Javor Novak: Orijaška skulptura u prostoru

Detalji

Objavljeno: Utorak, 02 Kolovoz 2022 12:54

most grande

Hrvatska je proslavila spektakularan Pelješki most, toliko žuđeno i napokon dočekano puštanje u promet. On je odraz povijesnih hrvatskih težnji i ostvarena nada cijelih naraštaja (a ne generacija) hrvatskih ljudi, ne samo s juga domovine.

Proslavljeno je spajanje Hrvatske, izolirane još od doba Turaka, sekantnim i militantnim veliko-bošnjacima unatoč. Ako je išta perjanica suradnje EU i Hrvatske kao članice, onda je to upravo taj velebni, visok, bijeli most.  

ime bez imena

No, propuštena je divna prilika: imenovanje tog prekrasnog mosta. Nazvati ga banalno, tek zemljopisno, po Pelješcu, propust je i temeljna povijesna grješka. Nije jasno i zašto su korčulanski moreškari ukrali svečanost. Vjerojatno jeftine teatralnosti radi. Taj most nije samo pelješki, njegov se značaj ne iscrpljuje tek na tome poluotoku. Hrvatska ima najmanje pet velikih zaslužnika po kojima je taj most imao biti nazvan: 1.) sve-povijesni Marin Držić (Dubrovnik), ili 2.) znanstvenik Ruđer Bošković (Dubrovnik), ili 3.) hrvatski književnik Petar Šegedin, akademik (Žrnovo, Korčula), ili 4.) i post mortem mega-popularan Oliver Dragojević (Vela Luka), ili 5.) najveći hrvatski pjesnik mora, Bepo Pupačić (Slime). I sva su petorica rodom iz Dalmacije. Iz neposredne okoline mosta i sva četvorica svakako zaslužuju ponijeti ime tog grandioznog projekta. Njihova imena, ma za koje se mi odlučili, mogla su i trebala, nadveličati sav značaj ovog hrvatskog povijesnog povezivanja. Ali nisu.   

nepotrebni hrvatski velikani

Politička je odluka još jednom pokazala svu svoju ispraznost i punu banalnost postojećeg imenovanja. Od tog velikog propusta gore je moglo biti samo da je most nazvan po Andreju Plenkoviću. Jer, upravo će on dugoročno, snositi svu odgovornost za taj kardinalni propust oko postojećeg trivijalnog i potpuno promašenog imenovanja. A ono je i potpuno prešućivanje i odricanje od navedenih, blistavih hrvatskih velikana. Nitko nije veći od trulog uma sadašnje tzv. hrvatske politike, nitko ne zaslužuje ponijeti ime povijesnoga mosta, jer, mogao bi tada biti i postati veći od osione, najveće i najviše, najpametnije vlasti. A to nitko, jel' da, ne smije… na svu slavu Plenkovićeve primitive.

šupljikav spektakl

Dolenčićev spektakl trpi temeljni prigovor: pri otvorenju nije bilo mjesta čak ni za dubrovačke branitelje bez kojih ne samo da ne bi bilo mosta nego ni hrvatske slobode. Nije bilo mjesta da ih se spomene u završnoj svečanosti: hrvatske branitelje, prvo sve one časno poginule te za njihove junake ranjene suborce i za žrtve, časne braniteljske obitelji. Oni su bili tek po Krešimiru Dolenčiću popodnevna uvertira, predgrupa političkoj nakaznosti. Branitelji bajkeri, post festum, imali su spasiti stvar. Time li se naočarka Dolenčić još jednom istaknuo kao onaj siromah koji je podobnički gasio mikrofon Thompsonu? 

viđeni i oni neviđeni

Inače, osim što nije bio viđen nitko iz Europe, posebno me ubilo što nije bila nazočna ni Milanovićeva supruga (sa svim svojim modnim dodatcima), inače povijesno zapamćena iz afere „Daj pet“. I bolje je tako. Nije pozvana ni ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek koje je mogla iz grooda i za grood izgovoriti nekoliko svojih poznatih i uobičajenih dijalektalno potpuno provincijskih riječi. Jer, nije imala kad svladati hrvatski standard. Otvorenje mosta prošlo je i bez slavne Jadranke Kosor u legendu upisane kao „Kud Ivo tud i ja“, tako da nismo ništa izgubili, Ivo ne može doći, pere suđe u Remetincu i nada se skraćenju kazne.

 snimanje ko slijepim okom

Iz neznanih razloga, unatoč tisućama objavljenih fotografija i videa sa drona, most se stalno snima jedino s njegove sjeverne strane, baš kao da ona južna slikovitost ne vrijedi. Svečanost nije imala ni svoju zapadnu obalu, onu s Pelješca. A upravo je ona ta a ne kopnena obala, koja će najviše dohodovati od mosta.  Nije se čulo ni što most svladava, koja je tu dubina mora? (oko 27 metara). Zapravo je upravo to ono ključno - svladavanje prepreke, dubine - vjekovna potreba spajanja i premošćivanja. Zašto na mostu nisu predviđene uske biciklističke i pješačke staze? nitko još ne zna. Uskraćen je sjajan panoramski i turistički pogled. 

auto-moto kreacija

Sasvim je tragikomično što pišu mediji o prijenosu: navodno je pažnju (misle na pozornost) privukla upečatljiva i dojmljiva voditeljica N. M. Vukosavić, inače  urednica na Radiju Dubrovnik. Osim što je imala naranđastu, pomalo indijansku sasvim neprirodnu boju, vjetrom odnesene frizure, imala je i nekakve srebrne blatobrane oko širokih bokova haljine. Možda je time privukla automobilistički dio publike ili onaj limarski dio, ali ostale to zasigurno nije.

EU bojkotira

Čestitati prvo treba blistavom projektantu g. Marjanu Pipenbaheru, svim kineskim vrhunskim izvođačima kao i onim hrvatskim domoljubima koji su brodicama spajali Pelješac i kopno još dok ni prvi kramp nije bio zaboden. Bogom dano vrijeme, bezvjetrica i mirno more omogućili su svečanu proslavu otvorenja s vatrometnim senzacijama. Jedino me zasmetala tolika količina hrvatskih nacionalističkih zastava. Nije to u redu, zar ne, Vučić će se (iz mehane) sigurno dodatno jako ljutiti na ustaše a da o ožalošćenim i frustriranim a tako militantnim veliko-bošnjacima i ne govorim. Da je bilo jugo-zastava pomirenja, sve bi bilo sasvim u redu. Svi ti veliko-veliki kad-tad će se voziti tim Pelješkim mostom, onim koji napadaju i protiv kojeg su u prošlosti toliko toga pokušali (po)činiti. 

No, na svečano otvorenje nije došla čak ni predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Vrlo čudno, no je li to i slučajno? Ili pomalo puca ljubav Plenkovića s von der Leyen?

željeznička novinarska glupost…

Digresija: piše mudri novinar Jutarnjeg lista o gradnji pruge od Rijeke do Mađarske. Članak je prepun fantastičnih cifri od broja, dužine tunela i vijadukata do sanjane brzine vožnje od 160 km/h. Pa tako kaže: „Nakon završetka očekuje se da bi teretni vlakovi njome do mađarske granice mogli stići za pet sati uz prosječnu brzinu od 120 kilometara na sat.“ Ukratko pet sati po 120 km/h i eto udaljenosti Rijeka-Mađarska: ni manje ni više nego cijelih 600 km! Dobar vic jer Rijeka-Letenje cestom sada iznosi samo 277 km (gotovo pa trećinu novinarove dužine), pa bi tom prosječnom brzinom u Mađarsku stigli za dva sata i nešto minuta. Međutim nizinska se pruga i gradi upravo zato, zato i toliki tuneli i vijadukti, da ona bude najkraća moguća spojnica Rijeke i Mađarskog zaleđa. Logično je zato očekivati da će pruga vjerojatno biti i kraća od 200 km čime bi teretni vlakovi prosječnom brzinom od 120 km/h stizali u Mađarske ravnice gotovo za sat i po. Jest da nam je Mađarska danas po mnogo čemu prilično daleka, ne samo cestovno, ali reći da je 600 km od Rijeke do nje, zaista je gadan fulanac. 

… i svemirska novinarska glupost

Ima još: drugi svemirski biserko iz istog lista, piše kako će padati veliki dijelovi kineske letjelice iz Zemljine orbite. Pa kaže da je to dio rakete Long March 5B, koju je lansirala Kineska agencija CNSA. Za sam pad dijela rakete piše da je potpuno nekontroliran. Zatim dodaje: „šanse da će netko biti ozlijeđen relativno su niske - između 0,1 i 0,4 posto“. Dakle precizno u decimalu izračunana je mogućnost ozljede ljudi a pad je inače nekontroliran! U istom članku stoji i ovo: „stručnjaci procjenjuju kako bi čak 5 do 9 tona (!) dijelova ove 23 tona teške rakete moglo preživjeti izgaranje u atmosferi i uzrokovati materijalnu štetu ili ljudsko stradanje…“ Ljudi su mu znači na drugom mjestu. U međuvremenu opalo je to kinesko svemirsko železo težine sedam do osam prosječnih automobila. Kinezi su najavljivali da će pasti u srednji Pacifik, zapadnjaci su izračunali da bi moglo pasti u šire područje Egipta a palo je u Indijski ocean. Divno je dakle to precizno decimalno izračunavanje rizika po gradove i ljude na „kratkom“ potezu od Egipta do Pacifika. Indija za sad nema ništa protiv da kineski svemirski smet pada u njihovo oceansko dvorište. Tako danas, za razliku od nekada, kad ugledamo „repaticu“ i kao nekad zaželimo neku svoju srećicu, vrlo vjerojatno gledamo kako na Zemlju pada notorno svemirsko smeće. Ma kako se T. Tomašević tomu nije dosjetio? 

svi Putinovi neprijatelji

Divlji Rus odlučio je proširiti svoju listu neprijatelja, tako smo i mi njemu postali neprijateljska država. Još bih mu to možda i povjerovao da je zatvorio veleposlanstvo Rusije u RH. Međutim nije. Čak ni poznata svjetska sila Hrvatska  (još) nije rekla Rusima pa-pa. Napustite Hrvatsku. Tako današnja razvijena diplomacija živi u neprijateljstvu s Rusijom ali nitko ni ne pomišlja ukinuti urede. Tragikomično, jer neprijatelji ne održavaju diplomatske odnose. Jedino, ako stvarno napuste veleposlanstva u mjesecima koji su pred nama, no za sada su to tek blijeda ograničavanja broja novih zaposlenika. Da ne bismo slučajno poželjeli otvoriti veleposlanstvo i u Vladivostoku.

kao u samoposluživanju

     Gori u Izraelu – RH šalje kanader, gori u Grčkoj – RH šalje kanader, gori u Italiji – RH šalje kanader, gori u BiH – RH šalje kanadere, gori u Sloveniji – RH šalje kanadere i Air Traktore. Lijepo je to biti solidaran i human prema svima ali da li to nas nešto i košta? Da li se to netko uopće pita? Kupujemo kanadere, Air Traktore, nabavljamo vrlo skupe pričuvne dijelove za letjelice, servisiramo ih s našim stručnim kadrovima, iii? Ima li to možda i svoju (visoku) cijenu ili mi to sve poklanjamo kao sin ovaj naš razmetni? Mi smo izgleda besplatni servis i samoposluživanje za pola Mediterana. Dokle? A i nama samima nedostaje ispravnih kanadera, i sami smo u problemima zbog pričuvnih dijelova. Dokle? Imamo vrlo velikih problema i u samoj servisnoj tvrtki. Kako je objavljeno, Uprava Zrakoplovno-tehničkog centra već je tri puta probila dane rokove popravka za tri protupožarna zrakoplova i dva Air Traktora. Čak 15 mehaničara je na godišnjem odmoru a nekolicina i na bolovanju ali se otkrilo kako jedan mehaničar zapravo isti posao radi u Austriji! Usred sezone požara na našoj obali! Navodno je to uobičajeno da mehaničari ZTC-a odlaze raditi u Švedsku, Njemačku ili Austriju! Onda dobro.

No, kad ste čitali da nama neka druga zemlja, bilo koja, šalje na ispomoć pri ogromnim požarima, svoje kanadere? Kekec Plenković očito misli da to nama ni ne treba. Neka gori danima. Mi smo najveća svjetska sila po kanaderima u Sredozemlju jer, samo naši su (godinama!) badava.

bal je piromana

Njihovo je vrijeme – doba godine svih piromana, svih vrsta i svih ludila. Kako u Hrvatskoj tako i diljem Europe. Teško je povjerovati da su to samo prolupani piromani i ništa više. Malo tko vjeruje da u podlozi nisu poremećeni politički ili poremećeni međususjedski odnosi, politički upereni protiv (još jedne) izvrsne hrvatske turističke sezone. Protiv Hrvatske. Mnogo je tu poremećenih. No rijetko čujemo za te krivce, to nije politički podobno navesti njihova imena, zar ne, ili ne daj Bože nacionalnu pripadnost. Još ih rjeđe vidimo procesuiranima i kažnjenima. Procesi traju godinama a kazne su debelo preblage. Začuđuje zato što se tek sada u Saboru javlja inicijativa o strožem kaznenom progonu svih onih koji ugrožavaju ljudske živote, materijalna dobra i objekte te mnoštveno uništavaju okoliš (Marija Selak Raspudić). Ali treba znati, ma koliku to oni pustoš ostavljali za sobom, vegetacija se obnavlja raznim biljnim vrstama i ako pogledamo nekadašnja žgarišta, od prije primjerice pet godina, vidjet ćemo kako iz stravičnoga ognja i pepela, sama od sebe rastu nova stabla. Turisti pak, koje bi to programirano ludilo po požarištima imalo otjerati, ne bježe s hrvatske obale. Ta oni sve to imaju i doma. Dakle, za manijake piromane trajno vrijedi: uzalud vam trud svirači.  

No, na svečanost nije došla čak ni predsjednica EU komisije Ursula von der Leyen. Vrlo čudno, no je li to i slučajno? Ili pomalo puca ljubav Plenkovića s der Leyen?

On se zato odmah i brzo skrio u drugoj cijevi tunela Učka

Javor Novak