Tko je bio Delko Bogdanić?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 26 Lipanj 2015 17:03
Izpoviest Magde Bogdanić: “(...) U Kampu Fermo bilo je više naših svećenika. Tu je bio i naš poznanik iz Gospića, svećenik Bujanović. Zvali smo ga pop Jole. Dolazio je k nama kući u Gospiću. Bio je veliki župan. Mama bi govorila tati: „ Delko, Delko pusti Jolu svećenicima“.
Tata bi odgovarao neka se malo strpi, vratit će se Jole k svećenicima kada se Hrvatska učvrsti. (Kad su se četnici i partizani digli ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske i počeli klati civilno hrvatsko pučanstvo pop Jole Bujanović je na kuku objesio svoj e svećeničko odielo, obukao ustašku odoru i stupio u obranu svoje države i svoga naroda nap. a.)
Dolazio je pop Jole k nama i u Argentinu. Oženio se i sa ženom Adelom otišao u Australiju. Čula sam, kada su ostarjeli prodali su stan i otišli u dom za stare osobe. Jednom našem svećeniku u Adelaide nudili su arhivno gradivo. Ovaj nije to preuzeo i gradivo je ostalo u stanu i novi vlasnik ga je bacio. Šteta!
Ni ja ne znam kako će moje arhivno gradivo biti sačuvano. Nadam se da će je čuvati moja kćer, kao obiteljsku ostavštinu. Znate, mladi imaju osjećaj za Hrvatsku iz priča nas starih. Većina ih nije bila u Hrvatskoj. Nisu se napojili predivnim hrvatskim krajolicima, udahnuli hrvatski zrak i čuli živu hrvatsku riječ. Žive u tuđem svietu, koji je njihova domovina. A znate onu: „Daleko od oka, daleko od srdca“. Ne znam, bojim se da će se sve razvodniti. To je stvarnost, to je istina, sve će se rastopiti i izčeznuti. Ako arhivno gradivo ne bude sačuvano na jednom mjestu, razvući će se i zagubiti.
Normalno bi bilo da Republika Hrvatska preko svojih institucija pokrene prikupljanje arhivnog gradiva u iseljenoj Hrvatskoj. Kako Republika Hrvatska to neće uraditi, to bi jedino mogla obaviti naša Crkva! Hoće li?”
U logoru Fermo saznali smo o tragičnoj sudbini maminih roditelja i djeda Ilije. Kada smo mi iz Otočca otišli, taj dan ili sutradan, partizani su mamine roditelje ubili na stravičan način negdje oko njihove kuće u Otočcu. Baku Mariju su noževima srezali i izboli, strašno. Umrla je držeći krunicu u ruci. Bila je velika kršćanka, svakodnevno se pričešćivala. Nisu dozvolili da ih pokopaju u groblju, isto kako je to bilo u Gospiću i ostalim mjestima. Jedne noći bez mjesečine neka prosjakinja koja je dolazila baki, a ova bi joj uvijek nešto dala, i jedna naša rođakinja, zamotale su mrtva tijela bake i djeda u plahte i krišom ih pokopale izvan ograde otočkog groblja. U groblje nisu smjele. Nakon 15 godina njihova najstarija kćer Julka, preko suda pokrenula je postupak neka se utvrdi zašto su njena majka i otac ubijeni bez ikakve presude i zašto im je uskraćeno pravo da ih pokopaju u otočkom groblju. Njena upornost bila je nagrađena. Dobila je dozvolu da roditelje ekshumira i pokopa u groblje.
Brat Zvonko bio je domobranski, a poslije ustaški častnik, poginuo je na Bleiburgu. Za Hrvatsku je dao najvrjednije što je imao - svoj život.
Djeda Iliju partizanska vlast po ulazu u Gospić 4. travnja 1945. uhitila je i nakon mučenja zavezana za zaprežna kola, vukla i strijeljala negdje oko Gospića. (Svjedoci kažu da je Ilija Bogdanić strijeljan kod svoje kuće u Prnjavorskoj ulici).
Iz logora Fermo nas su premjestili u Banjoli. (Ovdje želim napomenuti da je u tom logoru (Bagnolo) umro moj bratić, oružnički častnik Ante Došen. Podlegao je ranama koje je zadobio u borbama na povlačenju. Za njegovu sudbinu nitko od njegovih nije znao sve do 70-ih godina kad sam u Torontu sreo hrv. oružnika Boška Menala kojem je Ante bio zapovjednik. Zajedno su do Antine smrti bili u tom logoru. nap. a.)
U logoru Banjoli izdali su nam osobne isprave za useljavanje u Argentinu. Podvrgli su nas i detaljnim zdravstvenim pregledima. Samo su se zdravi mogli useliti. U Argentinu smo primljeni, jer je Eva Peron, žena predsjednika Argentine Perona doputovala u Vatikan tražiti zdrave i sposobne radnike za useljavanje u Argentinu. Ljude koji će htjeti raditi. Bio je zaključen ugovor između Argentine i Svete Stolice za useljavanje izbjeglica. Tako smo se preko Crvenog križa uselili u Argentinu. Iz drugih država također su useljavani u Argentinu.
Naša skupina 31. prosinca 1947. ukrcala se na brod Santa Cruz. Putovali smo 21 dan tim derutnim brodom do Argentine. To je bio Panamski brod izvan uporabe. Malo su ga dotjerali i poslali po nas. Kada su naši ljudi ulazili u brod, imala sam tada sedam godina, govorili su: „Bože u Tvojim smo rukama, ovaj će se raspoloviti na sredini oceana“. Hvala Bogu stigli smo u Buenos Aires 21. siječnja 1948. Naši franjevci zakupili su veliku kuću. Znali su da dolazimo i da nemamo kuda. To je bilo u gradu Buenos Aires zvali smo svi to Monte, jer se nalazila u ulici Monte. Prva dva tjedna bili smo u emigrantskom hotelu na Retiru dok su nam izdali isprave. Kada smo ih dobili dopušteno nam je da odemo iz hotela. Gotovo 90 posto nas je otišlo u Monte. Smjestili smo se kako smo mogli. Bilo je puno soba. Tu smo živjeli godinu i devet mjeseci. U jednoj sobi smo živjeli Domagoj Vlahović, njegova mama Marija i njegov brat Ante, moja mama, moja teta i nas dvije sestre. Svi smo imali krevete. Živjeli smo u tom tijesnom prostoru skladno. Poštivali smo jedni druge i pomno pazili da ne narušimo intimnost svakog od nas.
Gore na terasi bile su sobe za neoženjene muškarce. Ljudi su počeli tražiti posao, zapošljavati se i raditi ono što su mogli i kako su mogli. Mamin brat Ivan Zdunić rekao je mami neka se za živu glavu ne zapošljava. Velika smo joj briga nas dvije malene. Rekao je da nije samo Delkov šogor, već su i prijatelji, te da će se on brinuti za mamu i nas djecu. Mama se ipak zaposlila u tvornici bakelita. Posao je bio naporan i štetan za zdravlje. Radilo se pod maskama i morali su iz zdravstvenih razloga popiti litru mlijeka na dan. Prsti su joj bili ozlijeđeni od takva rada. Mama je tu radila dok je nisu otpustili. Kad su je otpustili gorko je plakala. Nije se predavala. Kupila je šivaći stroj i naučila šivati. Šivala je konfekciju za neku veliku trgovačku kuću. Poslije je izrađivala pulovere, kao većina Hrvata.
Odmah 1948. otišla sam u internat kod časnih sestara, jer sam prispjela za školu. Teta Mara čuvala je moju sestru Đurđicu od tri godine. Kod časnih sestara milosrdnica bila sam od sedme do 18. godine. Tamo sam završila sve škole, naučila svirati glasovir, samo što nisam postala časna sestra. Studirala sam ekonomiju. Zaposlila sam se pa nisam završila studij. Radila sam u banci. Tamo sam upoznala moga muža Pierra Manuela Echepetelecu. On je bio Baskijanac, rođen u Francuskoj. Doselio je u Argentinu 1950. Vjenčali smo se i u braku proveli 36 godina do njegove smrti. Bio je direktor banke, završio je studij ekonomije. Bio je vrlo načitan, obrazovan i inteligentan.
Imam jednu kćer i dvoje unučadi. Kćeri je ime Marija Gabriela. Diplomirana je inženjerka arhitekture, dobro govori hrvatski. Unuka se zove Marija del Pilar, a unuk Juan Manuel
Sestra Đurđica živi u Argentini. Udana je za Argentinca Arnaldo Soto. Obadvoje su živi. Imaju petero djece, dvije kćeri i tri sina: Pablo Delimir, Javier, Cecilia Ana, Adrian i Maria Fernanda, osmero unučadi: Alvaro, Bautista, Francisco, Maria Jesus, Maria del Rosario, Facundo, Fatima i Lourdes i deveto je na putu.
U početku nisam znala ništa o svome ocu. U uredu je radio sa mnom Vjekoslav Perinić. Vjerojatno ste čuli za njega, jer je Republici Hrvatskoj poklonio kolekciju lutaka. Radi svojih lutaka putovao je svijetom. U Sjevernoj Americi u razgovoru spomenuo je da radi s kćerkom pukovnika Delka Bogdanića. Rekli su mu da poznaju čovjeka koji zna dosta toga o obitelji Bogdanić. Taj čovjek mu je ispričao da se tata pred OZNOM i KNOJEM sklonio u Velebit. Bio je izdan i izvršio je samoubojstvo. Njegovo tijelo bilo je izloženo u Kosinjskom Bakovcu, a potom u Gospiću na sudskim vratima. Tijelo je bilo razneseno bombom. Tri dana tijelo mu je bilo izloženo. Učenici svih škola i Gospićani morali su ga doći gledati. Dovodili su i zatvorenike da ga prepoznaju. Mamina sestrična rekla im je da to nije Delko, a kada je došla kući plakala je i govorila jest, jest, to je Delko. Premda mu je manjkao prst i zubi, a skrivajući se živjeli su kao životinje, zarastao je u bradu, prepoznala ga je.
Jednom kovaču naredili su da tatino tijelo negdje odnese i pokopa, te da nitko ne smije znati gdje mu je grob. Naredbu je izvršio, samo je na grob navalio veliki kamen, da bi se po njemu jednom grob mogao pronaći. Nažalost, nikakvih saznanja nemam o tom kovaču, a ni o tatinom grobu.
Na tu vijest bili smo svi potreseni, a mama je bila očajna. Kada se za mjesec dva oporavila napisala je pismo tom čovjeku iz Sjeverne Amerike. Znala je jako lijepo pisati. Na pismo nije dobila odgovor. Nakon godinu dana Vjekoslav Perinić ponovno putuje u Sjevernu Ameriku. Doznaje da je UDBA ubila tog čovjeka, pa radi toga mama nije ni mogla dobiti odgovor na pismo. Ne znam kako se zvao taj čovjek i u kojem je gradu SAD-a živio, a i Perinić je umro.
Bilo nam je grozna spoznaja da je tata izvršio samoubojstvo kako im živ ne bi pao u ruke. Preko Ivana Vukića, koji piše o našoj nedavnoj krvavoj i tragičnoj povijesti spojila sam se s gospođom Rožom Šporčić. Nazvala sam je i u telefonskom razgovoru mi je rekla: „Delka Bogdanića upoznala sam kao mlada djevojčica od deset godina. Moj otac Mate Pleša bio je domobranski vodnik. Sakrivao se od progona partizanske vlasti. Oko mjesec dana skrivao se sa skupinom pukovnika Delka Bogdanića. U Delkovoj skupini bilo je više domobrana i ustaša. Kako je vrijeme prolazilo neki su u potjerama ubijeni, a neki bi se predali. Poneki su bili pošteđeni od progona i nastavili su živjeti civilnim životom kod kuće. Među njima je bilo i onih koji nisu mogli izdržati pritisak OZNE, pa su postali njeni suradnici i izdavali su dojučerašnje suborce.
U Delkovoj skupini tako je bio i Grga Grgurić iz Kosinjskog Bakovca. Priključio se skupini s nakanom da OZNI dojavljuje što Delko smjera.
Bila sam malena i spretna djevojčica. Mama mi je davala hranu i vodu, da je skrivajući se pred krvožednim partizanima, kroz šipražje odnesem tati i pukovniku Delku. Kasnije, kada se stanje malo smirilo i kada smo osjetili da tati ne prijeti smrtna opasnost, vratio se kući. Bio im je sumnjiv i stalno je bio pod prismotrom on i svi mi ukućani. Unatoč tome ja sam i dalje po tatinom i maminom nalogu nastavila nositi hranu i vodu pukovniku Delku i njegovoj skupini. Glad i svaka druga neimaština bila su velike. Partizani su opljačkali selo, ostali smo bez ičega, kao crkveni miševi. Od ono malo što smo imali odvajali smo dio za naše nevoljnike koji su se skrivali u šumi. Hranu za njih donosili su nam i susjedi, koji su znali da smo u vezi s pukovnikom Delkom.
Skupina pukovnika Delka se osipala. Za prezimiti s njim ostali su ustaše Pave i Ivan. Ne znam kako su se prezivali. Sjećam se da je Ivan bio visok, crne, kovrčave kose, a Pave je bio plav. Pukovnik Delko odlučio je zemunicu za prezimljavanje iskopati u vrtači blizu naše kuće, stotinjak metara od ceste. Rekao je da je tu u selu sigurnije nego u planini. Zemunicu su obložili šimlom, a potom dekama i biljcima, koje su dobili od seljana. Za zemunicu je znao tata i mi ukućani, ne znam je li još netko u selu. Pukovnik Delko znao je krišom navratiti k nama u kuću. Jednom sam mu rekla, dok je objedovao za stolom, neka skine bombu s opasača. Odgovorio je: „Curo mala, ona je moja spasiteljica“.
Glad nadvladava oprez. Pave i Ivan pošli su tražiti hranu od svojih poznanika, koji su se prije skrivali s njima. Navratili su i do Ivana Špoljarića Brdara, Mile Špoljarića Lukina i Jose Podnara. Ivan je bio povezan s Martinom Pršom zadrtom komunjarom. Padala je kiša, pa je snijeg bio raskvašen. Dojučerašnji suborci rekli su Pavi i Ivanu neka odu prileći u štagalj dok kiša prestane i dok im pripreme hranu. Kada su nesretnici otišli odmorit se u štagalj, opkolila ih je OZNA i KNOJ, koji su bili smješteni u Pilareve kuće. Pave i Ivan su se predali. Vezali su im ruke. Batinali su ih. Ivanu su rezali lice i derali kožu. Bio je čvrst i ništa nije odao. Svukli su ga do pojasa i bosog po snijegu preko polja odveli prema Dragnuši, koja pripada Pazariškom Bakovcu. Lijevo od Dragnuše u šumi su ga ubili. Kada je snijeg okopnio pastiri su našli njegovo truplo.
Pavu su slomili, pod mukama pristao je pokazati gdje se krije pukovnik Delko Bogdanić. Doveo ih je do zemunice. Vojnici su opkolili vrtaču u kojoj je bila zemunica. Bilo ih je toliko, stojeći jedan do drugog, izgledalo je kao da su u kolu. Pave je povikao:
- Gospodine pukovniče izađi ništa Ti se neće dogoditi!
Bila sam vani i čula sam taj poziv. Pukovnik je provirio iz zemunice i naglo se povukao unutra. Nakon toga čuo se prasak bombe kojom se je raznio. Postalo mi je jasno zašto je bomba njegova „spasiteljica“.
U raskomadano pukovnikovo tijelo vratili su utrobu i držeći ga za noge izvukli iz zemunice. Pukovnika su utovarili u volovsku zapregu moga djevera. U pukovnikov bombom raznesen trbuh posjeli su vezana i izbezumljena Pavu. Djever ih je odvezao na placu u Kosinju. Pokupili su i krvave deke i biljce. Pukovnika Delka su objesili na lipu, a deke i biljce su razastrli po zidu uz put do crkve. Oznaši su govorili ženama koje su išle u crkvu neka uzmu svoje pokrivače. Zgrožene događajem nisu htjele ni pogledati na tu stranu već su skamenjene išle na misu. Slijedeći dan pukovnika Delka i Pavu još živa prevezli su u Gospić. Pričalo se da je i tamo Delko bio izložen danima, kako bi još više zastrašili Gospićane, koji su ionako groznim zločinima bili isprepadani. O sudbini Pave ništa ne znam.
Nakon samoubojstva pukovnika Delka uhitili su tatu. Tukli su ga u kući i u kući Ivana Klobučara Jolina, gdje je bila smještena OZNA. Mama je slušala ta krvoločna mučenja i divljačka batinanja oca. Iz Gornjeg Kosinja odveli su ga u zatvor u Perušiću. I tamo su ga mučili. Ruke vezane žicom nabrekle su mu i žica mu se duboko zarezala u njih. Spasile su ga tri Vlahinje, sestre Soka i Koka i njihova susjeda Boja iz sela Krš kod kosinjskog mosta. Svjedočile su u Perušiću da je otac nevin, te da nikom nije ništa nažao napravio, štoviše, mnogima je pomogao. Nakon suđenja pušten je na slobodu. Zatvor i batinanje narušili su mu zdravlje. Mlad je umro, u šezdesetoj godini života“.
Prije nego što sam od gospođe Rože Šporčić u tančine saznala o smrti svoga oca, posredstvom gospodina Ive Livljanića iz Zadra, koji je bio diplomat šest godina u Rimu, a kasnije u Čileu, doznali smo o tragičnoj smrti oca. Njegov šogor radio je u hrvatskom arhivu u Zagrebu nakon Domovinskog rata. On nam je javio da tata nije izvršio samoubojstvo već da su ga oznaši ubili, te da su potom proširili glasine da se sam ubio. Navodno, tako to piše u tajnim spisima.
Tata je viteški poginuo, ubio se da zlotvorima ne padne živ u ruke, da se na njemu ne iživljavaju. I u smrti je pobjednik, jer zlotvori napojeni mržnjom nisu mu oprostili doživljeni poraz i poniženje, prilikom vojnog tatinog pohoda na Otočac. Kada se o hrvatskoj povijesti bude pisala istina, moj otac dobit će počasno mjesto u njoj.
U Hrvatskoj sam bila 1994., nakon 50 godina. Kada smo na Uskrs 4. travnja 1945. izbjegli iz Hrvatske nisam imala ni punih pet godina, a sestra Đurđica tek 11 mjeseci. Hvala dragom Bogu, imale smo mogućnost, sve tri posjetiti Hrvatsku, mama, sestra i ja. Mama je svoj život posvetila sestri i meni i poslije unučadi i praunučadi. Nikada se više nije udavala i ostala je vjerna i dostojna udovica svog Delka. U iseljeništvu, osim što je puno radila za preživjeti, uvijek je sudjelovala u raznim našim hrvatskim društvima. Bila je član Hrvatskog pjevačkog zbora „Jadran“, imala je lijepi alt i ponekad bi na koncertima solo pjevala.
Pohađala je društvo „Irena Javor“, ženski ogranak Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu koji se brinuo za bolesne i nemoćne Hrvate.
Bila nam je uzor i podrška. S 95 godina, 8 veljače 2012, pred zoru, zaklopila je svoje oči i otišla u vječnost. Zadnjih šest godina i nakon srčanog napada živjela je sa mnom.
Teško je bilo biti progonjen, bez oca odrastati u stranom svietu. Žrtva moga oca i naših obitelji Bogdanić i Zdunić, ugrađena je u temelje Republike Hrvatske. Svoj križ za Dom i Narod ponosno nosim.”
Nažalost, prema ustavu današnje Hrvatske u njezine temelje nije ugrađena žrtva niti jednoga hrvatskoga borca ni mučenika. Perfidnom igrom tzv. obraćenih komunista u njezinom ustavu se jasno kaže da se ona, ili kako kažu, njezin kontinuitet, temelji na komunističkom ZAVNOH-u.
I ne samo to! Dok su tisuće i tisuće hrvatskih sinova i kćeri prolijevali svoju krv i davali svoje živote u borbama za oslobođenje ove naše jadne domovine od balkanskoga ološa, naši politički vođe propisuju zakone “o nacionalnim manjinama” kako bi se zadovoljilo one koji su u velikoj većini služili agresoru.
Rezultat tih “zakonskih propisa” je, uz druge, i današnji “hrvatski” Sabor koji nije ništa drugo nego zbor neokomunističkih kadrova, sinova i unuka oznaških krvnika koji pred očima čitavoga naroda bez ikakve bojazni svim silama rade na re-establišingu boljševičko-četničke Jugoslavije.
A zašto bi se ikoga i bojali kad imaju punu nedvojbenu pdržku predstavnika “nacionalnih manjina” ( srbskih četnika poput Pupovca, glupih bosanskih jugopoturica poput iziestnog Hodžića koji u sred tog sabora zaziva “bratstvo i jedinstvo”, te talijanskih iredentista, Cigana i svih drugih koji, prema tom “zakonskom pravu manjina”, bez da ih itko na izborima bira, imaju bogodano pravo živjeti na grbači hrvatskog naroda i kroz taj “sabor” izlijevati svoju mržnju i otrov na sve što je hrvatsko.
Ako je u temeljima ove Hrvatske i bilo upisano ime koje hrvatske žrtve to je u ovih 15 godina svoje vladavine oznaška banda izbrisala.
Neki naši ljudi i dalje pričaju o pomirenju, drugi o lijevim i desnim opcijama, treći stvaraju etičke sudove, a najviše ih se oslanja na rezoluciju 1481 EU. Sve je to lijepo, ali uza sve to prešućuje se činjenicu da ta ista EU ne samo da ove neoboljševike tolerira, nego ih štiti i debelo financira.
Onda što trebamo činiti?
Milom ili silom, ovu oznašku kliku se mora rušiti i srušiti i od nove vlasti zahtjevati da se iz ustava odmah izbriše klauzula o ZAVNOH-u i o automatskim “pravima manjina” na saborske fotelje.
Da se svima koji na bilo koji način glorificiraju Titu i njegove komunističke krvnike zabrani svaki pristup, svaki pokušaj natjecanja za bilo kakvu poziciju u državnoj upravi.
Da se iz Hrvatske ukloni svako obilježje, svaki spomen tih najvećih krvnika hrvatskoga naroda.
Da se stvori komisija čija će dužnost biti izpitivanje podrietla bogatstva svih tajkuna, ratnih i poratnih profitera.
Da se ponove sudski procesi protiv kriminalaca poput Sanadera i drugih i da im se odrede odgovarajuće kazne.
I na koncu da se donese zakon o nepovredivosti Domovinskog rata i istinskih sudionika u njemu, častnih branitelja koji su svoju krv, svoje zdravlje i svoje živote ugradili u stvarne temelje ove naše Domovine.
Tek onda će se zapisana u tim temeljima naći imena Delka Bogdanića, Jure Francetića, Rafaela Bobana, Blage Zadre, Damira Tomljanovića, Andrije Matijaša i tisuća drugih koji su svoje živote položili na oltar svoje i naše Domovine Hrvatske.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvoni mir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 20 lipnja 2015.
