Zadnji komentari

»Revolucionarka« koja uvelike cilja na Banske dvore

Pin It

Dana 16. rujna 2023. domaća krajnje lijeva stranka (neki vele, platforma) Možemo! na konferenciji za novinare objavila je vijest da će njezina članica Sandra Benčić biti »premijerska kandidatkinja« te stranke na parlamentarnim izborima koji će se održati iduće godine. Onaj tko pomnije prati politička zbivanja u Hrvatskoj upitat će se što uopće znači izraz »premijerska kandidatkinja«.

Naime, Ustav RH niti poznaje instituciju premijera niti se parlamentarni izbori održavaju zato da bi se na njima birao taj tzv. »premijer«, nego se održavaju zato da se na njima izaberu zastupnici za novi saziv Hrvatskoga sabora. Drugo pak su predsjednički izbori na kojima birači izravno biraju predsjednika Republike. Po Ustavu RH na čelu najvišega tijela izvršne vlasti koje se naziva Vlada RH nalazi se predsjednik, a ne prvi ministar ili, kolokvijalno, premijer, kao što je to slučaj npr. u Francuskoj (premier ministre) ili Engleskoj (prime minister). U Austriji i Njemačkoj postoji kancelarski sustav te se ondje na čelu vlade nalazi kancelar (Kanzler). Izraz »premijer« za predsjednika Vlade RH može se rabiti tek u neformalnoj komunikaciji, a ni u kojem slučaju ne bi smio biti u službenoj uporabi, iako se većina medijâ pa i mnogi pojedinci iz izvršne i zakonodavne vlasti služe upravo izrazom »premijer« zanemarujući izraz »predsjednik Vlade«. Sa sociolingvističkoga gledišta to je veoma znakovito jer pokazuje kako novinari i političari malo drže do Ustava i zakonâ te koliko su površni, pa čak i neuki.

Ni »drugovi i drugarice« iz krajnje lijeve stranke Možemo! nisu nikakva iznimka, dapače. Poštovanje Ustava i zakonâ njima je deseta briga, a o posvemašnjoj površnosti i krajnjoj neukosti da se i ne govori. Zagrepčani (i Zagrepčanke, da budemo politički korektni) već treću godinu na svojoj koži osjećaju sve blagodati možemovske »napredne« i »učinkovite« vladavine dok se guše u smradu neuklonjena smeća, trpe zbog svakidašnjih poremećaja u gradskom prijevozu te se zlopate zbog brojnih komunalnih i socijalnih problema koji također iskrsavaju »na dnevnoj bazi«. Možemovska se gradska vlast ponaša kao da se sve to nje ne tiče nimalo. Glavna je njihova mantra da se »stvari rješavaju u hodu«, što je bezobrazna laž jer je vidljivo da se ne rješavaju nikako. Ali zato možemovce i te kako zanima koketiranje sa suludim postmodernim ideologijama i visoka politika. Eto, već su odredili i svoju »premijersku kandidatkinju«, što je s obzirom na Ustav RH najobičnija besmilica, premda su parlamentarni izbori još daleko i pitanje je hoće li Možemo! uopće prijeći izborni prag. Ta možemovska »premijerska kandidatkinja« zove se Sandra Benčić. Znamo li o toj »drugarici«, koja se sprema obnašati najvišu državnu dužnost sve što je potrebno? Ne daj Bože da ona, kojim nesretnim slučajem (čitaj: intervencijom tzv. duboke države i sl.), zbilja zasjedne u Banske dvore, na što uvelike cilja, pa da i na prostoru cijele Hrvatske zavlada nepodnošljiv nered kakav sada hara u Zagrebu!

Kolerično čeljade kojemu su glavnostrujaški mediji nakloni

Budući da glavnostrujaški mediji najvećom dijelom pušu u lijevo-liberalni rog, o političarki Sandri Benčić kao o »svojoj« izvješćuju uglavnom blakonaklono i ne ističu joj previše nedostatke koji su inače vidljivi sa svih strana, da baš ne kažemo iz aviona. Ne će biti pretjeramo ako ustvrdimo da je ta 45-godišnja žena (rođena 28. siječnja 1978. u Zaboku) po psihološkom profilu izrazit kolerik, tj. osoba sklona naglomu i snažnom uzbuđivanju i, posljedično, gubljenju kontrole nad sobom. To je i te kako vidljivo iz njezinih nastupa na televiziji, pogotovo onda kada joj se usudi proturiječiti netko drugačijega ideološkoga ili političkog usmjerenja. Tada »drugarica« Sandra, inače po »difoltu« inkluzivna, tolerantna i empatična ljevičarka, odjednom izgubi sva ta napredna svojstva i pretvori se u jezičavu babu koja ne zna zauzdati jezik, nego počne grubo vrijeđati neistomišljenike. U pojedinim se trenutcima »drugarica« Sandra nimalo ne razlikuje od one feminističke alapače Jelene Veljače koja se silnom galamom tobože bori protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. I jedna i druga doimaju se kao netko tko bi u »pravednom gnjevu« (čitaj: na vrhuncu koleričnog bijesa) najradije pregrizao sama sebe kad bi mogao. Imati takvu »premijerku« pokraj predsjednika RH kakva već imamo bio bi sudnji dan za Hrvatsku.

Nikada ništa nije radila

Ne bi imalo smisla prepričavati što se i kako u glavnostrujaškim medijima piše i govori o Sandri Benčić. Za dio njih njezin ulazak u Banske dvore već je kao gotova stvar pa njoj u čast redaju ulizički hvalospjev za hvalospjevom. To djeluje isto onako neukusno i bljutavo kao i 2016. kada su ti isti mediji »peglali imidž« Andreja Plenkovića hvaleći na sav glas ne samo roditelje mu nego i njegove bake i tete. Tada je netko očito bio dao naredbu da se medijski stroj zahukta u tom smjeru. Vjerojatno je isti slučaj i sada, s time da naredbodavac može ali i ne mora biti isti. Uglavnom, o »drugarici« se Sandri izvješćuje kao o modernoj i sretno udanoj ženi te ponosnoj majci dvojice sinova, koja s podjednakom strašću voli obavljati kućanske poslove i javno se politički angažirati. Što bi se reklo onako pučki: mo’š mislit’. Jedno je sigurno: Sandra Benčić nema ni dana radnoga staža u tzv. realnom sektoru, dakle u nekom privatnom poduzeću gdje poslodavac od zaposlenika očekuje da zna dobro raditi određeni posao i da svojim znanjem pridonese napretku tvrtke. To znači da u životu nikad nije radila ništa opipljivo ni korisno. Dok 2020. nije ušla u politiku postavši saborskom zastupnicom, »drugarica« se Sandra dvadesetak godina smucala po tzv. nevladinim udrugama tjerajući tzv. građanski aktivizam, za što nije bilo potrebno nikakvo posebno znanje, nego bezrezervna poslušnost financijašima tih udruga. Što se tiče (ne)posjedavanje kakva posebnog znanja, nakanjena »premijerka« i »aktualni« predsjednik RH mogu si dati ruku. Doduše, »drugarica« se Sandra pokušavala baviti obrtništvom i privatnim poduzetništvom, ali joj to nekako nije išlo od ruke. A kako bi joj tek »premijerski« posao išao od ruke! I koliko bi samo pridonijela napretku Hrvatske!

Iz nekih tzv. marginalnih medija, ponajviše desno politički orijentiranih, moglo se doznati i nekoliko pikanterijâ o »drugarici« Sandri koje poprilično narušavaju idealiziranu sliku kakvu o njoj nastoje stvoriti glavnostrujaški mediji. Doznali smo tako da je »drugarica« Sandra kao saborska zastupnica muljala pri ispunjavanju imovinske kartice, da joj privatna tvrtka gotovo stalno u blokadi i da joj stižu ovrhe zbog nepravodobna plaćanja računâ. Što bi se reklo, ništa posebno jer su to boljke na koje nisu imuni ni mnogi drugi domaći političari. Ona je dakle još samo jedna u nizu. No, sad slijedi udarna vijest da je »drugarica« Sandra na Pravnom fakultetu u Zagrebu studirala punih 18 godina, pri čemu je četiri puta ponavljala godinu. Nije nam poznato je li po statutu toga fakulteta takvo što moguće. A ako i nije, možda je u njezinu slučaju, budući da je usporedo sa studijem u tzv. nevladinim organizacijama naveliko tjerala građanski aktivizam, bila učinjena iznimka te joj je bilo omogućeno studirati uz taj »društveno koristan rad«. Mogli bismo se našaliti i reći pa što onda što je »drugarica« Sandra studirala četiri puta dulje nego što je uobičajeno, barem je dobro utvrdila gradivo iz pravne struke! A to joj kao »premijerki« i te kako može biti od koristi.

Okružje u kojemu je odrasla i formirala se »drugarica« Sandra

Sandra Benčić rođena je 28. siječnja 1978. u rodilištu zabočke bolnice, a inače potječe iz Poznanovca u Hrvatskom zagorju gdje je provela djetinjstvo i mladost. To je mjesto od oko tisuću stanovnikâ u sklopu općine Bedekovčina smješteno uz regionalnu željezničku prugu Zaprešić – Zabok – Varaždin i državnu cestu D-24 što od Zaboka preko Novoga Marofa i Varaždinskih Toplica vodi do Ludbrega. Budući da je već početkom XX. stoljeća Poznanovec bio dobro prometno povezan, u njemu i susjednoj Bedekovčini počela se razvijati industrija, po čemu su ta dva mjesta odskakala od susjednih zagorskih mjesta. U Poznanovcu je otvorena velika kožara a u Bedekovčini ciglana, koje su prije Drugoga svjetskoga rata zapošljavale petstotinjak radnikâ, što je za onodobne zagorske prilike bio velik broj. Ali, ne lezi vraže, među poznanovečkim i bedekovčanskim radništvom uskoro su se pod krinkom sindikalnih povjerenika iz Zagreba pojavili komunistički agitatori, koji su među slabo plaćenim i neukim radnicima požnjeli dosta uspjeha pričajući im bajke o raju na zemlji što će ga stvoriti komunizam. Tako su Poznanovec i susjedna Bedekovčina za prve Jugoslavije postali snažna komunistička gnijezda ostavši to sve do propasti druge Jugoslavije 1991.

Izbijanje Drugoga svjetskog rata poznanovečki i bedekovčanski komunisti doživjeli su kao priliku za izvedbu svoje komunističke revolucije. U jesen 1941. formirali su partizanski odred i početkom 1942. stali po okolnim mjestima ubijati viđenije i bogatije ljude nazivajući te zločine »borbom protiv kulačkih i buržoaskih elemenata«. U tim njihovim zločinima žrtve su uglavnom bili trgovci i obrtnici te bogatiji seljaci, kojima je »krivnja« bila i to što su prije rata bili članovi Radićeva i Mačekova HSS-a. Trajala je ta krvava »revolucija« sve do kasnog ljeta 1942. dok ustaška posada iz Zlatara u šumi zvanoj Jezera nije posmicala četvoricu poznanovečkih »revolucionara«. Ostali su se posakrivali te je nastupio mir koji je trajao sve do svibnja 1943. Tada su se »revolucionari« osjetili dovoljno snažnima i ponovno krenuli u svoje »borbene akcije«. No, kada su ustrijelili najvećega domaćeg »buržuja i kapitalista«, vlasnika kožare Janka Rukljača, potpisali su si smrtnu presudu jer su ih ustaše opet posmicali nekolicinu. U borbu se uključila čak i njemačka postrojba jer je koža Nijemcima i te kako trebala za izradu vojničke obuće i opreme. Ostatci ostataka poznanovečke partizanske bande tada su hrabro odmaglili na Kalnik i ondje dočekali kraj rata. Bolje bi bilo da nisu.

Naime, vrativši se nakon rata kući, preživjeli prijeratni poznanovečki komunisti nastavili su ondje gdje su stali nakon Rukljačeva ubojstva. Pojačani s domaćim »simpatizerima NOB«, tj. svojim istomišljenicima koji su se za rata skrivali po mišjim rupama, nakon rata uveli su žestok komunistički teror zlostavljajući svakoga tko se nije slagao s njihovom politikom, pa su Poznanovec sve do sedamdesetih godina, dok ti »revolucionari« i »borci« većinom nisu pomrli, nazivali Malom Moskvom. Koliko je ta poslijeratna »revolucionarna« gamad bila primitivna i zaostala a nadasve okrutna i surova, vidi se i po tomu da su u jesen 1945. ubili (zatukli kolcima) poznavečkoga vlastelina Nikolu Rittera i sestru mu Gretu proglasivši ih »krvopijama naroda« jer vlastelin nije odmah pristao na to da se njegova zemlja razdijeli seljacima onako kako su to zamislili »drugovi revolucionari«. Za taj zločin nitko nije odgovarao premda su nalogodavci i izvršitelji bili dobro poznati svima. Kada su malo poslije po uzoru na sovjetske kolhoze u Poznanovcu osnovali tzv. seljačku radnu zadrugu, Ritterov dvorac pretvorili su u peradarnik uzgajajući kokoši u sobama dvorca a da iz njih nisu iznijeli skupocjene tepihe. Eto, to je okružje (neki bi rekli: bekgraund) u kojemu je »drugarica« Sandra odrasla i svjetonazorski se formirala.

Hoće li mentalna komunistica zbilja zasjesti u Banske dvore?

Premda su od propasti Jugoslavije i komunizma protekle već 32 godine, u Poznanovcu kao da je vrijeme stalo. Naime, sve poznanovečke ulice, pa čak i okolni seoski putovi, još uvijek nose imena »revolucionarâ« i »boraca« koje su ustaše likvidirali u borbama 1942. i 1943. Roditeljska kuća Sandre Benčić nalazi se u Ulici Alojza Člekovića, nazvanoj po jednome od one četvorice poznanovečkih partizana koje su ustaše 1942. posmicali u šumi zvanoj Jezera. Dio državne ceste D-24 koji prolazi kroz Poznanovec znakovito se naziva Ulica Rudolfa Jakuša-Španca. U mjestu se još uvijek koči prostran Dom boraca NOB, iako zapušten, kao i spomenik »žrtvama fašističkog terora« s golemom crvenom petokrakom. Što je pak najzanimljivije i »znamenito« jest to da u Poznanovcu živi nitko drugi nego »ugledni drug« Franjo Habulin, »aktualni« predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA RH) ili, kolokvijalno, »prvi antifašist Hrvatske«. On »drugarici« Sandri u svako doba može prenijeti svoja bogata iskustva antifašističkog borca. To što je rođen 1957., odnosno 12 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, nimalo ne smeta jer »drug« Franjo sve to zna iz prve ruke – od pripovijedanja svoje tete koja je partizanima na Kalniku prala ušljivu i stjeničavu odjeću.

Ako je ikoje mjesto u Hrvatskoj još uvijek nabijeno mentalnim komunizmom i »antifašizmom«, onda je to sigurno Poznanovec. A »drugarica« Sandra ondje je provela najveći dio svoga života. Po tomu kako se ponaša, što govori i kakvoj stranci pripada, nedvojbeno je da je ona mentalna komunistica »antifašistkinja« od glave do pete koja bi sve političke i druge stvari rješavala na revolucionaran način, onako preko koljena. Iz svake njezine geste i grimase izbija neskrivena želja za »revolucionarnim preobražajem svega postojećega«, kako su to nekad govorili komunisti kako bi opravdali svoja zlodjela koja su činili u ime nekakvih viših ciljeva. Po svim znacima »drugarica« je Sandra sirova »revolucionarka« u promijenjenim okolnostima. U današnje soft-vrijeme više ne bi mogla proganjati ili čak ubijati političke protivnike, ali bi mogla činiti mnogo druge štete, pogotovo ako bi i kada bi zasjela u Banske dvore.

Ljudima je već puna kapa ohola i umišljena Andreja Plenkovića te korumpirana HDZ-a i htjeli bi promjenu na čelu zakonodavne i izvršne vlasti. No, na idućim parlamentarnim izborima birači bi trebali dobro razmisliti bi li netko poput Sandre Benčić i stranke Možemo! bio dobra, da ne kažemo idealna zamjena za Plenkovića i HDZ, pogotovo kada se vidi kako možemovci kriminalno loše i neodgovorno obnašaju vlast u Zagrebu. Ne smijemo se zavaravati. Dolazak možemovaca i Sandre Benčić na čelo hrvatske države bio bi, metaforički rečeno, silazak s konja na magarca, ako ne i njezin sudnji dan. Pogotovo ako se ima na umu da je, primjerice, »drugarica« Sandra 2013. bila protiv referenduma o braku kao zajednice muškarca i žene, da podupire tzv. povorke ponosa, da zagovara »pravo« na pobačaj i druga nakazna »ljudska prava« što ih »proizvode« sulude postmoderne ideologije te da napada tradicionalne i kršćanske vrijednosti koje su većini hrvatskoga naroda još uvijek svetinja. I ne smije se zaboraviti jedno: povijest je bjelodano pokazala da ljevičari ne znaju ništa drugo nego obmanjivati, manipulirati, zavoditi, lagati, krasti, varati i ubijati. U ekstremnih pak ljevičara kao što su možemovci sve je to dignuto na drugu ili čak treću potenciju. Zato oslobodi nas, dobri Bože, kuge, rata, gladi i Sandre Benčić u Banskim dvorima, a Zorana Milanovića na Pantovčaku.

Ivan Marković/hrvatski-fokus.hr