Dawn Dawns: Svjedočanstvo o stradanjima hrvatskog vojnika nakon 1945.

Pin It

Dogodilo se nedavno da mi, pukim slučajem, dođe u ruke knjiga  „Kalvarija hrvatskog borca“, autora  Martina Grabarevića. Radi se o hrvatskom vojniku, rođenom 1920. u  Gvozdanskom, malom mjestu između Gline i Dvora, koje je bilo okruženo srpskim (vlaškim) selima. Stotine godina su žitelji ovog hrvatskog mjesta bili u nemilosti većinskog srpskog stanovništva, pljačkani i zlostavljani na razne načine, pa su radosno dočekali Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Iako se nisu osvećivali svojim mučiteljima, ovi su organizirani kao četnici, izvršili pokolj Hrvata, poslije mise, na sam Božić 1941.Ti četnici su kasnije prešli u partizane, a nakon „oslobođenja“1945., preuzeli svu vlast i na strahovito okrutan način se obračunavali, ne samo s hrvatskim vojnicima, nego i sa hrvatskim civilima.

Grabarević  nije pisac, ali je bio dovoljno školovan, i pismen, pa  je jako dobro opisao svoj život i svoju  dugogodišnju muku, koju je prolazio kao hrvatski borac.

Cijeli taj Grabarovićev uradak je zaista impresivan. Upravo je nevjerojatno, kakve je sve muke prošao i preživio, taj hrvatski borac, i upamtio sve dijelove svog „križnog puta“ i imena onih koji su ga na taj put poslali, pa sustavno pratili i dalje, kažnjavajući ga na sve moguće, neljudske načine. I to samo zato jer je bio hrvatski domoljub.

Bilo je i dobrih hrvatskih ljudi, koji su mu se našli na pomoći koliko su mogli, pa je nekako izdržao sve muke i preživio to strašno razdoblje.

Njegova je knjiga veliko i važno povijesno svjedočanstvo o ondašnjem životu i  muci Hrvata. 

Martin je bio pripadnik Hrvatskih Oružanih Snaga i na početku svoje knjige opisuje kretanje i djelovanje u okviru svoje postrojbe. Početkom svibnja 1945. satnijama su podijeljene zalihe hrane i izdata zapovijed za pokret, određeno je da se Hrvatska vojska povlači prema Sloveniji. Pred Mariborom su bili opkoljeni od partizana i počelo je maltretiranje. Oteli su im hranu, poskidali s njih odjeću, upućivali im psovke i doslovno pljuvali po njima, pa tako golišave i gladne, dva dana tjerali pješačiti prema Zagrebu. Tek su im u Samoboru dali nešto hrane, ako se malo tople vode s kukuruznim brašnom uopće može nazvati hranom.

U nastavku svoje potresne životne priče opisuje bježanja, hapšenja, više puta je odlazio u zatvor, pa suđenje i  smrtna presuda, a zatim preinaka smrtne kazne u dvadeset godina strogog zatvora ...

Metode kojima su se partizanski pobjednici u II. svj. ratu služili, kako bi sto bolje izmučili i ponizili prevarenu i razoružanu, izručenu im  hrvatsku vojsku, moguće je i danas prepoznati u djelovanju njihovih ideoloških i  bioloških  potomaka, koji iznova „drmaju“ zemljom za koju su mnogi hrvatski sinovi izginuli, u tom i ovom zadnjem Domovinskom ratu.

Najprije mu je izrečena smrtna presuda, pa preinaka u dugotrajnu robiju. Očito je da se ne radi o nekoj naknadnoj milosti tadašnje vlasti, nego je to smišljena tortura u svrhu teškog psihičkog maltretiranja.

Robijaški dani su bili zaista teški. Sa zatvorenicima se postupalo izrazito nehumano. Svaki čas su odvođeni na neka ispitivanja i pritom dobivali velike batine, a onda zatvarani u samice na posebno okrutan način. Poskidali bi ljude do gola i takve ostavili u sobici bez kreveta i bilo čega drugog, osuđene da goli, bez ikakve prostirke ili pokrivača ,spavaju na podu. I tako po tjedan-dva ili čak mjesec dana. Hrana je bila oskudna i vrlo loša, pa su robijaši bili vječito gladni. Ipak, Martin je sve to uspio preživjeti.

Knjiga sadrži nekoliko fotografija i presliku otpusnice iz  zatvora Stara Gradiška. Zanimljivost  je da je potpisana od načelnika Manolić Josipa!!

Komunistički funkcioner Josip Manolić,  rođen je iste 1920. godine, kao i Martin Grabarević, a1946. godine dolazi u Zagreb na mjesto  načelnika odjela za izvršenje kaznenih sankcija  u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove (SUP).  I danas je živ, ima 101 godinu. 

Zanimljivo bi bilo znati što je dalje bilo s Martinom, nakon njegova odlaska u Kanadu.  Bilo bi mi drago saznati da je nakon svih muka uspio stvoriti obitelj i mirno živjeti.

*

Ta „kalvarija hrvatskog borca“,  nastavlja se i danas svim našim braniteljima iz Domovinskog rata. Neki su osuđeni na zatvorske kazne, neki su i umrli u zatvoru. Tako je, osumnjičen  po zapovjednoj odgovornosti i pritvoren, završio i ratni šef sisačke policijeĐuro Brodarac 2011. u osječkom zatvoru.

Sjetimo se iTomislava Merčepa, koji je toliko maltretiran konstruiranim optužnicama, također  okrivljen po zapovjednoj odgovornosti, da je doživio dva moždana udara, dobio čir na želucu  i sedam godina zatvora, sve zato što je branio svoju domovinu od jugočetničkog agresora.

Branimir Glavaš je zatvorsku kaznu preživio, dok mnogi branitelji nisu preživjeli ni ovakvu  slobodu. Osiromašeni, poniženi i razočarani, mnogi su izvršili suicid, ne mogavši gledati u što se pretvorila domovina za koju su se borili. 

Moglo bi se još dugo nabrajati  imena hrabrih i časnih ljudi, naših branitelja, koji su preživjeli rat, ali nisu mogli  preživjeti ovakav mir i stanje u zemlji za koju su bili spremni i poginuti.

Ova knjiga je bolno svjedočanstvo o mukama hrvatskog  čovjeka, koje je, uz mnoge druge,  i sam  morao podnijeti, samo zato jer je bio domoljub. Samo zato jer je bio za dom spreman, boriti se, pa ako treba i umrijeti.  Mnogi su izgubili svoje živote, a Martin je, valjda Božjom voljom, uspio sve preživjeti kako bi svjedočio ovu strašnu  istinu.  

Njegova knjiga je vrlo vrijedan dokument o tragediji Hrvatskog naroda i onim hrabrim pojedincima,  koji su bili i ostali ZDS!.

Dawn Dawns