Ustaštvo je superlativ hrvatstva

Pin It

“Narod koji je oružjem ili makar kako, samo ne svojom voljom, izgubio svoju samostalnost, mora tu samostalnost oteti bajunetama i topovima, ako mu je otimač dobrovoljno ne povrati”. Dr. Ante Starčević

Nikada u dugačkoj poviesti hrvatskog naroda nije postojao jedan politički pokret koji je više napadan, osuđivan, kritiziran i demoniziran, a da je u isto vrieme bio više obljubljen i imao više fanatičnih pristaša i odigrao veću ulogu u oslobođenju jednog naroda izpod tiranije okupatora i oblikovanju države za kojom su kroz duga stoljeća žudila njegova pokoljenja, kao što je bio Ustaški Pokret.

U isto vrieme, dieleći istovjetnu sudbinu, ni jedan hrvatski političar nije doživio takvog burnog odjeka u cielome svietu, kao što je u svoje vrieme doživio utemeljitelj Ustaškog Pokreta dr. Ante Pavelić.

Ako je mjerilo vitalnosti, dubine i snage jednoga političkog i revolucionarnog pokreta privrženost, fanatizam i dragovoljne mučeničke žrtve, s jedne strane i bjesomučna mržnja i strah svih neprijatelja hrvatskoga naroda naprama tome pokretu, s druge strane, onda, po tim zakonima, Ustaški Pokret nije bio samo jedan radikalniji pokret za oslobođenje hrvatskog naroda izpod velikosrbske tiranije, ili pak nekakva obrambena reakcija jednoga naroda na nepodnosive torture tuđinske tiranije, nego je to bilo nešto dublje, nešto sveobuhvatnije, ono što prodire u temelje duhovne i biološke egzistencije jednog naroda.

Ako su danas napadaji domaćih izdajnika, boljševika, alias “antifašista” u tandemu s velikosrbijanskim, cionističkim i drugim stranim neprijateljima hrvatskog naroda na Ustaški Pokret, koji su ne samo nepopustivi, nego iz dana u dan sve jači i oštriji, mjerilo značaja i životne snage ustaštva, onda Ustaški Pokret ne samo da nije izgubio ništa od svoga značaja i svoje vitalnosti, nego se, prolazeći kroz poviesni žrvanj borbe i mučeništva, pomlađuje i obnavlja u istovjetnosti sudbine svoga hrvatskog naroda.

Drugim riečima, Ustaški Pokret je suvremeno ogledalo sudbine čitavoga hrvatskog naroda.

Redovito se događa da gubitkom tvorca, duhovnog i političkog vođe jednog pokreta ( ili stranke) isti, u potrazi za nasljednikom, ili u međusobnim borbama za naslieđe, slabi ili se razpada.

Nu u najviše slučajeva on u nekom obliku nastavlja postojati ali skoro uvijek na njegovo čelo dođu politički nesposobni, korumpirani, a mnogo puta i pokvareni ljudi, koji ili iz neznanja i nesposobnosti ili namjerno skrenu ga s puta koji mu je zacrtao njegov tvorac i ideolog.

Najbolji primjer jest ono što se dogodilo s Tuđmanaovom Hrvatskom Demokratskom Zajednicom poslie njegove smrti.

Smrt Poglavnika dr. Ante Pavelića, 28. prosinca 1959. godine, potresla je sve domoljubne Hrvate u Domovini i dijaspori, a naročito Ustaški Pokret , koji je osjetio da možda više nikada neće naći dostojnog nasljednika dr. Paveliću.

Ali, taj neizmjerni gubitak nije uništio vitalnost ustaštva kao što se ne može uništiti ni volju i želju hrvatskog naroda za svojom slobodom i svojom suverenom državom.

Iz stanja odlučne poslušnosti, u znaku vertikalnosti prešlo se u odgovornu osjetljivost svakog pristaše Ustaškog Pokreta u znaku horizontalnosti.

Jednostavno rečeno, političkog vođu zamjenio je njegov ideološki program!

Svi pokušaji neprijatelja da se ustaštvo prikaže zločinačkim, nepoželjnim, štetnim, opasnim i nesuvremenim u suvremenoj hrvatskoj oslobodilačkoj borbi, posebno za vrieme Domovinskog rata, ostali su bez vidnijeg uspjeha.

Bez obzira na sve negacije, pa i otvorene juriše ne samo “antifašista”, četnika i cionista, nego i onih koji bi htjeli, a ne mogu se otresti antiustaštva, neka se nitko ne vara da je i u ovom Domovinskom ratu duh hrvatskog ustaštva (ustaništva protiv istog okupatora i istih njegovih sluga) nadživio sve težke bitke i izkristalizirao se u još čišće hrvatsko ustaništvo.

Hrvatski je narod, po svome poviestnom porieklu i po nuždi svoga geo-političkog položaja, prije svega ratnički narod.

Kao takav on je u početku 7. stoljeća pozvan od bizantskog cara Heraklija I., vojnički organiziran došao na prostore današnje Republike Hrvatske, Bosne, Hercegovine i diela Crne Gore odakle je silom oružja iztjerao azijatske avarske horde i za stalno zaposjeo te zemlje kao stvarni i jedini njihov gospodar.

Te zemlje on je kroz duga stoljeća branio od niza okupatora; Franaka, Bugara, Mađara, Mlečana Mongola, Turaka i na koncu četnika i Titinih jugoboljševika, što znači da je kroz cielo to vrieme, silom prilika, morao ostati poglavito ratnički narod.

Proiztičući iz tog ratničkog mentaliteta nastao je i Ustaški Pokret, koji je hrvatskom narodu dao njegovu sudbonosnu sintezu, da bez krvi i žrtava nema ni slobode, ni pobjede, ni obstanka.

Prema tome, ako nam je već sudbina dodielila da se moramo neprestano boriti za svoju slobodu i svoj obstanak, onda ne smijemo više prolievati hrvatsku krv za tuđinca, nego samo za svoj narod i svoju vlastitu slobodu.

Hrvatski narod je pretežno seljačkog poriekla, temeljenog na zadružno-obiteljskoj povezanosti, bez naglašenog izdvajanja pojedinih staleža.

I toj tradiciji hrvatske društvovne skladnosti ustaštvo je dalo sintezu da hrvatski narod mora biti jedna jedinstvena obitelj koja povezuje i uzklađuje sve slojeve hrvatskog društva u ravnoteži zajedničkog uzpona, gdje samo domoljubne žrtve i stvaralački rad za zajednicu jesu i mjerilo uspjeha svakog pojedinca.

Uz sav svoj ratnički mentalitet, u kojem je kroz tisuće bitaka u obrani svoje domovine, kalio svoju dušu hrvatski narod je uvijek bio narod bezgraničnog gostoljublja i uviek je imao širom otvorena vrata za sve dobronamjerne strance.

To hrvatsko gostoljublje, koje je uviek zaziralo od rasizma i vjerske podjele našlo je svoju prirodnu sintezu i u Ustaškom Pokretu u čijim načelima se kaže, da samo osjećaj i privrženost hrvatskoj grudi kao svojoj jedinoj domovini, i hrvatskoj naciji jesu mjerilo za građanska prava i dužnosti svakog stanovnika Hrvatske.

Iz te sinteze proiztiču mnoga imena ljudi stranog poriekla, koji, kao dragovoljci pod hrvatskim barjakom, padoše u borbama za slobodu svoje hrvatske domovine.

Iz te iste sinteze proiztiču i osude onih, koji se, iako hrvatskog poriekla, oglušiše na poziv u obranu svoga naroda, a posebno na one koji ga izdadoše i pridružiše se njegovom krvniku i zajedno s njime počiniše goleme zločine protiv svoga naroda.

U tu grupu izdajnika i zločinaca spadaju ne samo oni koji su se poput Grge Anđelinovića, Jure Krnjevića, Ivana Šubašića i niza drugih dodvornika koji su se, uzprkos svim njihovim zločinima nad hrvatskim narodom pridružili velikosrbskim krvnicima karađorđevske Jugoslavije, nego, pogotovo, domaći komunistički zlikovci, krvavi jugoboljševici, koji se danas nazivaju nekakvim antifašistima i svim silama rade da svojim zakulisnim igrama unište u Hrvatskoj ono što nisu bili kadri uništiti silom.

Štiteći kršćansrvo i ‘civiliziranu Europu’ hrvatski narod se nadljudski borio protiv raznih osvajača koji su nadirali s Iztoka. Skoro puna četiri stoljeća branio je, i obranio, tu Europu i kršćanstvo od najezda Osmanlija da bi od te iste Europe, a mnogo puta i od ‘glavnih nositelja’ kršćanstva bio izkorištavan, izdavan i zarobljavan.

Pokušavao je hrvatski narod naći barem trunak osjećaja i razumievanja i među slavenskim narodima, naročito u Rusiji, ali je doživio još goru sudbinu nego s ‘kršćanskom Europom’.

Je li onda čudo da je hrvatski narod u borbi za biološki obstanak i nacionalnu individualnost bio prisiljen zatvarati se u svoj narodni i nacionalni okvir, te s opravdanim nepovjerenjem gledati prema Iztoku i prema zapadu.

Ta hrvatska narodna ogorčenost i nepovjerenje našli su svoju logičnu sintezu u Ustaškom Pokretu, koji se bori da hrvatske mostove i prema Iztoku i prema Zapadu svede na granice hrvatskih nacionalnih interesa sintetiziranih u okviru njegove slobodne i podpuno nezavisne države Hrvatske i njezinih poviestnih granica, pazeći budno i ljubomorno da preko tih mostova ne prelaze niti pretjerane utopije hrvatske širokogrudnosti, niti pretjerano grabežljivi univerzalizam (europizam) stranaca.

Temeljeći se na narodnom ponosu slobodnjaka, proizteklog iz prava posjeda i vlasništva hrvatske zemlje, te tisućljećne borbe za slobodu i ravnopravnost svih njegovih članova, hrvatski je narod davno postao demokratski narod, s naglašenom svojstvenošću svoje, hrvatske, demokratičnosti koja je slična, ali ne mora biti i istovjetna s demokratičnosti ni jednog drugog naroda.

Hrvatski narod je osjetio da, niti stranački despotizam balkansko-orientalnog izdanja, a još manje ideološka izključivost marksizma, ne odgovaraju duhovnoj tradiciji i demokratskom mentalitetu hrvatskog naroda.

U Ustaškom Pokretu hrvatski je narod dobio sintezu svojoj demokraciji s naglaskom da hrvatski osjećaj demokracije proiztiče iz sdružene ravnopravnosti svih članova hrvatske narodne obitelji. Prema tome, hrvatska demokracija mora biti gospodarska, društvena i kulturna ravnoteža svih hrvatskih staleža, ali ne u obliku klasičnog sindikalizma i stranačkog nadjačavanja gdje postaje žrtvom ideološko-stranačke igre, poglavito ne ove današnje neokomunističke, privremeno zakukuljene u plašt tobožnjeg demokratskog kapitalizma.

Ustaški Pokret preimenovan je 1956. godine u Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP). Za života dr. Ante Pavelića ovaj Pokret bio je u svakom pogledu jaka antijugoslavenska i antikomunistička organizacija. U njemu su aktivno bili uključeni skoro svi preživjeli važniji dužnostnici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj među kojima su bili; dr. Lovro Sušić, Ing. Ivica Frković, dr. Edo Bulat, general Ivan Herenčić, dr. Vjekoslav Vrančić i mnogi drugi.

Odmah poslie smrti dr. Ante Pavelića u redovima HOP-a došlo do izviestnih neslaganja, trzavica i sukoba.

Glavni uzrok bio je “izbor” dr. Stjepana Hefera na čelo Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta. Osim što je za vrieme NDH, poslie 1943., bio ministar seljačkog gospodarstva, mlađim hrvatskim generacijama u emigraciji do Poglavnikove smrti (odnosno dok nije došao na čelo HOP-a) uobće nije bio poznat.

O njegovom “izboru” za glavnog predsjednika HOP-a kružile su razne priče: Najviše širena među njima je bila da je dr. Pavelić, u zadnjim momentima na smrtnoj postelji u Madridu, njegovome izpovjedniku fra. Branku Mariću i supruzi Mariji ostavio oporuku u kojoj imenuje Hefera za svoga nasljednika.

Oni koji su Poglavnika Pavelića poznavali, takrekuć u dušu, vrlo dobro su znali da on nikada ne bi nešto takvoga učinio, posebno kad se radilo o jednom mlakom i nesposobnom čovječuljku poput Hefera.

Zaključak svega toga je bio da je gđa. Marija Pavelić, u dogovoru s fra. Marićem, izmislila tu oporuku, jer je Hefer bio tip kojega se lako moglo kontrolirati.

Teško je ocijeniti što je tu istina, a što falsifikat, ali istina je da je do pobune protiv Hefera došlo uglavnom radi toga što je on kao mlaki gospodičić samom svojom pojavom generirao političku nesposobnost koja se prenosila na njegove sljedbenike, među kojima je ionako bilo malo sposobnih kadrova.

Na čelu pobune bili su ministar dr. Vjekoslav Vrančić i šef Hrvatskih željeznica za vrieme NDH Josip Marković.

Tako je osnovano drugo krilo HOP-a ili Reorganizirani Hrvatski Oslobodilački Pokret.

Uzprkos svemu tome, svim podjelama i neslaganjima u tome koja je od tri glavne hrvatske borbene organizacije, koje su proiztekle iz Ustaškog Pokreta (Hrvatski Narodni Odpor, jedno ili drugo krilo HOP-a), pravi nasljednik tog Pokreta, ne ubrajajući neke egocentrične frakcionaše kojih je uvijek bilo i biti će u svakoj organizaciji, svi mi, stari i mladi emigranti, koliko god smo mogli sliedili smo glavna načela i upute Ustaškog Pokreta a to je da je dužnost svakog čestitog Hrvata boriti se svom svojom snagom, svim svojim bićem za oslobođenje Domovine izpod tuđinske okupacije.

To je u prvom redu značilo da nam je dužnost, kako je jednom napisao general Luburić, ruštiti svaku Jugoslaviju! Rušiti je dijalektikom pera, rieči i dinamita! Rušiti je sa svakim tko ju hoće rušiti. Rušiti je s prijateljima i s neprijateljima! Rušiti ju iz bilo kojih razloga - ali ju rušiti ! Jer ako i jedna državna tvorevina na ovom svietu nema pravo postojati, onda je to samo i jedino Jugoslavija.

Jer, to je velikosrbska i komunistička tvorevina koja je sazdana na tisućama masovnih grobnica nevinog hrvatskog pučanstva likvidiranog da bi ta krvava tvorevina mogla postojati.

Ne znajući u ono vrieme (1960.) kada sam kod Lavamünda prelazio granicu da sam gazio po tim našim tužnim grobovima nu odmah po dobijanju azila, izlazku iz zatvora u Klagenfurtu i dolazku u logor Treiskirchen kod Beča, učlanio sam se u Ustaški Pokret i saznao za Bleiburg i Križne puteve našeg naroda u kojima su nestali mnogi članovi moje rodbine.

Iako vrlo mlad, već u karanteni u Klagenfurtu imao sam čast upoznati i dobiti za mentora jednog hrvatskog generala ( tada austrijski visoki policijski častnik u logoru), a u Treiskirchenu dva hrvatska pukovnika (jedan je bio tumač kod visokog komesara UN-a, a drugi glavni registrator za izseljavanje). O svemu tome u jednoj od narednih emisija.

Za vrieme boravka u Austriji imao sam također čast upoznati Poglavnikovog izpovjednika vlč. Vilima Cecelju i svećenika Hrvatske Pravoslavne Crkve protojereja Vasu Šurlana,

Odmah u prvim danima relativne slobode u logoru sam i među novopridošlim emigrantima upoznao dobar broj čestitih Hrvata među kojima su bili: Branko Keleminec, Ante Miletić, Jerko Boban, Vid Perić, Bože Guvo, Mate Miljak, Petar Pavela, Šima Pavković, Suljo Zeljković, Hazim Brdar i mnogi drugi.

Sve su to bili članovi organizacije Pokreta koji je u logoru tada brojilo oko 350 članova.

Utemeljitelji Ustaškog Pokreta znali su da bitni neuspjesi hrvatske nacionalne i državotvorne politike kroz stoljeća proiztiču iz naše vlastite političke desorientacije, kao ploda dugoročnog pomanjkanja nacionalne i geografske integralnosti gledanja i planificiranja hrvatske narodne politike.

Drugim riječima, sve do pojave Ustaškog Pokreta hrvatska politika bila je gledana i oblikovana u mentalitetu užeg kruga političkih centara kao periferijalne izdvojenosti, pretežno srednjo i zapadno-europske orientacije, dok je absolutna većina hrvatskog nacionalnog teritorija bila podvrgnuta zakonima balkanskog stila politike.

Ustaški pokret proiztekao je iz hrvatske integralnosti, dao je hrvatskoj nacionalnoj oslobodilačkoj borbi sintezu da s hrvatskim susjedima, naročito sa Srbima, hrvatski narod može pacifistički pregovarati jedino preko utvrđenih hrvatskih nacionalnih granica, dok unutar tih granica može postojati samo hrvatski narod i, svakako, nacionalne manjine, koje samo smatrajući Hrvatsku svojom jedinom domovinom i kroz pridržavanje hrvatskim zakonima mogu steći prava ravnopravnih hrvatskih građana.

U okviru i na temelju tog istog političkog realizma Ustaški Pokret je smatrao da bez obzira na to gdje koji Hrvat živio, koje vjeroizpoviesti bio, on je neotuđivi integralni dio hrvatskog korpusa. On to prestaje biti jedino onda ako stupi u službu hrvatskoga neprijatelja i tako se, kao odrod i izdajnik, dragovoljno odrekne pripadništva svome narodu.

Na žalost, hrvatski je narod kroz povijest uviek imao takvih izdajnika a, prema ovome što se odigrava u ovoj današnjoj krhotini od Hrvatske, lako je zaključiti da ih danas ima više nego ikada prije.

U svojoj većini, Ustaški Pokret proiztekao je iz najširih slojeva hrvatskog puka sviestan da se hrvatski državotvorni i oslobodilački realizam mora temeljiti na hrvatskoj nacionalnoj integralnosti koja je proiztekla iz nužde, patnja, želja i borbenosti toga puka, sintetiziranog u uvjerenju da je samo neštedljivi ulog krvi u obćem oslobodilačkom ustanku, pa makar i golim šakama, jedini put koji može dovesti hrvatski narod do slobode.

Kako god ga se kasnije nazivalo, pod kojim god imenom on bio poznat, taj i takav pokret, pokret volje i duha hrvatskog naroda, bio je 1941. i 1991. godine jedini nosioc suvremene političke volje i uvjerenja absolutne većine hrvatskog naroda da bez obćeg hrvatskog nacionalnog ustanka ne postoji ni jedna druga suvremena opcija za oslobođenje hrvatskog naroda izpod velikosrbske i komunističke tiranije.

Sve ovo vrlo dobro je poznato i velikosrbima i jugokomunistima, alias “antifašistima”. O tog i takvog hrvatskog revolucionarnog narodnog pokreta, ma kako se on u koje vrieme zvao, strepe i jedni i drugi. Ta njihova strepnja glavni je razlog za njihove bjesomučne napadaje ustaštvo.

Njihova mržnja time je veća jer ustaštvo nije ništa drugo nego superlativ hrvatstva - najhrvatskije hrvatstvo. Taj superlativ trn je u oku svih hrvatskih neprijatelja, a ponajviše tih mizernih izdajnika, preživjelih jugoboljševika, njihovih potomaka “antifašista”.

Nu, tome se nije čuditi kad znamo da su u oba hrvatska obrambena rata, na sam spomenom ustaštva, kao zečevi bježali pred hrvatskim bojovnicima.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 22. kolovoza 2015.