Javor Novak: Krešimir Kašpar: „Franjo Tuđman, kronologija života i rada (1922. – 1994.)“ 2.dio

Detalji

Objavljeno: Utorak, 13 Veljača 2024 13:07

Operacijom Gusar Hrvatska vojska i policija spojili su Hrvatsku koja je bila presječena na Maslenici (rušenjem Masleničkog mosta 21. studenog 1991.) i ponovno su povezali hrvatski sjever i jug. Slijedećih dana očekivano, zvonili su telefoni, dolazile su delegacije, ali hrvatskim diplomatskim rječnikom nigdje naziva Operacija Gusar ili Maslenica.

Govorilo se tek o „akciji osiguranja gradilišta na Novskom ždrilu“. A kad je upitan što se to događa kod Zadra, predsjednik je kazao da je akcija završena. Jer je s naše strane već i bila. Ali, žestoki rat u području Malenice tzv. SAO Krajina vodi sve do ljeta 1993. gomilajući svoje najbrojnije snage i neuspješno i očajnički širi rat i na miniranu branu Peruča. No, Hrvatska je vojska pokazala da može sama očistiti okupiran teritorij i branu, kad to ne želi ili ne može UNPROFOR. A predsjednik je onda stvarno i otišao u Novsko ždrilo i položio kamen temeljac za novi most. Punktum! Koliko je tzv. JNA tj. srbska vojska zaustavljena na Vukovaru, toliko je slomljena i na Maslenici. Vremena nenaoružane Hrvatske vojske su prošlost. Dok je živ, zločinački general Ratko Mladić sjećat će se svih poraza.

Auktor zatim podsjeća na događaj od 28. lipnja 1992. na Glavnom odboru HDZ-a: „Na prijedlog predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a Stjepana Mesića, Glavni odbor aklamacijom je odlučio da kandidat za predsjednika Republike u ime HDZ-a, bude predsjednik Franjo Tuđman…“. Obratite pozornost na obrazloženje koje je dao Stjepan Mesić: jer je „čovjek koji je doveo domovinski brod do suvereniteta demokratske i slobodne države“, a glasovanjem za njega „glasuje se za hrabrost, odlučnost i državničku mudrost, za ostvarenje devetstogodišnjeg sna svih naših predaka i mučenika, za miran i bogat život nas i naše djece.“ Ali, u listopadu 1993. te početkom 1994., Manolić i Mesić bit će nositelji puča protiv predsjednika. Dakle još u ratu. Zaključite sami što bi to značilo za obranu i perspektivu okupirane domovine da su u tom naumu uspjeli. A jako im je malo nedostajalo.  

Zanimljivo je što postoje tri ili četiri različita stajališta zašto je došlo do tog pokušaja udara na vlast RH. Manolić i Mesić i tada i godinama sve do danas, trubili su da su se s predsjednikom razišli na pitanju podjele BiH (koje nije bilo). Podjela se dogodila tek Daytonskim sporazumom (od 1. do 21. studenoga 1995.) kad su velike sile podijelile BiH na tzv. Republiku Srpsku i muslimansko-hrvatsku Federaciju. Drugo stajalište je predsjednika Tuđmana, piše auktor, koji je 23. travnja 1994. o Manoliću i Mesiću kazao: „Proces njihova odvajanja od središnje politike HDZ-a traje već više od godinu dana, a ubrzao se nakon Drugog općeg sabora HDZ-a, koji je održan 15. listopada 1993. Manolić i Mesić očitovali su duboko nezadovoljstvo odlukama tog sabora, koje su donesene golemom većinom. To se odnosilo na novi program, kojim je predviđeno dovršenje pretvaranja HDZ-a iz općehrvatskog demokratskog pokreta u općehrvatsku i općenarodnu stranku, koja svoju demokratsku politiku zasniva na načelima kršćanske civilizacije. Osobito nezadovoljstvo izražavali su prema novom vodstvu stranke - Predsjedništvu HDZ-a, koje je na općem saboru izabrano tajnim glasovanjem. (…) To je bio pokušaj promjene državne politike…“

Treće stajalište je ono Vladimira Šeksa (izneseno u knjizi „Državni udar 1. i 2.“), nastavlja Kašpar pa kaže: „Njihov politički razlaz počeo je kad je Tuđman, na sugestiju iz SAD-a, odlučio maknuti Manolića iz obavještajnog aparata, a kap koja je prelila čašu Manolićeva strpljenja bio je Drugi opći sabor HDZ-a (…) Na kojem se Tuđman odrekao i lijevih i desnih ekstrema, pa tako i Manolića i Mesića. (…) Na ruku su im išle i političke okolnosti, ponajviše nezadovoljstvo izazvano hrvatsko-muslimanskim ratom u BiH, zbog kojeg je Hrvatska bila izvrgnuta kritikama međunarodne zajednice.“ I to je bio taj trenutak koji su kao miris krvi također osjetili i svi drugi predsjednikovi protivnici, šestorka gubitnika: Banac, Cviić, S. Goldstein, Gotovac, V. Pusić i Žunec kao i već spomenuti gubitnički dvojac. 

Oni su izašli u javnost upravo u tom istom listopadu kad je krenulo i nezadovoljstvo Manolića i Mesića. S čime su oni izašli? 5. listopada 1993., dakle usred rata, Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić, i Ozren Žunec u dvobroju „Feral Tribunea“ (a da gdje će? - op. J.N.) „objavljuju 'otvoreno pismo' kojim od predsjednika Republike Hrvatske traže da se povuče sa svoje dužnosti!“ Razloge su naveli u osam točaka… Isto su željeli i Manolić i Mesić, zar ne. Dakle šestorka, kad ne može pobijediti na izborima i ne samo pobijediti, nego nije u stanju ostvariti niti ikakav važniji rezultat, ta šestorka gubitnika pomislila je da je sad onaj pravi trenutak da zabiju nož u leđa Hrvatskoj i predsjedniku. Isto kao i Manolić i Mesić. No, nije to bila prilika.

U knjizi „Moj život s Francekom“ (2006.) gđa. Ankica Tuđman je zapisala, i to je svjedočenje (pišem po sjećanju): Večeras je Francek došao doma vrlo kasno i bio je loše volje. Na moje pitanje kazao je: „Večeras smo izgubili Jožu“. Bilo je to vrijeme kad je Tuđman želio stvoriti novu obavještajnu zajednicu. S mladim ljudima. I nastojao je objasniti uzrujanom Manoliću da ne samo da on ne će biti u njoj nego „ne ću biti niti ja, kao predsjednik države!“ Ali Manolić je kao stari lisac, brzo prepoznao o čemu je tu riječ: ta nova mlada ekipa obavještajaca vrlo će brzo doći do njega, Boljkovca, Degoricije, Mesića… a onda im se crno piše - past će njihova mreža.

Dodatno o puču treba se sjetiti da je ismijavajući hrvatsku vlast i ne priznajući hrvatsku državu (isto tako u ratu kao dvojka i šestorka) sve vrijeme radio na rušenju vlasti i splitski „Feral Tribune“. Manjim dijelom ali opet gadno, tu politiku nastavljaju i današnje Pupovčeve „Novosti“ Srbskog narodnog vijeća, koje su uostalom okupile otpadnike iz propale redakcije „Ferala“.

Završno o puču s početka 1994. treba navesti da je u kolovozu 1998. zaista došlo do nesuglasja Zagreba i Washingtona zbog Bosne. I to je ono što su za krivotvorenje razloga o puču godinama poslije predsjednikove smrti javno koristili i Manolić i Mesić. Dakle puč iz 1994. vezivali su s nesuglasjem SAD-RH iz 1998.! U visokoj politici ništa nije slučajno pa papa Ivan Pavao II., samo mjesec dana poslije, dolazi u višednevni i drugi pastoralni i državni posjet Hrvatskoj. Upravo početkom listopada.

U prilozima na kraju prve knjige auktor navodi podatak koji protivnici „autoritarnog“ predsjednika Tuđmana ne žele čuti: „U sastavu Predsjedničkog vijeća osnovanog u studenom 1995. bilo je čak stotinjak članova.“

Što se tiče predsjednikove pismohrane najzanimljiviji su transkripti, posebno oni koji su dostavljani „Nacionalu“ i „Feral Tribunu“, a za koje je na pitanje novinara, 26. svibnja 2000., odgovorila glasnogovornica predsjednika Mesića Vjera Šuman: „Predsjednik je (…) najavljivao da će puštati dokumente sve dok se kriminalci ne procesuiraju.“ Istražitelj Haaškog suda William Tomljanovich, svjedočeći 18. siječnja 2006. na tom sudu, rekao je da je dokumente iz Ureda predsjednika Republike počeo pregledavati u svibnju 2000. što je trajalo godinu dana. Izjavio je da haaško tužiteljstvo posjeduje točno 666 predsjedničkih transkripata.

No, na suđenjima je nastao problem jer se obrana pozivala na činjenicu kako je dostavljanje tih dokumenata kršenje hrvatskih zakona te je neprimjenjivo kao dokazni materijal. Haško se tužiteljstvo tada dovijalo raznim načinima, između ostaloga i naknadnim traženjem da Hrvatska vlada skine oznake tajnosti. To je i činjeno od 2001. do 2004. - deklasificirani su dokumenti koje je haaško tužiteljstvo tražilo, ali ih je ono već odavno imalo! 

Sve to iako je još od travnja 1996. propisano (Narodne novine br. 32/96, u ukupno tri članka) da se s Međunarodnim kaznenim sudom surađuje preko Vlade Republike Hrvatske!  

Treba reći i što je u prvom dijelu dvoknjižja propušteno, a što je povijesno važno: očekivao sam više dokumenata vremena o Vukovaru, njegovoj herojskoj borbi ali i o padu grada u ruke koljačima i teškim i bolnim danima poslije. Nema ni podataka o slučaju zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića - Jastreba koji je bio zatvaran i teško premlaćivan u nekoj garaži, odmah po dolasku u Zagreb.

Također, u knjige su ušli i odlomci koji nemaju povijesno značenje. Primjerice ovi: gdje predsjednik slavi Novu godinu ili kad govori na Glavnom odboru HDZ-a… Bez obzira koliko taj odbor bio HDZ-u važan, na njemu predsjednik često nije ništa novo kazivao, već je taj odbor informirao o sastancima najčešće u inozemstvu ili o dopisima koje je primio. Tako je to ponavljanje. Isto tako ima pregršt zahvaljivanja na posjeti, na ugošćivanju, na uveličavanju proslave. To su očite marginalije i čini se da ih ima 15 %  previše.

Na kraju prve knjige slijede prilozi: Tuđmanove ovlasti, Tuđmanove vlade, Tuđmanova vijeća i povjerenstva, Tuđmanovi uredi, Tuđman i generali te zadnji i najintrigantniji prilog: Tuđmanovi transkripti.

Već prvim dijelom ovog velikog dvosvešćanog rada, general Krešimir Kašpar uvjerljivo je pokazao više ključnih stvari: koliko je ogromne radne energije, strategije ali i ostvarenja bio predsjednik Tuđman; koliki je bio velik njegov kapacitet Graditelja (kardinal Kuharić) i karizmatika te koji je on bio politički kalibar; koliko je bio uspravan sukobiti mišljenje i sa svjetskim silnicima i izvojevati pobjedu. Sve to najbolje vidimo danas, kad pune čak dvadeset i četiri godine nakon njegove smrti ne samo da nema karizmatika ni nalik njegovim gabaritima, nego neki ni sličan predsjednik nije niti na vidiku.

Krešimir Kašpar:

„Franjo Tuđman, kronologija života i rada 2. dio (1995.-1999.)“

U drugoj knjizi, kronologija započinje godinom 1995-om kao poglavlje 7.  Ona teče kao i u prvom dijelu iz godine u godinu i završava s poglavljem 11. (kronologija 1999. godine), a tu je još i šest priloga. Kad auktor navodi more kontakata, govora ili sastanaka prvog hrvatskog predsjednika netko će reći pa bio je rat. Da je, ali pogledajte ovu, drugu knjigu u kojoj na 212 stranica imate predsjednikovu aktivnost poslije rata, u manje od četiri godine, od 1996. do 1999., do predsjednikove smrti.

Godine 1995., 2. siječnja predsjednik pismom glavnom tajniku UN-a Boutrosu Boutrosu-Ghaliju službeno otkazuje mandat UNPROFOR-a u RH s nadnevkom 31. ožujka. Ta predsjednikova odluka nije prošla bez protivljenja EU i SAD. Najoštrija stajališta iskazao je Warren Christopher 14. veljače pred američkim senatskim Odborom za inozemne odnose: „Mislim da predsjednik Tuđman čini ozbiljnu pogrešku, fundamentalnu pogrešku u prosudbi tražeći odlazak UNPROFOR-a. Mislim da će požaliti ako se ne predomisli. (…) On možda ima ono što mi smatramo nerealnim očekivanjem od svojih oružanih snaga ako se UNPROFOR povuče.“ Međutim, kao što je povijest pokazala… Nakon VRO „Oluje“ i pobjedničkog hoda Hrvatske vojske, onaj koji je imao nerealna očekivanja bio je gospodin W. Christopher i njegovi vojni analitičari.

U tekstu proglasa kojeg je predsjednik uputio srbskim pobunjenicima na dan početka VRO Oluje 4. kolovoza, a koji auktor donosi, nedostaje jedan dio. Kako sam u izravnom prijenosu slušao taj proglas, a i kasnije sam se susretao s tom snimkom na svom radnom mjestu u dokumentaciji Hrvatskog Radija, točno se sjećam da je predsjednik kazao: „…svima onima koji nisu okrvavili ruke bit će zajamčena…“ Ali tog važnog segmenta u ovoj knjizi nema. Zanimljivost s tim važnim proglasom je i činjenica da je Hrvatski radio imao tu izvornu snimku u svojoj fono-dokumentaciji, međutim poslije predsjednikove smrti ta je snimka iz radijske pismohrane - netragom nestala.

U godini 1996-oj predsjednik je prilikom posjete Jasenovcu izrekao nekoliko tvrdnji koje su značajne i dan danas: Jasenovački spomenik je u Hrvatskoj ali nije ga smio izraditi hrvatski kipar nego srpski. Tito nikada nije posjetio Jasenovac „jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti zato što je od 1945. do 1948. na tome mjestu bio komunistički logor, u kojemu su također ubijani ljudi. (…) Nakon Drugog svjetskog rata iskapana su tijela pogubljenih i pronađeni su dijelovi domobranskih uniformi. Nakon što je utvrđeno da nisu ubijali samo ustaše, otkapanja su prestala.“ Predsjednik je dodao kako treba utvrditi što su učinile Ustaše, a što komunisti. Istine radi važno je dodati kako je predsjednikova ideja o još jednom spomeniku u Jasenovcu kao zajedničkom mjestu svehrvatskog stradanja, naišla ne samo na velik otpor iz svijeta i Hrvatske već je potpuno krivo shvaćena i krivotvorena.

Za još žive krivotvoritelje predsjednikova stajališta o BiH, a nakon priznanja te samostalne države od strane RH (još u travnju 1992.), korisno je što auktor knjige citra predsjednika iz godine 1996. Pa tako ističe da je predsjednik primio Johna Kornbluma i razgovarajući o BiH kazao: „…ne dolaze u obzir ni ustupanje Prevlake ni razmjena teritorija, jer Prevlaka je suvereni hrvatski teritorij, a i razmjena se ne može provesti na račun BiH.“ Predsjednik je to rekao pred američkim veleposlanikom P. Galbraithom i četvoricom predstavnika State Departmenta, predstavnikom Ministarstva obrane SAD-a i članom Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD-a. Uz predsjednika su bili Z. Mateša, M. Granić, I. Jarnjak, I. Mišetić i K. Kašpar. Toliko o „Tuđmanovoj podjeli Bosne.“

Javor Novak

(nastavlja se)