Na čijoj strani je bio i koga je štitio Unprofor
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 29 Svibanj 2015 17:04
UNPROFOR na engleskom jeziku je kratica za United Nations Protection Force. Prevedeno na hrvatski “protection” znači zaštita, pa tko god je izmislio taj naziv za “Plave beretke”, to jest za međunarodne vojne i redarstvene snage koje je OUN 90ih godina poslao u Hrvatsku, ili nije znao kakvu su funkciju te snage trebale vršiti u Hrvatskoj ili je znao nešto što mi Hrvati nismo pa je uistinu izabrao prikladan naziv.
Uvijek do tada kad god je OUN slao te i takve snage na predjele gdje se ratovalo, one su bile poznate pod nazivom “Peacekeeping Forces”, doslovno prevedeno Snage za održavanje mira.
Taj naziv je podpuno točan jer od 1956., kad je Vijeće sigurnosti OUN-a, za vrieme “krize oko Sueskoga kanala”, prvi put ‘na teren’ poslalo takve snage njihova dužnost je bila održavanje mira između zaraćenih strana, a ne zaštita bilo koje od njih. Ali, iako ne javno, za vrieme velikosrbske agresije na Hrvatsku koncept “peacekeeping-a” promijenjen je u koncept zaštite Jugoslavije kao države, a time i svih onih koji su ustali u njenu obranu.
Stoga, naziv United Nations Protection Force ili UNPROFOR podpuno je točan., što će se kristalno jasno vidjeti za vrieme izgradnje pontonskog mosta kod Maslenice i za vrieme operacije Medački džep.
PODIZANJE PONTONSKOG MOSTA KOD MASLENICE
Uzeto iz knjige ‘Operacija “Maslenica” Sjećanja Sudionika’:
“Načina i brzine kojom je hrvatsko topništvo reagiralo na djelovanje srpskog topništva po pontonskom mostu prisjeća se načelnik topništva 1. GBR Stjepan Gašljević:
“Kad se gradio pontonski most i kad su ga Srbi gađali, mi smo ih nastojali odkriti što preko promatrača gore s Velebita, što po nekim drugim metodama, odakle se djeluje po pontonskom mostu, i u svakom slučaju to takozvano kontrabatiranje je uvijek bilo prisutno. Koliko uspješno? Oni su vjerojatno koristili mijenjanja paljbenih položaja, tako da čim bi oni otvorili vatru, mi smo nastojali što prije pronaći odakle je ta paljba i, naravno, ušutkati djelovanje po mostu. Tako da nikada nije ni bilo predugog perioda gađanja mosta bez nekakve reakcije s naše strane.
Osim u prvom sektoru i preko Masleničkog ždrila, a kasnije u obrani pontonskog mosta, jedno vrijeme smo gađali s druge strane Velebita, na ličku stranu u području Svetoga Roka i tog dijela.”
Ipak, proces dizanja pontonskog mosta nije bio kompliciran samo zbog učestalih srpskih prijetnji, odnosno čestih djelovanja njihovog topništva.
Naime, i dio međunarodne zajednice izražavao je nezadovoljstvo i služio se prijetnjama, iako se radilo o području “ružičaste zone” koje se i prema odredbama tzv. Vanceova plana, podržanoga od Vijeća sigurnosti UN-a početkom 1992., trebalo “odmah i bezuvjetno” vratiti pod hrvatsku vlast.
Tako je ministarstvo vanjskih poslova Velike Britanije 12. srpnja 1993. zaprijetilo da će razmotriti uvođenje sankcija (kao da već nisu bile uvedene, kao onaj embargo na oružje i dr., op. a.) nastave li se radovi na izgradnji mosta.
Nekoliko dana poslije, 15. srpnja, Vijeće sigurnosti UN-a objavilo je da će na sjednici Vijeća 19. srpnja 1993. godine razpravljati o uvođenju sankcija Hrvatskoj, no takvo se što nije dogodilo i tu činjenicu svakako treba poimati kao pobjedu čvrste i odlučne politike dr. Franje Tuđmana.
Ipak, realan problem prometovanja pontonskim mostom činili su pripadnici UNPROFOR-a koji su duže vrijeme fizički ometali promet”.
O značaju dizanja pontonskog mosta i mnogobrojnim, dosad nepoznatim, problemima koje su prouzročili Srbi i pripadnici tzv. Mirovnih snaga, svjedoči general Rajko Rakić:
“Poslije obrane od silovitih protunapada sve je bilo lakše, iako je u biti i dalje bilo teško. Osnovne zadaće, osnovni cilj koji je Hrvatska vojska trebala postići, postignut je.
Dakle, kompletan dio Jadranske magistrale od Zadra prema Posedarju i dalje prema Rijeci, ispod Velebita je bio prohodan i slobodan.
Drugo, tijekom vojne operacije “Gusar” i kasnije, nije se puno govorilo o pontonskom mostu. Vjerojatno iz sigurnosnih razloga.
I onda odjednom, negdje početkom sedmog mjeseca se to “probudilo”, da konkretiziramo to, što smo i napravili.
Jer oslobodili smo magistralu kojom možemo ići samo od Zadra do Posedarja, a dalje preko Novskog ždrila prema Rovanjskoj i prema Starigradu ne možemo.
Pokušalo se uzpostaviti promet jednim malim trajektom. Taj trajekt je pogođen i postoji jedna fotografija tog trajekta koji je pogođen iz Kruševa i spaljen.
Znači trebalo je naći drugo riješenje, to prvo riješenje nije bilo korisno, ali eto, pokušalo se.
Drugo riješenje bilo je dizanje pontonskog mosta. U tom dijelu izgradnje pontonskog mosta nije sudjelovalo samo Zborno područje Split.
Zborno područje Split jest bilo nositelj svih tih aktivnosti, zaštitnik, dalo je svoje snage inženjerijske, topničke i druge koje će tamo biti da se taj most izgradi na ovome dijelu u Novskom ždrilu, između Maslenice i ovog rta prema Posedarju i rok je bio da se postavi i da bude gotov 18. srpnja.
A 17. srpnja most se još uvijek nije bio završio. Dakle, posljednju noć je spojena ona zadnja sekcija pod topničkim granatama protivničkih snaga koje su s Kruševa kao na dlanu imale pontonski most i mogle ga gađati...
Ipak, mi smatramo da je operacija “Maslenica”, odnosno “Gusar” trajala sve do kraja 1993. godine. Zato što će se tamo voditi borbe oko obrane pontonskog mosta. Most je bio napadan svakodnevno. Našao sam podatak da je bilo oko 36 izravnih pogodaka na most.
Jedna sekcija, jedna ona “mauna” je potopljena, ali je bila u pričuvi jedna druga, “Kleopatra”, koja je tamo dovezena i montirana vrlo brzo.
General Bobetko, koji je tad bio u Zagrebu, tražio je da ga se svaki dan izvijesti o svakoj granati koja padne na most. A on bi onda preko drugih institucija vlasti i UNPROFOR-a tražio da se granatiranje obustavi. Ali je tražio i nešto drugo!
Prvo kad mu kažete: “Gospodine generale, pala je granata na pontonski most, ali nije oštećeno ništa”, on kaže:”Ašto ste vi poduzeli?”.
Mi smo također ispalili dvije granate na mjesto odakle su oni iz Kruševa ispalili prema mostu. Znači morali smo i mi reagirati , imati svoje promatrače, promatračnicu, svoje topništvo, svoje oklopništvo, minobacače koji će biti u stalnoj pripremi da odmah uzvrate na njihov napad.
I to je jako puno doprinijelo da tih napada bude manje. Ta “Operativna grupa Most”, kako su je zvali, je ustrojena i djelovala je sve do kraja 1993. godine.
Odnosno, most će biti u funkciji sve do završetka “Oluje”, tako da je on zapravo preuzeo veliki dio prometa koji je prije bio usmjeren na oštećeni Paški most.
Našao sam također i takav podatak da je dnevno preko pontonskog mosta prolazilo oko tri do četiri tisuće vozila, u jednom i drugom smjeru, a to je velika količina vozila!
Protivnika izgradnje pontonskog mosta bilo je na protivničkoj, srpskoj strani i nas to ne iznenađuje. Njihova je dužnost da se protive.
Oni su preko UNPROFOR-a tražili da se ne može ništa graditi ako se njih ne pita i ako oni ne dozvole. Malo pretenciozno, jer tko bi njih u to vrijeme pitao smijemo li mi graditi pontonski most ili ne smijemo?
Ovdje u operaciji “Maslenica”, odnosno “Gusar”, oni su ratni gubitnici, njih se više ništa ne pita, ovo je naš državni teritorij koji je ujedno bio označen i kao “ružičasta zona”, to znači da je područje na kojem je bilo većinsko hrvatsko stanovništvo prije srpske okupacije.”
UNPROFOR POKUŠAVA ZABRANITI GRADNJU MOSTA, A KAD TO NE USPIEVA ONDA NA MAGISTRALI KOD ROVANJSKE BLOKIRA PRILAZ
“I za divno čudo ne samo što se protivnička strana tome protivila, nego se protivio i UNPROFOR, što nas je posebno iznenadilo.
Tako da je i nakon puštanja pontonskog mosta u promet 18. srpnja, UNPROFOR i dalje prometovao preko Paškog mosta, iako oštećenog, samo s jednom kolničkom trakom, ona druga bila je oštećena.
Nisu željeli koristiti pontonski most govoreći da je on nelegalno izgrađen pa ga ne žele koristiti. Kad su vidjeli da im mi ne branimo da oni idu preko Paškog mosta, onda su pokušali napraviti jednu smetnju kod Rovanjske pa su na Jadranskoj magistrali zapriječili promet hrvatskim vozilima i drugim vozilima koja su tada prolazila preko pontonskog mosta.
Tu jako valja naglasiti da je kompletan promet za Bosnu i Hercegovinu , pogotovo humanitarna pomoć, išao ovim smjerom, pa prema tome nije to bilo samo za potrebe Hrvatske.
Oni su zapriječili promet smatrajući da nitko više neće moći proći preko pontonskog mosta.
GOTOVINA OŠTRO REAGIRA
General Gotovina kad je to čuo, on je vrlo burno reagirao i osobno je otišao tamo na mjesto incidenta kod Rovanjske.
Dosta im je oštro skrenuo pozornost da moraju odmah deblokirati , da mogu birati da pređu preko pontonskog mosta ili da se vrate okolo na Priznu-Žigljan i dalje preko Paškog mosta. (Iz pakosti i mržnje, Francuzi su izabrali ovaj drugi put, od ukupno 150 km, umjesto nekih pet ili šest da su išli preko pontonskog mosta nap. a. ).
Televizija ima snimljen i onaj dio njegovog razgovora s tenkistima UN-a gdje on jako burno govori i na vratu mu se vide one njegove tipične žile koje iskoče kako je galamio i to televizija često koristi kao prilog u raznim prigodama.
Vjerojatno ne znaju koliko je to bilo važno i u kojoj prigodi se dogodilo.
Isto tako, televizija ima snimljen i drugi važan događaj koji se zbio na mostu.”
Detalja incidenta koji su obstrukcijom prolaza kod Rovanjske inicirali pripadnici (francuskog kontigenta) snaga UN-a sjeća se Mladen Fuzul:
“Iako sam radio već nekoliko mjeseci s generalom Gotovinom, tada su dvije stvari na mene ostavile snažan dojam.
Prvo, on je bio toliko ljut da je podpuno nenaoružan otišao među njih. I kad je počeo na tečnom francuskom s njima razgovarati, francuski vojnici su jednostavno spustili cijevi od pušaka prema dolje.
U OBRANU GENERALA GOTOVINE VOZAČI KANIONA I ŠLEPERA S MONTIRAČIMA I VELIKIM KLJUČEVIMA U RUKAMA IDU NA NAORUŽANE FRANCUZE
“A drugi detalj koji mi se itekako urezao u pamćenje bila je reakcija naših vozača.
Ljudi koji su vozili kamione i šlepere i bili parkirani u toj velikoj koloni na cesti, kada su vidjeli da Gotovina odlazi nenaoružan prema prema pripadnicima francuskog bataljuna jednostavno su uzeli montirače i velike ključeve u ruke.
Spremni su bili da s tim stanu u obranu Gotovine!
To je ostavilo iznimno snažan dojam. I danas se tog često sjetim, upravo tog trenutka. Vidiš čovjeka koji se skida s kamiona, koji uzima veliki ključ ili montirač i odlazi za generalom da ga štiti.
Pročitao sam informaciju, ne znam da li je točna, da je tada tamo zapovijedao isti zapovjednik bojne francuske postrojbe UNPROFOR-a kojega smo blokirali u napadu na Maslenici. Vjerojatno je to bila ta postrojba, jer logično, znao je prostor.
Međutim, nakon te reakcije generala Gotovine, oni su se jednostavno pokiupili i otišli. Ponavljam, reakcija Gotovine bila je veličanstvena, ali na mene je poseban dojam ostavila reakcija malih, običnih ljudi.
Uzeli su te ključeve i montirače i krenuli za generalom Gotovinom vidjeti što Francuzi hoće”.
(...) Napadi pobunjenih Srba postupno su jenjavali, iako je most bio stalno u opasnosti. General Rajko Rakić sjeća se kako je napokon okončan svojevrstan bojkot prometovanja mostom od strane pripadnika Mirovnih snaga:
“Dakle, tu prvu smetnju UNPROFOR-a smo preživjeli, ali oni idalje nisu koristili pontonski most i to je bilo za hrvatsku stranu vrlo problematično pitanje.
A pošto je dužnost Gotovine bila da bude dobar sa svim pripadnicima UNPROFOR-a , odnosno da surađuje na korist Republike Hrvatske on je tada kontaktirao Jeana Cota, zapovjednika UNPROFOR-a ovdje u Zadru, s kojim je bio također dobar poznanik.
Obećao mu je da će ga on osobno prevesti preko mosta i da vidi da tu nema nikakvih problema, da nema nikakve opasnosti za vozila UNPROFOR-a.
Gotovina je osobno vozio đip,.. dovezao ga na pontonski most i istao na sredini i rekao: “Evo, generale, vidite da se tu može proći, da tu nije ništa opasno, da ne padaju granate”.
I za generala Gotovinu i za nas u Hrvatskoj vojsci bilo je važno da se na tome mostu uslika zapovjednik UNPROFOR-a koji nosi plavu beretku jer na taj način on je legalizirao ili dao znak, dao odobrenje da sve, sve postrojbe UNPROFOR-a dalje mogu koristiti pontonski most....”.
GDJE SU I ŠTO DANAS RADE SINOVI OVIH HRABRIH VOZAČA?
Kad čovjek pročita ovo s čime su sve bili suočeni naši branitelji, što su poduzimali i, uzprkos svemu, sve uspješno riješavali, a onda pogleda na sve ovo što se danas odigrava u Hrvatskoj mora mu stati pamet.
A kad pročita ovo kako su se naši vozači kamiona i šlepera s montiračima i ključevima odlučili obračunati sa do zuba naoružanim francuskim unproforcima mora se upitati - pa zar ti vozači nemaju sinove, a ako ih imaju, gdje su i što oni danas rade?
Možda misle da je onaj francuski kontigent UNPROFOR-a štitio velikosrbske zločince više i bolje nego ih danas štiti jugokomunistička klika na vlasti u Hrvatskoj. Ili možda smatraju da su njihovi očevi bili ludi pa su radi jednog čovjeka s ključevima i montiračima u rukama bili spremni udariti na francuske strojnice i svi, radi tog jednog čovjeka, izginuti.
Ako je to tako onda je ovdje tim našim mladim ljudima potrebno nešto raztumačiti. Istina, general Ante Gotovina je bio samo jedan čovjek, ali taj jedan čovjek je tada bio (i danas je) jedan od najsvijetlijih simbola hrvatske borbe za nezavisnost i slobodu.
Braneći njega ovi naši obični ljudi, vozači, nisu stupili u obranu toj jednog jedinog čovjeka, nego u obranu čovjeka koji je predstavljao simbol borbe za slobodu i svega onoga što je za svakoga čestitog Hrvata i Hrvaticu svetinja.
Od “incidenta” kod pontonskoga mosta kod Maslenice prošlo je evo skoro 22 godine. Kad ti naši “šoferi” , koji su još živi, pomisle na što sve ono što je ‘za nagradu’ dobio čovjek za kojega su onda bili spremni umrieti i svi drugi hrvatski heroji, pa i oni sami, ti ljudi moraju izgubiti svaku nadu i svako povjerenje u ovaj naš narod.
Kad pogledaju kako crveni i crni štićenici UNPROFOR-a danas pod protektoratom istih onih međunarodnih moćnika nište sve što su naši ratnici na čelu s ljudima poput Ante Gotovine, Mirka Norca, Mladena Markača i drugih oslobodili i svojom krvlju i tisućama života platili, a njihovi sinovi (barem većina njih) ostaviše svoja sela i šećući po betonskim džunglama čekaju da jugokomunistička mafija odpusti svoju i četničku omladinu, kojom je od 2000. godine napučila sve firme, sve službe i institucije u Hrvatskoj i njima dade te poslove.
A što ta naša mladost čini kad konačno zaključi da se to neće dogoditi sve dok se jugokomunistička i četnička mafija silom ne ukloni s vlasti?
Je li spremna u ruke uzeti, kolce, letve, montirače i ključeve i, kao što su njihovi očevi najurili francuske unproforce, najuriti tu komunističko-četničku bandu tamo gdje joj je mjesto?
Ma kavi! Lakše je plakati i jadikovati kako nema posla, kako se mora seliti iz Hrvatske, dok skoro sva naša sela ostaju pusta, a njive i vinogradi zapušteni i pusti.
Ma što se vi branitelji i mi stariji glupaci, bavimo simbolima kad naši mladi nemaju posla i napuštaju Hrvatsku, nedavno u svom komentaru reče jedan mudrijaš na pobunu hrvatskih branitelja protiv jugokomunističke namjere uklanjanja hrvatskog grba s automobilskih pločica
Izgleda da je za takve ljude zdjela graha vriednija od hrvatskih svetinja za koje i pod kojima su pale stotine i stotine tisuća Hrvata.
Da su svi hrvatski sinovi tako mislili 1991. godine Juga bi i danas postojala i cvala, jer ni jedan od njih ne bi se latio oružja ili goloruk jurišao na vojarne JNA da se dočepa oružja, nego bi mirno sjedio i čekao ili bi otišao tražiti posla na nekoj “baušteli”. Na žalost i onda je bilo dosta i takovih.
Moram ovdje nadodati nešto u svezi s tim napuštanjem Hrvatske radi potrage za “boljim životom”. Nijemci imaju jednu izreku koja od prilike glasi da je domovina ondje gdje imaš udobniji život.
Iako to nije nikakda bio moto Hrvata s kojim sam se ja kroz život družio moram priznati da je veliki broj onih koji su pedesetih i šezdesetih godina masovno bježali preko granice, u Italiju ili Austriju mislio nešto slično toj njemačkoj tvrdnji.
Ti ljudi, velikom većinom polupismeni, a u mnogo slučajeva i posve nepismeni, u emigraciji uobće nisu bili aktivni u borbi protiv Jugoslavije.
Glavno je bilo dobiti posao u nekoj ljevaonici, na građevini, čistiti hodnike i zahode po bolnicama itd.
Hrvatska je za njih bila “Stari kraj”, nisu govorili hrvatski, nego “po našu” (što je nama strašno dizalo tlak). Glavno je bilo “da su se “zavorkali” i kupili nekakvu kuću, namještaj, koji su njihove supruge odmah pokrile debelim plastičnim pokrivačem, od kalifornijskog grožđa, koje je nezrelo dolazilo u Kanadu, napravili bačvu kiseloga vina itd. Glavno je bilo da se “vorka” i tu i tamo sluša na radiju “fadera” Gjurana kako govori kako bi “neki novi vustaše sada opet šteli neku veljiku Hrvatsku”.
Iako nikada nisam, ni u snu, pomišljao da bi to učinio, jedini sam od nas sedam braće koji je napustio Domovinu. Ali došlo je vrieme kad nije bilo izbora.
Zapravo, imao sam izbor! Imao sam izbor raditi za Udbu i špijunirati svoga otca,braću, rodbinu, susjede i prijatelje, ili bježati preko granice.
Izabrao sam ovu drugu opciju i pobjegao u tuđinu, ali moja duša je ostala u mojoj Domovini, s mojim narodom.
Tijekom brojnih decenija u emigraciji ja i moji suborci, kada smo o njoj govorili i pisali, Hrvatsku smo zvali Domovinom, a ne “Starim krajem”, kada smo govorili, govorili smo hrvatskim jezikom, a ne “po našu”.
Kada smo govorili o našem zarobljenom narodu u Domovini nikada nismo govorili - mi i oni, nego samo mi, jer smo osjećali da smo nerazdvojivi dio svoga naroda - jedno tielo i jedna duša.
Radi moje aktivnosti u emigraciji moji najbliži, moj stari otac i moja braća bili su proganjani i mučeni. Milicija je redovno vršila premetačine njihovih kuća, mog sedamdeset godina starog otca gospićki udbaši; Joso Bubaš, Ivica Ercegović i Mane Knežević vezali su za stolicu i prietili mu strieljanjem, a braći oduzimanjem ionako mizernih poslova. I ovdje u “bogatom” svijetu pretrpjeli smo mi i bezposlice i poniženja i razne druge tegobe, pa čak ponekad i glad, ali nas to nikada nije smelo u vršenju naše dužnosti prema Domovini.
Vrlo dobro se sjećam kad je u logoru u Austriji ubijen jedan četnički siledžija.
U to vrieme bio sam tajnik organizacije HOP-a u logoru, pa je kod mene bila i naša zastava - naš hrvatski simbol.
Kad su došli žandari i htjeli je oduzeti, iako vrlo mlad, stao sam pred njih i rekao da to mogu učiniti samo preko mene mrtvoga. Žandari su bili smeteni, neko vrieme su me začuđeno gledali, a onda su me odveli u zatvor na treći kat glavne zgrade (hauptgebaude). Ali zastavu su ostavili na miru.
Eto, takovi smo mi bili onih dana kad smo prije kojih 55 godina stigli u tuđi svijet. Takovi smo i danas - i takovi ćemo biti do smrti!
Nedavno čitam kako jedna žena podrietlom iz Indonezije kaže da nikada u životu nije vidjela narod koji toliko plače kao Hrvati.
Svi naši mladi koji pričaju kako i oni vole Hrvatsku ali ništa ne čine da je oslobode od te udbaške i četničke oligarhije trebaju znati da Domovinu nije dosta voljeti - za nju se treba boriti. Boriti kao njihovi otčevi i djedovi! Pa, ako se mora, i s kolcima, letvama ili montiračima i ključevima u rukama.
Gospodo, vrieme je da se sjetimo one Kennedyeve: “Ask not what your country can do for you, ask what you can do for your country”.
Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe, pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju!
Komunistički kreten Mesić u Kumrovcu poziva svoje crvene dinosaure na borbu protiv “revizionista”, to jest protiv svih koji ne slave megazločinca Tita i njegove krvnike. Moj odgovor na to je: Fino! To znači da je došlo vrieme da i mi revizionisti jugokomunističke “istine” protiv njih upotrebimo sredstva koja smo trebali, a nismo uptriebili 90ih godina. Pa da vidimo kome će ostati opanci, a kome obojci!
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 23. svibnja 2015.
