Zvonimir R. Došen: Izvadci iz govora pukovnika Ivana Stiera u San Justu, Arg., 1966. god.

Detalji

Objavljeno: Petak, 05 Svibanj 2023 13:00

Pukovnik Ivan Stier (Štir)

“…Zadnjih mjeseci 1939. god. održavan je u Zagrebu u vatrogasnom domu u Fijanovoj ulici dvomjesečni tečaj za častnike Hrvatske Seljačke i Građanske Zaštite, kojemu su prisustvovali po jedan ili dva častnika iz svakoga kotara tadašnje hrvatske banovine.

Ja sam tome tečaju prisustvovao u ime osječke Građanske Zaštite.  Nastavnici su nam, među ostalima, bili: K. Kovačević, Pribanić, Pipinić, pukovnik Milčić i drugi, čijih se imena više ne sjećam.

Pri završetku tečaja održao nam je predsjednik Vladko Maček jedan poduži govor u kojemu je uvijenim riečima branio svoj povoljni stav prema Beogradu i opravdavao nekakvu potrebu obstanka Jugoslavije.

Svi smo mi tada, kako tečajci tako i naši nastavnici odisali sasma drugim revolucionarnim duhom pa nas je ovakav govor predsjednika ne samo jako iznenadio i razočarao, nego upravo razbjesnio.

Iza govora su skoro svi tečajci otišli u Vlašku ulicu gdje su si u dvorištu jedne velike gostionice dali oduška i zapjevali onu poznatu “Zeleni se Trebević, na njem’ sjedi Pavelić…”.

Sjutradan ujutro dojurio je u našu “vojarnu” vrhovni zapovjednik Zaštite, Kemfelja, postrojio nas i sav van sebe od biesa zahtievao da mu kažemo koji su bili kolovođe čina i pjesme u Vlaškoj ulici.

Svi smo šutjeli, ili bi nekoliko glasova zajedno odgovorilo: “Svi smo bili!”

Ali Kemfelja se nije time htio zadovoljiti. Pozvao je preda se jednog častnika tečaja iz Sv. Roka koji je jedini nosio ličku narodnu odjeću, te mu reče: “Za tebe znadem da si bio, jer su mi opisali tvoju odjeću. Ako mi ne kažeš tko je bio kolovođa sve ću vas kao bandu dati postrieljati!”

Ličanin ga mrko pogleda, dugi mu beci zadrhtaše i on se odjednom van svake stege i rešpekta izdera na Kemfelju: Koga ćeš ti strieljati, da ti..!? Mi hoćemo Hrvatsku a ne banovinu i Jugoslaviju! Zato smo ovdje  i zato smo pjevali, a ti ako misliš strieljati gledaj kako ćeš odavle glavu iznieti!” Kemfelja je kao bez duše izjurio iz zgrade i posve se je prešlo preko stvari. Kasnije je i on shvatio da mu je mjesto uz ostale i to je svojim životom potvrdio. (Đuro Kemfelja srieljan 1945. poslie “oslobođenja”, nap. a. ) 

Ali to nije bilo sve. Nekako u isto vrieme osjeto je knez pavle dra Mačeka u Zagrebu. Doček je izvršen jednom izvanrednom mobilizacijom Zaštite iz Zagreba i okoline. Zagrebčani su bojkotirali posjetu  na taj način da su se posve povukli s ulica i prozora, ali su zato ulice od kolodvora do Dvora bile preplavljene sa 30.000 Zaštitara. Prava vojska! Tečajci Olujić i Oreb, negdje od Splita, počeše među tečajcima tražiti koji bi od njih pucao na Mačeka  i kneza Pavla, jer da ih obojicu treba ubiti, izkoristiti prisustvo tolikog broja Zaštitara i zauzeti Zagreb. Jedino je energičnom intervencijom Kovačevića i Pipinića spriečen namjeravani atentat.

Deseti Travnja 1941. god. Zapovjednik zagrebačke Građanske Zaštite K. Kovačević ponovno izvodi tu Zaštitu na zagrebaške ulice i s njom i ustašama razoružava jugoslavensku vojsku.

Istoga dana izgubi život nastavnik spomenutog tečaja Pipinić, zajedno s bratom vojskovođe Slavka Kvaternika pred plotunom očajnih ostataka jugoslavenske vojske.

Sav narod toga dana spontano manifestira svoju volju i oduševljeno pozdravlja uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. 

Deseti Travnja 1941. ne predstavlja , prema tome, samo samo dan uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, nego i državotvornu sviest i volju hrvatskoga naroda.

Pasivno držanje diela užega vodstva H.S.S-e i svaki možebitni, time izazvani, negativni utisak o narodnoj i poveistnoj vriednosti desetotravanjskog akta poništili su sami pristaše te stranke, napose Zaštita koja je u tom aktu odigrala odsudnu ulogu dajući broj i fizičku snagu hrvatskoj tradicionalnoj revolucionarnoj ideji zastupanoj tada u ustaškom programu, a i većina hrvatskih narodnih zastupnika te stranke ulazi u Hrvatski Državni Sabor.

Uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske kulminira ugled Hrvatskog Ustaškog Pokreta, koji na čelu s Poglavnikom drom. Antom Pavelićem, novim hrvatskim poglavarom, poprima poviestno značenje i vriednost.  Sve je to kao obćenito poznata činjenica poviestna istina koju danas ni pojedini ustaše, niti pojedini H.S.S-ovci, a niti itko drugi, iz svojih osobnih ili inih drugih razloga ne mogu osporiti.

To pokušavati znači gubitak vremena, izvrtanje činjenica i udaljivanje od realnosti i istine.

Zato otome ovdje nema potrebe duljiti, radije prelazimo na drugu epohu o kojoj će biti potrebno više govoriti.

Epoha od “Rimskih ugovora”  do tragedije na Bleiburgu

Prema unapried postavljenom pravilu smatramo jednako veleizdajom ne boriti se za ostvarenje i uzpostavu vlastite nacionalne države, kao i ne činiti ništa iz nehaja za njezino očuvanje. (Danas takvi vladaju Hrvatskom, nap. a.). Napose je važno imati na umu ovo pravilo kada analiziramo događaje koji su se odigrali u ovoj ratnoj epohi.

Kada su Poglavnik i Hrvatska vlada sticajem prilika nedugo iza slavnog Desetog travnja bili prisiljeni podpisati toliko diskutirane i nesretne “Rimske ugovore” među Hrvatima je došlo do negodovanja, razočaranja i postepenog ohlađivanja prema “ustaškom režimu”, a to je počelo rađati i mnogim negativnim posliedicama. 

Uslied lošeg postupka i terora Talijana nad Hrvatima u okupiranim zonama patriotizam dalmatinskih, primorskih i istarskih Hrvata se prema “ustaškom režimu” najprije ohladio da bi konačno po komunistima bio izkorišten ne toliko protiv talijanskoga okupatora koliko protiv hrvatske države.

Komunisti su svojom propagandom tim ljudima pružili borbu protiv okupatora kao jedini mogući put, čime su ugađali hrvatskom revolucionarnom duhu i opravdane izlieve patriotizma ovih Hrvata izkoristili u svoje jugoslavenske i partijske svrhe.

(…) U zimi 1942. god. zamalo da se i ja nisam odmetnuo u šumu, zajedno sa podređenim jedinicama u Žumberku, kada mi je talijanski dopukovnik tumačio da Žumberak pripada talijanskoj okupacionoj zoni i da njegovi vojnici mogu činiti što ih je volja.

Nisam se predomišljao obkoliti ih sa XIII. Ustaškom bojnom i batinom u ruci prisiliti da vraćaju narodu ( u selu Sveta Petka ) otetu hranu, nakon što su jednoj udovici i majci devetero djece upali u kuću, jer im nije htjela dati jedinu zalihu krumpira koju je imala i kojom je jedino sa djecom mogla prezimiti. 

Dopukovnik me je u svojoj nemoći i bijesu tužio Zagrebu, ali nikada nisam bio radi toga pozvan na odgvornost…

Kada je Italija kapitulirala hrvatska je vlast odmah poništila “Rimske Ugovore”  i Poglavnik je osobno i javno proglasio pripojenje svih privremeno izgubljenih krajeva matici zemlji, čime se je “ustaški režim” u očima naroda počeo opet naglo rehabilitirati. Naša je ustaška posada u Podravskoj Slatini taj događaj tako burno pozdravila pucnjavom i igranjem kola kroz sve ulice mjesta, da su se uznemirili i Niemci koji su se tamo nalazili, pomišljajući da ćemo sada i njih napasti. Niemci su dali svojim jedinicama uzbunu, a pravoslavci iz okolnih sela čuvši pucnjavu, glazbu i pjevanje također su se prihvatili veseliti, te su krenuli prema Slatini u uvjerenju da je pala u ruke partizana.”

Štir dalje opisuje kako su se neki hrvatski seljaci, koji su u Slavoniji zbog njemačkih zločina otišli u partizane, vratili i ukjlučili u Hrvatsku vojsku:   

“Komunistička je promičba radila svestrano. Među samim vojničarima počeše se pojavljivati letci, tobože pisani po prvacima HSS-e, u kojima se vojnicima (uatašama) predbacuje veleizdaja nacionalne stvari i posebno apelira na hrvatske seljake da napuste ustaške jedinice i prudruže partizanima. 

Neki naši dočastnici, nekada prvaci HSS-e u svojim selima, a sada pripadnici 3. ustaške bojne u Đakovu, počeše na svoju ruku pisati letke i u njima odgovarati partizanima. Prigodom obhodarenja širili bi te letke među narodom ili ih ostavljali u šumama partizanima.

Kada se je brzo odkrio veliki interes zavedenih i silom odvedenih partizana, većinom seljaka, poznatih pod imenom “bieli partizani” oni su se iz šume počeli vraćati u svoja sela i uzkraćivati poslušnost komunistima. 

Kod Velikog Grđevca, na prostoru od Daruvara do Bjelovara, otvoreno se sukobljavaju s komunistima, a ondje gdje im to nije bilo omogućeno i upriličeno predaju se hrvatskim vlastima.

U već spomenutom selu Velika Kopanica, kod Vrpolja, iznenada se vraća u svoje selo partizanski odred kojega su svojevremeno bili formirali seljaci toga sela.

Vratili su iz šume i mjestnog ustaškog tabornika, kojeg su ranije sobom odvukli i ubili, i sada ga svetčano pokopali na mjestnom groblju.

Nakon toga poslali su ustašama u Đakovo svoga mjestnog župnika s porukom da se žele predati vlastima, zajedno s oružjem, ukoliko im se obeća sigurnost, t. j. primjeni postojeća amnestija.

Osobno sam ih odmah posjetio sa srožernikom Šredlom i zatraženu smo im sigurnost obećali.

Iza naših govora oduševljeno su izrazili želju stupiti u ustaške jedinice.

Dodjelio sam im nekoliko častnika i dočastnika i tako je bila formirana 5. Ustaška Bojna II. Ustaškog Zdruga. Čuo sam kasnije da su članovi ove bojne još iza pada NDH kao “križari” izvršavali svoju dužnost…”

Na žalost, to što se događalo sa slavonskim seljacima nije i s dalmatinskim, ličkim, hercegovačkim i drugim. Iako su mnogi od njih otišli u partizane i zbog talijanskih zuluma nije točno da su to bili glavni razlozi i da nisu imali nikakva drugog izlaza. I u moje je selo ( koje je na jadranskoj obali ) 1941. došao je jedan vod talijanske vojske s osam mula, uselio u svećeničku kuću “Popov kvartir”, a mule u Popov vrt.  Odmah drugu noć “neki ljudi” su se prikrali, onesviestili stražara lupivši ga po glavi, ukrali i u Velebit odveli sve mule i ostavili im cedulju na kojoj je pisalo, “Taliani, vai fuori di qui !” ( Talijani, gubite se odavle!). Talijani su otišli i vviše se nisu vraćali. Sjećam se da smo poslie rata imali jednu mulu koja je na vratu imala žigosan broj “168”. Nitko iz moga sela nije otišao u partizane. Svi do jednoga uključili su se u obranu svoje države.

Odmah po ulasku talijanske soldateske u Dalmaciju, nekolike stotine dalmatinskih Hrvata “crnih” orjunaša i njihovih sinova, stupili su u četnike popa Đujića koji su, kao i svi ostali četnici u talijanskoj okupacijskoj zoni, bili pod komandom talijanske okupacijske vojske kao “Dobrovoljačka antikomunistička milicija”, točnije, Velikosrbska antihrvatska fašistička milicija.

Kad je Italija kapitulirala ovi “hrvatski” četnici, kao i veliki broj njihove srbske “braće”,  prešli su u partizane. Jedan od njih, Krešo Bonacci, postao je kasnije Titin admiral. Kao što se oni prvi ‘crni’ orjunaši nisu 1922. bunili na Rapalske ugovoreni ovim kasnijim komunistički nastrojenim‘crvenim’ nisu smetali ni Rimski ugovori ni talijanska ni njemačka okupacija, sve do početka njemačko-sovjetskg rata 22. lipnja 1941. 

Nihov odlazak u jednu ili drugu velikosrbsku antihrvatsku grupaciju nema nikakve veze s Rimskim ugovorima, a još manje s borbom protiv Talijana. Oni se nisu ni borili protiv Talijana, njihov jedini cilj bio je rušenje Nezavisne Države Hrvatske i ponovna uzpostava Srboslavije. Da je to tako potvrđuje i činjenica da su Talijani prilikom kapitulacije sve svoje oružje predali partizanima, a ne treba zaboraviti ni grupu talijanskih fašista koji su tada kao “Brigada garibaldi” prešli u partizane.

Nema sumnje da su talijanski zločini bili jedan od razloga da su se mnogi Dalmatinci odmetnuli u partizane, ali ovi novi “crveni” orjunaši bili su ona lupežka izdajnička banda koja je, nešto milom, nešto silom, nešto ucjenama, a najviše na prevaru u srbokomunističko odmetništvo odvela onu većinu neupućenih i nepismenih dalmatinskih seljaka i radnika i veliku većinu njih preodgojila u “Jugoslovene”.

Hrvatske su vlasti raznim amnestijama i pregovorima za čitavo vrieme rata, a naročito poslie kapitulacije Italije, pokušavale dalmatinske partizane izvući iz jugokomunističkog otvoreno antihrvatskog tabora.

Jedan takav pokušaj  opisao je ustaški satnik Pero Pervan:

“…Odmah poslije kapitulacije Italije Mate je, (bojnik, kasnije pukovnik Mate Primorac, nap. a. ) u dogovoru s drugim častnicima, stupio u vezu s partizanima na području Biokova, koji uobće nisu napadali Talijane, a ni oni njih.Mislilo se da su to većinom Dalmatinci koji su otišli u šumu najviše zbog talijanskog nasilja, pa kako su Talijani sada likvidirani oni više nemaju razloga ostati u šumi i boriti se protiv svoje braće Hrvata i NDH.Dodir je uzpostavljen ali, radi straha, partizani ne htjedoše doći na naše područje, nego su predložili jedno selo koje je je bilo koji kilometar udaljeno od naših prvih linija.

Mate je došao u Stilje, uzeo nas osam častnika i dočastnika i krenuo na pregovore.

Bio je obučen u odoru domobranskog bojnika.

Stigli smo na određeno mjesto i sastali se s partizanima na čelu s komesarom koji je bio iz Makarske.

Mate mu je rekao: “I vi ste Hrvati kao i mi i znamo da ste pošli u šumu najviše zbog talijanskog fašističkog zuluma.  Sada više nema Talijana, priključite se Hrvatskim oružanim snagama i zajedno branimo Državu Hrvatsku.”

Komesar mu je odgovorio: “Druže Primorac, ja znam da vi niste domobranski nego ustaški major.”

Mate mu je na to odgovorio da tu ne postoji nikakva razlika  jer su i jedni i drugi hrvatski vojnici, nu komesar  je ostao nepovjerljiv. Odgovorio je da će govoriti sa svojim predpostavljenim i da će se javiti u roku od 48 sati.Mi smo im vjerovali i nestrpljivo čekali njihov odgovor kojega nije bilo.

Umjesto toga, za par dana iznenada su nas po noći napali u Vrgorcu. Borba se vodila čitavu noć. U zoru partizani su počeli bježati, a ja sam pred svanuće s mojim momcima iztrčao izvan vrgoračke “žice” gdje smo zarobili  osam partizana i jednu partizanku.  

Poslali smo ih u Vitinu k pukovniku Frani Šimiću na saslušanje. On je snjima lijepo postupao i trojicu od njih postavio u skladište naše obskrbe.Sva trojica su prvom zgodom pobjegli u šumu.”

(Frane “Francl” Šimić, rođen u Bilaju kod Gospića, za nagradu za tu svoju čovječnost 

mučki je ubijen iz partizanskog snajpera u Mostaru 9. kolovoza 1944. n.a.)

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen