Javor Novak: Bombastične iluzije

Detalji

Objavljeno: Utorak, 06 Veljača 2024 13:01

Kaže Davorko Vidović i njegovi Socijaldemokrati, raspaljen predstojećim izborima, da je ovaj podatak „nešto što ne smijemo zaboraviti“: devedesetih je „250 novinara praćeno, 250 novinara u Hrvatskoj, u ovoj našoj samostalnoj demokratskoj neovisnoj Hrvatskoj. Čak 250 novinara su plaćale tajne službe iz politikantskih, političkih i ne znam kakvih razloga.“

Ovo posljednje „ne znam iz kakvih razloga“ je najuvjerljivije.

Prvo, ne kaže je li to bilo u ratno vrijeme? Ako jest, bili smo okupirani i ne samo izmiješani s neprijateljima već i probušeni raznim agenturama. I još smo i bit ćemo. K tome su primjerice Amerikanci za Velikog rata na Pacifiku stavili svoje „kosooke“, kako su ih pogrdno nazivali, u kampove ograđene žicom. Ograničili su im kretanje, onemogućili komunikaciju, preventivno. Drugo, ostrašćen tvrdnjom koja bi imala biti bombastična, Vidović prvo kaže 250 praćenih pa zatim 250 plaćenika. Okrugle brojke uvijek su same po sebi slabo uvjerljive, ali je li to bilo 500 praćenih novinara plaćenika ili su jedni praćeni, a drugi kupovani? Mnogo bi Vidoviću bilo bolje da objasni svoja aproksimativna i skupna lupetanja. Recimo na način da nas potpuno uvjeri: koji mu je izvor, odakle mu ti podatci? A prije zaključka bilo bi mu dobro da ima barem ugrubo pojam i o tome koji su bili zadatci tih novinara, za koga su radili?

Kad nas želi impresionirati ogromnim brojem 250 iz 90-ih, Vidović je nešto zaboravio. Izbori u devedesetima, a to je iznio i predsjednik Tuđman, pokazivali su da je često nekih 15 do 20 % građana Hrvatske, protiv. Kad se već igramo brojkama: ako uzmemo najmanji mogući tadašnji broj glasača od 3,600.000 građana to znači da govorimo o brojci od 540.000 do 720.000.

Treće, nije opći podatak koliko je Hrvatsko novinarsko društvo 90-ih imalo članova, ali barem isti broj novinara nije bio u tom društvu, a lako je moguće da ih je bilo i znatno više izvan njega. Pogotovo što su tada osnivane brojne nove novine i televizije i radio postaje. Prema tome ako shvatimo cjelinu, može li nas brojka od 250 realno fascinirati? I to pod pretpostavkom da je baš cijela brojka točna i to pod pretpostavkom da je baš svih 250 novinara bilo i nevino i neupitno hrvatski, a ne jugoslavenski ili drugačije tuđinski, "nastrojeno".

Pogledajmo sada ovu Vidovićevu ironičnu frazu (u kontekstu praćenja): „u ovoj našoj samostalnoj demokratskoj neovisnoj Hrvatskoj.“ Nismo čuli da osuđuje šugoslaviju. Očito on tu podrazumijeva kako je to sramota za Hrvatsku, kako je riječ o nedemokratskim metodama, o diktaturi što li sve još? Pitanje: poznaje li Vidović barem površno način „poslovanja“ zapadnih „demokracija“ i njihovih secret service-a? Poznaje li on operativni način rada primjerice britanskih ili izraelskih tajnih službi? Sigurno je čuo ali još nije shvatio da je Simon Wiesenthal iz Izraela i Beča lovio zločince čak po Latinskoj Americi! Novinari svakako nisu zločinci ali što nam to govori o velehvaljenim demokracijama? Kad se država osjeti ugroženom ili je stradala od nekog režima, tada poduzima one korake koji su u skladu s onim stupnjem ugroze koji je tada aktualan. A kad je o najstarijoj i najrazvijenijoj demokraciji na svijetu riječ, o Americi, onda i daleko preko toga. I usput: prisluškivanje ili praćenje svakako spada u operativnu kamilicu. I k tome: treba li se itko toga bojati ako ne radi ništa nečasno, a ni značajno i protudržavno?   

novinarska internacionala

S nekim drugim ljudima i nekim drugačijim izričajem od dugogodišnjih predsjednica i predsjednika nazovi Hrvatskog novinarskog i nazovi društva u Zagrebu, dalo bi se prigovarati Izbaviteljevoj namjeri da ušutka redom sve novinare kritičare vlasti. Istina je da taj tzv. javni servis u kojega se iz HND-a zaklinju i kojim se žele neuspješno pokriti, nije niti u funkciji slobode i građana, niti je to javni interes. To je njihov zgoljni interes. A što je uopće to njihovo pokrivalo, „javni interes“?

Dok curenje podataka iz istragâ predstavlja najkaloričniju hranu glavnim medijima, skrivajući se iza te svoje (uvezene) fraze o javnosti, ti prosvjednici i društvenjaci, a mahom lijevi novinari i to radikali, traže čime će optuživati, čime teretiti. Oni su nesretni što je Hrvatska osamostaljena. Na mig vlasnika (tuzemnih i inozemnih) upinju se, žele presuditi prije sudova i to zaista i rade već desetljećima. Baš kao što je točno i to da je to nedopustivo. To nije nikakav javni interes već opće žutilo, obilno podilaženje tiraži i šopanje onih niskostrastvenih. To je tabloidiziranje i idiotiziranje hrvatskog medijskog prostora. I taj njihov spin o „javnom interesu“, prepoznaje velika većina njihovih članova, većina koja uopće ne dolazi na njihove (slabo posjećene) prosvjede. A hvale se da ih je oko 2.000. Pa gdje su im ti članovi? Na radu u inozemstvu?

Fra Mario Knezović lijepo ističe pitanjem: Tko su gosti u hrvatskim tv studijima, a tko u srpskima? Episkop Srpske pravoslavne Crkve Jovan Ćulibrk gostovao je prvo kod Bolkovića, pa nedugo zatim i kod Stankovića. „To je fora“ - ističe. Možete li zamisliti da samo jednom, ne dva puta, u Beogradu, u glavnoj tv kući, u gledanom terminu, gostuje ne vrh Crkve nego barem bilo tko iz Hrvatske, iz Katoličke crkve? Može li se itko iz ovakvog Hrvatskog novinarskog društva ikada to zapitati? A to bi bio čak i širi javni interes, zar ne. Onaj kojeg HND tako trajno procjeđuje. Usput još i ovo: N1 iz Beograda objavio je i snimku kako vladika fizički napada jednu ženu i ozljeđuje je, ali to je brzo potpalo pod ono „navodno“ i za taj se video-insert u Hrvatskoj kao, ne zna.

Kako se može dogoditi da novinari u RH čuče pred kućom političara koji će tek koji sat kasnije biti uhićen? Kako se u tom famoznom Novinarskom društvu i domu upće može dogoditi da jedan od govornika na tribini (sveučilišni „profesor“ Goldstein) napadne građanina u publici?! Da urla na njega, da ga psuje najgorim rječetinama, da ga gura, čak pokuša i izbaciti iz dvorane!! I time potpuno osramoti i sebe i cijelo Novinarsko društvo. Je li to taj javni interes, fizički napasti neistomišljenika? Je li to ta ljevičarska uljudba koju derući se po trgovima zagovaraju Hrvoje Zovko, Drago Hedl, Branko Mijić, Maja Sever i ekipa? Ekipa koja će jako paziti da ne izgovori riječ Hrvatska ili domovina već će uvijek i samo zazvati: država. Baš kao da je anonimna. Kažem, s nekim drugim ljudima možda…  

ništa bez Jugoslavije

Bilo to „Dobro jutro Hrvatska“ ili „Na magistrali“ ili svaka druga emisija HTV-a, vade se stari crno-bijeli kadrovi bezveznoga i nepripadajućeg sadržaja. Kao po nalogu, mnogi se urednici dokazuju pravovjernima. Stari automobili voze, ljudi šeću ili kupuju novine na kiosku, a preko toga ide nešto sasvim drugo, kao obvezni sastav: nostalgija za Jugom. Kao punilo. Uporno se siluju kadrovi snimljeni za neku drugu svrhu, pa ih se lijepi uz suvremenost gdje uopće ne pripadaju. Važno je da se spominje Jugoslavija, da se vidi Milka Babović, da izroni krasnaya zvezda. I onda kao tobože povod, sjajna je klizačica Sanda Dubravčić, a ono uz nju još mnogo nepotrebnih minuta drage im Juge. Naravno nemaju Sandine snimke iz Hrvatskog olimpijskog odbora ili hrvatske delegacije iz 1992., niti sa ZOI u Allbertvilleu ili 1994. sa ZOI u Lillehammeru. Ne uklapaju se u „koncepciju“.

Ukrajina gubi

Vojno stanje na terenu nije tako loše po Ukrajinu no, neovisno o tome Amerika je blokirala svoje financije, a sada se šuška i o novom planu: Ukrajini se nudi  defenziva. To je poraz i prejudiciranje podjele Ukrajine. Te poruke ne mogu biti jači vjetar u leđa Putinovoj agresiji. Ako je to saveznički put, Putin slobodno može planirati gdje će (sve) u slijedećim godinama provaliti. Kako u BiH s tzv. Republikom Srpskom tako i u Ukrajini, Zapad bi mogao ponovno, nakon podjele BiH Daytonskim sporazumom, honorirati okupaciju. A to su vrlo opasni svjetski, ne samo Europski presedani. Ako Zapad istočnom Ukrajinom misli da će nahraniti i zaustaviti Polifema, grdo se vara.  

„Uvijek iznova Srbija“ (I. Pilar)

Treba ponavljati da se Srbija stalno naoružava i jedino prijetnja Amerike novim zračnim udarima, poruka je koju Vučić razumije.

U stoljeću koje je za nama Srbija je površinom znatno narasla. Do listopada 1918. i nastanka Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije) ona je bila bez Vojvodine (Banata, Bačke i dijela Slavonije od Iloka do Zemuna), bez mnogih hrvatskih krajeva, bez Crne Gore koja je bila veća nego danas i proširena do crte Peć - Đakovica. A danas je tzv. Republika Srpska nadomak Dvoru i Cazinu. Zato velikosrbima i rastu apetiti, zato je nakon borbe za Veliku Srbiju (neostvarene potpuno), godine 2020. i  proglašen „Srpski svet“. Zato Vučić poručuje: „Srbiju i Republiku Srpsku ništa ne može da podeli“, zato episkop SPC-e Porfirije govori o granicama: „a nismo sigurni da u povijesti u kojoj je sve relativno, neće se mijenjati i ubuduće.“

Vječni srpski apetiti za okupacijom susjednih država, kao i kod Putina - služe tek njihovim glavešinama, voždovima i prirepnim sljedbenicima. Što su te zemlje veće, veće je i siromaštvo njihovih naroda. Prosječan ruski i srpski narod posljedično živi sve lošije. I to je zatvoren krug: što lošije živi vlasti mu nude nove ratove. Stari je to princip barbarskih plemena kako se održati na vlasti.

izbori

Nedavno se na dva programa istovremeno ukazao Izbavitelj, sad će i iz hladnjaka. Sve češće čujem od ljudi: „ja vijesti više ne gledam“. Jer one su krcate slatkoustima. Najviše volim kad se Izbavitelj napravi duhovitim. Pa otvori usta, pa pokaže jezik. Ko kad bebi brzo izvučete dudu iz usta.

Index.hr

Indeks ili Imbex kako ga neki nazivaju, nikada mi nije vrijedio sustavnog čitanja, više sam povremeno bacao oko na njihove pamflete. No nešto se temeljito promijenilo na njihovim listinama: manje su bijesni, slabo napadaju vlast, nema eksplozivnih „istraživanja“, ne grizu. Que pasa?

Može biti više razloga. Zna se da je osnivač portala Matija Babić ali se mnogo drugih stvari ne zna. On je kao svojevrsni balkanski James Bond, svašta se o njemu piše: te jest osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora zbog utaje (višemilijunskog) poreza te ona mu je (nagodbom) zamijenjena za društveno koristan rad, te kaže engleska Wikipedija da živi u Bugarskoj, te nije u Sofiji slikan je u Zagrebu, te je izjavio da će se u Hrvatsku vratiti tek kad ona postane porezno kurentna, te on je bjegunac tražen zbog poreznih dugovanja i bankrota u RH, ali ne nije, on je samo bugarski porezni rezident, te nije više u Indeks-u… te jest, a ne ne ipak više nije.

Ono što je točno, Index.hr predstavlja vrlo velik pogon: više od čak šezdeset ljudi. Da li suđenjem Babiću, njegovim odlaskom ili drugim naknadnim metodama (zakupom oglasnog prostora?) ali Index se čini pacificiranim. Za Babićeve ere, Indeks-u se nije mogao dogoditi ovaj citat Izbavitelja: „više smo učinili na rastu plaća nego što je bila kumulativna inflacija“, a da se njega oštro ne prokomentira. Ali zato posljednji komentari čitatelja kipe: u deset teških i revoltiranih mržnji…

Mirko Ilić

U jednom nedavnom tv-razgovoru slavni svjetski dizajner iz Bijeljine blizu Brčkog, tromeđe BiH, Srbije i Hrvatske pa zatim i iz Zagreba Mirko Ilić, a s trajnom američkom adresom, ustvrdio je nekoliko stvari. Prvo, kazao je kako je on Amerikanac, a zatim nas je htio kapacitirati s prvim hrvatskim romanom. Pa kaže da je to roman „Nezasitnost i bijeda“ (nije naveo auktora Vjenceslava Novaka). Zatim još didaktički dodaje: „S tim smo počeli“. Kontekst je bio: pa što onda možemo očekivati kad smo s time počeli? No, ostaje pravom nepoznanicom tko smo to mi? Ako za sebe kaže da je Amerikanac?

Drugo, Ilić je zalutao u književnost pa brka temeljne pojmove: to nije roman nego pripovijetka Vjenceslava Novaka (Senj 1859. - Zagreb 1905.). Usput, nebitno ali istinito: ne dijelim korijene sa slavnim Vjenceslavom. Kako je lako provjeriti na međumrežju, pripovijetka „Nezasitnost i bijeda“ objavljena je 1894. I kao što je opće poznato, prvi hrvatski roman napisao je Zadranin Petar Zoranić, koji je živio u prvoj polovini 16. stoljeća. Prvi hrvatski roman naravno su njegove „Planine“, napisane 1536., a objavljene u Mletcima postumno 1569. Tako je mudri Ilić promašio i pojam pripovjetke i oznake romana i sve to za najmanje 325 godina.  

I ovdje se ponavlja stara istina kao i kod njegovog slavnog Amerikanca Elvisa Presleya: pjesme mu treba slušati, a ne gledati njegove nastupe, video snimke i razgovore. Tako vrijedi i za Mirka Ilića: njegove plakate i druge crteže treba gledati, a ne slušati njegove medijske solilokvije. Izlete u pogrješno.

anketa Nove TV

Još jedna zgodna ideja je (pro)pala. U Dnevniku Nove do sada se gledatelje anketiralo razne stvari i oni su telefonski uvjerljivo glasovali. No baš na pitanju o Vladi uvjerljivost je sluučajno pukla. Tako je bilo pitanje: Je li Vlada priznala pogrešku oko „Lex AP-a“? I onda postoci odgovora iznose čak 93 % ne, a samo 3 % da. Kako naručeno. Uopće me ne zanima način ušutkivanja (i ovog) slobodnog mišljenja kao i recimo crtanja inflacije od 4 %. Sva sreća da postoji siva ekonomija inače bi već odavno bilo krvi i na hrvatskim ulicama.

Svašta ćemo još vidjeti do izbora. Jer, nije vrijedno pošteno ostvariti političku uvjerljivost, presudno je baš sve konce držati u (jednim) rukama. Stari Zagrepčani bi rekli šmucik, a Slovenci „diši“. „Diši“ na socijalističku demokraciju.

Javor Novak