Javor Novak: Davor Velnić: „Hram oblaka“, Matica hrvatska, Zagreb 2023.
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 23 Travanj 2024 13:04
Velnić ovaj opširan knjižni izričaj započinje kratkim trodijelnim prologom, vjeran sebi, ne šeće sa stihovima već sa sentencama, domišljenim stajalištima. Kao svako pravo štivo, ono što brzo osupnjuje je sadržaj kojim nas pogađa u samo središte našeg osobnog propitkivanja. Time to nije štivo koje konzumiramo kao datost zgotovljenog i konačnog već ga dobivamo kao odskočnu hranidbenu podlogu.
Služi se činjenicama i logikom, a one u vjeri katkada smetaju. Čistunci ili brzopleti vjernici dovinut će se jeftinom epitetu hereze, tu će vidjeti i dramu, međutim auktor „samo“ slobodno promišlja suštinu Božjeg nauka. Na raznim stranama. Preko Justina (zašto pravednici trpe) i Nemesis (koja po zasluzi dijeli sreću ili nesreću) auktor dolazi do pobunjenih Sikara koji su u Masadi počinili zajedničko samoubojstvo. To su samo neki koraci od svijeta u koji nas uvodi, to je sloboda koja izvire odmah i poziva nas odgonetati i učiti. No, razmišljanja čitatelja nesputano mogu teći i drugim smjerom: je li auktorov prikaz neslobode samo zlaćana težnja za slobodom? Ili jednu neslobodu želi zamijeniti drugom? To ovdje ostaje neispisano ali ne i nedorečeno. Ostajem mislima lebdjeti oko tvrdnje: jer nečemu moraš robovati.
Auktor, ovaj „pobunjeni čovjek“ nije zaokupljen opće-ljudskim bunama i svjetskim revolucijama već iglama svakodnevice, koja nas psihološki sve probada ali i ne guši svakoga. Pojam „Angry Young Men“ bez obzira na godine, ovdje ima svoje mjesto. Velnić zatim odmotava misli kao dnevne mȍre, pa i snomorice. Tu su naoko nedozvoljene misli o smrti i životu. O onome što ljudi ne vole, ne žele čuti i što im remeti njihovu uljuljanost („neprestano željni sebe“). Netko će površno pomisliti da su to misli iz mraka, međutim auktor demistificira smrt ne vanjštinom već unutar sebe, udaljujući je od kićenih obreda i jeftinih „lijekova“, panaceja tom neminovnom kraju. Toj raspravi dodajem: smrt brže dolazi onima koji se grčevito drže za život, koji žude za svakim novim danom, nego onima koji bilo traže, bilo se mole da ih Bog što brže uzme k sebi.
Auktor se služi iznimno velikim fundusom riječi kojima tvori učestale rasprave o katoličkoj vjeri i vjeri uopće ne odvajajući je uvijek od judaistike. Bavi se pitanjima vjere kroz raspravu o tome što ona u cjelini jest za glavnog lika, Milliusa, koji je potopljen u dvoumicama. Odražavajući vanjštinu dalekoistočne svakodnevice i kapacitete duha u običnih ljudi ali i onih svetih iz hrama, Velnić je u stvari na neuro-patologijskome poslu. On nemilice razobličuje skrivenu prijetvornost i neopravdanu mistiku prijetvorne nedohvatljivosti. Kad govori o likovima on ih vidi ali vidi ih i čitatelj, kao da s njima sjedimo u onoj izvornoj čajani, a ne u nekoj europskoj imitaciji. Kao da smo, sociološki, združeni i u hramu. Nastavit ću s tri istrgnute rečenice: „Svijet prolaznosti je Sodoma i Gomora i samo ga zbog malobrojnih Bog nije poništio.“ (…) „Tko samo jednom prepozna predujam sutrašnjeg dana nije slobodan i tog trena prestaje živjeti: kažnjen je uzaludnim trajanjem bez konca i kraja.“
Miješajući opažajno i ispovjedno, oštro prosuđujuće i referentno Velnić daje široku sliku vlastita doživljaja vjere u imaginarnom i egzotičnom arhipelagu. Daleki istok, posebno izmaštani Otok, ovdje je tek plutajuće odredište, smještajni kapacitet mislima i hranilište introspekciji i procesu samorefleksije uz propitivanje o duhovnosti u susjednih, a različitih fenomena ljudskih osobnosti. Filozofiju religije koju Velnić ovdje donosi može se pratiti, ali teže u dubini i shvatiti. Očekivano je zato da će se ovim štivom baviti dobri poznavatelji materije religijâ i otkrivati svu slojevitost kako u kršćanstvu tako i u hinduizmu i judaizmu (ibbur, dybbuk i maggid), no mnogo manje i u islamu.
Auktor zatim koristi vlastiti metajezik kojim nastavlja vrulju biranih tuđica, pravi bombardman riječi. Igrom popuštanja i tenzija, čitatelja iz predaha vraća širokoj rijeci značenja i tvorbena materijala, a što nas onda odvodi u brojne raznovjerske i filozofske rukavce. Blago prešućenom nostalgijom putevi nas zatim odvode daleko: u čvor kultura i samo naoko sitnog kriminala. U skrovita Južna mora ali ne u jeftinu egzotiku malajskih ili kineskih morskih krajobraza već u psihu svećenika i naroda, u sveobuhvatnost raznih dijaloga, u ono što se profano naziva amalgam istoka ili neuhvatljiva duhovnost. Bili to hramovi, sirotišta, čajane ili samostani, Velnić slojevito proniče u duhovne i fizičke tajne posvećenika, koliko u žrtvu Vaykilu tako i u bogobojazni puk, bolje rečeno u onu ustrašenu, pigru narodnu masu. Naredne boje razmišljanja tinjajuće ocrtavaju stajališta u teologiji i Kanonskom pravu uz obveznu strogost pa i okrutnost reda. Obuhvaćenu okolinu auktor ne donosi bez oštrih ocjena, onih koje možemo približiti naslovom: J'accuse!
U poduljoj plamenoj polemici s mladim buntovnim benediktincem (Millius) izranja strogost dogme ali i dvoličnost starješine (peritus). Taj uvjerljiv dijalog čvrst je i konkretan prilog okosnici i strukturi knjige. Auktor zatim razobličuje gušenje slobode pojedinca u samostanu, okrutne metode razbijanja svake osobnosti te vrste primjenjivanih psihičkih ali i fizičkih kazni. Oholost, samodopadnost, praznovjerje, gramzivost, osjećaj nadmoći moguće su prve karakteristike mlade osobe, koju treba okrutnošću jednom za svagda istesati na svoju te „izliječiti“. Velnić ocrtava imaginaran samostanski svijet ostvarujući ga do detalja pa je pravo pitanje što je tu imaginarno, a što proživljeno i pisano s preciznim poznavanjem?
Tome značajno pridonosi i terminološko bogatstvo ne samo latinskih pojmova iz svijeta crkvene duhovnosti. Ako se pojednostavljujući može reći da je Umberto Ecco („Ime ruže“ 1980.) u samostan literarno ušao s misterijem labirinta i mrakom enigme, napetice radi, Velnić u njega ulazi sa suštinom filozofije prostora i povijesti djelovanja koje je još uvijek na stvari. Upisuje se u galeriju književnika koji otvoreno progovaraju o svemu samostanskome, tvrdo vjerskome, o metodama okrutnoga, a tako vjeri svrsishodno pokoravajućeg. Služi se pečaćenjem pa i do dopuštene hladne ostrašćenosti kako bi istakao ohrđalu među zidinama, a inače najveću vrijednost u koju osobno vjeruje: slobodu govora, razmišljanja ali i pisanja. Bez trilerizacije i koketiranja sa zagonetkama.
U „Hramu oblaka“ ne vezuje se duže uz ikoje mjesto, niti uz jedan događaj, uz locus delicti, ali je njegova kritičnost nešto kao pričuva i oprost za naše navade i sklonosti te spram onih, nama Zapadnjacima uobičajenih, mislećih gnijezda. U tom izričaju, u tekstu ostaje (i) lelujavost neshvatljivosti Dalekog istoka. To je slitina nepoznatih navada i tamošnje prirodne, ali i jake okrutnosti (celibat uz stravu dobrovoljne kastracije ili uz jezu otimačine prvorođene djece). Podražajne i učestale kontradiktornosti tako rastu u neuhvatljivost, neshvatljivost, s kvadratom nad distancom insularnosti. Tragika života možda ovdje i nije manja ali je zagonetnija dok buntovništvo Milliusa u samostanima pa na Otoku, širi privlačna i furiozna Vaykila. S njom on logično, a paradoksalno, iz europske strogosti misionarstva, uskače u puten grijeh u subtroplju nadzemaljskog, hedonističkoga raja.
Reminiscencom auktor lebdi lokalitetima od južnih i jugozapadnih obala Europe do predvorja Istoka i samog Dalekoga istoka. Samo naoko i samo zakratko to su proplamsaji putopisa. Ono što ga zaista zaokuplja nisu obale i arhipelazi i blisko zaleđe i unutrašnjost nego psihološko-sociološki humanoidni profili. Što vidim, u koji sve kontekst to stavljam i kako sada promišljam, nesiguran hoću li i sutra hvatati isto filozofsko korijenje, kao da se u nezaustavljivom procesu vrenja pita auktor. Pita se u knjizi koja je od svih njegovih najsloženija. Doslovno govoreći to su različita promišljanja koja niču iz drugačijih tālā. Štivo tako postaje heterogeno, a mjestimice i fragmentarno. Oni koji će za njeg tražiti ladicu ili literarni žanr, vrlo će se namučiti. Ovdje jest riječ o dijalogu/dijalozima ali i o čestim monolozima, unutarnjim ili vanjskim. Temeljito prokrvljenima.
Da je riječ i o skokovima vidi se i po tome što se Velnić otrgnuo od kronološkog ili banalno linijskog tijeka radnje. Vraćajući se glavnom liku Milliusu kroz meandre ponekad razlivene u predradnji forsiranih opisa, ponekad i s nepotrebnim tuđicama, auktor se istovremeno vraća i osobnoj rascvjetaloj matici, ovdje kroz dijaloge – u svojim ponajboljim stranicama.
Digresijom, zanimljiva je i rečenica: „…nitko od ljudi kod Boga nije neopozivo izgubljen, nego treba osuditi grijeh, a poštedjeti grešnike…“ Podsjeća li vas to na nešto? Na vulgarno kopiranje i simplifikaciju te logike u komunističkoj sječi kadrova: „Pojavu osuditi - druga spasiti.“ Ispričavam se na priprostoj ali očitoj, analogiji… Nadalje, inkviziciju, isljednike, mučenja i smrti u patnji, izlišno je i dokazivati i osuđivati, to su stara opća mjesta, kao što je još jeftinije zapitati se, a zašto nijednom ne reći: u krilu Crkve znanost umjetnost i obrt, vrhunski europski i svjetski pojedinci… Ili još aktualnije: čemu isticati inkviziciju zakopanu u stoljetnu povijest kad od njezina prestanka do jučerašnjega dana nisu prestali svi drugi, daleko strašniji, ratovi u svijetu. Kako ćemo stigmatizirati samo bespravlje krvave inkvizicije (12. do 18. stoljeće) kad toliki vjernici islam danas (izvan Kur'ana) shvaćaju kao poziv na ubijanje „nevjernika“. U 21. stoljeću. Time Velnić povremeno razvija i kontradiktornost, osjećam otpor čitajući, znači da je ulomak pun uvjerljivih dilema.
Koji su reviri u kojima se kreće Millius? To su mediteranski samostani, glavninom Daleki istok, mistični Otok, sprud, ili prljavo ili bistro plitko more, tvrde zidine hramova, svetišta i bršljani koji opliću mirise tržnicâ i špilja, sve uz topli zapah opijumske slatkoće. To su prostori oparenih slamnatih čajana u kojima se loče zaborav u agregatnom stanju tople rakije i šmrče omamljenost iz zrnaca bijelog praha. To su i eksterijeri iz mješavine onog drugačijeg s (pre)poznavajućim našim svijetom.
Neuhvatljivost misli, takozvani apsurdi, samostojeće logike i praznina nad onim onkraj razumijevanja, tvorba su sveg sasušenog, a živog, ovdje u vehementnom prisjećanju. U tom drugom svijetu, tako udaljenom od našeg poimanja, vidimo uglavnom ono što želimo vidjeti i pamtiti. Apstrahiranje je nepravedan ali legitiman postupak u kraju kojeg Zapad još nije stigao „civilizirati“. Samljeti u neukus, razmetljivost i kič. Takva literarna opreka može učiniti da se čitatelj prisjeti bivše idile pacifičkih laguna, svijeta odavno nepostojećeg. Onog u kojem mirisa iskonskih i istinskih obreda više nema. Oni su danas zgužvani u koreografske igrokaze, kojima se domoroci njišu prema potrebama i predrasudama masovnih turista istresenih iz zrakoplova što se obaraju u zračne luke na gotovo svakom drugom atolu. I onda iz tih usputnih profanih korelacija izvire kontrapunkt: kontrastirajuće Velnićevo filozofsko štivo sraslo s hrapavom kožom dalekog Otoka.
Kad ste pomislili da je hrđa tih opisa trajna, Velnić iskače iz šina i svoj oblak opipavanja s okolinom mijenja u: „rajski prizori, udobnost i lijenost mirisavih dana, zlatni kavez, pjev ptica, utiha veličanstvene noći, miris jasmina i narančina cvijeta ovlada zrakom…“ Kao začin tu je i Milliusov grijeh prekršenog redovničkog zavjeta o tjelesnoj čistoći: pohota i slast među Vaykilinim preponama.
Ako gledamo izraz, način pisanja, Velnić je vrlo vješt i maštovit književnik i hermetična i prpošna stila. U istome akordu. No promotrimo li sadržaj ovdje napisanog, brzo ćemo uočiti da on iskače iz književnosti i većim dijelom egzistira u filozofiji. U njoj se pronalazi, a ona nije ni sredozemna ni istočnjačka, već auktorova. Oveće bogatstvo pojmova iz različitih pa i najdrevnijih kultura, auktor usvaja i koristi kao svjetionike između i izvan kojih će on tada slobodno brazdati.
Gledajući cjelinu, druga polovina knjige i drugo poglavlje puno je razgovora, dijaloga sa sugovornicima te je utoliko osjetno dinamičnije i raznovrsnije. U male grijehove upisujem mnoštvo zatipaka, a posebno taštinu: u nekim se likovima, ne samo u Milliusa, prepoznaju pasaži samohvale, s onim fizičkim ali i duhovnim elementima identifikacije u samouvjerenosti. U opširnom štivu i porukama ima i vrtnje u krug, ponavljanja određenih već dostignutih zaključaka iz razgovora. Ne jedino, ali to je najvidljivije pri temi inkvizicije.
Koliko je ovdje tema sljepila u svećenika kao poznatost sporedna, toliko je bitna atmosfera koju je Velnić dostigao. Ona me podsjetila na onu pomalo sablasnu, atmosferu čežnje iz Mannove novele „Smrt u Veneciji“. Čežnje jeftino protumačene kao homoseksualnost. Ovdje imamo nešto drugo, a slično: eteričnost Otoka/Venecije, zagonetnu neuhvatljivost bitkâ u svećenika u hramu/nemoguća afektivnost prema mladiću u Mletcima, ono nešto opsesivno/unutarnje, zarobljeno u vremenu i lebdećem pješčanom prostoru oba Otoka, a nepotpuno definirano. Mannova novela je i svojevrsni labirint primisli za pisca Gustava, a klopke (Istoka) dakako imamo i u Velnića. Imamo je u „Hramu oblaka“ kroz snoviđenja, donekle čak i kroz dnevno-noćne mȍre, uz ponešto podneblju karakteristična spleena. Millius kroz morsku špilju zaviruje i u leprozorij, želi saznati i ono nedostupno i privlačno, a to nalikuje onom venecijanski zabranjenom.
Pri kraju knjige Velnić se poigrava primjenjujući postupak odizanja iznad Milliusa kao osnovnog lika. U stvari ne pojavljuje se drugi već treći, kao gornji glas. Roman započinje glasom auktora, prelazi na Milliusa pa na Farfu da bi se vratio početku. Početku u kojem glavni lik Farfa zapravo cijelo vrijeme snima Milliusa, on se muva oko njega i iako ga traži, Millius ga ne nalazi. Da bi se Millius ponovno vratio… a onda je na redu suočenje i zaplet, ostavljam ga čitateljima. Nakon brojnih strmih zavoja u razgovorima, poruka s vidikovca romana leži u završnom obračunu Farfe i Milliusa te u Epilogu.
Velnić libidinozno osjeća Daleki istok ali ga istovremeno i probavlja, nekada lako, nekada ne bez boli, često sitnozorom i uz razgradnju. Povremeno se čini da je odvojivost od lokaliteta Otoka željena, ali voljno, edipovski neostvariva. I nema tih kapi za oči…
Javor Novak
