvatožderi.
O Goldsteinima i njihovim lažima nikome pametnom nije potrebno puno govoriti jer je već valjda i magarcima u Hrvatskoj jasno tko su oni i što su im ciljevi.
Vjerujem da ne griješim kad mislim da je to jasno i Kolindi, ali, kao i sve druge , pa i one ne tako crvene i ružičaste novo-uskrsle političke dame u današnjoj Hrvatskoj, i ona se prije svega bori za svoj osobni prestiž.
Slušajući kako u na proslavi 20. obljetnice Operacije Oluja u Kninu Kolinda žali za srbskim žrtvama svakom iole zdravom Hrvatu mora pozliti.
Takvo se nešto nikada nije čulo od nijednog predsjednika nijedne države na svijetu.
Uzmimo samo dva-tri od tisuća primjera: 1.) Za vrieme 2. svj. rata samo u “tepih bombardiranju” Dresdena i Hamburga Englezi i Amerikanci su pobili 175.000 većinom nevinih ljudi - civila.
2.) Amerikanci su samo u atomskom bombardiranju Hirošime i Nagasakija ( u roku od svega nekoliko minuta), doslovno, likvidirali 250.000 ljudi, uglavnom nevinih civila.
3.) Iako su vrlo dobro znali da se radi o putničkom brodu krcatom izbjeglicama i ranjenicima, 30. siječnja 1945., drugovi Titinih “antifašista” Staljinovi “antifašisti” su na Baltičkom Moru torpedirali i potopili brod Wilhelm Gustloff i poslali ga na dno mora zajedno sa 9.400 podpuno nevinih i nemoćnih ljudi.
Naravno da od “antifašista” - posebno od Titinih i Staljinovih, nitko pametan ne može očekivati nikakvu izpriku, ali, je li ikada itko čuo da su se Englezi i Amerikanci ikome izpričali za zločine koje su počinili nad Nijemcima i Japancima, i to ne u svojim, nego u njihovim zemljama.
I na koncu, je li ikad itko čuo da je ijedan srbski političar, ili ijedan Srbin uobće, ikada izjavio da žali za žrtvama Borova Sela, Vukovara, Voćina, Škabrnje.....?
A što tek imalo pametan čovjek može reći na ono gdje Kolinda kaže za četnike, koji su za vrieme agresije s kalašnjikovim i noževima u rukama harali po nezaštićenim hrvatskim mjestima i učili svoje suborce kako svim Hrvatima treba hrđavim žlicama vaditi oči, da tada “ništa nisu govorili”?
Da je za vrieme velikosrbske agresije, umjesto u Zagrebu, gospođa Kolinda samo 5 minuta provela u Škabrnji u vrieme kad su je, pod zastavom na kojoj piše Za Dom Spremni, 43 dana bez smjene i odmora, branili bojovnici dragovoljačke 9. bojne HOS-a, vjerujem da ne bi zabranila da se na insceniranom mimohodu u Zagrebu nosi taj častni, krvlju najboljih naših sinova i kćeri posvećeni barjak.
Da je samo minutu provela na “cestama smrti” kod Paljuva, Kašića i Novigrada...., kad su četnički topovi i tenkovi po njima sijali smrt, ne bi joj sada u Kninu na pamet padale “srbske žrtve”.
Ako se tim svojim žaljenjem za žrtvama agresora gospođa Kolinda želi svijetu prikazati kao neka velika humanistica onda je njoj mjesto u nekoj svijetskoj humanitarnoj organizaciji, a ne na čelu jedne države. Posebno ne one koja je, ne po prvi put, bila žrtva onih za kojima ona žali.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 8. kolovoza 2015.
