Zvonimir R. Došen: Deseti travnja, Dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske

Detalji

Objavljeno: Petak, 07 Travanj 2023 13:01

Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se nemari čuditi ako ga i drugi takovim ciene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega nestoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje taj nema pravo tužiti se što ide od ruke do ruke, - što mienja gospodare. (Dr. Ante Starčević)

Deseti travnja 1941., u ime Poglavnika Ustaškog pokreta i dra. Ante Pavelića, pukovnik Slavko Kvaternik preko Radio Zagreba proglasio je uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske ovim riečima:

“Hrvatski narode! Božja providnost i mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika dr. Ante Pavelića, te Ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uzkrsnuća Božjega sina uzkrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska.

Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve častnike i dočastnike i momčad cielokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedničtvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da ciela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku.Cielokupnu vlast i zapovjedničtvo oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika.

Bog i Hrvati!  Za dom spremni! “

U toj Kvaternikovoj objavi 10. travnja 1941. hrvatski je narod najprije pozvan da se na miran način organizira i pristupi na težak, ali častan posao na sređivanju i zaštiti svoje mlade države. Hrvatski narod se na taj poziv masovno odazvao i s velikim veseljem, žarom i elanom pristupio na taj posao.

Proglasom slobodne i suverene države Hrvatske na svim hrvatskim poviestnim etničkim prostorima prekinuta je svaka sveza s versailleskom Jugoslavija i ta anglo-francuska umjetna tvorevina de-facto je prestala postojati. U narednim danima i mjesecima sve što je disalo hrvatski, muško i žensko, staro i mlado, listom je ustalo u obranu i zaštitu svoje države za kojom su kroz više od osam stoljeća žudila sva hrvatska pokoljenja.Uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod.Ona je postala i ostala temelj svih budućih hrvatskih država, pa tako zasigurno i ove današnje iako okrnjene, opet stvorene krvlju i životima  desetaka tisuća njenih najboljih sinova i kćeri.

Nu vratimo se razlozima zbog kojih je osnovan Ustaški pokret. Osnivanje Ustaškog Revolucionarnog Pokreta nisu potaknuli samo srbijanski zločini nad hrvatskim narodom. Čak možemo sa sigurnošću tvrditi da ni umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem nije bio ona kap koja je prelila čašu hrvatskoga strpljenja. Razlozi su višestruki, a možda najvažniji među njima je taj što, kako je i sam dr. Ante Pavelić naveo u peticiji koju je poslao Savezu Naroda u Ženevi, po svojoj stoljetnoj tradiciji Hrvati poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist obratio Savezu Naroda, da pomogne hrvatskom narodu da na temelju prava na samoodredjenje uzmogne u miru uzpostaviti i urediti svoju državu.

Prije svoje smrti i Stjepan Radić je u svim svietskim centrima moći pokušao dobiti bilo kakvu podporu za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. S peticijom na kojoj je bilo više od tristo tisuća podpisa putovao je od Pariza, Londona, Berlina do St. Petersburga, ali nigdje nije našao niti jednu riječ podržke. Čak i neki od lidera bivšeg Jugoslavenskog odbora, kao dr. Ante Trumbić, kad je uvidio svoje zablude tražio je pomoć za Hrvatsku. Ali, od istih onih koji su ga 1915. obilno pomagali u ostvarivanju one njegove, Meštrovićeve i Supilove za hrvatski narod najpogubnije ideje sada su ga ignorirali kao da nikada nisu za njega čuli. Kao i Supilo prije njega, Trumbić je, razočaran u svoje zablude, kasnije je izvršio samoubojstvo.

U peticiji koju je dr. Ante Pavelić 1. rujna 1929. poslao Savezu Naroda u Ženevi se kaže: “Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora – a opetovano takodjer kod drugih prigoda - nedvojbeno dao izraza da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromienljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti. Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima i pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade.

Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu na plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer i Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. – To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini jedini je takav dogadjaj u poviesti parlamentarizma”.

Nu sve te peticije, sve te žalbe i zamolbe Ligi Naroda i “Zapadnim civilizacijama” pale su na gluhe uši i hrvatskome narodu nije preostalo ništa drugo nego da se priprema za ustanak i čeka pogodan čas kad će silom oružja sbaciti okupatorski jaram i uzpostaviti svoju slobodnu i nezavisnu državu. A da bi se taj cilj postigao vodstvo Ustaškog pokreta zanalo je da mora poći s geslom –  Jugoslaviju se mora razoriti!.Likvidacijom velikosrbijanskog tiranina, 9. listopada 1934. godine u Marseille-u započeto je razaranje Karađorđevske Jugoslavije, a uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske razoreni su temelji ne samo onoj nego i svakoj budućoj velikosrbskoj državi. 

Ali, kako za velikosrbe, jugokomuniste i Zapadne sile nikakva hrvatska država nije smjela postojati ni za “naše saveznike” Talijane i čim je proglašena na nju su se digle sve sile pakla.

Nezavisna Država Hrvatska se našla pod okupacijom Italije i Njemačke izvana i četničkih i komunističkih ustanika iznutra i hrvatski narod je bio prisiljen golim rukama braniti svoju mladu državu isto kao što će je opet morati braniti 50 godina kasnije.

Nu izgleda da i oni današnji povjesničari koje se smatra hrvatskim nisu kadri shvatiti probleme s kojima je nova hrvatska država bila suočena pa o tim za hrvatski narod težkim vremenima donose svoje ad hoc prosudbe uvijek začinjene s malo jugokomunističkog garnirunga. Tako jedan od njih, kad mu je netko postavio pitanje o pripojenju Istre Hrvatskoj, kaže:

"Činjenica je da na ustaškoj strani u razdoblju od kraja dvadesetih godina do rujna 1943.godine,  tom problemu nije posvećivana gotovo nikakva pozornost. Tome je razlog talijansko pokroviteljstvo dr. Ante Pavelića i kasnije ustaške organizacije, kao i talijanska dominacija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj do rujna 1943. godine. Posve je nova situacija nastupila kapitulacijom Italije, kada su vlasti NDH počele zahtijevati i uključivanje istarskog područja u svoj državni sklop. Zajednička je karakteristika cijelog razdoblja od kraja dvadesetih godina do 1945.godine  nedostatak značajnijih političkih (od rujna 1943. i diplomatskih i vojnih) poteza. U praksi se odnos prema Istri sveo na njezino spominjanje u medijima, promidžbi i publicistici Ustaško-domobranskog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske."

Kako je izgledalo to “talijansko pokroviteljstvo dra. Ante Pavelića i Ustaškog pokreta” može se vidjeti u zapisima dra. Ede Bulata o preliminarnim pregovorima u Ljubljani 25. travnja 1941., koje je Italija forsirala  samo 15 dana poslie proglašenja NDH, što jasno ukazuje da su Talijani pokušali izkoristiti priliku prije nego Hrvatska organizira vojsku koja bi im mogla pokvariti račune.

U knjizi “Kroz borbe i izkušenja” pod naslovom “Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao upozorenje na opsanost i smrt”,  dr. Bulat opisuje sliku tih pregovora: “…Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili.  Karta je predstavljala buduću Hrvatsku.Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države.Kao dobar geograf još iz ranije mladosti, odmah uočih dokle idu.

Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na niže.Učinilo mi se u tom času da će me bol shrvati.                                                      Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od hrvatske države.Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije.

Poglavnik uzima rieč i to na hrvatskom jeziku.Po običaju govori polako, kao da lovi misli koje mu bježe uokrug.Rieč mu je tvrda, a ponešto i umorna.Kaže nam odprilike ovo:

“Ministar vanjskih poslova Italije g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje” i pokaza nam rukom na kartu. “Nadalje je rekao g. Ciano da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država nezavisna od Italije i da snjom možemo činiti što hoćemo, pa čak ako hoćemo i pripojiti Njemačkoj.Da bi podkriepio te svoje zahtjeve Ciano skupa sa prisutnim generalima iztakao je slijedeće:  Italija ulazi već drugi put u rat da bi ostvarila baš ovu granicu koju danas traži.

Za to su oni, veli, dali šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti da ovu priliku do kraja ne izkoriste.Jedino ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more i to u širini od kojih 30 kilometara negdje na području između Kraljevice i Senja.

Ja sam mu na to odgovorioslijedeće: Kad bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore tada bismo se svi mi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji.  Svi bismo bili podanici Italije jer smo svi rođeni u krajevima koje Italija traži za sebe.Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor  na tkvomtemelju, a kamoli vođenje pregovora.

Mi ćemo u takvom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži, nakon dva rata, imati još i treći - i to s nama”

Eto, On se je, još dok je hrvatska vojska bila u povojima bez ičije pomoći, odlučno suprostavio skoro svim pretenzijama moćne Italije, tako da se ona umjesto kojih sto tisuća kvadratnih kilometara hrvatskoga teritorija konačno morala  zadovoljiti nešto više od dvjesto četvornih kilometara kao nadodatak onome što je dobila  Rapalskim ugovorom 1922. godine.

Nu izgleda da i oni današnji povjesničari, koje se smatra hrvatskim, nisu kadri, ili ne žele, shvatiti probleme s kojima je nova hrvatska država bila suočena pa o tim za hrvatski narod težkim vremenima donose svoje ad hoc prosudbe, uvijek začinjene s malo jugokomunističkog garnirunga. Tako jedan od njih kad mu je netko postavio pitanje o pripojenju Istre Hrvatskoj, kaže:

"Činjenica je da na ustaškoj strani u razdoblju od kraja dvadesetih godina do rujna 1943.godine,  tom problemu nije posvećivana gotovo nikakva pozornost. Tome je razlog talijansko pokroviteljstvo dr. Ante Pavelića i kasnije ustaške organizacije, kao i talijanska dominacija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj do rujna 1943. godine. Posve je nova situacija nastupila kapitulacijom Italije, kada su vlasti NDH počele zahtijevati i uključivanje istarskog područja u svoj državni sklop. Zajednička je karakteristika cijelog razdoblja od kraja dvadesetih godina do 1945.godine  nedostatak značajnijih političkih (od rujna 1943. i diplomatskih i vojnih) poteza. U praksi se odnos prema Istri sveo na njezino spominjanje u medijima, promidžbi i publicistici Ustaško-domobranskog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske."

Ovi povjesničari ili slabo poznaju povijest onoga doba ili je namjerno preokreću, kako se ne bi zamjerili Goldsteinu, Klasiću, Jakovini i drugim “hrvatskim povjesničarima”.  Da je ta tvrdnja o nekakvom talijanskom pokroviteljstvu dr. Ante Pavelića i ustaške organizacije podpuno neodgovorna i tendenciozna svjedoči, uz mnoge druge, i memorandum koji je dr. Ante Pavelić 1935. iz tamnice u Torinu poslao fracuskom državnom sudu u Aix-en-Provence, koji je njega i Eugena “Didu” Kvaternika osudio na smrt zbog ubojstva Aleksandra Karađorđevića, gdje između ostalog kaže:

“Hrvatska graniči neposredno s Italijom i Mađarskom. Ta je okolnost uzrokom da oni članovi hrvatske ustaške organizacije, koji progonima i terorom beogradskih vlasti, što ga u Hrvatskoj vrše srbijanski organi, iz Domovine moraju otići, moraju prieći ili na talijanski ili na mađarski teritorij.Da je koja druga država neposredni susjed Hrvatske išli bi, sigurno, i na njezin teritorij.

Što uslied te činjenice ima članova ustaške organizacije u Mađarskoj ili Italiji, niti znači, niti može značiti da ustaška organizacija u bilo čemu stoji pod uplivom ili čak u službi koje od tih država.

Uostalom, to bi se tako moglo reći i za Belgiju i za Francusku, za obje Amerike, gdje su svuda postojale i postoje ustaške organizacije među izseljenim Hrvatima koji se u tim državama nalaze. Cilj za kojim ustaška organizacija ide izključuje sama po sebi obstojnost takvog odnošaja. Ne može služiti Italiji ni Mađarskoj organizacija koja se bori za integritet cjelokupnog hrvatskog teritorija i za uzpostavu nezavisne države Hrvatske.

Hrvatska ustaška organizacija poštuje sve narode i države, a napose poštuje i visoko cieni susjedne države, nu niti služi njima, niti ikome drugome do li hrvatskom narodu i hrvatskoj oslobodilačkoj misli.”

Povjesničarova flip-flap tvrdnja u kojoj kaže:  “Posve je nova situacija nastupila kapitulacijom Italije, kada su vlasti NDH počele zahtijevati i uključivanje istarskog područja u svoj državni sklop”, a onda “Zajednička je karakteristika cijelog razdoblja od kraja dvadesetih godina do 1945.godine  nedostatak značajnijih političkih (od rujna 1943. i diplomatskih i vojnih) poteza. U praksi se odnos prema Istri sveo na njezino spominjanje u medijima, promidžbi i publicistici Ustaško-domobranskog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske”, je dvosmislena i neodgovorna.

Povjesničarova teza da “na ustaškoj strani u razdoblju od 20ih godina do rujna 1943.godine, tom problemu ( pripojenju Istre matici Hrvatskoj ) nije posvećivana gotovo nikakva pozornost” je nozbiljna.

Bez obzira na Rimske i sve druge ugovore talijanska je vojska u travnju 1941. okupirala pola Hrvatske, točno po onoj crti koju navodi dr. Bulat. Zar on misli da se NDH, koja je tek proglašena, mogla na neki misterozan način oduprieti talijanskoj vojnoj sili od, kako se Mussolini hvalio, “osam milijuna bajuneta”?

A kako je u Istri pripreman teren za useljavanje Talijana i njihovih srbskih pomagača može se vidjeti iz ove depeše koju je predsjednik vijeća izbjegle jugoslavenske vlade Slobodan Jovanović poslao Draži Mihailoviću:

PREDSEDNIŠTVO VLADE

KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

D. V. K. br. 157

Decembar 11. 1942.

London.                                                                                           VRLO HITNO

                                         Generalu Mihailoviću

Primio informaciju, koju je Šutej (dr Juraj Šutej HSS član jugoslavenske izbjegličke vlade, nap. a.) dobio preko Rima, da Birčanin-Jevđević (četnički vojvode, nap. a.) i Mihić s njihovim odeljenima održavaju bliske veze s Talijanima, da Mihić čak ima u Lovranu (Istra) svoju komandu i da oni režu grkljane nevinim Hrvatima da za sutra naprave mesta za Talijane. 

Hitno nam javite kako je moglo doći do takvih izvještaja.

VK 157 - Jovanović

                                                                          Predsednik Vjeća Ministara i zamjenik

                                                                          Ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva

                                                                          S. Jovanović

Poslie završetka rata isti ti Birčaninovi, Jevđevićevi i Mihićevi četnici, sada premondureni u Titine partizane, nastavili su rezati grkljane i bacati u fojbe Hrvate i Talijane i na njihova ognjišta naseljavati Srbe.

Ne ću ni spominjati stare hrvatske povijesne etničke provincije Bosnu, Hercegovinu i Sriem, jer ih ti naši povjesničari očito smatraju “izgubljenom starom povijesti”. Ali, kad već govore o vojnoj i diplomatskoj “nesposobnosti” Nezavisne Države Hrvatske da u vihoru rata napadnuta sa svih strana traži pripojenje svojih Rapalskim ugovorom otuđenih prostora, neka mi odgovore zašto ova današnja Hrvatska, priznata od čitavog svieta, članica Ujedinjenih Naroda, NATO-a, Europske Unije i raznih drugih svijetskih organizacija, gotovo 28 godina poslie pobjede u ratu, nije kadra diplomatskim ili vojnim putem riešiti pitanje  Svete Gere, Savudrijske Vale i Šarengradske Ade, a da i ne spomenemo ono ruglo kod Neuma? 

Sretan i blagoslovljen Uskrs i Dan hrvatske državnosti svim Hrvaticama i Hrvatima u Domovini i diljem svieta!

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen