Jesmo li mi Hrvati najgluplji narod na svijetu?

Detalji

Objavljeno: Nedjelja, 04 Veljača 2018 16:53

Evo još jednog svjedočanstva gospođe Vivian Gamulin: “Kad se vratio u Kanadu poslije kad je zamijenjen za Aksentijevića došao je u našu kuću. Sjeli smo za naš stol. On je sjedio je za stolom nasuprot Josipu ( dr Gamulin ). Kad ga je Josip upitao jesu li ga puno tukli on je odgovorio - Ma nisu me tukli nego me samo jednom na Plesu udario neki koji nije puno znao.

Čitajući na hrvatskim portalima Dragovoljcu i Kamenjaru članak Mladena Pavkovića “Zašto se u Hrvatsku ne vraćaju ljudi poput Kikaša” čovjek mora doći do zaključka da smo mi Hrvati najgluplji narod na svietu. Prelazeći preko svih drugih gluposti koje je g. Pavković naveo u svom članku, nitko pametan ne može prieći preko tvrdnje: “…Osobito je dao značajan doprinos na početku srpske agresije, kad je, kao što je poznato,  boeingom 707 Uganda Airlines doletio na zagrebački Pleso iz Južne Afrike, iz Botswane s 19 tona oružja ….” 

Što se pak tiče zamjene Kikaša za jugogenerala Milana Aksentijevića, zar Pavković ne zna da je Tuđman sam rekao da je za Aksentijevića mogao dobiti više od 200 zarobljenih hrvatskih branitelja, ali nije imao izbora jer je i tada u Hrvatskoj bilo onih koji su Kikašev glupi fijasko smatrali velikim domoljubnim činom.

Prije nego počne hvaliti Sedlarovov film, Pavković bi se trebao malo propitati zašto je snimljen i tko ga je financirao.

Pismo uredništvu Hrvatskog Lista 24. Rujna 2012. (objavljeno)

Poštovano uredništvo Hrvatskog Lista,

U vašem izdanju od 23 kolovoza o. g. (2012.), nađoh vrlo obširan napis o intervju-u s g. A. Kikašem.  U prvom redu moram vam najprije reći da čitajući ove Kikaševe samohvalne priče čovjek ne zna bili se smijao ili plakao, nu na koncu mora pomisliti da on tim svojim pričama možda pokušava na neki način nadmašiti njemačkog pustolova baruna Münchhausena.

Kako drukčije bi i mogao misliti itko od nas koji smo barem donekle upućeni u sve ono što se tijekom dugih desetljeća događalo ovdje u hrvatskoj koloniji u Kanadi, tko je u njoj bio tko, tko je što radio ili nije radio i tko se s kim družio i šurovao.

No pogledajmo što sve g. Kikaš u ovome intervjuu lupi i ostade živ.

Za početak svoga domoljublja i  iz velike ljubavi Jugoslavenskom šampionu Dinamu poklonio (!) turneju po Kanadi i Americi.

Mnogo lepo! - sigurno su tada rekli oni iz jugokonzulata u Torontu.

Nu tu bih najprije želio znati slijedeće; Ako je taj zaljubljeni fudbaler u Kanadu došao 1968., kako i odkuda je on bez poznavanja engleskog jezika ( kojim i danas loše barata ) u manje od 4 godine boravka u tuđoj zemlji smogao tako velik novac za financiranje takvog podhvata?  Sam ga sigurno nije mogao zaraditi. 

Kako to da se ta “turneja” dogodila baš u onim grdnim danima odmah poslije Maspoka kad se samo za spomen hrvatskog imena išlo na lomljenje rebara i na robiju? 

“Odbio sam podpisati da sam sve radio u dogovoru s Tuđmanom”.

Pa kome on ovdje pokušava soliti pamet?

Može danas  o Tuđmanu misliti tko što hoće, ali da je bio glup i naivan nitko zdrav mu ne može prišiti.  

Svi mi znamo što bi se Kikašu dogodilo da je Tuđman na vrieme saznao za njegovu ludoriju. Dogodilo bi se ono što mu se dogodilo kad je poslije njegova izlaska iz “zatvora”. Dobio bi nogu u tur.

“S Franjom Gregurićem dogovorio sam dolazak pošiljke naoružanja na Pleso.......”

Kad svi znamo da je Pleso u to vrieme bio pod kontrolom JNA nitko iole pametan ne može vjerovati da je Gregurić bio toliko lud da bi s jednim Kikašem, ili bilo s kim, dogovarao nešto tako blesavo.

Kad malo promislimo o svemu onome što se odvijalo u toj do sada najglupljoj ratnoj sagi moramo doći do zaključka da ni Kikaš nije mogao biti toliko lud.  Onda, što se tu stvarno događalo? Što se zapravo htjelo postići tom suludom “Operation Kikaš” ?  Tko je sve bio u to upleten?

“Otac  Katedre za hrvatski jezik”

Najprije, inicijator i animator katedre za hrvatski jezik bio je pok. dr Josip Gamulin. Ona je trebala biti otvorena na York sveučilištu u Torontu, najvećem gradu u Kanadi. Svi planovi i većina novca za te potrebe već su bili na mjestu no još je trebalo dovršiti neke stvari.                          Najbolji i najvjerodostojniji svjedoci za sve što se tu događalo je supruga pok dra Gamulina, gospođa Vivian i voditeljica Hrvatskog informativnog radija, gospođa Veronika Topić.                                                                     

Dr Gamulin u to vrieme bio je previše zauzet  organiziranjem skupova, masovnih demonstracija i protesta  u Torontu i okolici gdje su se, pod njegovim vodstvom, vodile prave bitke za hrvatski jezik i ljudska prava.  Kikaš je došao kod dra Gamulina i tražio da njemu prepusti nadgledanje daljnjih priprema za otvaranje katedre. Kasnije je Gamulinu počeo prenositi izviješća kako se uprava na Yorku odupire osnivanju katedre na što mu je Gamulin odgovorio: “Lako ćemo mi za to. Ako treba ja ću na dmonstraciju na York dovesti 5.000 Hrvata, pa ćemo vidjeti tko će nam se onda suprostavljati”.

No Kikaš je idalje radio što je radio. Konačan rezultat bio je da je umjesto na velikom York sveučilištu u najvećem gradu u Kanadi, gdje živi najviše Hrvata, katedra otvorena u Waterloo, malom  mjestancu s malobrojnim hrvatskim pučanstvom, preko100 km udaljenom od Toronta.

Prema istim izvorima još gore se dogodilo s izgradnjom  “Croatian Retirement Home”  ( Hrvatski starački dom ) gdje se opet Kikaš postavio za šefa. Poslije sveg skupljenog novca i sveg truda koji su mnogi uložili u taj projekt do gradnje doma nikad nije došlo. A što se dogodilo sa zemljištem namjenjnim za tu svrhu može nam odgovoriti samo Kikaš.

Predsjednik “Društva iseljenika i intelektualaca”

Najprije, mislim da se to društvo zvalo “Društvo hrvatskih poslovnih ljudi i intelektualaca”. Osnovano je poslije smrti “Velikog vođe” pa mu se bez prevelikog straha mogao prilijepiti i pridjev “hrvatskih”.

Ne znam, niti me je ikad interesiralo, tko je sve bio u tom šarenom društvu kome je Kikaš bio predsjednik, ali znam da je u to vrieme u Torontu i okolici bilo oko 60 “hrvatskih” biznismena koji su trgovali s Jugoslavijom i bili u prisnim odnosima s konzularnim osobljem jugokonzulata u Torontu.

Isto tako znam da je za svakog od nas koji smo silom prognani sa svojih ognjišta morali poći u tuđinu najveća uvreda bila kad bi nas netko nazvao Jugoslavenom.  “Iseljenik”, ta nakaradna i isto tako uvredljiva etiketa za nas prognanike počela se rabiti tek početkom 90-ih. Taj mrski naziv još više je uvredljiv kad se ne piše hrvatskim pravopisom ( izseljenik ) nego novosadskim “srpskohrvatskim” ili Karađićevom fonetikom.

Izseljenik je onaj tko svojevoljno spakuje svoje stvari i izseli iz zemlje u kojoj se rodio i potraži domovinu tamo gdje će mu biti bolje.

Htio bih znati gdje je bio Kikaš i njegovi “intelektualci i iseljenici” dok smo mi “ekstremisti” svake godine na 29. XI. obsjedali jugokonzulate?

“Kad su me mučili, tukli do iznemoglosti, slomili rebra, zglobove....”

Evo još jednog svjedočanstva gospođe Vivian Gamulin: “Kad se vratio u Kanadu poslije kad je zamijenjen za Aksentijevića došao je u našu kuću. Sjeli smo za naš stol. On je sjedio je za stolom nasuprot Josipu ( dr Gamulin ). Kad ga je Josip upitao jesu li ga puno tukli on je odgovorio - Ma nisu me tukli nego me samo jednom na Plesu udario neki koji nije puno znao.

Kupovina oružja od Britanaca.

Mi koji smo ubrzo po dolasku u emigraciju doznali tko su bili glavni krivci za Bleiburšku tragediju i sve druge tragedije koje je naš narod pretrpio od 1918. do 1991.  nismo ni u snu imali niti trunak povjerenja u Britance.

Oni su tvorci i versajske i yaltanske Srboslavije i oduvijek su bili najveći neprijatelji Hrvatske, to je bilo očito i u ovome ratu. Pa kako to da je Kikaš išao kupovati oružje baš od Britanca i kako je s njim uzpostavio vezu? 

S koje god strane pogledamo tu njegovu “tranzakciju” vidjet ćemo da tu nešto ne štima.

Drugo pitanje je, kako to da po povratku u Kanadu Kikaš nije bio proganjan za kršenje odredbi onoga embarga ?

Izgovor da ga kanadske vlasti nisu mogle obtužiti jer to oružje nije išlo iz Kanade neće držati vodu, kad znamo da su napr. Roko Jurčić i neki drugi proganjani za to što su navodno preko telefona ugovarali kupnju “Stinger” raketa s ljudima u Floridi.

O tom Kikaševom fijasku, posebno o zagonetnoj putanji leta zrakoplova, moglo bi se dugo razglabati, no za to bi trebalo mnogo više vremena i prostora.

Neznam tko je sve iz tog njegovog društva bio upleten u taj negov glupi ‘stunt’, ali znam da kadse vidjelo da će uskoro Juga biti NO MORE, da je umeđu “iseljenicima”  došlo do prave utrke štakora oko Tuđmana.

Nastala je prava utrka za pozicije s kojih će se moći oviti u mutnom.

Tako smo dobili oređeni broj funcinalni nepismenih ali perfidnih ministara-profitera poput recimo Ivice Mudrinića i drugih, pa je za vjerovati da je s ovom svojom majstorijom ( ako uspije )  g. Kikaš nadao postati najmanje ministar obrane.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen