JOŠ JEDAN FILM KOJI BLATI HRVATSKU VOJSKU

Pin It

GENERAL ŽELJKO GLASNOVIĆ POBJESNIO I PITA - ŠTO RADI NAŠA DIPLOMACIJA?

Na jednom od kanadskih televizijskih kanala “TVO”, 25. studenog 2016. prikazan je novi film o već svakome dobro poznatom ubojstvu devetorice umno bolestnih osoba u Dvoru na Uni 8. kolovoza 1995. godine.  

Film, pod naslovom “15 Minuta - Masakr u Dvoru” djelo je danskih redatelja Georga Larsena i Kaspera Vedersmanda u suradnji  s vojnicima danskog kontigenta UNPROFOR-a na čelu s njihovim bivšim zapovjednikom bojnikom Jorgenom Koldom. 

Nikome iole zdravom nije potrebno puno mozgati da je snimanje filma potaknuo danski bojnik Jorgen Kolt s jednim jedinim ciljem - da na neki način opravda nesposobnost i neučinkovitost njega i njegovih vojnika za vrieme obnašanja dužnosti u tzv. Mirovnim snagama UN-a. 

Koliko je taj Koldov projekt proziran vidi se i po tome što obtužbe iznesene u čitavoj diskusiji u tom filmu nisu bazirane na, niti podkriepljene, svjedočanstvima lokalnih “Srba”, nego na očito konstruiranim izjavama njega i nekih njegovih vojnika.

Dosta je pogledati samo jedan mali dio ovog “dokumentarca” da bi se došlo do zaključka da je to samo još jedna u nizu zlonamjernih dezinformacija koje su od strane pojedinih jedinica tzv. UNPROFOR-a već 25 godina uperene ne samo protiv Hrvatske vojske, nego protiv čitavoga hrvatskog naroda.

Nu ove Koldove priče i predpostavke ne trebaju za nikoga od nas biti iznenađenje.  Dosta se sjetiti one “bitke s Hrvatskom vojskom” za vrieme Operacije Medački Džep koju su u pokušaju da prikriju svoje pijanke s četnicima izmislili vojnici kanadskog kontigenta UNPROFOR-a.  

Sjetimo se i one sliepe starice za čiju su smrt isti oni Kanađani okrivili Hrvatsku vojsku iako su znali da su je ubili četnici jer je u divljem bijegu pred Hrvatskom vojskom nisu imali ni vremena ni načina povesti sa sobom.

Što je ovdje indikativno jest da je ovaj otvoreno protuhrvatski projekt financirao tzv. “Hrvatski Vizualni Centar”. Nu ni tome se ne treba čuditi kad znamo tko od 2001. vlada Hrvatskom. 

Što je u svoj ovoj podmukloj igri najgore jest da jedina osoba koja je došla pred Koldom braniti Hrvatsku vojsku je neki debeli, u tijesnu odoru obučeni, pukovnik Čavić: 

Umjesto da Koldu i njegovom danskom kolegi odrešito kaže “Mi smo sve učinili da pronađemo tko je počinio ovaj zločin i možemo vam garantirati da to nije učinila hrvatska vojska”, on se onako pomalo stidljivo ceri i na vrlo, vrlo lošem engleskom, priča kako tu nije bio ni jedan hrvatski vojnik.

Vidljivo je da se Kold prema njemu drži kao prema nekakvom neozbiljnom deranu i u lice mu kaže da su u to vrieme tu bili i hrvatski vojnici i pobunjeni Srbi.

Onda, umjesto da jasno kaže da mu uvjerljivo predloži i dokazima podkriepi (tenkovskim gaženjem civila u Žirovcu nedaleko od Dvora i dr.) da su zločin najvjerojatnije počinili sami pobunjeni ”Srbi”, iz dva razloga. 

Prvo jer u paničnom bijegu nisu ih bili u stanju povesti sa sobom , a drugi što su poznajući ponašanje UNPROFOR-a, znali da će za zločin biti okrivljena Hrvatska vojska, on na onom svom “engleskom” stidljivo filozofira da bi to moglo biti jedno od riješenja.

Tu predpostavku u čtavom svom govoru niti jednom riečju ne pobija ni pobunjenički general Mile Novaković, koji se, za razliku od Čavića, za vrieme čitavog razgovora s Koldom ponaša superiorno, i u najviše slučajeva on Koldu postavlja pitanja. Na Koldova pitanja odgovara bez ustručavanja.

Na Koldovo pitanje gdje je u vrieme izvršenja zločina bila njegova vojska, Novaković kaže da “na to pitanje nitko ne može odgovoriti, jer je njegova vojska već bila u rasulu i nitko nije mogao znati gdje se tko nalazi”.

Što znači da ni on ne niječe da su zločin mogli počiniti njegovi “Srbi”, a               sudeći prema njegovom ponašanju izgleda da on o tome više zna nego želi reći.

Na pitanje je li on zna gdje je mjesto na kojem je počinjen zločin, Novaković kaže da zna , ali da on jije bio tamo, te  da to mjesto za njih nije bilo od nikakve važnosti, da je za njega samo “bilo važno da kolona (pobunjenika i civila u bijegu) ide ide napried, te da se tuda još pucalo i svašta radilo....”

Na koncu Novaković preuzima inicijativu i Koldu postavlja direktna pitanja kako to da on i njegovi vojnici nisu ništa učinili, da oni nisu bili nepalski ili jordanski  bataljon. Da su oni Danci koji su Vikinzi itd.

Na perfidno prpremljen način privođenjem male djevojčice on na dramatičan način pita Kolda, koji se stalno izgovara da od svog vrhovnog zapovjedništva nije dobio odobrenje da može uporabit oružje, zar on nebi zaštitio ovako malu djevojčicu “pa bila ona Srpkinja, Dankinja ili nešto drugo?”

Zanimljivo je da jedini navodni zločin koji Novaković ovdje spominje jest nekakv zeleni auto, kojeg je vidio u izbjegličkoj koloni, na kojem je ležala neka žena prerezana grkljana i pet metara izpred tog auta nekakvog zaklanog čovjeka koji još nije bio podpuno mrtav. On tvrdi da je to jedino mogla učiniti Hrvatska vojska.

Pa nije Hrvatske vojske bilo u toj njihovoj koloni! 

Kold u svojoj priči kaže da su u grupi koja je počinila zločin “neki bili u civilnoj odjeći, a neki u uniformama, ali ne zna čije su to bile uniforme”.

Svatko, pa sigurno i Kold, zna da u niti jednoj akciji za vrieme operacije Oluja nisu sudjelovali nikakvi civili.

Božo Bajlović govori o tome kako su u školu u Dvoru ovi jadnici “dovezeni iz Petrinje  i tamo ostavljeni, jer nisu bili pokretni, dok su se oni koji su bili pokretni uključili u kolonu” koja je bježala prema Bosni.

Ljubica Janjanin u lice kaže Koldu da mu ne vjeruje kada kaže da on i njegovi vojnici nisu vidjeli nju i one koji su tražili njihovu zaštitu i koja je to vojska mogla doć a da je Danci ne bi prepoznali.

Vrlo zanimljivo je pitanje Milke Subotić majke jedne od žrtava, umno poremećenog Darka Subotića, koja se  pita: “Kako su” (pobunjeni “Srbi” za vrieme povlačenja) “baš njih ostavili, a da ih niko nije zaštitio?”

Ovaj film je još jedna bezočna provokacija i pljuska čitavom hrvatskom narodu, pa poznajući  generala Glasnovića uobće me ne čudi da je on prvi koga je ona razbjesnila. Ovo je uvreda, ljaga na koju svaki pošteni Hrvat mora biti ogorčen. 

Ne toliko na Dance koji su, kao Kanađani, Francuzi i Britanci prije njih, spremni sve učiniti kako bi opravdali svoju vojničku nesposobnost i političku privrženost svima i svakome tko je protiv Hrvatke, nego na vladajuću jugokomunističku kliku u Hrvatskoj i sve one koji je podržavaju. Kliku koja ne samo da se oglušuje na sve napade i blaćenja hrvatskih branitelja izvana, nego je glavni podstekač svih napada na njih i njihov glavni progonitelj.

A što tek možemo očekivati od usranih “hrvatskih” diplomata, sinova i unuka jugoboljševičkih krvnika, “diplomata” koje su na tu dužnost postavili i još uvijek postavljaju najveći izdajnici hrvatskog naroda.

Kako tome stati na kraj?  Svi znamo što nam je činiti, samo netko treba početi!

Za Dom Spremni!

 

Zvonimir R. Došen