Diana Majhen: Nismo zaboravili. Ni oprostili

  • Ispis

Bleiburg je simbol stradanja hrvatskog naroda, ali ne smijemo nikada zaboraviti, Bleiburg je tek početak tog njegovog stradanja. Ne smijemo zaboraviti sve one križne puteve širom prostora ex Jugoslavije kojima  je „slavna antifašistička vojska“ sijala smrt i sve one jame koje je napunila hrvatskim žrtvama.

Brojke stradalih na Bleiburgu i križnim putevima variraju ovisno o izvorima, ali je sigurno da se radi o stotinama tisuća pobijenih Hrvata.  Naše su mrtve na Bleiburgu ubili dva puta. Prvi put, kada su to činili žicama, maljevima i vapnom i drugi put, kad su zabranili da ih se spominje, negirajući njihovo postojanje i cijeli njihov život.

Tko zna do kada ćemo čekati da se iskopa i posljednja jama, kako bi dobili bar približnu brojku onih medju kojima još uvijek tražimo naše djedove, bake, očeve i majke. Kroz skoro pola stoljeća svoje vladavine, komunisti su nam jasno pokazali kako završavaju oni koji pričaju o Bleiburgu. U najboljem slučaju, bježe iz zemlje kako bi spasili goli život, u većini slučajeva, opet je tu bila „narodna vlast“ da presudi na licu mjesta, a komunistički su egzekutori  bili tužitelj, sudac i porota u jednom. 

Danas su ti isti komunisti preko noći odjednom postali „antifašisti“, ali se i dalju zalažu za svoje nakaradne ideje. I dalje osporavaju bleiburške žrtve, a rijetki koji ih priznaju, čine to isključivo zato da bi smanjili njihove brojke.

Kada je već propala komunistička zavjera šutnje po pitanju pobijenih Hrvata, kada se već dogodilo da su kosti naših predaka takoreći same izašle tražeći pravdu, onda se bar mora negirati masovnost tog zlodjela. 

Jer, postoji Jasenovac.

Koji je desetljećima simbol hrvatske genocidnosti i svo to vrijeme služi kao opravdanje za sve što se Hrvatima radilo, bilo da su zatvarani,  mučeni ili ubijani. A brojke stradalih u Jasenovcu daleko su, daleko ispod onih stradalih od ruke Titovih „antifašista“. I samim tim, Jasenovac više ne može predstavljati nešto najgore što se u Hrvatskoj dogodilo za vrijeme i poslije 2. sv.rata.  kada su masovna ubijanja i okrutnost u pitanju, naši su komunisti, ili antifašisti kako se danas nazivaju, bez premca na prvom mjestu.

I nije ih zadovoljio Bleiburg i križni putevi. Nastavili su ubijati i u komunizmu, jer kako je Đilas jednom rekao, Hrvati trebaju umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.  Ubijali su radi koristi, radi nakaradne ideologije, radi toga da ne ostanu svjedoci. Ubijali su da bi zaboravili tko smo i što smo, ubijali su zato da bi zaboravili što su nam radili.

Ipak, nismo zaboravili. Nismo dopustili da izbrišu sjećanja, da prekroje povijest, da zataškaju svoje zločine. Spominjali smo Bleiburg potiho, doma, medju ljudima za koje smo vjerovali da nisu udbaški doušnici. Prenosili smo istinu o Bleiburgu s koljena na koljenu,usprkos njihovim komunističkim školama u kojima za istinu nije bilo i nije smjelo biti mjesta.

I kao što se Fenix uzdigao iz pepela, tako se hrvatski narod uzdigao iznad svoje tragedije, ponovno se radjajući, sa mladim naraštajem koji svoju, pravu hrvatsku povijest na žalost i dalje većim dijelom uči doma, ali sa puno boljim šansama da ju jednoga dana uči i tamo gdje treba, u hrvatskim školama.

Nikada nećemo zaboraviti Bleiburg. Ni križne puteve. 

Ali možda, jednoga dana, kada bude pravde, kada zločinci koji su na njima ubijali budu osudjeni, živi ili mrtvi, kada bude osudjen cijeli taj zločinački sustav koji je bleiburški masakr držao desetljećima pod velom tajne, možda ćemo onda moći o njemu govoriti bez mržnje i bez gorčine.

Možda ćemo onda moći prošetati bleiburškim poljem i govoriti sa našim mrtvima, sa saznanjem da ih nismo iznevjerili, da ih nismo prepustili zaboravu. Da su živjeli svo to vrijeme sa nama, tražeći skupa sa nama istinu i pravdu.

Možda će to biti dan kada će se hrvatski narod još jednom izdići iz pepela.

Ovaj put, ujedinjen.

Diana Majhen