Zvonimir R. Došen: Hrvatska s Istrom (?) bez Bosne, Hercegovine i Sriema

Detalji

Objavljeno: Petak, 14 Travanj 2023 13:00

Kratki osvrt na članak g. Lili Benčik “NDH bez Istre”

U članku “NdH bez Istre” naša vriedna Hrvatica g. Lili Benčik između ostaloga piše:

“Pavelićevo približavanje Talijanima počelo je 1927. godine. U srpnju te godine sastao se u Rimu s predstavnikom fašističke stranke Robertom Forgesom Davanzatijem i predočio mu promemoriju u kojoj je iz sklopa buduće hrvatske države izostavio sve one hrvatske krajeve koji su nakon Prvog svjetskog rata pripali Kraljevini Italiji. Od tada pa do rujna 1943. godine Pavelić nije spominjao Istru u kontekstu njezina mogućeg uključenja u hrvatsku državu.”

Zar vi . g. Lili mislite da je dr. Pavelić, tražeći pomoć za oslobođenje od krvavog srbijanskog jarma od svakoga, pa i od Italije, trebao Talijanima reći da će im ako mu pomognu oduzeti one krajeve koje su oni dobili Londonskim i Rapalskim ugovorima? Nema sumnje da su poslie pripojenja Istre Italiji talijanski fašisti počinili goleme zločine nad istarskim Hrvatima, ali ti zločini nisu bili ništa gori od onih koje su srbijanski fašisti u istom periodu počinili nad Hrvatima ostalog diela Hrvatske koji su istim tim ugovorima dodieljeni Srbiji. 

“Blago sam se i osmjehnula, jer sam se čitajući  tekst, sjetila  jedne stare istarske poslovice  " Svaka skuža ima muža" Skuža je opravdanje, izgovor ili isprika.

G. Došen  baš zdušno brani Pavelića i na moje riječi da za Istru nije učinio ništa, nalazi opravdanje zbog čega nije mogao učiniti ništa.  Pa realno i nije, to su činjenice. Bilo je nekih pokušaja ali bezuspješnih, jer se nije ni moglo učiniti ništa. U toj obrani lika i djeladr. Ante Pavelića je otišao ipak malo predaleko pa  optužuje za ulagivanje yugo-komunističkim povjesničarima : "Ovi povjesničari ili slabo poznaju povijest onoga doba ili je namjerno preokreću, kako se ne bi zamjerili Goldsteinu, Klasiću, Jakovini i drugim “hrvatskim povjesničarima”  Nije li to pomalo djetinjasto?”

Prvo, ja se nikome nemam zašto “skužati”, nu izgleda mi da vi malo previše “skužate” istarske partizane jer vjerujete da su oni bili nekakvi “dobri antifašisti”.  Drugo, Poglavnika dra. Pavelića nemam od čega braniti osim od bezočnih velikosrbskih, jugokomunističkih i zionističkih laži. On je svoj lik i djelo obranio kad je umjesto da kao pravnik i zastupnik Hrvatske Stranke Prava u skupštini kraljevine SHS mirno i ugodno živi izabrao težak i vrlo opasan put u tuđinu i započeo borbu za oslobođenje svoga naroda. 

Drugo pitanje je, kako je moguće otići predaleko u obrani dra. Ante Pavelića, koji je svoj život i život svoje obitelji stavio na kocku i, dok su svi drugi šutjeli i trpili, stupio u oružanu borbu za oslobođenje hrvatskoga naroda od srbijanskog terora, a braniti lik i djelo napr. Ante Cilige zato što je bio žrtva svojih ideoloških zabluda nije?

Ciliga je nedavno na onom vašem sastanku u Puli proglašen velikanom, uglavnom  zato što je u svojim knjigama opisao grozote ruskog boljševizma, ali ne i one jugoboljševičkog. Ili barem ne s istim žarom.

Bilo je i drugih razočaranih komunista, kao napr. Karlo Štajner, koji je bio puno duže zatočen u boljševičkim gulazima i opisao ih u knjizi “7000 Dana u Sibiru”, pa ga nitko zato nije proglasio velikanom.

“Znam samo da sam se u više navrata konfrontirala s njima. Međutim u geopolitičkom odnosu snaga realno Pavelić po pitanju Istre nije ni mogao  ništa napraviti. Nije imao ni infrastrukturu, ni vojsku, ni ljude na terenu. A to je ono što je bitno. Umjesto da to konstatira g.Došen se upušta u usporedbu sa  jugo-povjesničarima.

Gdje sam ja vas uzporedio s jugopovjesničarima?  Ja sam se osvrnuo na onu izjavu povjesničara koju ste vi citirali: ”Činjenica je da na ustaškoj strani u razdoblju od kraja dvadesetih godina do rjujna 1943. godine,  tom problemu nije posvećivana gotovo nikakva pozornost. Tome je razlog talijansko pokroviteljstvo dr. Ante Pavelića i kasnije ustaške organizacije, kao i talijanska dominacija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj do rujna 1943. godine. Posve je nova situacija nastupila kapitulacijom Italije, kada su vlasti NDH počele zahtijevati i uključivanje istarskog područja u svoj državni sklop. Zajednička je karakteristika cijelog razdoblja od kraja dvadesetih godina do 1945.godine  nedostatak značajnijih političkih (od rujna 1943. i diplomatskih i vojnih) poteza. U praksi se odnos prema Istri sveo na njezino spominjanje u medijima, promidžbi i publicistici Ustaško-domobranskog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske.”  

U osvrtu na te i takve izjave nekih od tih povjesničara o nekakvom “talijanskom pokroviteljstvu” Ustaškog pokreta  napisao sam: “Ovi povjesničari ili slabo poznaju povijest onoga doba ili je namjerno preokreću, kako se ne bi zamjerili Goldsteinu, Klasiću, Jakovini i drugim “hrvatskim povjesničarima”. Pa gdje je tu uzporedba njih, a kamoli vas, s jugopovjesničarima?

“Vidi se točno tu kako Hrvat ide na Hrvata, jer kako sam istraživala ubio ga je general Drinjanin, pa je na koncu i on ubijen. Prošlost nam je  krvava, prepuna izdaja i raznih geopolitičkih interesa!”

E, gospođo Lili, ovo vaše istraživanje vas je odvelo u krivom smjeru, pa će vam ovo možda pomoći da saznate istinu. Kao i za sve drugo tako i za ovaj zločin neki su Hrvati, u emigraciji i domovini, bez ikakva promišljnja tu krivnju pripisivali generalu Vjekoslavu Luburiću. A kako i ne bi kad on, kako tvrde Srbi, i “antifašisti”, za vrieme cieloga rata nije ništa drugo radio nego u Jasenovcu dnevno klao najmanje 1.000 Srba, Židova i komunista. 

A što se dogodilo s Vokićem i Lorkovićem opisao je častnik PTS-a Marko Čavić u pismu uredništvu časopisa Hrvatska Misao u Argentini:

Cordoba, Republica Argentina, 12. prosinca 1959.

“Niže podpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i veliki broj hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945. g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije.

“Moškov je sjedio u svom automobilu i ja sam ušao k njemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili obojica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo od sna. Tko je zakucao, to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac također stari emigrant iz prve emigracije, a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma. Grabovac daje prijavak generalu ovako: “Gospodine generale, javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu!” General priupita, “a gdje su ti njih dva?”, misleći na Vokića i Lorkovića. Grabovac odgovara:  “Ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama.” General upita, “a što si sa njima učinio?”

“Streljao sam ih gospodine generale.” Moškov se je zgrabio za kose i čupao sam svoje kose i plakao kao diete, suza za suzom su mu tekle niz lice. Ponovno priupita Grabovca i reče mu, “a što da od tebe radim nesretni brate?”

Grabovac odgovara, “streljajte me gospodine generale, drugo nisam ni zaslužija…”

Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govori Grabovcu, “odstupi da te ne vidim.” Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu, “zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi sada bili ovdje sa nama.” Moškov odgovara, “sada je sve kasno dragi moj Marko.”

Na nagađanja o tome što bi se dogodilo da Vokić i Lorković nisu bili uhićeni i da su na neki način došli u dodir sa Saveznicima,  jednostavan odgovor je - Ništa!  

Saveznici su još od početka 1. svj. rata bili za stvaranje i pod svaku cienu održanje Srboslavije u bilo kojem obliku, pod bilo kojim imenom, što je izključivalo bilo kakav oblik hrvatske države. “Tri velika” su koncem studenog 1943., na konferenciji u Tehranu, na inzistiranje “Uncle Joe-a Staljina”, podpisala sporazum o uzpostavi i modelu nove komunističke Jugoslavije čime je izključen svaki pojam hrvatske države. Izgleda da svi olako zaboravljamo da su isti ti saveznici 1991. pokušavali na sve moguće načine spasiti Jugoslaviju. Da je njigov plan propao tek onda kada je Savezna Republika Njemačka, zahvaljujući najprije njenom ministru vanskih poslova H. D. Gensheru, zaprietila da će sama (unilateralno) priznati Hrvatsku.

“Proglas istarskih rodoljuba od 13.rujna 1943.godine, tek kada ga Ljubo Drndić odnio u Otočac

Istarski rodoljubi napisali se Proglas 13.rujna 1943.godine. ZAVNOH je proglasio priključene Istre 20 rujna, da bi potvrdili Pazinskim odlukama 25.rujna 1943.godina.”

Komu i zašto je taj veliki rodoljub Drndić u Otočac nosio nosio papire? Komunističkom Zavnohu, kojega tamo nije bilo?

Kako bi zataškali neuspjehe i stagnaciju na terenu, komunistički vođe koji su se krili po raznim jazbinama i šumama Bosne, Like i Korduna, u prosincu 1942. pkušavaju sazvati sastanak “Rukovodstva komunističke partije na terenu”  u kojem  snagom abstraktne dijalektičke filozofije pokušavaju izpuniti prazninu političke neorganiziranosti i vojničkih neuspjeha, iznoseći da su tobože zreli uvjeti da se stvori “političko predstavništvo naroda ( u množini ) Hrvatske” koje će sazreti sve  neuspjehe na terenu i u politici.

Zbog razštkanosti po raznim dijelovima NDH i stalnog bježanja  pred hrvatskom vojskom za idućih 6 mjeseci ne polazi im za rukom sazvati bilo kakav sasatanak.

Tek u noći  13. lipnja 1943. grupica vodećih komunista u Hrvatskoj uspjela  se privući  u praznu dvoranu Doma Mladeži u Otočcu gdje su trebali početi sa svojim “zasjedanjem”.

Ocijenili su da će im ta noć biti najsigurnija jer se, uz blagdan sv. Ante, taj dan slavio i Dan Hrvatskih Oružanih Snaga pa će hrvtaska vojska i redarstvo biti opušteni.

Krivo su ocijenili. Odmah na početku njihovog “zasjedanja” dojavljeno im je da je   njihovo ‘zasjedanje’ odkriveno i da iz pravca  Brinja nailazi 10. Slunjska ustaška bojna , a od Gospića 31. jurišna.

I, neobavljena posla, drugovi su kroz šumu pobjegli u četničko selo Labudovac kod Plitvica gdje će sutradan nastaviti s tim svojim “zasjedanjem”.

Ne sumnjam u domoljublje većine istarskih Hrvata, ali težko mi je vjerovati u domoljublje onih koji su se borili pod crvenom zviezdom. Istina je da je većina istarskih Hrvata bila za ujedinjenje s matičnom zemljom, ali isto tako je istina da su istarski partizani 1947. vikali : “S Titom smo se borili, s Titom hoćemo i živjeti!” 

Vjerujem da se mnogi sjećate kako je 1991. jedna stara Istrijanka, udovica umrlog partizana, čija je kćer bila udata za jugooficira vikala: “Mate moj, da se digneš pa da vidiš ča ustaše rade od našeg Milorada!”

Istra je danas puna ne samo doseljenih Srba bivših jugooficira oženjenim s Istrankama, nego i njihove djece, hibridnih “Istrijana” koji su na svim ključnim pozicijama.

A koliko suvereniteta ova današnja Hrvatska ima nad Istrom može se zaključiti iz onoga kad je onaj kreten Miletić prije par godina zabranio prelietanje preko Pule hrvatskim vojnim zrakoplovima. 

Vi g. Lili kažete da sve činite isključivo iz perspektive istarskih Hrvata. U to nemam nikave sumnje i poštivam vašu visoku hrabrost i domoljublje.

Nu i ja sve što sam činio i činim već više od 60 godina činim iz perspektive svih nas Hrvata i ništa što sam ovdje napisao nisam napisao radi nekakve konfrontacije s vama, nego zbog nekih stvari s kojima se ne slažem. Ja sam u ranom djetinjstvu na svojoj koži osjetio “blagodati” partizana i moram priznati da sam alergičan na svaki njihov spomen, pa bili oni istarski, dalmatinski, lički ili bilo koji drugi.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen