Jesu li na listi svi 'udbaši' i njihovi pseudonimi ?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 24 Travanj 2015 17:06
Čitam članak koji je na portalu dnevno.hr napisala Iva Međugorac u svezi s novoizašlom knjigom pod naslovom ”Vice Vukojević-Dosje 240271” i ne mogu se oteti dojmu da neki ljudi u Hrvatskoj, a i izvan nje, zbilja misle da su oni, eto sad, pronašli nekakav novi ključ koji otvara vrata tamnih sefova u kojima su pohranjeni dokumenti o modus operandi-ju zloglasne UDB-e.
U ovoj svojoj narativi autorica između ostalog kaže da se u ovoj knjizi “prikazuje model po kojem je djelovala ne samo zloglasna UDBA već i država te partija kojoj je služila”.
O metodama koje su protiv hrvatskoga naroda rabile sve “službe bezbednosti” Titine države već se napisane tone knjiga, svjedočanstava, eseja i članaka i poznate su svakome tko je o njima htio čitati.
Nu, svakako, svaka knjiga, svaki napis o tim zločinačkim organizacijama uvijek su koristni i dobro su došli, pa tako i ova knjiga, ali mislim da svi koji o njima žele pisati trebaju se pobrinuti da pišu istinu i ništa drugo nego istinu, posebno onda kad se navode imena njihovih stvarnih i izmišljenih suradnika, a naročito kad se te informacije kopiraju iz objava čiji su autori i sami pod sumnjom da su “surađivali”.
Doduše, u tome članku, čiji cilj je promocija ove knjige, ima nekih detalja o mučenju i proganjanju Vice Vukojevića ali kad se kaže: “U moru zanimljivih detalja, jedan od najzanimljivijih jamačno jest onaj u kojem se objavljuje popis udbaša te njihovi pseudonimi. Sve je to prezentirano kroz Vukojevićevu opsežnu, ali zanimljivu biografiju”, onda se moramo malo zamisliti.
Čast Vici Vukojeviću i svim žrtvama zloglasne Udbe i nema sumnje da je mučen i proganjan, ali to zvuči kao da su svi, stvarni i izmišljeni, suradnici Udbe uglavnom proganjali Vicu Vukojevića.
Svakako da je koristno (i potrebno) objavljivati imena svih suradnika Udbe i drugih jugokomunističkih organizacija i institucija, ali prije nego se nekoga obtuži za tu suradnju mora se imati na umu da, osim što je možda nečije ime nađeno na nekakvom popisu u ladici Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i druge udbaške bande, potrebno imati dokaze da je osoba uistinu “surađivala”. Da je u najmanju ruku, pratila i dostavljala informacije o protivnicima komunističkog režima u zemlji ili u inozemstvu, da je svojim djelovanjem među oponentima toga režima šrila razdor, nagovarala ih na kriminalna djelovanja. itd.
Lista suradnika Udbe nije nikakva novost, nju je prvi u feljtonu “Rat prije rata” u Hrvatskom Listu 2009. godine objavio Bože Vukušić.
Kasnije je tu listu objavio i u knjizi “Tajni rat udbe” u kojoj je napr. (u prvom izdanju) naveo ime jednog nepismenog tipa iz Kanade. Kada mu je ovaj navodno zaprietio tužbom onda je Vukušić njegovo ime pokušao prekriti nekakvom naljepnicom.
Riječ je o jednom običnom glupanu koji se iz Kanade vratio u BiH.
Neko vrieme je bio u ogranku HOP-a (R) kojega sam ja osnovao i kojem sam bio neko vrieme predsjednik. Jedino što je znao je bogohuliti i vikati kako nam trebaju bombe itd, radi čega je bio izoliran, pa je počeo brbljati da sam ja špijun i što sve ne.
Kad smo Radoslav Artuković i ja prikupljali novac za obranu njegovoga otca, onda je jednom, meni iza leđa, prišao Radoslavu da mu kaže da se čuva mene, na što se Radoslav nasmijao, odmahnuo rukom i okrenuo se na drugu stranu.
Eto takve Bože Vukušić “briše” s liste suradnika Udbe, a pojedine poštene Hrvate poput dra. Asafa Durakovića ne samo da nije izbrisao, nego inzistira da je ovaj bezpriekorni hrvatski domoljub bio “jedan od kvalitetnih suradnika”.
Kad je taj njegov feljton objavljen u Hrvatskom Listu napisao sam uredništvu pismo, od prilike sliedećeg sadržaja:
- U Hvatskome Listu od 19. veljače o.g., Bože Vukušić u svom feljtonu “Rat prije rata” uz imena bivših suradnika Udbe navodi i ime dra. Asafa Durakovića kao “poznatog” agenta udbe”.
Najprije želio bih znati odakle, ako ne od bivših(?) udbaša s kojima radi, Bože dobiva takove informacije i je li mu poznato da je Udba uvijek imala barem dvije liste; jednu za stvarne suradnike, a drugu za uništavanje onih koji su joj bili trn u oku a nije ih mogla dobiti u svoju mrežu.
Ne sumnjam u Božino hrvatstvo, niti u to da sve štoradi radi s najboljom namjerom nu kada se radi o ocrnjivanju ili pak uništavanju karaktera jedne osobe, posebno osobe poput Asafa Durakovića, onda bi on morao biti potpuno siguran da su te i takove insinuacije točne i biti kadar podkriepiti ih dokazima.
Drugo, potrebno je detaljno promotriti tko i kakove su osobe koje nam te i takve “informacije” dostavljaju i radi čega to čine. A ako su “nađene” u dokumentima Udbe zašto od strane udbaških šefova nisu (s dugim dokumentima) bili uništeni prije promjene vlasti u Hrvatskoj 1990.-1991. godine. Posebno treba biti vrlo oprezan u Hrvatskoj gdje su najvjerojatnije dostavljači udbaški zlikovci poput Jože Perkovića, Zdravka Mustača i drugih, koji su se eto od udbaških zlotvora “odjedared” pretvorili u “hrvatske domoljube”. Sudeći po ovome što se danas događa u Hrvatskoj lako je doći do zaključka da je Udba još živa i da radi punom parom na uništavanju svega onoga što je hrvatsko, ponajprije onih hrvatskih ljudi koji su poput Asafa Durakovića, svojim javnim djelovanjem u onim olovnim vremenima, odmsh poslie MASPOK-a bili smrtna mora drmatorima Titine Jugoslavije.
Asafa Durakovića sam upoznao nešto poslije njegovog dolaska u Kanadu 1972. godine. U to vrijeme radio je kao doktor nuklearne medicine u Medicinskom centru sveučilišta MacMaster u Hamiltonu.
Bio sam jedan od rijedkih ljudi koji su znali gdje je bio nastanjen, jer je uvijek bio vrlo oprezan s kime se druži. Kada sam ga jednom upitao što je tomu razlog, reko mi je da vjeruje da ga Udba želi likvidirati, kao i sve one Hrvate koji javno šire istinu o zločinačkoj tvorevini. Potom je iz džepa izvadio i pokazao mi nož koji je stalno nosio jer, kako reče: “Barem ću se pokušati braniti”.
Uz ostale aktivnosti koje smo poduzimali kada se radilo na osnivanju Hrvatskoga Islamskog Centra u Torontu , bio sam uz Asafa Durakovića, Sulju Zeljkovića, Omera Bećirovića, Kerima Reisa, Mehmeda Bašića i veliki broj drugih, jedan od osnivača i donatora istoga. Vrlo dobro se sjećam kad je u Torontu bio priređen prvi banket za prikupljanje početnih sredstava za Centar, kako smo po kišnoj noći Asaf i ja velikom brzinom vozili onih 65 kilometara od Hamiltona do Toronta, jer je on bio zakasnio radi zauzetosti u bolnici. Pošto je bio glavni govornik, a radi te zauzetosti na poslu nije za govor uspio ništa pripremiti pa dok sam ja vozio on je, onako na brzinu, pripremio nekoliko bilježaka kojima će se služiti tijekom govora. Nu kad se radilo o inspirativnim domoljubnim hrvatskim temama Asafu nikada nije trebalo puno prisjećanja. Sjećam se našega putovanja u Cleveland te u Chichago 1973.godine, kad smo po vrlo lošem vremenu vozili cijelu noć da bi na vrijeme stigli na “Hrvatski Sabor” na kojem ćemo, kako u svome govoru reče pokojni “stric” Ante Došen (sin predsjednika Hrvatskog Sabora u NDH doglavnika Marka Došena), u dvorani hotela LaSalle “na smrt osuditi Srboslaviju, kao što smo u ovoj istoj dvorani 1933. godine osudili Aleksandra Karađorđevića.”
Vriedno je napomenuti da je na sastanku koji je u istom ovom hotelu održan 1933. godine, a o kojem je sada govorio Ante Došen, prikupljen novac koji je bio potreban za pripremu i izvršenje Marseilleskog atentata.
Uz mnoga sjećanja o tom našem zbilja velebnom Saboru, gdje je uz množtvo naših ljudi bilo preko 160 visoko obrazovanih članova hrvatske emigrantske inteligencije; iz Sjeverne i Južne Amerike, Aurope i Australije, u trajnome sjećanju ostat će mi jedna zgoda koja se dogodila kad smo stigli u Chichago.
Naime, mi nismo mislili da će posjeta Saboru biti toliko masovna pa nismo unapried iznajmili sobu za spavanje. Kada smo došli u hotel rečeno nam je da su sve sobe zauzete te da jedino što imaju jest jedna vrlo mala sobica s malim krevetom za jednu osobu.
Nismo imali drugoga izbora, ali valjda pošto smo od rođenja oba bili navikli na spartanski život i ta sobica će nam poslužiti za dva-tri sata odmora.
“Problem” je nastao tek kada smo došli u tu našu sobicu. Ja kažem Asafu: “Ti lezi na krevet, a ja ću na pod”, a Asaf će: “Ne, ti na krevet, ja na pod”.
Tako smo se natezali nekoliko minuta, a onda sam ja legao u jedan kut na podu, a Asaf u drugi, a krevet je ostao prazan.
Na suprot mnogim drugima dr. Asaf Duraković nikada nije želio niti tražio kontrolu nad bilo kojom hrvatskom organizacijom, pa tako ni nad Hrvatskim Islamskim Centrom. Prije svega zato jer je po naravi i ntelektu uvijek bio iznad svakog oblika taštine, a i zato jer mu je za nešto takvoga nedostajalo slobodnog vremena. Ali on je bio onaj koji je inzistirao da se u pravilnik toga centra uvrsti odredba da : “Upravitelj Hrvatskog islamskog centra ne može biti ni jedna osoba koja nije hrvatske krvi”.
Tvrdnja “Asaf Duraković, student medicine u Zagrebu koji se odselio u Kanadu nakon što je okončao medicinu u Zagrebu” koju autorica članka navodi, također nije točna.
On je kako bi nastavio postdiplomatske studije najprije otišao u Englesku, a odatle kasnije u Kanadu.
Kako bi bi mogao otići u Englesku, ili bilo kuda van Jugoslavije, naravno da je morao imatii jugoslavensku putovnicu.
Na temelju te putovnice priču o Asafovoj “špijunaži” ovdje u emigraciji počeo je širiti čovjek koji se želio dočepati absulutne uprave nad Hrvatskim Islamskim Centrom, što mu je i uspjelo. Od Centra je dok je s njime upravljao imao novčanu korist. Devedesetih godina odselio je u Izetbegovićevu Džamahiriju, a centar je ostavio Pakistancima i drugim doseljenim muslimanima.
Pa hajde, kad je već ta putovnica nečiji adut za Asafovu “suradnju” recimo da su mu, kao i tisućama “gastarbeitera”, prije putovanja u zapadnoeuropske zemlje, udbaši postavili uslov: “Pasoš ćeš dobiti samo ako obećaš da ćeš raditi za nas protiv neprijateljske emigracije”. Pa što je drugo mogao reći nego ha hoće. I tako je bio upisan na listu “suradnika”.
Jedan od najboljih primjera za takve ucijene i “suradnju” je slučaj Franje Gorete, koji je “pristao” na “suradnju” čiji rezultat je bio taj da je u jugokonzula Savu Milovanovića sasuo čitav magazin pištolja koji mu je ovaj dao da s njim ubija hrvatske emigrante. Nu njegova imena nema na toj listi “suradnika”.
Jer je svojim djelima dokazao da je bio i ostao čestit i u svakom smislu pošteni hrvatski domoljub, Asafa nikada nisam imao razloga upitati jesu li takvu ucjenu i njemu postavili.
Drugo je opet pitanje za kakav bi vražji razlog Udba poslala čovjeka Asafovoga kalibra u Englesku. Biti će da špijunira Mačekovog nasljednika Juru Krnjevića.
U takvo nešto mogu vjerovati samo kompletne neznalice i budale poput onoga što u toj Božinoj knjizi “Tajni Rat Udbe” piše kako je on (Krnjević) želio samo i jedino Hrvatsku. Da li je toj osobi uobće poznato da je nama koji smo šezdesetih godina radi terora Udbe došli u Zapadni svijet, uz jugopredstavništva i četnike najveći neprijatelj bila baš Krnjevićeva HSS, za koju smo mi, bez obzira na što nas je većina bila rođena neposredno prije, tjekom ili poslie 2. svj. rata, svi bili “Vustaše”.
Svakome je poznato da je Krnjević tijekom rata sjedio u izbjegličkoj “Kraljevskoj Jugoslovenskoj Vladi” uz desno rame velikosrbskih krvopija đenerala Petra Živkovića, Slobodana Jovanovića i drugih i preko BBC-a slao hrvatskome narodu pozive da se priključi Draži Mihailoviću. Također, treba gospodi koja o tome žele piskarati biti jasno da je Krnjević počeo trabunjati o njegovome “hrvatstvu” tek osamdesetih godina kad se je dr. Mladen Giunio “Zorkin” suprostavio njegovoj politici, odcijepio jedan veliki dio člansva HSS-e i stupio u suradnju s Hrvatskim Narodnim Vijećem.
Drugo, koga je dr. Duraković došao špijunirati u Kanadi? Sve što su Hrvatske organizacije radile u Kanadi radile su podpuno javno. Dr. Asaf Duraković nije bio član ni jedne političke organizacije jer nije želio biti vezan za ničiju zasebnu “party line”, nego je uvijek u svakom svom govoru i na svakom mjestu zagovarao suradnju svih hrvatskih organizacija, a posebno nedijeljivost Hrvata islamske i katoličke vjere.
Držao je inspirativne govore i predavanja. Širio istinu o zločinima krvavih sljedbenika šumskoga maršala nad hrvatskim narodom. Nikada nije nikoga pokušao nagovarati na ništa drugo osim da putem pera i riječi otvara zaslijepljenim anglosaksonima oči. Kao što smo na primjer činili razpačavanjem tisuća i tisuća pamfleta s naslovom - Please, Do Not Call Me a Yugoslav! (Molim vas, ne nazivajte me Jugoslavenom!)
Te pamflete počeli smo tiskati i dijeliti još u početku šezdesetih godina kao odgovor na anglosaksonske uvrede koje su nas dovodile u gnjev i očaj. Naime, kad si mu rekao da si Hrvat, on nije gledao u tebe nego nekuda kroz tebe,jer uopće nije znao o čemu govoriš, da bi na koncu reko “Oh Yugoslav”. Eto, toliku težinu imaju one licemjerne i skrajnje bezobrazne izjave “antifašista” , to jest premondurenih jugoboljševika, koji su i danas na vlasti u Hrvatskoj, o nekakvome izlasku Hrvatske na pobjedničkoj strani 1945. godine.
Iako se , kako rekoh, u hrvatskim organizacijama u Kanadi sve radilo javno, nema sumnje da je Udba, ako ništa drugo, među njima željela stvarati razdor pa je i ovdje imala svoje doušnike.
Nu Asaf Duraković je sve činio da među hrvatskim organizacijama dođe do što bolje suradnje.
Nedavno sam dobio knjigu Vjekoslava Krsnika “Ivo Josipović - Kronologija Izdaje” u kojoj navodi da je i pok. Gojko Šušak bio suradnik Udbe.
Među suradnicima Krsnik spominje “grupu Norval” i izvjesnog fra Ljubu Krasića, nu mogu garantirati da do odlazka fra Mladena Čuvala iz Norvala 1988. godine i dolaska Ljube Krasića u Norvalu nije postojala nikakva “Grupa Norval”. O tome drugi put.
Neka svaki onaj tko povjeruje u insinuacije da je ovaj hrvatski znanstvenik, javni djelatnik, pjesnik i bezpriekorni domoljub surađivao s neprijateljima hrvatskoga naroda, nabavi samo jedno od njegovih tiskanih izdanja u emigraciji kao napr. “Od Bleiburga do Muslimanske Nacije” gdje između ostaloga objelodanjuje neopisiva zvjerstva Titinih partizana nad Hrvatima islamske i katoličke vjere.
Nemoguće je ovdje osvrnuti se na sve njegove publikacije nu dovoljno je navesti samo ono što kaže u zaključku gore navedene knjige:
“Ovaj prikaz nije imao za zadaću prikazati u cjelini učešće Bosne i Hercegovine u retrospektivi, nego prikazati neke aspekte koji su doveli do tih događaja, kako bi se mogli poučiti za budućnost na primjerima iz prošlosti. Prema službenim statističkim podatcima Jugoslavije, broj muslimana u Bosni i Hercegovini iznosio je u početku 2. svijetskog rata 1.230.000, dok je kod popisa stanovništva 1948. godine taj broj iznosio 885.691. To znači da je u toku i poslie rata nestalo 344.309 muslimana. To je prilog Bosne i Hercegovine borbi hrvatskog naroda za nezavisnost i slobodu, osim onoga priloga mučeničke Bosne i Hercegovine koji se ne može mjeriti brojevima, a to je porobljena zemlja, rasturena kućna ognjšta, srušene bogomolje, oskvrnute svetinje i izbrisane granice pokrajina u kojima su Hrvati muslimanske vjere živjeli tokom dugih stoljeća..
Jugoslavija koja je stvorena na preoranim grobovima Bleiburga i diktator koji je svojom naredbom počinio pokolje na koncu rata daju najnoviji izazov svjetskoj pravdi i ideji humanizma za stavljanje njegova imena na listu kandidata najveće časti koja se može iskazati velikanima čovječanstva - Nobelovu nagradu za mir.
Taj izazov čovječanstva čini odgovornima ne samo nas potomke žrtava Bleiburga, nego cijeli slobodni svijet da se već jednom prekine zavjera šutnje i da se pruži svijetu istina u svojoj punoj veličini, jer preorani grobovi Bleiburga nisu uništili hrvatski narod, nego su kosti žrtava podigle spomenik viši od kipa slobode koji će neuništiv kazati svijetu da nema mira ni slobode na jugu Europe do vraćanja starih prava ovome narodu, uspostavom Države Hrvatske.”
Knjiga je tiskana i objavljena u Torontu, mjeseca studenog 1973. godine.
Uz ovu knjigu dr. Duraković je napisao i niz drugih knjiga među kojima je i sedam pjesmarica (koje imam u svom uredu) punih povijesnih, domoljubnih i potresnih pjesama kao; Stazama Sarmata, Sinovi Trobojnice, Vukovarska Zvona, Jazovka, Bleiburg i mnoge druge. Evo jedne kitice iz pjesme Bleiburg:
O, tamo svijeta za tvoje i danas
Zločine crne nekažnjeno kriješ
Krvave ruke opet pružaš na nas
I zar se našoj nevolji još smiješ.
Uz visok stupanj hrvatskoga domoljublja dr. Asaf Duraković je revan slijedbenik svoje vjere i vrlo skroman čovjek. Od operacije “Desert Storm” on je liječnik američke vojske, u kojoj ima čin pukovnika.
Opet naglašavam da se u podpunosti slažem s razkrinkavanjem suradnika Udbe i svih svih drugih jugokomunističkih službi i institucija, ali prije nego se nekoga žigoše tim zločinom potrebno je podastrieti dokaze, a ne jednostavno nekoga okriviti, pa neka on dokaže da nije kriv.
Onaj tko samo na temelju udbaške “dokumentacije” poželi nekoga javno etiketirati kao suradnika Udbe, a dobro zna da i njega neki smatraju takovim, mora znati da time i sebe stavlja, ako već ne u goru onda u istu poziciju s onim koga okrivljuje. Jer, kako Amerikanci kažu: “What’s good for the goose is good for the gander” ( što je dobro za gusku dobro je i za guska ). Drugim riječima što vriedi za jedne vriedi i za druge.
Udbaški, kako se sam naziva, operativac samozvani “Srpski James Bond” Boždar Spasić koji je ovih dana trebao doći svjedočiti u korist njegovih drugova Perkovića i Mustača na suđenju u Njemačkoj, jasno i glasno na audio kazeti na internetu pod naslovom “Ko je napisao knjigu Čuvari Jugoslavije”, kaže za Božu Vukušića: “On je bio naš čovek u Splitu” pod kontrolom Blagoja Zelića, kojega je kasnije oteo i mučio”, te da je Bože obećavao Udbi da će minirati spomenik u Bleiburgu, da mu je on (Spasić) u Njemačku slao novac, ali da se ovaj kasnije svrstao protiv njih itd. itd.
Nije pitanje tko će u te Spasićeve obtužbe vjerovati a tko neće, nego može li Bože dokazati da su lažne. Ne može! Jer podpuno je nemoguće za Božu i svakoga drugog obraniti se od takvih obtužbi za koje je nemoguće naći dokaz da su lažne.
A ako je u Spasićevim tvrdnjama i trunak istine onda je i Božino ime moralo biti na listi suradnika, pa se postavlja pitanje zašto ga tamo danas nema.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, Emisija Za Dom Spremni, subota 18. travnja 2015.
