Javor Novak: Nadom do razočaranja

Detalji

Objavljeno: Utorak, 05 Ožujak 2024 13:08

Koliko dijagnoza, koliko nabubrenog lica, koliko drhtanja noge, koliko dvojnika, koliko nema ga u javnosti već tjedan dana, koliko sumnjivih kretnji rukom, koliko prosute nade da se Putinu bliži kraj. A isti onda špancira industrijskim pogonom, isti onda pred kamerama drži već 19-ti po redu govor naciji. Kažu da mu je prosjek govora 70 minuta, a rekord dug gotovo dva sata ali upravo ga je oborio.

I onda mu se u govoru prepunom slatkih obećanja omaklo: kaže kako namjerava smanjiti siromaštvo s 30 % na… Rusija ima oko 144 milijuna stanovnika, što znači da je više od 43 milijuna stanovnika siromašno! Po njegovu osobnom priznanju. Koja katastrofa. Kad on priznaje 30 % tko zna dokle ide stvarni broj i koliko će on još nabujati s godinama rata.      

napušteni, uskoro i zaboravljeni

Novi vapaji Ukrajine za oružjem nisu nikakva novost. Baš kao što to nisu ni (očekivani) porazi na bojnome polju. Ukupno očajno stanje nije proizvela ukrajinska vojska kako se to često adresira, već je to djelo prvenstveno SAD-a i Britanije. Nakon što je bila glavni huškač, Amerika je napustila Ukrajinu i sad slijedi zaborav kao sa Krimom. Britanija jasno, nije supstitutivno uskočila. A onda još i ta ruska špijunska afera kojom se pokazalo kako Rusi obavještajno buše Njemačku, i ne samo nju.

Nije to nikako prvi put da SAD-e potiče narode na borbu za slobodu ali u američkom interesu, a zatim se povuku iz tog biznisa i za sobom ostave rasulo. I Americi i Britaniji odgovara da se u toj teškoj zadaći sada isprsi i istroši EU. Obje zemlje nikako ne trebaju jaku i konkurentnu Europu. Napuštanje Ukrajine tako nije samo Trumpov bučan i okrutan plan „za mir“ već i tiha voda starih saveznika, dioničara.

imam pitanje

Je li protiv suca Ivana Turudića pokrenuta istraga? Je li osumnjičen? Je li podignuta optužnica? Je li prihvaćena optužnica protiv njega? Kako sve to nije, kojim pravom trećina Hrvatske po mrežama viče: „Di si radosti, di si lipa?“ Zloporaba privatnih sms-ova u javne, ekstremno lijeve svrhe, sablažnjavajuća je praksa koju ti ulični radikali pretvaraju u pravilo. To bi bilo protupravno čak i da sudac danas sjedi na optuženičkoj klupi. A kako ne sjedi, dobacivat ćemo mu javno, neka se nigdje ne osjeća sigurnim. Narod će ti suditi, derali su se partizani. Još prije 70 godina.

Kojim pravom cijela Hrvatska (pa i šire) žvače njegove privatne sms-ove? I kako to da „nema“ odgovornih za puštanje istih? Jutarnji čak kaže kako su dobili zabavan video pa ga čak i objavljuju, a na kojem se vidi kako hajka protiv Turudića (još uvijek) traje. Hrabro s druge strane ulice, junački anonimac tj. faca s placa, sucu dobacuje „Di si radosti“. JL to zabavlja, podilaze svjetini? Kakva je to pravna država u kojoj se javno potiče hajka? Po kojem to zakonu ičiji sms-ovi postaju javna svojina? Jesu li radikalni aktivisti ljevice išta dobacivali tadašnjem predsjedniku Vlade Ivici Račanu kad je Sloveniji otvoreno nudio hrvatsko more: tzv. dimnik iz Savudrijske vale sve do međunarodnih voda? Gdje su tada bili, maca papala jezik ?  

puče ko' kokica

Nastavlja se niz blamaže za blamažom slučajnog gradonačelnika Tomaševića i njegove ekipe Nogom ćemo. Nakon sramote s vaterpolistima ponovno se sukobljava s građanima. I to u Resniku na samom svečanom otvorenju oporabilišta građevinskog materijala iz obnove zgrada nakon potresa. Prvo pitanje je, hoće li to oporabilište biti samo za zagrebačko područje ili i za Banovinu? Je li to možda uvod u „zbrinjavanje“ svog otpada "samo" iz Jakuševca ili i svog otpada iz šire zagrebačke okolice?

Slučajnik od gradonačelnika, glavni komesar radikalne ljevice i nekadašnjih prosvjeda našao se u nebranom grožđu: toliko je djelotvoran da ga prosvjedi prate u stopu. Ee ali ne mogu, drugo je to bilo kad je on prosvjedovao, a Urša kaputom mela asfalt. Sada on šalje policiju na prosvjed nezadovoljnih građana, na incident kao i obično s uvrjedama. Povodom otvaranja reciklažnog građevinskog skladišta isti odgovara u nekoliko pokušaja, jedan je jadniji od drugog. Je li on uopće svjestan što to znači besplatan dovoz svog građevinskog materijala? Ima li pojma koje će količine toga biti?

O utjecaju na okoliš i zabrinutost građana odgovara kako u blizini već 20 godina radi betonara „i nitko nikad oko toga nije prigovarao“. A što li to lijepoga znači: imate betonaru možete imati i prašinu i smeće? Onda bi mogli imati i spalionicu infektivnog bolničkog otpada, možda i skladište radioaktivnih bačava. Sami ste to tražili. Mislim kad već imate betonaru, a niste se bunili, ne.

U tom žrtvovanom gradskom kvartu su i Zagrebačke otpadne vode d.o.o. i dvanaest otvorenih bazena Centralnog uređaja za pročišćavanje otpadnih zagrebačkih voda i obližnji Janafov terminal i Betonara Žitnjak i Heidelberg Materials Beton Hrvatska d.o.o. Betonara Zagreb i Unijabeton d.o.o. i… Zar se na sve to još i oporabilište i reciklažu nije moglo smjestiti dalje od njiva i naselja, nego ju se nasilno usađuje ljudima pod prozore?

Pa nam onda kaže slučajnik kako su to bili dužni (po)činiti (množina) sukladno zakonu, a krunski argument mu je slijedeći: „zagrebačka Gradska skupština lani je donijela odluku da to bude u Resniku.“ Znači nisam ja, kao slučajni gradonačelnik, Gradska skupština je. Ali Gradska skupština je donijela i druge odluke koje slučajnik ne provodi, štoviše skočili su (vrlo sekantno) na stražnje noge oko mjere roditelj-odgajatelj… sve dok je nisu pokopali. Ne će nama višečlane obitelji i dalje nabijati komplekse. Okrećući pilu naopako slučajni čelnik grada nadalje tvrdi kako su u prosvjednika u Resniku dvostruki kriteriji uz njihovu zabrinutost koja je neutemeljena. Ali nije nam ništa prozborio o tim famoznim dvostrukostima koje vidi samo on.

Zatim pritisnut protuargumentima ali i općom logikom slučajni gradonačelnik ispaljuje: neka se svi nezadovoljni lokacijom Resnik jave zagrebačkom HDZ-u koji je za ovu lokaciju glasovao. Naravno i to je krivotvorina. Opet ona stara mahlojka: nisam ja - to su oni prije mene. No, što je slučajnik „zaboravio“? Pa samo ovo: „mi smo dobili mandat od građana da riješimo pitanje otpada i to ćemo učiniti i na Jakuševcu i ovdje“. Prema tome čemu proziran, a kontradiktoran bijeg u hladovinu iza jedne stranke, pa bio to čak i HDZ? Tomašević će to učiniti. Ako se s tom odlukom nije slagao, zašto je nije rušio kao što to čini s drugim odlukama koje mu nisu dovoljno lijevo ekstremne?

Nakon što je pokušao ustvrditi kako u prosvjednika iz Resnika postoje dvostruki kriteriji te neutemeljena zabrinutost, pitalo ga što će s ovom lokacijom biti kad jednom završi obnova? Mrtav hladan ispaljuje kako mu je namjera da Resnik postane "sastavni dio gradskog gospodarenja otpadom". Dakle on, nikakva pojedina stranka i nikakva Skupština. A da je to zaista njegova namjera slučajnik potvrđuje i najavom: "Razgovarat ćemo s ministarstvom…"

Pile ili kokica? Zapliće se ko' pile u kučine ili puče ko' kokica.

tko to kaže tko to laže da ustaše nemaju drobilicu?

Resnik je postao središte svijeta, a ne Ludberg. Pa kaže uljuđen stanovnik F. Vuger: „Došli smo tu (na prosvjed - op. JN) da dočekamo našeg gradonačelnika. Nismo ga ni vidjeli ni čuli. Ništa. Bilo bi uljudno kad nekome dolazi da se čovjek najavi, da dođe u Vijeće mjesnog odbora, da dođe predsjednik toga Vijeća da ga on dočeka, nego ništa. Kao lopov ulazi tu.“ Zatim slučajni gradonačelnik Tomašević (nenajavljen Resničanima) drži svoju tiskovnu, boji se svojih građana i kao da se ništa nije dogodilo pokušava minorizirati skup tvrdnjom kako je riječ o samo petnaestak prosvjednika. No snimke pokazuju kako je riječ o najmanje dvostruko većem broju građana. I dok je slučajnik želio umanjiti i veličinu i značaj prosvjeda logično je priupitati pa kako se on onda i zašto njih boji? Zašto zove policiju na njih ako su tako minorni? Policiju na starce i invalide? Zašto je prisiljen od tih „malobrojnih“, kao krivac, bježati na sporedan izlaz? Jer, pokazalo se da je riječ o ženama, starijim građanima (čak i na štakama) te još i o majkama s bebama. Očito to je njemu tako opaka jedna skupina, koja načisto ulijeva strah u kosti slučajniku i sviti njegovih svečano klimajućih načelnika.   

Da je slučajnik prosvjed očekivao, ma pozvao bi on na vrijeme zasigurno i glavnog hrvatsko-srbskog drobiličara Ivu. Specijalistu. Ali ovaj je bio zauzet. On bi nam (da nije bio spriječen makulaturnim radom) tada hipnotizirano elaborirao kako su u Resniku sve sami revizionisti i ustaše. No slučajnik Tomašević za tu prašnjavu zgodu nije mogao dobiti drobiličara Ivu, doduše s velikim žaljenjem, jer je taj poznati drobiličar (koga se svojedobno odrekao i njegov doktorandski mentor) zauzet pisanjem nove knjige. On raadi, stvara. Fatamorganski fašizam. Naslov će joj biti „Ustaše u Resniku 1991.- 2024. true story“.

Kad prvi drobiličar i Titov kućni ljubimac završi svoju novu knjigu ništa više ne će biti isto. Povijesna znanost ne će se više pisati po izvorima, dokumentima, pismohranama i činjenicama nego po umotanoj travi i urođenoj skribomaniji. Taj revolt i opsesivnost ide jako daleko, čak štoviše sve dalje i dalje što ga se manje čita. Tim više. Bez obzira na pljusak knjiga i članaka povjesničara od kalibra koji pokazuju svu fantazmagoričnost tvrdnji Ive drobilice, on marljivo drlja dalje. On je povijest sama po sebi i samome sebi. Grafomaniji.

Opravdano spriječen (ipak će to biti dva opsežna knjižna toma) prvi drobiličar Jugoslavije zapeo u Hrvatskoj, tako nije mogao doći u Resnik i ondak likom i djelom potvrditi kako ustaše i dan danas imaju drobilicu. Ali još stigne.

tobože tetovaža

Treba jasno poručiti mladima: tetovaža je oblik auto-destrukcije. Ona boli, ona može izazvati infekcije. Nije ukras tijelu već nasilje nad njim. Kako se tetovaže nanose na živi organizam, najveći organ u našem tijelu: kožu, ona se skuplja i rasteže pa se tetovaže već nakon koje godine razlijevaju i postaju najsličnije mrljama. Nositelj tako postaje ražalovan „junak“. One se nanose u trenutku, a ostaju do vremena kad će se osoba započeti stidjeti istih. Brisanje tetovaža nova je bol, često na ukupno većoj površini. U naraštaju, susretao sam se s „pravim“ muškarcima koji su si na zapešće ili mišicu dali utetovirati: JNA. A zatim su ta slova naglo izašla iz „mode“. 

Podvrgavanje tetovažama nije junačko trpljenje boli već jedan od oblika samokažnjavanja. Tetovaža je i potreba za isticanjem: gledajte me, gledajte moje šarotine. Ona je istovremeno i samopotcjenjivanje pa zbirno javno govori o ta dva zajednička, naoko kontradiktorna znaka psihičkog statusa „oslikane“ osobe.

Važno je to isticati u vrijeme kad se najjači vizualni medij, a to je televizija, odaje prikazivanju velikih i šarolikih tetovaža na svojem prvom programu i to na ženskom tijelu. Ne ću navoditi ni urednicu i „scenaristicu“ ni tv kuću ali ću kao roditelj biti do kraja izravan: riječ je o primitivi od osobe koja se diči svojim šarotinama po tijelu, a koje zajedno s tom televizijom promiče. To je vrlo trivijalan i davno isfuran bunt i stari zaštitni znak kriminalaca. Naoko vanjštinom usmjeren prema drugima, u stvari sadržajem prema samoj sebi. Da je riječ o sirovoj osobi, pridnenog odgoja, nedorasloj javnom mediju, potkrijepit ću opisom cestovnog kadra iz jedne od jadranskih epizoda (još ih i repriziraju). Riječ je bila o kupovini smokava na sajmu. Prodavač ju pita: "Hoćete li mekše ili tvrđe?" Uz samodopadni osmijeh „scenaristica“  odgovara: "Ja volim tvrdog, a smokve volim da su mekše". Uličarski. Kako mi-se-rabile.

Javor Novak