Kolinda glumi ‘antifašističkog’ peacemakera?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 03 Srpanj 2015 17:06
Slušam govor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na komunističkom derneku u Brezovici, i ne mogu se oteti dojmu da predsjednica ove ionako izvarane, porobljene i ponižene Hrvatske svojim glorificiranjem jugokomunizma, a.k.a “antifašizma”, želi dokazati da se istovremeno može sjediti na nekoliko stolica i da se, kao što su to 15 godina činili njezini predhodnici, ludu hrvatsku raju uvijek može žednu prevoditi preko vode.
Vidim da mnogi naši ljudi čak i na našem portalu i još jednom ili dvadruga, pišu kako su iznenađeni ovim njezinim ponašanjem. Ja bez ikakva sustezanja mogu reći da uopće nisam iznenađen, ali sam, ne znam već po koji put, do dna duše revoltiran tim i takvim “antifašističkim” podvalama, bez obzira od koga i s koje strane dolaze.
Dosta dugo životno iskustvo naučilo me je da me kad se radi o današnjim hrvatskim političarima ništa ne smije iznenaditi, jer znam da u svijesti (ili barem u podsvijesti) svake osobe za stalno ostaju one spoznaje i iskustva koje je kao dijete naučila od svojih baka i djedova, svojih roditelja i od sredine u kojoj je provela svoje prve, formativne, godine. Te spoznaje, ti utisci će joj kroz čitav život služiti kao temeljna načela koja će joj pomagati u donošenju odluka na kojima će bazirati svoju političku ili bilo koju drugu karijeru.
Bez obzira na sve kasnije obrazovanje i nauke koje će ih možda iz svijesti potisnuti u podsvijest, zasade koje je u tim godinama naučila, primila od svojih starijih, kroz čitav život će joj služiti kao neka vrsta podsjetnika kako se u kojoj situaciji treba vladati.
Tako, bez obzira na to što su poslie propasti Jugoslavije neki ljudi, silom prilika, svoj jugoslavenski upbringing nadomjestili novopronađenim hrvatstvom, iz njihove svijesti ne može tako lako nestati otrov tzv. antifašizma kojim su je zatrovali njihovi predci.
Isto kao što iz svijesti nas, koji smo svoje hrvatsko domoljublje usisali s mlijekom majke, nitko, ničim i nikada ne će moći izbiti naše hrvatstvo.
Kako je sam pojam komunizma, alias “antifašizma” jedna od najvećih obmana na svijetu, ti ljudi, pa tako evo i Kolinda, mogu bez imalo promišljanja tvrditi da “antifašizam” nije svojevrsni eufemizam za komunizam i zločine koji su u ime njega počinjeni. To je odprilike isto kao da vam netko pokuša dokazati da Papa nije katolik.
Da je Kolinda uistinu hrvatska predsjednica ona ne bi imalo što tražiti na dernecima na kojima se okupljaju krvnici hrvatskoga naroda i njihovi nasljednici.
Onaj komu se na samu pomisao na te zločince koža ne ježi i u duši ne mu gori plamen mržnje na njih i njihove krvave idole ne može računati na poštovanje, ni bilo kakvu podršku, nego samo na odbojnost i prezir svakog hrvatskog domoljuba.
Poput starih francuskih komunista, ti mizerni komunistički izrodi već 75 godina trabunjaju o nekakvim svojim revolucijama.
Najrazglašenija revoluciju na svijetu, prije njihove, je ona francuska iz 1789. godine kad su “obezpravljeni” izvršili juriš na zatvor Bastille u Parizu.
Tvrđava Bastille je bila zatvor u kojem su nekad prije te “revolucije” bili zatvarani i mučeni oni za koje bi se danas reklo da su politički zatvorenici, ali jedan mali problem za ovaj juriš i revoluciju bio je što su “revolucionarci” poslije zauzimanja Bastille-a pronašli da u njoj u to vrieme nije bilo niti jednoga zatvorenika.
Jugokomunistička “revolucija” nije podignuta za oslobađanje ni stvarnih ni fiktivnih zatvorenika, nego izključivo za rušenje hrvatske države i klanje hrvatskog naroda. Ustvari, jugokomunisti imaju čak nekoliko svojih hibridnih “revolucija” među kojima je glavna tzv. socijalistička, čiji cilj je bio poklati što više nevinog hrvatskog pučanstva i sve te žrtve pripisati ustašama i hrvatskom narodu uobće.
Ta “revolucija” i danas živi na mitovima ZAVNOH-a, te raznih Jasenovaca i Šaranovih jama.
ZAVNOH
Od početka njihovog ustanka protiv nove hrvatske države, pobunjeničke grupe razštrkane po šumama, uz mali broj komunista, velikom većinom su četnički orijentirani Vlasi koji se bore za ponovnu uzpostavu propale jugoslovenske (velikosrbske) države.
To je između ostalih us vojim zapisima potvrdio i politički komesar “6.ličke” kasniji Titin general Rade Žigić. U njegovim zapisima stoji kako on i njegovi drugovi Jakova Blaževića kad je ovaj pobjegao k njima u šumu čitav dan svezana za stolicu izpitivali i za vrieme čitavog izpitivanja držali mu u čelo uperen odkočen pištolj jer nisu vjerovali ni jednom Hrvatu.
Kako je poznato ovaj Žigić se 1951. pobunio, zamislite, “radi zapostavljanja Srba u zapadnim delovima Jugoslavije” radi čega je odpremljen na Goli Otok gdje je, bit će od golemog jada na to “ponižavanje srpstva”, umro 1954. godine.
Kad su polovicom 1943. godine njihovi vođe uvidjeli da u Hrvatskoj gube perspektivu svih uvjeta organiziranosti i da se hrvatsko pučanstvo oglušuje na njihove pozive oni pokušavaju stvoriti nešto što bi im dalo nove perspektive u širenju i jačanju borbe protiv Nezavisne Države Hrvatske.
Pozivaju na sasatanak rukovodstvo Komunističke partije i u pozivus nagom abstraktne dijalektičke filozofije nastoje izpuniti stvarnu prazninu političke organiziranosti svojih paravojnih grupa, iznoseći potrebu da su tobože sazreli uvjeti da se stvori nekakvo “političko predstavništvo naroda Hrvatske”.
S blagoslovom talijanske okupacijske vojske najprije tu svoju komitsku konferenciju pokušavaju na noć 13. lipnja 1943. održati u Otočcu, ali čuvši da se približavaju ustaše, bježe u vlaško selo Labudovac u šumi kod Plitvica i tamo idući dan i tamo osnivaju svoj ZAVNOH.
Taj dan, kako bi se tom četničko komunističkom....dalo tobožnji legitimitet ličke Vlahinje na nosilima iz šume donose bolesnog i fizički podpuno izcrpljenog Vladimira Nazora kojeg su komunistički uhode kidnapirali iz Zagreba i drugovi ga “biraju” za prvog predsjednika, a da ovaj nije imao ni blagog pojma o čemu se tu radi.
Sada, kao propagandne brošure, “izvršni odbor” uz komunistički “Vijesnik” pokreće i polumjesečnik “Srpska Riječ” kao organ Srpskog kluba vijećnika, a o mogućem hrvatskom klubu nigdje ni jedne riječi.
U taj klub ubrojeni su svi “Srbi” u Hrvatskoj, koji su se “izdigli u krvavim bojevima protiv Nezavisne Države Hrvatske”.
“Srpska Riječ” u rukama “Srpskog Kluba” trebala je poslužiti u iste svrhe kao i onaj Srpsku Klub u Beogradu prije rata kojemu je na čelu bio Slobodan Jovanović, a koji je imao braniti “ugrožene srpske interese”.
Ovo kod nekih “hrvata” izaziva mlako negodovanje, jer im komunisti kao protutezu ne dozvoljavaju “Hrvatsku Riječ”. Oni koji žele nešto pisati i govoriti mogu to činiti jedino kroz obće komunističko glasilo “Vijesnik”.
Uzalud su sve Hude jame, Jazovke, i tisuće i tisuće drugih jama i masovnih grobova koji su izravne posljedice tih “zavnoha” i “antifašizama”, te za svakoh poštenog Hrvata pogrdne komunističke podvale upisane su u ustav ove Hrvatske kao temelj njezine obstojnosti, pa se, kao i oni prije nje, današnja predsjednica na komunističkom derneku u Brezovici u svom govoru eto poziva na njihov tobožnji legitimitet.
Na sve to većina naših oporbenih političara, a ponekad i mi sami, kako Amerikanci kažu, uglavnom lajemo uz krivo drvo (mainly barking up a wrong tree).
Umjesto da masovno ustanemo protiv ovih neokomunističkih izdajnika i lopova mi na sve provokacije jugoslavenskih komunista na vlasti i njihovih srbskih kolega, raznih Nikolića, Vulina, Vučića i drugih četničkih hulja koje na njihov poziv dolaze u Hrvatsku i, otvoreno bez imalo bojazni, blate sve što je hrvatsko, malo se na dan-dva razvičemo, a onda zašutimo.
Mi smo toliko lud narod da toj komunističkoj bandi i njihovim velikosrbskim drugovima dozvoljavamo da u Hrvatskoj otvoreno blate i one najčasnije i najhumanije hrvatske dobročinitelje kao što je bio blaženi Alojzije Stepinac.
Mi za vrieme izbora uvijek biramo “manje zlo”, a po dolazku na vlast to manje zlo dijeli nam iste porcije pljusaka koje smo dobivali od onog većeg, samo na malo finiji, perfidniji način.
Nedavno jedan poznati Hrvat reče da gospođa predsjednica puno govori a vrlo malo kaže. Nu ovoga puta nije tako dugo govorila ali je u svome govoru jasno i glasno rekla da je na strani “antifašizma”. Tomu je dodala da time nije i na starni komunizma. To je nešto slično kad bi netko reko da je sluga vraga ali ne i Sotone.
Tako sam to razumio ja i nekolicina mojih istomišljenika. Ali neki ljudi, pogotovo oni malo više obrazovani, to objašnjavaju drugačije. Tako neki od njih pišu kako je tom svojom izjavom Kolinda “zabila gol Milanoviću”.
Moje je mišljenje, a vjerujem i mišljenje mnogih, da je, da i ne spomenemo njezin govor, samim svojim dolazkom na taj zločinački dernek Kolinda otvorila vrata ne samo Milanoviću, nego svim “atifašistima” da njoj, a kroz nju i čitavom hrvatskom narodu, zabiju niz golova.
Nažalost, lideri mnogi oporbenh grupica, moram ih tako nazvati jer to ustvari nisu nikakve stranke, tu i tamo se bune, uvijek nešto traže, a da i sami ne znaju što hoće. I dok “antifašisti” organizirano i sustavno strovaljuju Hrvatsku u bezdani ponor, svaki od njih o tome ima svoje specifično mišljenje i u ničemu ne mogu naći konsenzus.
Slušajući ta, većinom prazna, razglabanja puna više dubokog razočaranja nego ičega drugoga čovjek ne može izbjeći da se i sam ne osjeti duboko razočaran.
Ali, mi ipak volimo debate i razprave, a mirno trpimo sve njihove uvrede, a najveća među njima je ona gdje se hrvatske branitelje uzpoređuje s Titinim partizanima, komunističkim krvnicima, najvećim zločincima nad hrvatskim narodom.
Ne ponose se tim “antifašizmom” samo Goldstein, Manolić, Mesić, Josipović. Gospođa Kitarović se također voli pohvaliti kako su njezini bili “antifašisti” ali ne i komunisti. Što valjda s time želi reći da su bili jugoslavenski partizani ali nisu bili članovi Komunističke partije. Ni svi gestapovci, ni esesovci nisu bili članovi Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (Nacionalsocijalistička Njemačka Radnička Partija), pa prema tome nisu bili nacisti. Ali su se borili zajedno s onima koji su bili i zajedno s njima, po direktivi Partije, počinili monstruozne zločine nad nevinim pučanstvom. To isto pravilo vriedi za sve i svakog Titinog partizana.
Ipak istina je da se ponekad čak i poneka od djetinjstva odnarođena osoba može rehabilitirati, ali kod nas Hrvata to je rijedkost.
Bivši glavni predstavnik Beogradske “Borbe” u Americi, nekadašnji gorljivi Jugoslaven, našim upornim radom sedamdesetih godina prošlog stoljeća obraćeni Hrvat, profesor Bogdan Radica, kad smo mu, kako mi je sam jednom rekao u Ćikagu, mi mlađi otvorili oči, iako u poodmaklim godinama, postao još gorljiviji Hrvat, jednom je napisao:
“(...) Na mojim čestim sastancima po Europi doživio sam i ovo: Kad saznaju da sam Hrvat odmah pitaju uslijed čega smo mi Hrvati neprestano nezadovoljni. I kad razgovor priedje na velikosrbski hegemonizam, koji nad nama vlada u Jugoslaviji i to u dvostrukom obliku, na federalnom i republičkom planu, u Beogradu i Zagrebu, oni, kao da nam prebacuju, da mi Hrvati ne znamo kako se oduprijeti takvom stanju.
Ugledajte se u Slovake, rekoše mi Mađari koji su prije ratova živjeli u Slovačkoj i sada posjete Slovačku.
Slovaci su, govore mi mađarski marksisti, izstisnuli iz svoje zemlje Čehe, koji su nad njima vladali za vrijeme Beneša.
Znate li da nema toga Slovaka koji bi u Slovačkoj mogao dobiti namještenje ako je oženjen sa Čehinjom.
Slovaci su sistematski iz Slovačke izbacili sve Čehe. Nije tajna, rekoše mi nekoji, da to čine i Makedonci u Makedoniji i Albanci na Kosovu.
Srbi odtuda bježe u Hrvatsku, pa čak i u Sloveniju, preplaviše vam Jadran i Istru.
Imaju vikendice po čitavom Jadranu.
Što vi Hrvati ne postupite na isti način? Uzaludno je čekati da vas netko drugi od toga oslobodi. Vi, međutim, bježite od kuće, ostavljate praznu zemlju, otuđujete se i u stranim zemljama umirete od nostalgije za svojom državom.
Bilo mi je teško sve to slušati. Ali što mogu kad u tome ima mnogo istine!
Bijemo se međusobno umjesto da se ojačamo i Domovinu oslobodimo od uljeza koji vrlo brzo steknu čak i pravo da nas odhrvate i posrbe....”
Nu profesor Radica još nije bio shvatio da se mi Hrvati uvelike razlikujemo ne samo od Slovaka, nego od svih naroda na svijetu.
Kao prvo, barem od svoga dolazka u ove naše zemlje mi smo imali više odroda i izdajnika od ijednog drugog naroda.
Pokvarenost, okrutnost i krvništvo naših izdajnika uvijek, a posebno u zadnjih 75 godina, kao što su bili ovi koji se danas zovu “antifašistima”, nije “krasila” izdajnike ni jednoga drugog naroda.
Uz razne Mesiće, Manoliće, Boljkovce, Josipoviće, Pusiće danas ih u Hrvatskoj ima toliko da im se ne zna broj.
Kad su 1991. vidjeli da bi mogli biti pozvani na odgovornost ti najgori izdajnici, koljači svoga naroda masovno se skrivaju pod nacionalne i vjerske skute, da bi prvom prilikom zbacili te mantije i ponovno izašli u javu, samo sada kao nekakvi “antifašisti”, nekakvi tobože nacionalni komunisti.
To je ta banda koja se danas šepuri po Jasenovcu, Jadovnom, Brezovici i Srbu.
Bogdan Radica je u svojim ranim godinama odgajan kao Jugoslaven ali ne i kao komunist. Iako nitko u Hrvatskoj ije mogao biti “antifašist” ako najprije nije bio Jugoslaven između Radičinog jugoslavenstva i ovog “antifašističkog” postoje velike razlike.
Kao i tvorci jugoslavenstva - Frano Supilo i Ante Trumbić, koji su čim su uvidjeli pogibelj i zlo koje je ta njihova suluda ideja donijela hrvatskom narodu, odbacili svoje zablude i postali hrvatski domoljubi (Trumbić je izvršio samoubojstvo jer si nije mogao oprostiti za sva zla koje jugoslavenstvo nanijelo njegovome narodu), tako je i Radica poslije obraćenja postao domoljub i vrstan hrvatski djelatnik.
Nu druga je stvar s onim, vrlo malim, brojem obraćenih “antifašista”.
Od trojice nekadašnjih visoko pozicioniranih komunista za koje ja znam, jedan se obratio kad je saznao da su mu roditelje ubili njegovi komunistički drugovi, a ne ustaše.
Drugi za to što su ga, bez obzira na to što je bio “prvoborac” i general Titine JNA, njegovi ratni drugovi proganjali samo za to što je bio Hrvat. Treći se obratio kada je za vrieme teške bolesti intervencijom paranormalnog zavirio u domenu života poslie ovozemaljske smrti.
Od ove trojice jedino je on podpuno “razkrstio s KGB (komunizmom globalizmom i bezbožtvom), a time i s “antifašizmom”.
Iako, osim onoga što je čula od svojih “antifašističkih” predaka i što je naučila u Titinim školama, nema pojma o tome tko su oni bili, gospođa se Kitarović, kao i ostali “antifašistički” potomci, u svom govoru na ovom komunističkom derneku okomila na ustaše, čime potvrđuje da je nastavila putem svojih predhodnika i da se i poslije ovih zadnjih izbora situacija u Hrvatskoj nije ništa promijenila. Da ovo što se danas u hrvatskoj zove demokracijom nije ništa drugo nego novi oblik komunističke agitacije, bezvlađa i protuslovlja koji će, ako ga se uskoro ne izbaci mirnim putem, morati dovesti do teških obračuna.
Ovo što se događa s Hrvatskom nije se dogodilo niti u jednoj drugoj državi koja se padom komunizma(?) 90-ih godina oslobodila(?) komunističkoga jarma.
Što se pak tiče tog njihovog neprestanog naglašavanja ustaštva, to je ista retorika kao i ona Mesićevska, Josipovićevska i Pusičevska.
Ali mora se priznati da su JNA i četnici bili u pravu kad su za vrieme ovoga Domovinskoga rata Hrvatsku vojsku i sve druge braniteljske jedinice zvali ustašama. Jer oni su to ustvari i bili! U hrvatskom riječniku ustaša i ustanik ima podpuno isto značenje. Iako je naziv ustaša za ove srbske fašiste, kao i njihove “antifašističke” drugove, stereotip za one koji su im za vrieme 2. svj. rata znali dobro podpaliti pod repove dok su bježali po šumama, hrvatskom riječju ustaša ne opisuje se ništa drugo nego nekoga tko je sudjelovao u nekom ustanku.
Svakome je danas jasno, pa tako valjda i gospođi Kitarović, da su se hrvatski branitelji, poglavito dragovoljci, 1991. godine digli na ustanak protiv agresije “antifašističke” JNA i četnika, pa što je onda sporno s time što ih se zove ustašama?
Sporno je to što se veliko-Srbi i “antifašisti” nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da su ti malobrojni ustanici/ustaše porazili njihovu daleko jaču JNA i razbili njihovu dragu državu, pa kad ne mogu ništa drugo onda ih na sve načine pokušavaju kompromitirati i osramotiti.
Pogledajmo kako Kolindini “antifašisti” danas ponižavaju, vrijeđaju i sramote hrvatske branitelje. Pošto je Domovinski rat za njih bio ustaška agresija na “mirne Srbe” , njihovu JNA i državu hrvatski branitelji su “okorjele ustaše” koje oni mrze iz dna svoje sotonske duše, pa na svim njihovim dernecima časnici te ustaške vojske moraju kao počasna straža satima stajati krvavim očevima onih protiv kojih su se u ovome ratu borili i koje su do nogu potukli.
Zašto Kolinda kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske to dozvoli?
Stalno govorimo da smo dobili rat. Jesmo li? A ako jesmo što od toga danas imamo? Imamo to da sada umjesto zaostalih nepismenih crvenih “proletera”, (ne)radnika koji su se “borili za bezklasno društvo u kojem neće biti buržoazije”, za gospodare imamo novu, komunističku, buržoaziju, njihove sinove i kćeri, koje su umjesto da im u ruke daju srp i čekić njihovi očevi poslali na visoke partijske škole. Srp i čekić, kramp i lopata postali su pribor samo za fašiste.
Onaj tko poslije genocida koji su “antifašisti” počinili nad hrvatskim narodom za vrieme i po završetku 2. svj. rata, i poslije svih zločina počinjenih u ovom prošlom ratu još želi glorificirati te megazločince i njihove antihrvatske “revolucije” za mene je neprijatelj hrvatskoga naroda i kao takav ne može predstavljati mene i one koji misle kao i ja.
Predsjednica Hrvatske misli da ona može biti pokrovitelj komemoracije žrtvama Jazovke, a istovremeno glorificirati “antifašiste”, njihove ubojice.
Ovakvo nezino ponašanje, i svih onih u koje smo se barem donekle nadali da će pokušati Hrvatsku povratiti na put s kojeg je nasilno skrenuta povratkom crvenih zlotvora na vlast 2000-te godine, u svakom istinskom Hrvatu ubija sve nade i težnje za Hrvatskom za koju se hrvatski narod u oba prošla rata borio, prolio rijeke krvi i dao stotine tisuća života.
A što na sve ovo kažu lideri naših, naoko, nacionalnih stranaka u Hrvatskoj? Kao i uvijek, pokušavaju jedan drugoga uvjeriti da je njegova politička vizija najbolja antidota protiv ovoga komunističkog otrova, ali kad je u pitanju aktivna borba protiv te klike koja sustavno uništava narod i državu, oni, poput onih Selimovićevih “nesvrstanih muslimana”, stanu na pola puta, jer ne mogu natrag, a ne znaju kako krenuti naprijed.
Njihove političke raspre vrlo su slične onome kad slijepci pokušavaju jedan drugome opisati kako izgleda slon.
Može se g. Kitarović opravdavati čim, kako i kad god hoće. Može svoje gafove o zločestim ustašama i dobrim “antifašistima” koji su, kako reče, oslobodili nekakvu Hrvatsku za koju samo ona zna, opravdavati naknadnim lijepim riječima o danu državnosti, budućem prosperitetu, retuđmanizaciji i čemu god joj padne na pamet, ali to joj nikada više neće vratiti ni ono malo ugleda i poštovanja koje je imala. Onaj tko na istu klupu i za isti stol može sjesti sa spogrdama kao što veleizdajnik Mesić, krvnik Manolić, komunistički izmet Milanović i drugi njima slični, ne zaslužuje moje poštovanje.
Mnogi su narodi nestali kroz povijest za to što se nisu na vrieme ustajali protiv lidera koji su ih vodili krivim putevima, a što tek mogu očekivati narodi čiji predstavnici slave njegove krvnike.
Što se pak tiče njihovoga etiketiranja svih čestitih Hrvata ustaštvom, mislim da je vrijeme da se mi već jednom prestanemo braniti da nismo ustaše, jer dok god bude njih, dok god bude agresije na Hrvatsku, pa bila ona oružana, politička tiha ili bilo kakva druga, dotle će u Hrvatskoj biti i onih koji će se ustati u njenu obranu.
Ako se to “antifašistima” i našoj lijepoj predsjednici ne sviđa, što se mene tiče, mogu ići tamo kud Srbi vole slati jedan dgugoga - u lepu ma..rinu.
Za Dom Spremni!
Ja sam Zvonimir Došen
Braniteljski radio, emisija Za Dom Spremni, subota 27. lipnja 2015.
