Javor Novak: Još uvijek bez optuženih (2/5)

Detalji

Objavljeno: Subota, 20 Svibanj 2023 12:51

krvolok u zamahu

Poznati Nuernberški sudski proces trajao je od 20. studenog 1945. do prvog listopada 1946. Na njemu su Saveznici kroz Međunarodni vojni sud sudili vodećim dužnosnicima njemačkog nacističkog režima za: genocid, zločine protiv čovječnosti, agresiju i ratne zločine.

To je glavno suđenje dakle trajalo manje od 11 mjeseci. No, zločinac je Tito od 1945. pa sve do 1953. (punih 8 godina!) leševima svojih neistomišljenika punio između ostaloga i Jasenovac. Ne bez suđenja nego i bez optužnice. Dvostruko duže nego što je trajao cijeli 2. sv. rat. Zato ga nikada poslije rata nije ni želio posjetiti niti odati počast žrtvama. Američki vojni sud poduzeo je u Nürnbergu i druga suđenja (odnosila su se na niže nacističke dužnosnike, pojedine liječnike u koncentracijskim logorima i dr.), koja su okončana 1949. Krvolok Tito debelo je nadmašio i taj rok. Između ostaloga i zato se treba dolaziti pokloniti svim žrtvama u Jasenovac. On je trajao od 1941. do 1953. Barem koliko se zna, da li i dulje nije poznato. Zato se toliko i deru samozvani antifašisti protiv istraživanja Jasenovca, boje se da bi se mogla pronaći cijela istina.

Jasenovac

O Jasenovcu nemaju pravo govoriti oni koji su zadivljeni Titom, koji ga poštuju ili ga simpatiziraju. Nemaju kredibiliteta jer njegov zločin skupno zvan Bleiburg, prešućuju ili čak i danas (2023!) odobravaju. Ne može se jedan zločin braniti, a drugi optuživati. Opće je pravno načelo inampliendi non est adiplendum (onaj tko sam ne poštuje odredbu ne može od drugog zahtijevati da je poštuje).O Jasenovcu ne mogu govoriti oni koji kad se spomene Bleiburg odmah uzvraćaju Jasenovcem. O Jasenovcu pogotovo ne mogu govoriti oni koji su bili odani huškači ratova notornog socijalističkog fašiste Slobodana Miloševića. O Jasenovcu ne mogu govoriti, jer im nitko ozbiljan ne će vjerovati, svi oni Srbi koji su se oružano pobunili 1990-te ili koji tu pobunu žele umanjiti ili prešutjeti. Prešutjeti da su okupirali, ubijali, razarali i spaljivali Hrvatsku. Iako postoje veliki otpori istraživanju svih Titovih jama i skrivenih stratišta, iako postoje veliki otpori da i Jasenovac istraži međunarodni stručni tim, ipak je mnogo lakše i na manjem području istražiti Jasenovac. Da nije etno biznismena u Hrvatskoj i pete kolone, bili bismo već davno mnogo bliže punoj istini.

o povjesničaru dr. Florijanu Thomasu Rulitzu 

Još kao dijete od brata svog djeda iz Bleiburga slušao je o pokolju. Reiter je ujedno i spasio jednog hrvatskog izbjeglicu od partizana. F. T. Rulitz je upijao te podatke između ostaloga i zato što je odrastao na mjestu udaljenom samo nekoliko kilometara od Bleiburga.

o knjizi

Prvo hrvatsko izdanje knjige objavljeno je 2012., drugo 2022., postoji i njemačko i slovensko izdanje iz 2013. te englesko iz 2016. (SAD). Drugo prošireno hrvatsko izdanje dr. Floriana Thomasa Rulitza„Tragedija u Bleiburgu i Viktringu – Partizanski pokolj Austrijanaca, Hrvata i Slovenaca kod Bleiburga (Koruška) 1945“objavljeno 2022. sadrži dosad neobjavljene transkribirane intervjue o ubojstvima na Bleiburškom polju i britanske zračne fotografije mnoštva izbjeglica u Austriji oko grada Bleiburga i drugih izbjeglica u blizini grada Klagenfurta na Viktrinškom polju, koji su još uvijek malo poznati u Hrvatskoj. Izručenjem se osramotila Britanska vojska (točnije zapovjednici), a ne samo Englezi. Isto tako, operacija se zvala "Keelhaul" (grozna kazna na moru: mučenje provlačenjem mornara ispod, ali nekad i izduž kobilice broda).

Riječ je o sveobuhvatno strukturiranoj sveučilišnoj studiji na temelju suvremenih primarnih izvora. U Hrvatskoj taj dio europske povijesti zovu Bleiburška tragedija, a u Sloveniji Vetrinjska tragedija. Zanimljivo je spomenuti da je proslov i predgovor u knjizi napisao austrijski diplomat, visoki predstavnik za BiH (2009.-2021.) Valentin Inzko, kojemu je jasno da su hrvatski jezik i srpski dva različita jezika.

o sadržaju

Knjiga je dragocjena jer Bleiburšku tragediju stavlja u povijesni kontekst: Austrija je bila podijeljena pod Saveznicima,a pobjednici rata su između sebe razgraničili područja njihove odgovornosti.„Britanci su dobili jug Austrije, Rusi istok i veliki dio sjevera, Amerikanci preostali dio sjevera, a zapad Austrije pripao je Francuzima. Prema britanskim izvorima, broj izbjeglica koji se kretao prema njihovoj zoni odgovornosti u Austriji iz smjera Dravograda iznosio je 700 tisuća (500 tisuća civila i 200 tisuća vojnika (…) Da bi izbjegli sukob s Rusima i da bi se partizanska vojska povukla iz Austrije i da bi izbjegli moguću glad i bolesti koje bi tako velik broj izbjeglica humanitarno prouzročio, Britanci su ispunili Titovu želju.Predali su stotine tisuća izbjeglica (većinom civila) u ruke vragu, lažući žrtvama da će ići prema Italiji (slobodi),a sve kako bi izbjegli paniku među izbjeglicama. Britanci su bili u ulozi Pilata a krivci za kasnije barbarske zločine su jugoslavenski „antifašisti“-komunisti-partizani (vidi portal HKV-ea dr. I. Tijardović).I upravo je uz veliku nazočnost Rusa bila moguća Titova drska zapovijed da se cijela kolona izbjeglica ima predati Jugoslavenskoj armiji, uz Titove apetite i prema ozemlju južne Austrije (Koruška) te području Trsta.

Rulitz pokazuje kako su upravo najvećma Hrvati bili ti nad kojima se trgovalo i da ih Britanci nisu imali, na tom austrijskome polju, ne bi imali audut za pregovore s Rusima i Titom. Došlo bi do destabilizacije ne samo britanskih trupa (velik humanitarni problem) nego se Ruse i Tita u Austriji, u Koruškoj, ne bi moglo zaustaviti. Došlo bi do sukoba Istoka i Zapada. A to onda znači da Austrije u današnjem obliku ne bi ni bilo. Jedino sramnom predajom nepreglednog mnoštva hrvatskog i drugih naroda, Britanska je vojska ostvarila povlačenje JA iz Koruške. Auktor u razgovoru za Glas koncila zaključuje: U razdoblju od 8. svibnja do svoga odlaska 21. svibnja 1945. partizani su pokušali južnu Korušku pripojiti Jugoslaviji. U južnoj Koruškoj djelovali su i lokalni antifašistički partizanski oslobodilački odbori. Britanska vojska pokušala je staviti situaciju pod kontrolu i odraditi prljavi posao razmjene u rundama pregovora vođenim zasebno s Trećom i Četvrtom jugoslavenskom armijom. Britansko-jugoslavenski pregovori 15., 19. i 20. svibnja 1945. u Klagenfurtu postigli su cilj… (…) hrvatske i slavenske antikomunističke izbjeglice morale su platiti krvavu cijenu da bi južna Koruška ostala u Austriji. (…) Jedan od ključnih dokumenata je brzojav koji je britanski brigadir Toby Low poslao svim britanskim vojnicima u Koruškoj. U njemu se kaže: „Svi jugoslavenski državljani koji se trenutačno nalaze na području vašega djelokruga bit će predani Titovim snagama što je prije moguće. Te vojne jedinice bit će odmah razoružane, ali ne će biti obaviještene o svojoj sudbini…“

„Mjesta zločina nad Hrvatima protežu se u dužini od gotovo 100 kilometara od Bleiburškoga do Viktrinškoga polja kod Klagenfurta.“ Auktor navodi austrijsko-koruške sigurnosne izvore i zapisnike o ekshumacijama i ponovnom pokapanju posmrtnih ostataka.„Brojna područja u južnoj Koruškoj oko logora okupirali su partizani i bilasu izvan nadzora Britanaca. To je vidljivo i iz arhivskih izvora austrijske žandarmerije, župnih ureda i policije. U školi u gradiću Faak am Seeu pedesetak je ljudi ubijeno sjekirama - odrubljene su im glave. Izbjeglice su mučene u dvorištima s takozvanim janjičarskim rukavicama (ruka se uranjala u kipuću vodu).“ Derali su ljudima kožu, a „gdje god su se u južnoj Koruškoj pojavile postrojbe Sime Dubajića (11. dalmatinska brigada) i Milana Baste (51. vojvođanska divizija), odmah je dolazilo do brojnih zlostavljanja i pokolja, iza kojih su ostajala zvjerski izmrcvarena tijela“. 

„Masovna grobnica na istoku Klagenfurta u Gurnitzu kod mosta na Gurku, primjerice je mjesto s 51 ubijenom osobom. U masovnoj grobnici u Ferlachu/Glainachu leže posmrtni ostaci triju djevojki i 13 muških izbjeglica. (…) Do danas je locirano ukupno 350 poratnih žrtava pokopanih na katoličkim i vojnim grobljima u Austriji. Prema suvremenim podacima, oko 1.000 hrvatskih ljudi ubijeno je već na teritoriju Austrije, a mnogi su leševi potom kamionima i vlakovima odvezeni u masovnu grobnicu u Leše u Sloveniji, što je oko šest kilometara od Bleiburškoga polja. U međuvremenu je prema slovenskim istraživanjima u Lešu pronađeno 700 posmrtnih ostataka. (…) …desetci tisuća izbjeglica tada su na jugoslavenskom teritoriju sustavno likvidirale komunističke specijalne jedinice Ozne.“ Sve navedeno „ne ostavlja dvojbu da je fizičko uništenje velikoga dijela hrvatskoga naroda unaprijed pripremilo rukovodstvo KPJ i Josip Broz Tito. Jedinice su precizno koordinirane i s tim su zadatkom bile upućene u Korušku. (…) Titovi poslijeratni zločini najveći su masakr u Europi nakon završetka Drugoga svjetskoga rata.“Toliko iz povijesnih dokumenata o tvrdnji hrvatskih političkih lažljivaca i etnobiznismena kako na Bleiburgu i u Austriji nije bilo pogubljenja Hrvata.

„Tito je imao svoje zasluge u otporu protiv nacionalsocijalizma i talijanskih okupatora“ – nastavlja Rulitz – „ali treba konačno razotkriti njegovu mračnu stranu i odgovornost za masovne zločine. (…) Na hrvatskim Brijunima, u Istri, Tito se i danas predstavlja i prikazuje kao heroj hrvatskoga naroda, bez ikakvih znanstvenih komentara i argumenata. Desetci tisuća turista tijekom cijele godine posjećuju tu Titovu 'predstavu' – ali ni riječi o njegovim zločinima, ni riječi o žrtvama Bleiburga“. Ne smije se izostaviti činjenicu da su Titovi partizani odigrali i svoju mračnu ulogu u Hrvatskoj. „Od 1945. do 1990. u Jugoslaviji se povijest prikazivala isključivo iz komunističke perspektive“. (…) Partizani su bili pravi 'anđeli'“.

o podzemnim posljedicama…

Današnja austrijska politika pojma nema o žrtvama Bleiburga i koju one važnost imaju za RH. Austrijski su političari također slabo upoznati s mračnom stranom partizana u Jugoslaviji ali svojevremeno i na austrijskome tlu. U Austriji i danas postoji udruga Koruške partizanske udruge teona Prijatelja antifašističkoga otpora. „Mojim znanstvenim opovrgavanjem starih socijalističko-jugoslavenskih predodžaba o 'završnim bitkama' ili 'velikim antifašističkim završnicama u Koruškoj' bili su nezadovoljni i neki ekstremni partizanski krugovi i 'titonostalgičari' u Austriji“ - piše dr. Florijan Thomas Rulitz -„Nakon objave moje knjige slijedili su razni napadi, prijetnje i insinuacije iz tih maglovitih krugova, svojstvene starim metodama jugoslavenske Udbe. Čak je i austrijska kriminalistička policija istraživala spomenute krugove zbog prijetnja upućenih meni“. 

…i pozitivnim recenzijama

Uz brojne pozitivne recenzente knjige,piše dalje dr. F. T. Rulitz, „znanstveno sam dokazao da se velika završna bitka oko Bleiburga (…) nikada nije odigrala u takvu obliku“.To nije bila bitka nego pokolj.„Nemojmo zaboraviti na činjenicu da je Jugoslavija namjerno odredila kraj rata za datum 15. svibnja 1945. da bi prikrila počinjene masakre.

Širi znanstveni krugovi u inozemstvu jako su dobro primili moje istraživanje u knjizi 'Tragedija u Bleiburgu i Viktringu', diljem svijeta u Austriji, Njemačkoj te u renomiranim znanstvenim platformama poput 'H/Soz/Kult', 'Journal of Military History-USA' ili 'European History Quarterly'.“ Ne zaboravimo već spomenute svjetske prijevode. „Dosad sam dobio vrlo dobre kritike i prikaze knjiga od više od deset renomiranih povjesničara. Snimljen je i film na austrijskoj javnoj televiziji ORF-u“.

„Ministar i masakr”

U toj knjizi iz 1986. Nikolaj Tolstoj, ruski grof i engleski povjesničar, koji je posljednjih 30 godina života posvetio istraživanju Križnog puta i razloga zašto su Britanci u Austriji predali Titovim partizanima stotine tisuća Hrvata,objašnjava nam atmosferu: „Pola milijuna ljudi nastoji pobjeći i predati se Britancima. Većina njih je prestravljena Titom koji je već počeo ubijati ljude. Među njima ima nešto domobrana, ali veliku većinu čine obični uplašeni civili, žene i djeca koji se nadaju da će ih Britanci zaštititi. Nadaju se da će ih se primiti u prenamijenjene logore odakle će se otisnuti u Kanadu, Australiju i Argentinu te ostale prekooceanske zemlje koje su slale pozive za radnom snagom. Britanci im obećavaju da će ih poslati u Italiju. Umjesto toga, pruga je promijenjena i oni su poslani u smjeru Jugoslavije, u smrt”. 

„Važno je znati da je naredba visokog zapovjedništva Saveznika bila da se ni jedan Jugoslaven ne pošalje mimo svoje volje u Jugoslaviju“. Važno je shvatiti, da vrhovno zapovjedništvo Britanije nije donijelo odluku o izručenju. General Alexander nije ni znao što se događa, jer to što se događalo bilo je protivno naredbama koje je dobio. Dakle, o svemu se odlučilo u Austriji. „Ključ svega je trenutak u kojem britanski ministar Harold Macmillan – kasnije premijer Ujedinjenog Kraljevstva – slijeće u Klagenfurt. Danas imam dokaze da je upravo on dao tajne instrukcije da se svi ti nevini ljudi izruče Titu.“ O tome Nikolaj Tolstoj, ruski grof i engleski povjesničar, piše u svojoj novoj knjizi.

(nastavlja se)

Javor Novak