Yugoslavia may be dead, but in Croatia udba and the party are alive and thriving
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 22 Svibanj 2015 17:03
Kad je dr. Franjo Tuđman prvi put došao na Franjevački centar u Norvalu, mislim da je to bilo 1988. godine, nekoliko nas, koji smo od dolazka u emigraciju bili aktivni djelatnici u hrvatskim političkim organizacijama, uglavnom Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta i Hrvatskog Narodnog Odpora, držali smo se malo po strani jer, istini za volju, nismo još bili uvjereni da bi se jedan (bivši) Titin general mogao istinski boriti protiv tamnice hrvatskoga naroda, za koju se kao jugoslavenski partizan borio i kojoj je dugo godina služio.
Uz to, dosta je bilo pogledati grupu koja se ovdje oko njega skupila i takorekuć za njega prilijepila.
U toj njegovoj “pratnji” našli su se većinom tipovi koji ne samo da nikada nisu bili aktivni u bilo kojoj hrvatskoj političkoj organizaciji, nego uz one one koji su se do nedavna osjećali, a neki i s ponosom deklarirali Jugoslavenima, većina su bili trgovci oportunisti, koji su do tada dobro zarađivali u trgovini s Jugom, pa su (pravilno) ocijenili da bi se, ako dođe do njezina razpada, tu moglo doći do liepoga ulova (u mutnome).
Iako kompletno nesposobni za takve funkcije, neki od njih kasnije će u Republici Hrvatskoj postati ministri u raznim resorima gdje će se u vrlo kratko vrieme grdno obogatiti.
Iako to može zvučiti paradoksalno, mi smo ipak bili ti koji su sedamdesetih i osamdesetih godina organizirali i sudjelovali u svim javnim istupima i demonstracijama protiv progona dra. Tuđmana, Marka Veselice i drugih aktivista, koje je jugoslavenska Udba progonila i zatvarala, dok je većina ovih novonastalih “hrvata” mirno trgovala s njihovim progoniteljima i zajedno s njima slavila “dan republike”.
Ali, evo sad kad su vidjeli da bi Juga mogla nestati, a snjome i jugoslavenstvo, svi se oni preko noći iz Canadian Yugoslavs preobraziše u Canadian Croatians.
Jednom kasnije o tome sam napisao podulje pismo tadašnjem premijeru Nikici Valentiću.
Nu vratimo se na posjetu dra. Tuđmana Norvalu. Kad je dr. Tuđman sa ovom šarolikom svitom, prišao i pružio ruku starome (sada pok.) fra Berti Dragićeviću, Berto je odbio primiti njegovu ruku i s riječima: “Gospodine, vi se najprije morate hrvatskome narodu izpričati za zločine koje ste mu vi Titini partizani počinili” - okrenuo se i otišao. S njim smo otišli i mi.
A tko je bio fra Berto Dragićević i zašto se tako ponio?
Kad su, odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske počela četničkopartizanska klanja golororukoga hrvatskog puka fra Berto Dragićević (rođen 1910. u Bijakovićima u Međugorju) (privremeno) skida fratarski habit, oblači ustašku odoru, uzima pušku i u Rakitnu od ljutih i nikad nepokorenih hercegovačkih Hrvata organizira dragovoljačku miliciju koja će ubrzo Zapadnu Hercegovinu očistiti od četnika, a malo kasnije i planine Vran i Čvrsnicu od Titinih crvenih komita.
Jedan je od prvih zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga kojega je u Imotskom Pogavnik osobno odlikovao najvišim odlikovanjem NDH. Konac rata dočekao je u činu pukovnika HOS-a.
Na Križnim putevima hrvatskoga naroda izgubio je tri brata, sva tri, kao i on, aktivna branitelja svoje Domovine Hrvatske.
Umro je u Torontu 1990. godine. Do zadnjega daha ostao je čest i nepokolebiv vjernik i kao stanac kamen čvrst hrvatski domoljub.
To je bio pukovnik fra berto Dragićević!
Kad je 1990. došlo so demokratskih izbora u Hrvatskoj može se zamisliti kako smo se mi osjećali gledajući kako naši progonitelji, oznaški krvnici poput Josipa Manolića i Josipa Boljkovca i druge oznaške bande sada, dok svira hrvatska himna, na svojim zločinačkim srcima drže svoje okrvavljene ruke, a do jučer su za isto to Hrvatima lomili rebra i skidali glave.
Ipak, kad smo vidjeli da se jugoarmija s četničkim paravojnim bandama sprema u krvi ugušiti novi pokret za demokratsku nezavisnu hrvatsku državu, prešli smo preko svega i bili smo među prvima koji su stupili u njezinu obranu svime što nam je bilo moguće; riečju, perom i najviše financijskim i materijalnim sredstvima, a i broj naših mladih potomaka, sinova i unuka, poput Ivana Kapulara, Ante Luburića, braće Mesića i niza drugih napustili su svoje poslove i studije u Kanadi, otišli u Hrvatsku i stupili u novoosnovane Hrvatske obrambene jedinice.
Razumije se da dr. Tuđman nije u početku mogao znati kakvi su se sve ljudi ovdje u emigraciji oko njega okupljali, a nije u ono početno vrieme bio u stanju ni birati, ali neupitno je da je mogao - i morao - kasnije, poglavito za vrieme rata, znati s kakvim namjerama i ciljevima su se grupe udbaških zlikovcaca u Domovini, među kojima i oni najzloglasniji, upleli u sve pore nove državne uprave; vojske, policije, a posebno obavještajnih i protuobavještajnih službi.
Da je on to znao i da je o tome imao svoja ( u ono vrieme možda ispravna) gledišta i razloge objasnio mi je u nekoliko riječi prilikom jednog susreta u Zagrebu 1994. godine.
Kad me je upitao jesam li se već vratio u Hrvatsku odgovorio sam mu da nisam.
Kad me je upitao a zašto nisam, odgovorio sam mu: “Gospodine predsjedniče ima nas koji bi se i vratil, ali za to postoji jedan važan preduslov a taj je da s ovim udbašima koji su se ovdje oko vas skupili postupimo onako kao što su Mađari za vrieme revolucije 1956. postupili s njihovim Avošama.”
Na to je on malo pocrvenio i rekao mi: “Što bi vi htjeli otvoriti još jedan front u Hrvatskoj?”
(Za vrime revolucije u Mađarskoj 1956. ustanici su pobili sve agente, mađarskog ekvivalenta Udbe, zloglasnoga AVO-a “Allamvedelmi Osztaly” koji su im pali u ruke.)
Za razumjeti je da je on za vrieme rata, kad se još nije znalo kako će sve to završiti, kad su i svi vragovi svieta udruženi u Ujedinjenim narodima, Europskoj zajednici i raznim drugim “međunarodnim zajednicama”, na sve načine, diplomatskim manevriranjem, ucjenama i direktnim prietnjama pokušavali učiniti ono što jugoslavenska vojna sila i četnici nisu mogli na bojnom polju, smatrao da je prieko potrebno pomiriti i ujediniti sve snage u Hrvatskoj.
Ali teško je razumjeti da je poslie raznih pokušaja državnoga udara kao operacija “Labrador”, udara - Manolić, Boljkovac, Mesić i drugovi, i desetaka drugih diverzija koje su protiv Hrvatske i njega osobno poduzimale jugokomunističke udbaške bande u Hrvatskoj još vjerovao u obraćenje oznaško-udbaških zlikovaca i njihovih sljedbenika i da nije znao da je tadašnji HDZ infiltriran tisućama starih okorjelih udbaša i njihovih mladih operativaca.
I ne samo HDZ, infiltrirane su, bile i sve ostale, sve organizacije i institucije i službe od medijskih, edukativnih i pravosudnih do redarstvenih i vojnih, a posebno obavještajnih i protuobavještajnih. To je stvarnost koja je bila poznata i onim najnepismenijim. Ta udbaško-kosovska banda, s kojom se moglo - i moralo - na vrieme obračunati, ako ne prije onda po završetku operacije Oluja, poslie izrasla je u jednu novu komunističku aždaju koja će se prividno prilagoditi novoj situaciji u kojoj se našla i planski razarati sve ono što su hrvatski branitelji oružjem u ruci oslobodili.
Pa, kad smo na završetku rata imali vrlo jake vojne i redarstvene snage, koje su u stotinama bitaka na bojnome polju bile kadre poraziti mnogostruko nadmoćnije komunističko-četničke vojske i paravojske, moramo se upitati kako je moglo doći do ovoga što nam se danas događa? Kako se moglo dozvoliti da poslie svih pobjeda ova peta kolona onih koje smo na bojnom polju do nogu potukli ne samo bez kapi krvi, nego bez imalo problema opet preuzme vlast u Hrvatskoj?
Je li zbog toga što su naš narod i ona šačica poštenih nacionalnih političara, naši pedagozi, pa i naši generali, podpuno pogrješno shvatili sam pojam demokracije ili zato što narod koji je iz generacije u generaciju stoljećima živio, ili bolje reći životario, pod raznim oblicima totalitarizma nije bio u stanju razumjeti da se demokratski sustav ne može stvarati zajedno s najdogmatskijim boljševicima, izdajnicima, ubojicama i lopovima poput ovih jugoslavenskih?
Očito je da tim našim ljudima nije bio poznat ni minimum procesa kroz koji jedno društvo mora proći u prielazu iz anacionalnog totalitarističkog boljševičko-komunističkog sustava u nacionalni demokratski sustav. Jer da su ti naši ljudi pravilno shvatili taoj proces koji je potreban za stvaranje svakog nacionalno-demokratskog društva znali bi da se u njemu sa zločincima ne može i ne smije ulaziti u nikakve saveze, alianse ili pogodbe.
Shvatili bi da u hrvatskom nacionalno-demokratskom sustavu nema i ne može biti mjesta sljedbenicima jugokomunističkih zločinaca, ni pobunjenim četnicima.
Ne samo da se to nije znali i da se u tom pogledu nije ništa učinilo, nego se, poslije spektakularne pobjede u kolovozu 1995., komunističke zločince pustilo da se ponovno javno organiziraju, a za sve četničke zločince proglašena za sve tkzv. abolicija svih njihovih zločina.
To su kolosalne pogrješke koje su nas dovele ovdje gdje smo danas.
Ipak, dok je Tuđman još bio živ i dok smo još imali jaku Hrvatsku vojsku i redarstvo udbaško podzemlje se nije usudilo toliko javno stupiti u ofenzivu, ali poslie njegove smrti na površinu je izplivao sav komunistički i četnički ološ u Hrvatskoj i na čelu s komunističkim kretenom Mesićem i njegovim mentorima Manolićem, Boljkovcem i drugom oznaškom bandom, a s obilnom pomoći “medunarodne zajednice” i Haaškoga tribunala, stupa u akciju preuzimanja vlasti.
Umjesto da se tu karikaturu od čovjeka čim se vratio iz “svjedočenja” pograbe i zajedno s njegovim ortacima strpaju iza brave, naši generali protiv njega podpisuju i šalju (ne znam komu) nekakvu deklaraciju koja će mu poslužiti kao dobar izgovor da ih po dolazku na vlast sve ćušne iz službe, obtužuje ,progoni, izručuje i zatvara.
Danas pak, Izgovor “bio sam branitelj” u Hrvatskoj je najpopularnija fraza i pokriće za svakoga mulca, a posebno za udbaše, lopove i oportuniste među kojima su danas na najeminentnijim pozicijama “podrumski branitelj” Predrag “Fred” Matić i njegova desna ruka, udbaš Ivan Grujić.
Ipak, ponekad se dogodi da među njima bude i pokoji koji je za vrieme rata zbilja bio branitelj, kao napr. Ante Kotromanović, ali treba svakome biti jasno da je svaki onaj tko je poslie rata, iz bilo kojih razloga, stupio u službu neprijatelja protiv kojega se taj rat i vodio, tim činom izgubio sve atribute branitelja svoje domovine i postao običan čankolizac i izdajnik.
I, dok roditelji, braća, sestre, supruge i djeca nestalih hrvatskih branitelja i civila tuguju i traže grobove svojih najmilijih udbaška banda, ova danas esdepeovska, kao i ona hadezeovska prije njih, pogađe s četnicima kako najbolje zataškati njihove zločine i zauvijek sakriti grobove njihovih žrtava, točno onako kako su njihovi očevi i djedovi radili i još i danas rade s masovnim grobovima s Križnih puteva hrvatskoga naroda od Bleiburga do Gevgelije.
O tom zločinu zataškavanja četničkih zločina i namjernog skrivanja barem jednog a masovnog groba “nestalih” hrvatskih branitelja i civila od strane udbaških zločinaca, jasno svjedoči ovo pismo koje je jedan istinski hrvatski dragovoljac poslao drugome, a on ga je poslao meni.
Sadržaj pisma citiram bez ikavih izpravaka i dodataka:
“Poštovani,
Evo Vam se prvi puta obraćam iz razloga što je dozlogrdilo ovo ponašanje „svemoćnih“ ma kojoj vladi ili stranci oni pripadali, ono što su do danas učinili hrvatskom narodu baca sjenu na naše domoljublje i iskreno žrtvovanje , a pljuju po najsvetijem, po sjećanju na vitezove koji su dali najviše što su mogli za slobodnu i neovisnu Hrvatsku – SVOJE ŽIVOTE.
Želim istaknuti da sam hrvatski dragovoljac i više puta odlikovan od strane jedine osobe koju sam u politici cijenio pok. Dr. F. Tuđmana.
Boli nepravda općenito, ali najviše boli kada vidim nažalost još jako puno obitelji koje još uvijek lutaju tražeći istinu ili bar ostatke tijela svojih najmilijih, da bar za „sve svete“ mogu zapaliti svijeću i pustiti suzu nad njihobim grobovima. No ne daju bjelosvjetski lopovi, udbaši i ratni profiteri, toliko su moćni da mi je zlo od njih.
Nažalost u tu kategoriju pripadaju ljudi koji su plaćeni da rade u interesu hrvatskog naroda, da rade u interesu obitelji nestalih branitelja, jer pobogu za to primaju ogromne plaće. Ovo o čemu Vam sada pišem već me muči dugi niz godina i osjećam da je vrijeme da netko ko ima moć pomogne nesretnim obiteljima i razotkrije plaćene špijune, koji nažalost još uvijek potkopavaju Lijepu našu.
Tijekom rata Dragan Komazec zv. Žuga (srbin) nalazio se u četničkim postrojbama gdje je kao osoba od povjerenja oficira Bore Ivanovića zv. „KONJ“ komandanta Osječkih garnizona, dobio zadatak da sa svih poznatih lokacija gdje su tijekom ratnih sukoba pokopani hrvatski branitelji, iskopa posmrtne ostatke, te iste zakopa na tajnim lokacijama gdje ih „ustaše“ neće pronaći, s obzirom da se pripremala mirna reintegracija. Žuga je naravno od strane Bore Ivanovića dobio potrebitu mehanizaciju i ljudstvo kako bi u što kraćem roku dislocirao posmrtne ostatke sa poznatih lokacija uglavnom sa područja Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije. Nakon što je odradio svoj posao Žuga se još zadržao u mjestu Ernestinovo (kod Osijeka), čak i za vrijeme mirne reintagracije, te negdje krajem 1999. Godine napustio područje RH-e.
Nakon dužeg vremena negdje 2005/06. Godine Žuga je Policijskoj upravi Osječko-baranjskoj uputio pismo u kojemu navodi da je spreman hrvatskoj policiji ustupiti sve karte za sva mjesta na kojima je dislocirao tijela poginulih hrvatskih branitelja i civila u zamjenu za mogućnost posjete grobu svojih roditelja u Ernestinovu. Pristao je sasvim sam doći u Mađarsku u grad koji mu se odredi, predati dio karata, te nakon iskapanja (ukoliko se utvrdi da su informacije točne) predao i i ostatak karata uz mogućnost dolaska na područje RH. Također je naveo da je ekipa za ekhumaciju kod Ernestinova kopala na dobrom mjestu, ali su trbali dublje kopati oko 1-2 metra, s obzirom da su tijela pokopana u tenkovski rov koji ima pad. Navodi da su malo dublje kopali pronašli bi ostatke, a ovako su samo pronašli osobne stvari, remenje i sl. Nakon navedenoga nije se išlo ponovno kopati na navedeno mjesto (zašto).
Prema mojim saznanjima protiv Žuge nije pokrenut niti jedan kazneni postupak osim „oružane pobune“. Sa pismom je upoznat vrlo mali broj ljudi 2-3 načelnika Osječko-baranjske policijske uprave i pukovnik Ivan Grujić osobno. Dok se čekao odgovor iz Zareba i dozvola za ostvarivanje kontakta, Žugu su drugi dan u 05,00 sati „digli“ pripadnici službe državne bezbednosti Srbije. Nako nekoliko dana Žuga je ponovo ostvario kontakt i rekao što mu se dogodilo, te upitao tko je sve znao za dogovor o predaji karata. Kada mu je rečeno da je znao pukovnik Grujić, samo se nasmijao i rekao da mu je sve jasno govoreći „zašto se njemu to govorili, pa on još uvek radi za nas“, žao mi je što ovo nismo uspeli rešiti, sada ništa od toga, moj je život ugrožen, žao mi je onih staraca što svake godine traže svoje, ali ja sam pokušao“.
Nakon nekoliko dana iz Policijske uprave je došla povratna obavijest da se neće kontaktirati sa Žugom, te da je on srpski agent. Bez obzira i da se radi o srpskom agentu, ako bi informacije bile točne i ako bi se pronašli posmrtni ostaci barem jene osobe, jedini njegov uvjet je da nesmetano posjeti grob roditelja i nije mu bila namjera živjeti u Hrvatskoj, pa doista ne vidim kakovu bi štetu takav „agent“ mogao nanijeti Republici Hrvatskoj.
Sukladno navedenom početkom mirne reintegracije na srpskoj strani za poginule i nestale radio je Časlav Nikšić, Grujićev dobar prijatelj i suradnik iz dana KOS-a, te je isti od hrvatske vlade tražio ogroman iznos novca da otkrije lokacije nestalih branitelja i civila. Ne znam moguće da mu je nešto i isplaćeno s obzirom da se tajanstveno povukao sa tadašnje pozicije ureda za nestale srpske borce.
Iz navedenoga je vidljivo da u strukturama vlasti, a i same Komisije za traženje nestalih i zatočenih branitelja i civila nema pravoga pristupa, već da se i oko toga, što je po meni najsvetije rade čudne radnje iz interesa. Također je zanimljivo što se ekshumacije u pravilu odrađuju negdje u 9-10 mjesecu pred „svi svete“ kako bi se vidjelo da se nešto radi. Također u policiji postoji operativna akcija pod kodnim imenom, te se u navedeno vrijeme prisiljava policajce da užurbano rade i prikupljaju obavijesti , nije bitno i ako su beskorisne, samo da se prilože u registre da se vidi da se radi i prikupljaju saznanja o nestalima, ŽALOSNO.
U policijskoj upravi Osječko-baranjskoj imaju informacije o osobama koje točno znaju lokacije nestalih, čak i četnike koji su izvršitelji a nitko ništa ne čini. Samo je jedan čovjek u nevedenoj policijskoj upravi koji je svim svojim bićem otkrivao grobnice i tužio počinitelje, a i njemu su sa vrha podmetali noge na svakom koraku.
SLUČAJ TANKOSIĆ:
1998. godine iz Policijske uprave Osječko-baranjske dojavljeno je u Policijsku postaju Tenja da će se u kasnim poslijepodnevnim satima u prostorijama MZ Tenja održati sastanak na kojemu će sudjelovati visoki predstavnici Vlade RH.
Odmah po dojavi izvršen je pregled prostorija od strane policijskih službenika PP Tenja i postavljeno osiguranje prostora. Dojava je glasila da će sastanku nazočiti gosp. Ivica Vrkić (dušebrižnik i počasni građanin Vukovara) i netko iz Vlade RH.
Negdje oko 18,00 sati ispred prostorija MZ Tenja iznad trgovine i pošte, parkiralo se vozilo ZG pločica i iz istoga je izašao Mirko Tankosic potpredsjednik Vlade RH i koordinator HDZ-a za izgradnju povjerenja sa srpskim pučanstvom u RH dok Ivica Vrkić unatoč najavi nije došao, ali je svakako kao glavni povjerenik Vlade RH znao za predstojeće pregovore.
Naime u prostorijama MZ Tenja bili su nazočni Pero Kličković, Vujo Halavanja i Željko Keskenović iz tzv. „Šodolovačke skupine“ . Za vrijeme sastanka nalazio sam se u samoj prostoriji gdje je sastanak održavan, te čuo svaku izgovorenu riječ. Sastanak se odvijao na način da je Gosp. Tankosić iznio plan „Šodolovačkoj skupini“ , te istima priopćio da će se protiv njih pokrenuti kazneni postupak zbog kaznenog djela „ratnog zločina“ ali da će postupak u daljnjoj proceduri biti obustavljan, iz razloga što državno odvjetništvo nema ništa. Na taj iskaz obratio se nazočni Kaskenović i upitao Tankosića „A TKO NAM GARANTUJE DA ĆEMO BITI OSLOBOĐENI“, na što je Tankosić odgovorio : „Vlada RH. Izdržite u pritvoru i kada budete pušteni svaki dan proveden u pritvoru biti će Vam dobro plaćen“.
U početku sam smatrao da je sve to dio folklora kako bi zločince doveli u zatvor, ali na žalost kasnije sam se uvjerio da je sve to tužna istina. Šodolovačka grupa je oslobođena i plaćen im je svaki dan proveden u pritvoru, žalosno.
O navedenom događaju Ivica Vrkić i Joško Morić tadašnji pomoćnik Ministra unutrnjih poslova su morali znati a dokumentacija o posjetu potpredsjednika Vlade RH mora biti u prostorijama PU Osječko-baranjske u vidu izvješća i službenih zabilješki policijskih službenika, te u dnevniku događaja PP tenja koje je vodio šef smjene, ako ih nisu uništili, te posebno izvješće uredu za prijelaznu upravu u Vukovaru (opet Vrkić-Morić).
Ako Vam ovo može ikako pomoći bit će mi izuzetno drago, eto „kako je završio rat na mome otoku“.
Molim Vas da moje podatke zadržite iz razloga što još uvijek ima dobrih špija i ne želim probleme svojoj obitelji.
Sa poštvanjem i nadom da će nestali konačno biti nađeni.”
Pismo je predato je na uvid “hrvatskoj” policiji, gdje je, kao i sve druge žalbe i pritužbe, završilo u košu za smeće.
Ovo pismo je samo jedan od tisuća i tisuća dokaza koji kristalno jasno govore da Jugoslavija može biti mrtva, ali u Hrvatskoj Udba i Partija su žive i vrlo uspješne.
Za dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 16. svibnja 2015.
