Andrija Jamometić 2.dio

Detalji

Kategorija: Dragan Hazler

Objavljeno: Utorak, 14 Prosinac 2010 07:28

Dominikanac, znanstvenik i diplomat Andrija Jamometić je značajno, ali zanemareno ime hrvatske kulturne povijesti 15. stoljeća. Za razliku od zapadnoeuropske opće i crkvene povijesti, koja mu daje dosta zapaženo mjesto, hrvatska javnost jedva znade za njega.

Uz brojne znanstvene i stručne radove publicirane pretežno na njemačkom i talijanskom govornom području, kako ranije tako i u novije vrijeme, izrađene su na osobi i djelima Andrije Jamometića brojne disertacije - primjerice od ovih autora: Jakob Burckhardt, Joseph Schlecht, Alfred Stöcklin, Renè Weiss-Müller... Disertacije o Andriji Jamometiću – Zamometiću od navedenih autora posjeduje pisatelj ove rasprave, a prema priopćenju Prof. Dr. Maxa Burckhardta, umirovljenog voditelja Sveučilišne biblioteke u Baselu i prema katalogizaciji u vodećim knjižnicama, postoji 18 doktorskih disertacija, oveći broj knjiga i preko stotinu publiciranih rasprava o Andriji Jamometiću, njegoj službi Rimskoj kuriji, o znanstveniku i diplomatu te napose o njegovom koncilskom podhvatu, 25. ožujka 1482. u Baselu. Ranorenesansni slikar Sandro Botticelli (1445-1510) je ovjekovječio slikom na zidu Sixtinske palače Andriju Jamometica kao kažnjenog buntovnika. Dominikanci u Udinama štovali su do početka 20. stoljeća velikom zidnom slikom Andriju Jamometića iz zahvalnosti, što je on u tom gradu osnovao znanstveni institut za jezikoslovlje.

Naime, općenito se može reći, da katolička Hrvatska ima strože ili drugčije stavove prema svojim ljudima iz reformacijskih krugova i stramputičarima ove ili one vrste u vremenu svoga života, nego drugi narodi. Primjerice, Slovenija visoko štuje reformatora Primoža Trubara, Česi imaju nacionalni kult prema Janu Husu, Švicarci s ponosom uče, pišu i govore o svojim reformatorima Johannu Calvinu i Ulrichu Zwingliu, Nijemcima pak Martin Luther predstavlja povijesnu osobu visokog značaja, sva Europa i Svijet još i danas uči od Erasma Rotterdamskoga, a mi Hrvati se ponašamo maćehinski prema svojim ljudima iz kruga europskih reformatora. Primjer takvog hrvatskog odnosa prema svome čovjeku – preteči europske reformacije jest upravo naše maćehinstvo prema Andriji Jamometiću. Za njega se u Hrvatskoj jedva znade, a poznato je čak, da je povjesničar Luka Jelić zanijekao postojanje prezimena Jamometić – Zamometić na hrvatskom prostoru. Naime, njemački povjesničar Joseph Schlecht, u želji da pobliže upozna zavičajnost i rodoslovlje nadbiskupa od Krajine – Andrije Jamometića – Zamometića obratio se pismenim pitanjem na hrvatskog povjesničara Luku Jelića, a ovaj mu odgovara, da se to prezime ne može dokazati među južnoslavenskim prezimenima (Dr. Joseph Schlecht, Andrea Zamometić... Erlangung der Doktorwürde, Paderborn, 1894, s. 4). U Italiji i drugdje zatražene su u novije vrijeme rehabilitacije za osobe smaknute inkvizicijom poput Giordana Bruna i drugih, a u Hrvatskoj, u nijednoj njenoj nadležnosti i struci ne pada nikome niti na um, da zatraži rahabilitaciju Andrije Jamometića, Markantona de Dominisa, Balde Lupetine i drugih, koje je pogodila teška kazna ili ih je progutao plamen inkvizicije. Nas se uči samo poslušnima biti i opraštati drugima, a nama ne oprašta nitko pa niti mi sami ne opraštamo svojim izgrednicima, iako su uz neke od njih vezana velika djela. Čudan smo narod mi Hrvati.

U Hrvatskoj se o Jamometiću malo piše. Nema mu ni spomena u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti niti u nekim leksikonima; Vladimir Bazala ga ne navodi u Pregledu hrvatske znanstvene baštine. Sušta je rijetkost da se o njemu nešto objavi ili čuje. Začudo, u jednoj seriji uz Jana Česmičkoga prikazala ga je zagrebačka TV, ali nažalost u bitnim sadržajima posve netočno s natruhama nemorala, iako je Jamometić bio čak zadrti moralist. Inače ga se može naći u album knjizi Znameniti i zaslužni Hrvati od 925-1925, u Općoj enciklopediji LZ, spominje ga Miroslav Krleža u Zastavama (knjiga II.), objavljeno je par radova o njemu, od kojih spomenimo neke autore i djela: Nadu Klaić, O podrijetu hrvatskog dominikanca Andrije Jamometića (142/30-1484) znamenitog borca za reformu, CCP, XI. (1987) 19, str. 1-8; Franju Šanjeka u Pregledu religiozne povijesti Hrvata (7.-20. st.) pod naslovom Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, KS, Zagreb 1996. i Ivana Tomljenovića, uz 500. obljetnicu smrti Andrije Jamometića, Croatica christiana periodica, VIII (1984) 14, str. 203-211. Može se reći, da je time u Hrvatskoj dotknuta gotovo sva njegova bibliografija.

Valja još spomenuti da su baselski Hrvati okupljeni u Ogranku Matice hrvatske i u Hrvatskoj akademiji za dijasporu posvetili Andriji Jamometiću 1984. jednodnevni simpozij u povodu 500. obljetnice njegove smrti u baselskom zatvoru “Unter Schwiebogen”. Radovi su pohranjeni u Arhivu HA/D u Baselu.

Šira javnost u Hrvatskoj jedva znade ili uopće ne zna za Andriju Jamometića, a premalo znade i o drugima hrvatskim velikanima, koji su reformatorski djelovali u zapadnoj Europi. Iznimke, odnosno više su poznati u Hrvatskoj samo Matija Vlačić Ilirik i Markanton de Dominis.

Andrija Jamometić – potomak plemena Jamometa

Andrija Jamometić potječe iz starog hrvatskog plemena Jamometa ili Jamometića, jednog od 12 hrvatskih plemena, čiji su zastupnici podpisali 1102. ugovore o uniji Hrvata i Mađara poznate pod nazivom Pacta conventa. Pleme Jamometa živjelo je u starini u okružju Nina protegnuto u unutrašnjost Hrvatske, u Pounje i Krbavu.

U Europi je poznat kao Andreas Zamometić (Andrija Jamometić), kao Erzbischof von Krayn ili Erzbischof von Krain - nadbiskup od Krajine. Rođen je u Ninu oko 1420. ili nešto ranije. Tu i u Zadru je stekao osnovno obrazovanje i uputio se u Padovu, gdje nakon studija bogoslovije postaje dominikanac. Svoja temeljna znanja obogatio je daljnjim studijem filozofije i prava te postaje polivalentni učenjak. Djeluje na pedagoškom polju u odgoju bogoslovne mladeži, zatim mu je povjereno osnivanje i vođenje znanstvenog instituta za europske jezike u Udinama. Pokazao se je vrlo uspješnim na diplomatskom polju napose u odnosima Njemačkog dvora i Rimske kurije. Studijski je suvremenik i prijatelj franjevca Francesca della Rovere, budućeg rimskog pape od 9.VIII.1471. do 12.VIII.1484. godine, s kojim je izvrsno surađivao, da bi oko 5 godina prije smrti obadvojica postali međusobno najveći protivnici, čemu će biti posvećena glavnina ove rasprave. Dokumentarne priloge za raspravu preveli su s latinskog i njemačkog Dragan Hazler, Šime Jurić i Željko Puratić. Da bi prijevodi ostali što vjerniji svojim izvornicima nisu stilski uglađeni, nego su pretežno doslovni.

O Andriji Jamometiću prema Schlechtu i drugim povjesničarima

Njemački povjesničar Joseph Schlecht piše u uvodu svoje doktorske disertacije, u Paderbornu 1894. da je Andrea Zamometić - Andrija Jamometić za povjesničare završetka petnaestog stoljeća bio vrlo teško objašnjiva pojava. Nastupilo je vrijeme, kada je diplomatska Europa pratila njegove podhvate sa strahopoštujućom napetošću, pri čemu su jedni govorili o njemu u znaku smionih nada, a drugi sa strahom i užasom. U proljeću 1482. u papinskim odajama, na dvoru u Grazu, u kabinetima Firenze i Milana, u vjećnicama švicarskih kantona i u njemačkom slobodnom gradu Baselu, nije bilo nijedno ime toliko spominjano poput Jamometićevog. S vremenom je ime Andrije Jamometića – Zamometića ne samo manje spominjano, nego i njegova ličnost lebdi u sjeni prošlosti, u mnogočemu nesigurna, prekrivena koprenom i pomućena zbrkom o porijeklu kao i o tragičnom završetku.

Kad je švicarski povjesničar Jakob Burckhardt polovicom 19. stoljeća dao sliku njegova karaktera i ideja popratio je svoje djelo “Erzbishof Andreas von Krain und der letzte Konzilsversuch in Basel, Basel 1852” s pripomenom, da je njegova zamisao u ovom činu predati javnosti istraživački nalaz, kojeg će se sustavnim ili slučajnim arhivskim odkrićem možda moći predstaviti u znatno drugčijem obliku od ovoga. Tako je mislio i Daniel Farlati. Ono što je on napisao o Jamometiću u IV. svesku svoga velikog djela “Illyricum Sacrum” prenio je doslovce njegov nastavljač Jacobo Coleti u svome VII. svesku.

Burckhardtovi prikazi se temelje na bogatoj izvornoj građi, koju je s izrazitom marljivošću skupljao stari povjesničar J.H. Hottinger i glosirao ju prema ukusu svoga stoljeća publiciranu pod naslovom: “Historia eclesiastica novi testamenti, Seculum XV. seu pars IV. (Tiguri 1657), p. 347-604.” pa će radi toga svi kasniji opisi i ovaj, što slijedi ostati pod utjecajem tada utvrđenoga.

Alfred von Reumont, koji je svojim duhovitim načinom dopisao k Burckhardtovom djelu razne zanimljive podatke u “Archivio storico italiano, nuov. ser. – Firenze 1855” nije tajio, da “...o nadbiskupu od Krajine, osobi i sudbini još nije izrečena puna jasnoća.

Sve što Johanes von Müller (Schweizer Geschichte V.), Ranke (Die römischen päpste in der letzten vier Jahrhund. – Leipzig 1868), Droysen, Frantz, Mauerbrecher, Von Betzold i drugi autori u svojim povijesnim djelima kao i noviji Bachmann u „Deutsche Reichsgeschichte im Zeitalter Fridrichs III. und Max‘ I – Leipzig 1894 – temelji se na predhodno napisanome od Hottingera.

I sama osuda Jamometićevog djelovanja koleba se prema mjerilu shvaćanja, s kojim se prosuđuje njegov podhvat: jednima se on pojavljuje kao preteča Matije Vlačića Ilirika – kao predhodnik reformacije, svjedok za djelo Martina Luthera; drugima, uključujući i Rainaldi-a (Catalogus testium veritatis) je on sumanuti buntovnik, koji iz povrijeđene taštine i častohleplja pokušava zlodjelom rascijepiti jedinstvo Crkve, ali si je razbio glavu na Petrovoj stijeni. Tek Rankeovo i Burckhardtovo istraživanje probilo je put drugom mišljenju, koje poimlje Jamometića u svijetlu onovremene politike pa njegove ideje razjašnjavaju u međusobnom hrvanju sila u namjerama Italije i Njemačke.

U 19. stoljeću su zahvaljujući Ioannu Chmelu (Monumenta Habsburgica... Kaiserliche Akademie der Wissenschaften zu Wien – 1854-1858), Melchiori-u (Le storie de suoi tempi dal 1475-1510 – Roma 1883), Valentinelli-u (Regesta documentarum Germaniae historiam illustrantium, München, 1866), Buseru (Die Beziehungen der Medicier zu Frankreich während der Jahre 1434-1494 und ihrem Zusammenhänge mit den allgemeinen Verhältnissen Italiens, Leipzig 1879) i brojnim franjevcima, napose Quaracchiu i Pastoru otvoreni su novi izvori, koji u dosadašnjim opisima ispunjavaju postojeće praznine ili najavljuju put daljnjeg istraživanja, koje traje i u novije doba, primjerice disertacije Alfreda Stöcklina i Renè Weiss-Müller, koje se polovicom XX. stoljeća i nadalje, u Baselu bave koncilskim podhvatom i reformatorstvom Andrije Jamometića.

Već sama narav pitanja postavlja zamisao bližom, da je napose pogodno za novo i šire rasjetljavanje osobe Andrije Jamometića, uvid u papinske pismohrane i brevijare. Upravo na taj posao dao se je svojski Joseph Schlecht i pregledao sve registre bula Sixta IV. skupljene u 145 svezaka (Arch. Romanorum pontif. regesta...), također i sačuvane sveske brevijara toga pape. Također se je poslužio i knjigovodstvenim djelovodnicima apostolske komore: ulaz i izlaz, platne naloge, obveznice i razno te tako uvidom u tu građu utvrdio ime Andrije Jamometića „Navjestitelja svetog sabora u Baselu“, što je za sva daljnja istraživanja od prvorazrednog značaja. Naime, već je naprijed spomenuto da je ime i porijeklo Andrije Jamometića bilo nejasno i zbrkano. Nejasnoća je pratila i naziv episcopus Craynensis ili Erzbischof von Krayn bzw. Erzbischof von Krain što znači nadbiskup od Krajine (njem. Grenzland), a takvih u Hrvatskoj ima više i nijedna se ne može pripisati Andriji Jamometiću.

Stariji izvori ga nazivaju nejasno Andreas Craynensis prema njegovoj biskupiji ili također samo Kardinal von san Sisto (J.H. Hottinger i G. Cave), uvažavajući tako njegovo osobno predstavljanje. O ovome i okolnostima slijedi osvrt kasnije.

Jacobo Coleti bio je prvi, koji ga je s njegovim prezimenom, prema priopćenju iz Vatikanskog arhiva uveo u literaturu, ali pogrješno – Andreas Zuccomakehius. Naravno, to je zvučilo dosta barbarski pa je kasnije u prijevodu na latinski i talijanski nadbiskup dobio prezime Z u c c a l m a g l i o i kao takav se je stalno provlačio kroz povijesnu literaturu.

Samo su A. von Reumont i Stanoik sumnjali u ispravnost ovog prezimena. Da je sumnja bila na mjestu poučavaju i spisi Vatikanskog arhiva. Oni su tek u nekim prilikama nazivali nadbiskupa pravim imenom i prezimenom, ali dovoljno često, da bi ga ispravnoga predali dolazećim pokoljenjima.

Kad je Sixto IV. dne 5. siječnja 1476. imenovao nadbiskupom našeg koncilskog junaka, oslovio je bulu na „dragog sina Andeas-a Zamometichi“. Komorni tajnik je tekođer u knjigu obveznica pisao: „Dana 7. veljače 1476. obvezao se je pod prisegom časni otac, gospodin Andreas Zamomethichi electus Craniensis na plaćanje 10 komornih zlatnih guldena Apostolskoj komori radi njegovog ustoličenja na spomenutu nadbiskupiju“. U knjizi provizije, koja je vođena u duplikatu, moralo je prezime već pretrpjeti manje izmjene: „Dne 10. siječnja je Sixto IV. na izvještaj kardinala od Santa Maria in Porticu die ecclesis Craynensis, dodijelio poštovanje dostojnom ocu, gospodinu Andreas-u Zimometichi – doslovno latinski: „Eodem die in concistorio ad relationem rmi dni, sancte Marie in Porticu idem sanctissimus dns. noster providit ecclesie Craynensi in Albania, que 20 annos dicitur vacante per obitum ultimi archiepiscopi, de persona venerabilis patris dni. Andree Zimomethici in decretis baccalarii.“ (Pauli II. et Sixti IV. Provisiones). U istoznačnom duplikatu, nastalo je od toga lošim prepisivanjem Z u c c o m a l e c h i i, što je onda pouzdani očevidac Coleti čitao Z u c c o m a k e h i i.

Uostalom, da bi se započeto nabrajanje rukopisnog materijala privelo kraju pruža Vatikanski arhiv dovoljan broj poklisarskih instrukcija, koje posebice razjašnjavaju diplomatsku djelatnost nadbiskupa u službi cara Fridricha III. Budući su ove pored drugih instrukcija Sixta IV. u talijanskim bibliotekama i arhivima mnogo puta prevrtane i za političku povijest onog vremena su od velikog značaja, postoje prijepisi iz zbirkeVaria politicorum u: Barberiniani, Chigiani, Corsiniani, itd.

Biblioteca vaticana nudi za Jamometića manje značajnoga spram Nacionalne biblioteke u Firenzi, koja posjeduje svezak brevijara iz 1481. i u njima je obilje važnih izvještaja, koji nedostaju vatikanskoj pismohrani. Poklisarski izvještaji u tamošnjim državnim arhivima su postali poznati zahvaljujući Fabroniusu i Buseru (Laurentii Medicis Magnifici Vita – Pisis 1784), a dade ih se dobro dopuniti u „Cartegio dala republica“. Zanimljiva su i mnoga pisma, koja se mogu naći u jednoj dragocjenoj knjizi pisama, pohranjenoj u: Biblioteca Angelica, dok s dvije važne bule raspolaže Biblioteca Barberini. Konačno su još kao glavno vrelo istraživanja nuncijski izvještaji u venecijanskoj knjižnici sv. Marka, a također dragocjeno blago nude bogate knjige pisama u vijećnici Nürnberga i u Schedel-ovoj zbirci dvorske i državne biblioteke u Münchenu.

I na kraju ovog nabrajanja treba istaknuti zbirke građe o Andriji Jamometiću u Državnom ahivu u Solothurnu – oko 400 spisa koje je prikupio arhivar Amiet i 6 svezaka građe u Državnom arhivu Basela, od koje je Hrvatska akademija za dijasporu u Baselu pribavila kopije. Istraživalački i povijesni rad na životopisu, na djelu, ostavštini i sudbini Andrije Jamometića je vrlo zahtjevan, dugotrajan i obsežan, pa ovu raspravu treba shvatiti tek kao skromni prikaz ljudi i događaja, u središtu kojih je hrvatski nadbiskup Andrija Jamometić.

Ovdje treba još dodati, da su novija istraživanja utvrdila hrvatsko rodoslovlje Andrije Jamometića i isto tako je rješena zagonetka njegove titularne nadbiskupije. Dominikanac, uzdignut na čast titularnog nadbiskupa Andrija Jamometić, potomak je niniskih Jamometića. Rođen je oko 1420. i nakon osnovnog obrazovanja u svome zavičaju završava studij “slobodnih vještina”, teologije i kanonskog prava na Padovskom sveučilištu, u društvu franjevca Francesca dela Rovere.

Andrija Jamometić je titularni nadbiskup od Kroje u Albaniji, koja se nalazi pod turskom vlašću pa Jamometić najvjerojatnije nikad nije niti posjetio svoju biskupiju.

Postoji i jedno pismo, koje ga veže uz Ninsku biskupiju, od kojega slijede u prijevodu istaknutiji dijelovi. Nalazi se prijepis u “Urkundliche Beilagen” od Josepha Schlechta, Paderborn, MDCCCIII.

Pismo XIII.

PAPA SIKSTO IV. piše Johannu Baptisti Zeno, kardinalu biskupu od Frascati-Tivolia.

Dodijeljuje mu i rentu od stotinu zlatnih guldena iz Biskupije ninske (Nin - Nona) pošto se Andrija Jamometić odrekao te rente.

8. IV. 1481. kod Svetog Petra, Rim.

(Original je zaveden u registarski svezak 608 fol. 108 u Papinskom tajnom arhivu)

Pozdravljamo časnog brata Baptista, biskupa Tuskulanskog...!

Nama upravljačima sveopće Crkve dolikuje da sve tako vodimo, da tereti i počasti između crkvenih velikodostojnika budu tako određeni, da kardinali svete Rimske crkve, koji su nužno obterećeni raznim troškovima mogu imati dovoljno pristojne imovine. Mi smo odavno časnom našem bratu Andriji, nadbiskupu od Krajine, samo po sebi jasno preko drugih naših pisama, apostolskom vlašću osigurali, odredili i doznačili, kao što je u pismima obširnije izloženo, da mu se za svaku godinu cjelovito isplaćuje godišnja renta od stotinu zlatnih florena iz državne blagajne za dohodke biskupskog dobra u Ninu, pod nadležnošću časnog našeg brata Jurja Divnića, izabranoga, a još nepotvrđenoga, sada Ninskog biskupa, i za njegove nasljednike...

Kad je dakle danas spomenuti nadbiskup Andrija nama sam od sebe i dragovoljno ustupio ovu rentu (odrekao se nje), smatrali smo da to ustupanje treba usvojiti i Tebi je namijeniti, da bi Ti lakše mogao izdržati razna obterećenja i svoj položaj kardinala dolično održavati...

Isplata iz Ninske biskupije slijedi cjelovito svake godine i isplaćuje se jedna polovina na svetkovinu bl. Ivana Krstitelja, a druga polovina na svetkovinu rođenja Gospodina našeg Isusa Krista...

Rim, kod Svetog Petra, 8. travnja 1481. desete godine pontifikata.

Ovo pismo je značajno jer ukazuje na povezanost Andrije Jamometića sa zavičajnim gradom Ninom, odnosno Ninskom biskupijom.

Prijatelji u sukobu i međusobnom obtuživanju s tragičnim posljedicama

Francesco della Rovere rođen je 21. srpnja 1414. u mjestu Celle kod Savone, postao papa Siksto IV. godine 1471. i umro je 12. kolovoza 1484. u Rimu.

Andrija Jamometić, rođen je oko 1420. u Ninu, ustoličen za nadbiskupa 5. siječnja 1476. u Rimu i umro je 12. studenoga 1484. u Baselu. Neki hrvatski autori, primjerice Franjo Šanjek navode da je Andrija Jamometić rođen 1420/30.

Pripomena: Ako se do sada još ne zna točna godina Jamometićeva rođenja, onda bi bilo logičnije pisati 1410/20. jer su se dvojica visokih crkvenih dostojanstvenika upoznali i sprijateljili za vrijeme studija u Padovi, što ukazuje na podjednaku starost. Štoviše, čak je vjerojatnije obzirom na otežanije i dugotrajnije školovanje u ondašnjoj Hrvatskoj, nego u Italiji, da je nadbiskup Jamometić stariji od pape Siksta IV. pa bi mu godina rođenja vjerojatnije mogla biti oko 1410. ili oko 1415, a ne 1420/30.

Obadvojica su umrli iste 1484. godine. Jamometić je nadživio Siksta točno tri mjeseca

Umjesto da nakon 520 godina od njihove smrti jednoga od dvojice hvalimo, a drugoga obtužujemo prepustimo povjesničarima i raspoloživim dokumentima da kažu najprije svoje, a tek na kraju ove rasprave u nastavcima slijedi povijesna ocjena obadvojice i naš prijedlog za rehabilitaciju Andrije Jamometića.

Tek uvodno prije prijevoda jednog dijela izabrane dokumentacije, što će u daljnjem biti iznešena, valja istaknuti, da nijedno od dosadašnjih istraživanja od strane europskih stručnjaka nije iznijelo na svjetlo dana prave i dokazima utemeljene razloge za međusobna obtuživanja između bivših dugogodišnjih prijatelja, suradnika i visokih crkvenih dostojanstvenika u službi istoj i jedinoj Kristovoj crkvi rimokatoličkog slijeda.

Pojedini razlozi za zaoštravanje međusobnih suprotnosti su ipak uvjerljivo sigurni pa će ovdje biti navedeni, uglavnom proz prijevode koncilskih spisa.

Nadbiskup Andrija Jamometić je s pravom naslućivao da u crkvenoj hierarhiji nije sve u najboljem redu, što je ubrzo vrijeme i potvrdilo. O tome se naš istaknuti znanstvenik i stručnjak Franjo Šanjek izražava ovako: U doba kad su Turci već zaposjeli Balkan, a pohlepnim osmanlijama posljednjim snagama se branila tek njegova domovina Hrvatska nadbiskup Jamometić se našao u samom središtu političkih intriga, uvučen u imbroglio (zapletaj) tadašnje europske politike, dok su sukobi i strasti u njemu izazivali nepovjerenje i nesklonost prema neodređenoj politici Rimske kurije i njenom glavnom nositelju papi Sixtu IV. Kao opunomoćenik njemačkog cara Friedricha III. na državnom saboru u Nürnbergu (1481), Jamometić se zalaže za jedinstven stav europskih država i naroda u organiziranju obrane od Turaka. Kao vrstan diplomat uočava da naglašeno prožimanje svjetovne vlasti s papinstvom sputava slobodu Crkve te u slučaju nepovoljnih političkih kretanja izaziva nepoželjne posljedice i na religioznom području. Zbog preoštrih i nedovoljno kontroliranih nastupa, vođenih više njegovim južnjačkim temperamentom, nego razboritim oprezom Andrija Jamometić je završio 1481. na kraćem utamničenju u Anđeoskoj tvrđavi. Radi se naime o Jamometićevom vrlo upornom pritisku na papu, da sazove opći koncil, što ovome iz raznih razloga nije odgovaralo. Kroz to je papa dao zatvoriti Jamometića u Anđeosku tvrđavu.

Iz nje je oslobođen zaslugom cara Friedricha III. – njegovom intervencijom kod pape Sixta IV. Taj slučaj uhićenja i zatvora je duboko povrijedio osjećaje Andrije Jamometića. Umjesto da se je smirio on nastavlja dalje. Već u ožujku 1482. nadbiskup Jamometić podsjeća javno mnijenje na značenje dekreta “Frequens”, kao jednog od najznačajnijih zaključaka Sabora u Konstanzu, prema kojemu se crkveni sabori (koncili) moraju održavati u zakazanim vremenskim razmacima, svakih 10 godina sa svrhom rješavanja aktualnih crkvenih pitanja. Znade se naime, da je Baselski crkveni sabor obustavljen prije 43 godine i od tada pape nisu sazivale sabor pa je time zanemaren dekret “Frequens”. Polazeći od takvog stanja i ponašanja, Andrija Jamometić 25. ožujka 1482. na Dan Blagovijesti BDM upućuje poziv prelatima, sveučilištima i europskim vladarima u vidu oživljavanja prekinutoga Baselskog sabora. U pozivu se ističe neophodnost crkvene obnove, a osuđuje nepotizam Sixta IV., zloupotrebe u Crkvi i loš primjer Rimske kurije. U tim brojnim pismima, upućenim vladarima i sveučilištima nadbiskup Jamometić razvija tezu o potrebi nastavka nedovršenoga Baselskog sabora, a posebnim dopisom (Citatio, 14.V. 1482) apelira na obvezu kršćanskih vladara u slučaju zakazivanja redovitoga crkvenog autoriteta, što dokazuje konkretnom činjenicom, da je papinska vojska u rukama nedostojnih ljudi, a crkveno se blago rasipa umjesto da se pomogne kršćanskim narodima Balkana, oslobodi Carigrad i suzbije husitsko krivovjerje.

Odazov nije ispunio Jamometićeva očekivanja, jer se saborski parlamentarizam (koncilijarizam) nije dopadao ni vladarima željnim da budu apsolutni gospodari na svojim posjedima.

Grad Basel ipak oduševljeno dočekuje hrvatskog nadbisupa, koji pokušava oživjeti ranije prekinuti opći sabor (Basel, 1431-1439), koji je bio usredotočen na obnovu Crkve i njezinih struktura. U nečasnoj klevetničkoj kampanji njemački inkvizitor Henrik Institoris, autor ozloglašenog Malja protiv vještica (1484), obmanjuje javnost ističući da je Jamometić “rođen u turskoj zemlji i da se ne zna je li kršćanin ili Turčin”. Naš reformator odlučno odbija obtužbe za raskol i izražava svoju privrženost papinstvu (ne i osobi tadašnjeg pape!), ali zbog nepovoljnih političkih fluktuacija (neuspjeh Lorenza Medicija u Italiji, neutralnost Fridricha III., blokada i interdikt protiv, tada carskog Basela) bude uhićen (21.XII.1482) i zatočen u zatvor “Unter Schwiebogen” i nakon blizu dvije godine nađen je mrtav u zatvorskoj ćeliji (12. studenoga 1484) te sasječen, zaliven u bačvi sa smolom i bačen u Rajnu. Suvremena povijest priznaje mu aktualiziranje ideje o potrebi mirnog suživota među kršćanskim narodima, ukazivanje na neophodnost jedinstvenoga obranbenog sustava europskih država u sučeljavanju s Turcima i utiranje puta općoj obnovi Crkve, koju će Tridentski sabor ostvariti šestdesetak godina kasnije (Ovaj zadnji tekst je jednim dijelom preuzet iz knjige Kršćanstvo na hrvatskom prostoru od Franje Šanjeka, KS Zagreb, 1996). Dodajmo i to, da je Drugi vatikanski sabor službeno istakao potrebu reformiranja Crkve.

Mr.ph. Dragan Hazler