Idućih 100 godina 3. dio

Pin It

U geopolitici glavni sukobi se ponavljaju. Francuska i Njemačka, na primnjer, vodile su mnoge ratove, kao i Poljska, Rusija i druge države. Kada jedan rat ne riješi temeljna geopolitička pitanja uvijek dolazi do ponovnog rata, sve dok se ta pitanja ne riješe.

U najmanju ruku, čak i bez ponovnog rata tenzije i konfrontacije se nastavljaju.

Značajni sukobi su ukorienjeni u substratum stvarnosti i ne riešavaju se tako lako.

Rusija kao dio Iztočne Europe više put se sukobljavala s ostalim narodima Iztočne, Srednje i Zapadne Europe.

Napoleonski ratovi, oba svietska rata i tzv. hladni rat svi su, barem djelomično, vođeni radi geopolitičkog položaja Rusije i njezinih odnosa s Europom.

Niti jedan od njih nije konačno riješio ova pitanja, jer je ujedinjena i nezavisna Rusija na koncu uvijek preživjela, čak i trijumfirala.

Problem je taj što, po mišljenju zapadnih političkih moćnika, samo postojanje ujedinjene Rusije predstavlja značajan izazov ujedinjenoj Europi.

Rusija je ogromna zemlja s visokim brojem stanovništva. Ona je u uzporedbi s europskim životnim standardima puno siromašnija od ostalih europskih zemalja, ali ona posjeduje golema prirodna bogatstva - plin, naftu, drvo, ugalj, zlato i drugo. Ta enormna bogatstva europske moćnike, čiji je vječni san proširenje na iztok i pohlepa za tim bogatstvima, oduvijek dovode u neprestanu napast.

Poviesno gledajući, svi Europejci koji su provaljivali u Rusiju konačno su doživjeli poraz. Ako nisu bili potučeni od Rusa ili od “generala zime i blata”, oni su u borbama protiv njih bili toliko izcrpljeni da ih je onda lako pobjedio netko drugi.

Najbolji primjer tomu su porazi Napoleona i Hitlera, za čije poraze su najzaslužniji ovi ruski “prirodni generali”.

Nu malo je koje carstvo u poviesti srušeno vanskom agresijom. Veliku većinu njih, kao napr. grčko i rimsko u staro doba, te tursko, austrougarsko i rusko u novije doba, uništila je unutarnja politička i ekonomska stagnacija prouzročena korumpiranim i uglavnom nesposobnim političkim vodstvom.

Pad posliednjeg ruskog carstva je klasični primjer. Onaj tko imalo pozna rusku poviest može li zamisliti da je igdje na svietu postojalo vladajuće družtvo kakvo je u Rusiji bilo prije sloma 1917. godine, družtvo koje je, uz čaj, pijanke i orgijanja, u salonima prokockalo narod, Carstvo i samo sebe, družtvo koje je u svom krilu moglo imati jednog Rasputina?

Jedan od mnogih problema svake Rusije, pa tako i današnje Ruske federacije također je i nacionalna (etnička) i vjerska raznolikost njezinog stanovništva.

Današnja Rusija je multi-nacionalna država sastavljena od 21 republike i 5 autonomnih oblasti. Uz neke manje grupe njezino stanovništvo se sastoji od 185 etničkih zajednica priznatih kao zasebne narodnosti.

I nakon stoljetnog tlačenja i rusifikacije ti stari narodi i danas žude za svojom nezavisnošću, koju mogu postići samo razbijanjem Ruske federacije.

Na temelju toga G. Friedman proriče razpad Ruske federacije.

Jest, i UAD su federacija od 50 država. Američko družtvo je multireligijsko i multinacionalnog podrietla. Ali razlika je u tome što, bez obzira na podrietlo, vjeru, rasu, pa i pridjev (kao African American, Asian American etc.), svaki (stalni) građanin Amerike je Amerikanac i ništa drugo.

Treba imati na umu da nasuprot narodima Ruske federacije, od kojih su mnogi puno stariji od Rusa, u Americi svi osim urođenika “Indijanaca” su novodoseljene narodne manjine.

Istina, kao i u svim drugim državama, mnogi se bune protiv ove ili one vladajuće kaste, izrabljivanja od strane bogate “legalne mafije” i raznih drugih vrsta nepravde. Ali, pošto ne postoji nikakva validna razlika između Amerikanca iz Texasa, New Yorka, Californije i dr., nitko ne pomišlja na razbijanje Amerike na njezine sastavne dielove.

Bez obzira na to što iz mržnje na američku imperijalnu politiku, njezin i europskounijski masonski globalizam itd., neki naši pokušavaju prikazati Rusiju u svietlu pravednosti i humanizma, a Putina kao nekakvog borca za pravdu, Amerika je tu i kakva jest i takva će najvjerojatnije ostati za idućih 100 godina.

Ona danas štiti (ustvari tolerira) Europsku Uniju jer joj je potrebna kao buffer protiv Putinove Ruske federacije. Uklanjanjem “ruske opasnosti” prestaje i američki sponzoršip Europske Unije.

THE GRAND STRATEGY

Jedan od najglavnijih elemenata američke dinamike je strategija. Ona određuje i kontrolira sve smjerove vanjske politike Ujedinjenih Američkih Država.

Američki odgovor na 9/11, na primjer, na površini izgleda kao neka obična kaotična i nasumična bezsmislica, ali tko se iole razumije u američka stratežka stremljenja vidjet će da se to moglo i očekivati

Glavna ili velika strategija (Grand strategy) uvijek počima ondje gdje prestaje oformljenje politike.

Zamislimo, na primjer, da F.D. Roosevelt nije 1940. ponovno izabran za predsjednika, bi li se Japan i Njemačka ponašali drukčije nego onako kako su se ponašali?

Bi li se Amerika pomirila s porazom Vel. Britanije, koji je do japanskog udara na Pearl Harbour 7. prosinca 1941., i uključenja Amerike u rat bio neizbježan?

Neki detalji bi se možda bili promienili, ali težko je zamisliti da je Amerika mogla, ili željela, ostati neutralna.

Tisuće detalja se moglo promieniti, ali izhod konflikta preodređenog u planu glavne strategije ostao bi isti.

Je li za vrieme Hladnoga rata američka strategija mogla biti išto drugo nego susprezanje SSSR-a?

Amerika nije mogla okupirati Iztočnu Europu, jer je SSSR bio prejak oponent, jedini koji je osim Amerike tada posjedovao nuklearni arsenal.

S druge strane Amerika nije mogla dozvoliti Sovjetskom Savezu da okupira Zapadnu Europu, jer kad bi se Sovjeti uspjeli dočepali zapadno-europskog industrijskog kolosa oni bi dugoročno ugrozili ne samo američku grand straregiju, nego i sam obstanak Ujedinjenih Američkih Država.

Amerika je, kao malo koja druga država na svietu, postigla skoro sve svoje strateške ciljeve. Njezina ekonomija i njezino družtvo usmjereni su u neprestanu borbu za postizanje tih ciljeva.

Od samoga postanka Ujedinjenih Američkih Država ova ‘velika strategija’ je duboko usađena u njihov nacionalni DNK i izgleda tako podpuno prirodno i razumljivo da ni sami američki političari i generali nisu toga sviesni.

Njihova logika je time toliko začahurena da je sve to za njih neka vrsta nesviestne stvarnosti.

Velika strategija nije uvijek strategija rata, nego proces koji sačinjava nacionalnu imoć. Ali za Ujedinjene Američke Države, možda više nego za druge države svieta, velika strategija je strategija o ratovanju i interakcija između rata i ekonomskog života.

Povijesno, Ujedinjene Američke Države su ratoborne. Od svoga postanka do danas one su 10% vremena uključene u ratovanja.

Ova statistika uključuje samo velike ratove; rat 1812., Meksičko-američki rat, Građanski rat 1880ih, oba svietska rata, Korejski i Vietnamski.

Nisu uključeni tzv. manji ratovi kao; Španjolsko-američki, Desert Storm i drugi.

Tijekom 20. stoljeća UAD su ratovale 22% vremena, a od početka 21. su stalno u ratu.

Rat je centar američke obstojnosti i njegova frekvencija se stalno povećava. On je ugrađen u američku kulturu i duboko usađen u amerčiku geopolitiku.

Amerika je imperij rođen u ratu i kako bi preživio, kao i svi prijašnji i sadašnji imperiji, nastavlja ratovati sve većim tempom.

Kao i strategije svih drugih imperija, američka ‘velika strategija’ je nikla iz straha od vanjskog neprijatelja.

Ni Rim, na primjer, nije imao u planu osvajanje svieta, nego se neprestanim ratovanjem nastojao braniti od vanjskog neprijatelja i time postao imperij.

Amerika imaa pet geopolitičkih ciljeva koji služe kao pogon njeznoj ‘grand stratgiji’. Po golemosti i ambiciji ovi ciljevi se stalno povećavaju.

KOMPLETNA DOMINACIJA SJEVERNE AMERIKE

Da su Ujedinjene Američke Države ostale savez (nacija) zasebnih država između Atlantika i gorskog lanca Allegheny, skrajnje je nevjerojatno da bi dugo preživjele.

Nesamo da su se te države bile prisiljene ujediniti, nego su se morale proširiti na zapad do sve do gorskog masiva Rocky Mountains.

Ovo Ujedinjenim Državama nije dalo samu stratešku dubinu, nego i šroke prostore najplodnijih polja na svietu.

Što je još važnije, ovo su prostori s odličnim sustavom plovnih rijeka koje su omogućile lak i jeftin prievoz viška žita, voća, povrća, mesa i drugih proizvoda na svietsko tržište. Ovo je stvorilo zasebnu klasu bogatih biznismen-farmera, što je jedinstven slučaj u poviesti.

Nastavak sliedi

 

Za Dom Spremni!

 

Zvonimir R. Došen