Kako su nastali 'Hrvatski srbi' 2.dio

Detalji

Objavljeno: Ponedjeljak, 14 Siječanj 2013 17:00

Kao sunarodnjaci Mehmed-paše Sokolovića, Čarnojević i njegovi parosi i parohijani dobro i mirno su živjeli pod turskom vlašću prije tog “Velikog turskog rata” ali, kako je od svojih predaka u genima naslijedio mešetarenje, lopovluk i podmuklost on nije mogao dugo mirovati.

Čarnojevićevo “čaratanje” i s Austrijancima i s Mletcima nije izmaklo njegovim dotadašnjim zaštitnicima,Turcima, ponajviše Jegen Osman-paši koji, razjaren radi te nevjere, tijekom dvije godine 1687.-1689. porobi Srbiju, iz Pećke patrijaršije odnese bogate dragocjenosti koje Turci do tada nisu dirali, a Čarnojevića uhiti i zatoči. Za njegovo oslobođenje Jegen-paša traži ogromnu svotu od 10.000 srebrnih talira, koju je “siromašni” Arsenije odmah izplatio - i bio oslobođen.

Odmah poslije što je oslobođen, Čarnojević napušta Peć i preko veza u Austrougarskoj, moli ruskoga cara Petra I da ga prizna kao vođu svih Srba, ali saznavši za njegovo mešetarenje, Austrijanci odmah presjecaju te njegove veze, tako da nije uspio dobiti to priznanje.

Čarnojević bježi najprije u Nikšić, a onda u njegovo rodno Cetinje, koje je tada bilo pod vlašću Mletačke republike, gdje odmah polaže prisegu vjernosti mletačkome duždu.

Međutim, njegove prisne veze s Mletcima u Beču su bile pomno praćene.

Ubrzo predstavnici cara “Svetoga rimskoga Carstva”, Leopolda I, upozoravaju ga da, ukoliko on ne obnovi cooperaciju s Habsburzima, oni će se pobrinuti da se u Srbiji izglasa neki drugi, poslušniji patrijarh.

Austrijska vojska 1688. prelazi Dunav i Savu, zauzima Beograd i dalje ulazi u teritorij današnje srednje i južne Srbije i Kosova.

Po zauzimanju Peći, jedan od zapovjednika udružene austrijske vojske - vojske “Svete lige” - L. W. Margrave od Baden-Badena, poziva Čarnojevića da se vrati u Peć i da potakne Srbe da se pridruže njegovoj vojsci u borbu protiv Turaka. Čarnojević odmah prima tu ponudu i vraća se u Peć odakle poziva Srbe na ustanak protiv Turaka.

Kako je cijela Srbija ubrzo pala pod Austrijsku kontrolu, Leopold Čarnojeviću oprašte sve prijašnje transgresije i dodjeljuje mu plemstvo s titulom vojvode.

Ali, neće dugo potrajati daTurci pređu u protunapad i počnu austrijsku vojsku potiskati prema sjeveru Srbije.

Pred turskim protuudarom austrijska vojska se povlači prema Vojvodini.

Kako stoji u zapisima Stephena Scwartza, s njom se, na čelu s Arsenijem Čarnojevićem, povlači oko 70.000 od glada skapavajućih Rašana koje će austrijske vlasti 1689. naseliti u hrvatske krajeve, većinom u Srijem.

Kako kaže isti pisac - to su prvi doseljenici koji u Hrvatsku i neke druge krajeve Austrougarske monarhije donose ime “Srbin”.

Potomci tih Srba kasnije postaju centar oživljavanja srbskoga nacionalizma.

Odmah po dolazku u Srijem Čarnojević se trudi da sve hrvatske pravoslavce i grkokatolike stavi pod svoju kontrolu.

On zahtjeva da svi koji pravoslavne vjere plaćaju poreze njegovoj patrijaršiji i uskoro mu polazi za rukom razbiti pokušaje ujedinjenja grko-katoličke Crkve u Hrvatskoj s Sv. Stolicom u Rimu.

Dolazi do nekih sudskih parnica, ali austrijsko sudstvo je zatrovano antihrvatskom i antimađarskom politikom, te se, po naredbi odozgo, svrstava uz Čarnojevića koji prijetnjama paležom i ubojstvom crkvenih vođa , ubrzo uspjeva uništiti dvije hrvatske grko-katoličke biskupije.

Naprimjer,1693. Čarnojević prijeti hrvatskom vlaškom biskupu Izaiji Popoviću da će, ukoliko odmah ne osudi i obtuži Katoličku Crkvu, ubiti njega i sve njegove svećenike.

Kako kaže S. Schwartz, izgleda da je Popović to odbio učiniti, jer su on i njegovi svećenici uskoro bili ubijeni.

Sve te Čarnojevićeve ‘akcije’ bile su odobrene i podpomognute od austrijskih vlasti.

Takvim metodama Srbska pravoslavna crkva pod vodstvom Arsenija Čarnojevića vrši podpunu srbizaciju hrvatskih Vlaha.

Pošto je većina hrvatskih Vlaha bila iztočno-pravoslavne ili grko-katoličke vjere, a pošto je Čarnojević, uz pomoć Austrijanaca, uspio uništiti sve njihove biskupije, oni postaju subjekti Srpske pravoslavne crkve i kao takvi promorani su se identificirati kao Srbi i uskoro će postati većina tkzv. srpskoga pučanstva u Hrvatskoj.

A pošto je sada ta “Srpska Crkva ”, uz zemlje pod turskom okupacijom, postala povlaštena sveta krava i u onima pod austrougarskom, Arsenije i u druge krajeve Hrvatske, Slavoniju, Liku, Kordun i Dalmaciju šalje svoje popove i kaluđere s zadatkom da, milom ili silom, podvrgnu pravoslavne i grkokatoličke hrvatske Vlahe pod upravu njegove Crkve.

Od 1555. kad je Mehmed-paša Sokolović uzpostavio srbsku Pećku patrijaršiju i svoga brata Makarija Nenadića postavio za patrijarha Hrvati u Bosni i Hercegovini su pod dvostrukim pritiskom islamizacije i srbizacije. Tijekom 90 godina odkad su Turci okupirali veće dijelove Hercegovine i Bosne na islam prelazi velih broj hrvatskih plemića i njihovih službenika.

Neki povjestničari tumače da Turci nisu nikoga silili da prijeđe na islam.

Možda i nisu direktno, ali po tadašnjim njihovim feudalnim zakonima sva zemlja pod turskom upravom bila je vlastništvo sultana. Sultan je, za razne zaluge, dijelove te zemlje “iznajmljivao” begovima, agama i drugim zaslužnim plemićima, koji su mu za uzvrat plaćali poreze, uzdržavali ‘privatne’ vojske koje će braniti njegovo carstvo itd.

Takvi zakoni su odprilike vladali u svim tadašnjim carevinama, ali u turskoj je postojala jedna iznimka.

U početku ni jedan “nevjernik” (nemusliman) nije mogao biti na nikakvoj službi, a pogotovo nije mogao biti vlastnik ( zakupnik ) ni jedne čestice “sultanovih zemljišta”.

Stoga, kako ne bi izgubili svoje posjede ili radna mjesta, mnogi hrvatski plemići i službenici pređoše na islam.

Ali sada kad je sultanovim fermanom uz tursku i “Srpska Crkva” postala privilegirana institucija, rađe nego da pređu na islam, ne samo grko-katolici i pravoslavni Vlasi, nego i mnogi katolici pređoše pod njezinu upravu.

I tako svi koji bijahu asimilirani u tu novu, Sokolovićevu “Srpsku Crkvu”, uz nešto s Turcima i za Turcima doklaćenih Martoloza, Karavlaha, Kucovlaha i Morlaka, postadoše “Hrvatski, Bosanski i Hercegovački Srbi”.

I na koncu, vriedno je napomenuti da osim srbske ; ni grčka ni ruska, ni ukrajinska ni bugarska ni rumunjska niti bilo koja druga pravoslavna autokefalna (nacionalna) Crkva nije nikada pokušavala prisvajati tuđu nacionalnost samo radi pripadnosti pravoslavnoj vjroizpoviesti.

Za Dom Spremni !

Ja sam Zvonimir Došen

Hrv. Inf. Radio Program u Torontu, 13. siječnja 2013.