Javor Novak: Bez katarze

Detalji

Objavljeno: Utorak, 01 Travanj 2025 12:56

Velimir Bujanec povremeno u „Bujici“ ugosti nekog četnika, velikosrbina ili srbskog radikala „spektakla radi“. Onako na prvu to je dobro jer u Hrvatskoj još ima mnogo onih koji misle: Srbija se promijenila. Međutim zlo je tamo još vrlo jako i isto kao i 90-h. Onda kakav spektakl? Kakva se poruka šalje osim: drugačije nismo ni očekivali.

Povremeno se na mrežama nađu ulomci s njihovih televizija i onda se vidi isto to dno. Što smo očekivali, da kad na Z1 progovori neki četnik i fašist, da će on promijeniti stajalište? Da će osuditi zločine ili priznati da je Srbija bila agresor? Da ne će slaviti srbske ratne zločince? Pa on bi tada osudio sam sebe.

Fašistima na i oko vlasti u Srbiji važno je promijeniti nekoliko povijesnih činjenica, a popuštat će i srdačno glagoljati po svim drugim nevjerojatnim pitanjima. Na prvom mjestu je „Hrvati su izazvali rat“, pa: „Oluja je bila genocid“, pa: „svi smo činili zločine“, zatim: „Srbija nema ratne zločince nego heroje“ i zatim: „nije bilo srbijanskog genocida u Vukovaru, Škabrnji, Srebrenici…“ I tako u nedogled. Sve to uz mnogo kontradikcija i kako kad, po bizantijskoj potrebi. Sve drugo može: pobijedili ste, predsjednik Tuđman vam je dao državu, ne razumijem zašto se mi stalno miješamo u hrvatske prilike, osuđujemo hrvatske pjesme, niste vi bili toliko jaki koliko smo mi bili slabi, kod nas je bila "bežanija", a nitko od Hrvata nije bježao s crte, želim za svoju djecu da živimo kao dva odvojena naroda, da trgujemo u miru itd. Ukratko: Hrvati zaboravite našu okupaciju, naše krvave zločine, počnimo iz početka.

Dovoljno je čuti njihova predsjednika kako on na dnevnoj razini ne izlazi iz 90-h. I to ne čudi: on je stvoren od fašista i četnika i koljača i osuđenog ratnog zločinca Šešelja, afirmiran je i posađen u srbijansku vlast već desetljećima. Nekada rame do ramena uz Miloševića i Šešelja, a onda se dalje, istim ratnohuškačkim metodama, penjao sam. Uz podršku Srpske pravoslavne crkve. To je njegova politička kolijevka, njegov vrhunac, pa on se i da hoće ne smije toga odreći.

Utoliko nam nekakvi takvi „spektakli“ kao na Z1 s fašistima četnicima, ne trebaju. Tim više što je najčešće riječ o neobrazovanim divljacima kojima je divljaštvo sve što imaju. Uz postotak koliko njihova stranka ima utjecaja u današnjoj Srbiji, nama bi bilo mnogo zanimljivije čuti one prvake, koji se ograđuju od Miloševića, Šešelja i Vučića te koji osuđuju agresiju na Hrvatsku. Znači ne pojedince, profesore ili žene u crnom ili tanašne organizacije protiv rata, već političke čelnike od formata. Ali bojim se da ćemo to još dugo čekati sve dok se takve stranke ne ostvare s postotkom utjecaja od barem 20 posto. Ono što nam može biti informacija jest: imali li mladih u Srbiji koji priznaju agresiju na Hrvatsku ili su svi zarobljeni starim i vječnim srbijanskim strahom od posljedica, ako iskreno kažu što misle? Oni bi tada mogli, negdje u dalekoj budućnosti, biti oni značajni proljetni cvjetovi. Do tada će ih redovito gaziti četnički traktori.

prije svemira – u susjedstvu svemirski

Pred Uskrs vratio mi se susjed iz Austrije, pa razgovaramo o nama sasvim nedostižnoj brizi tamošnjih vlasti za svoje građane. Naime supruga i on u Austriji primaju 13-tu i 14-tu plaću! Imaju i povremene dodatke na taj iznos. A naš Izbavitelj glagolja o tome kako „štrajk zaista nije bio potreban“. RH zavod za statistiku za siječanj 2025. navodi prosječnu plaću od 1.392 eura neto. Prosjek EU neto plaće iznosi 2.352 eura ili mjesečno 960 eura više. Sa svojih godišnjih 16.704 eura Hrvatska je trajno pri dnu. Odatle i pričice o najvećem rastu plaća u EU.

K tome je još i godišnja stopa inflacije za veljaču 2025. u Hrvatskoj iznosila 4,8 posto, što je četvrta najveća stopa u EU (nakon Mađarske, Rumunjske i Estonije) i druga najveća u eurozoni (nakon Estonije). Time se još i dodatno urušava vrijednost te tako niske prosječne plaće. Ali što ćemo se uspoređivati s EU, što s Austrijom kad čak ni tri desetljeća nakon rata ne možemo dostići niti jednu malu Sloveniju. Prosječna lipanjska plaća 2024. u Sloveniji iznosila je 1.502 eura neto, pokazuju podaci njihovog statističkog ureda. Dakle mi 2025. još nismo dostigli ni Sloveniju iz 2024. Jedna veća opskrba kakvih trebate barem 4 mjesečno u nas iznosi 80 eura! A gdje je sve drugo. Izbaviteljeva Hrvatska je za Europu zemlja trećeg svijeta. Čini se da je bolje dignuti glavu i zagledati se u svemir.

Mars i nerealni planovi

Mnogo prije 1969., prije nego smo prošetali Mjesecom, čovjek je maštao o osvajanju Marsa. U našoj je prirodi maštati pogotovo o onim nedostižnim ciljevima. No, nakon „osvajanja“ Mjeseca nastupio je velik zastoj u ljudskim letovima prema njemu i eventualno Marsu. Reći će nam: presušile su financije. Međutim temeljni su razlozi inženjerske, a sada se jače nego ikada pokazalo: i zdravstvene prirode.

Ovih dana napokon vraćeni zarobljeni astronauti s Međunarodne postaje nisu mogli hodati, imali su tanke noge i smanjena stopala te su za 9 mjeseci ostarili kao za 9 godina. Ne može biti očitije: svaki budući duži boravak u bestežinskom stanju osim dugih i napornih pred treninga morat će uključivati i višegodišnje naporne oporavke. Nadam se da će se saznati s kakvim trajnim posljedicama.      

Povijest konstrukcije svemirskih raketa, naročito ona posljednjih četrdesetak godina pokazuje nam da se nalazimo na plafonu naših mogućnosti ali se s time još nismo pomirili. Povijest željeznice je poučna: nakon parnjača, došle su dizelske, pa električne, a zatim cijeli niz tračnih lebdjelica i magnetskih vlakova koji su nas odveli do nezamislivih stotina kilometara brzine. No, u zrakoplovstvu i astronautici to nije bilo tako: nakon propeleraca, mlaznjaci, nakon njih rakete na tekuće pa kruto gorivo i tu se stalo. Čovjek još ne prihvaća svoja ograničenja.

Vojni piloti u lovcima odavno su došli do svog plafona ali on se nije ogledao u nemogućnosti razvoja nekog jačeg motora ili u vrsti „kaloričnijeg“ goriva, kao što je slučaj s raketama, već u problemu s umjetno i naglo stvaranom gravitacijom. Pri naglom uspinjanju vojni su piloti izloženi pozitivnom G ubrzanju, a pri strmom spuštanju negativnom i podnošljivijem. Unatoč vrlo zahtjevnim treninzima za pilote i astronaute, problemi s gravitacijom počinju već kod 2,5 G. Pri +8 G vojni piloti glavu s kacigom ne mogu više držati podignutom, zbog čega im se savjetuje bradu spustiti na grudni koš. Utrenirani vojni piloti pod posebnom obukom mogu izdržati +12 G ponekad i više ali to su vrlo rijetki pojedinci. Taj je plafon odavno već tu. Ogromne sile ubrzanja kakvima su izloženi astronauti, čak do +25 G (transverzalna ubrzanja) također u specijalnim odjelima, mogu se podnositi. Ali samo ako se pritisak prenosi na veću površinu tijela (poluležeći položaj). No i tada može doći do kolapsa jednog plućnog krila, što se olako prihvaća trenutačnom pojavom i oglašava ne smrtonosnim stanjem! Prag izdržljivosti probijaju samo astronauti jer se letom upravlja sa Zemlje. Oni mogu biti pasivni sve do izlaska rakete iz neke od dviju najbližih orbita.   

Gravitacijska su ograničenja kod leta astronauta velikim brzinama, samo jedan u nizu problema s kojima se susreću. Brzina je slijedeće ograničenje, a ona je izravno vezana uz količinu suhog goriva i pripadajuću veličinu rakete. Da bismo kao s primjerom željeznice usavršavali rakete, put ne vodi prema većim  raketama i većim spremnicima goriva, a upravo tim putem idemo. Teoretski mi možemo napraviti i raketu visoku 200 metara s cilindričnim promjerom od 30 metara, ali to nije rješenje. Točnije već se odavno vidi da je to primitivno rješenje. Isto tako ni „kalorično“ povećanje goriva nije krucijalni napredak. Skok u razvoju mora biti izum sasvim nove koncepcije motora koji ne ovisi o spremnicima, a to znači da energiju crpi iz okolnog svemira. To bi ujedno znatno povećalo „putnički“ prostor naspram motornog i spremišnog. Sada je taj omjer vrlo nepovoljan: raketa je ogromna, a tek na njenom vršku nekoliko je kubika prostora za astronaute.

Desetljećima se već razvijaju drugačije vrste goriva i motora i brzine leta ali one su još uvijek primjenjive samo za let istraživačkih sondi, ne i za ljudske posade. Iako bez velikih brzina nema dostupnosti našim novim ciljevima, drugim planetima, nedavno se napokon glasno progovorilo o doduše poznatim ali sada drastično velikim ograničenjima. Ovoga puta ona su, najvjerojatnije za vrlo dugo vrijeme i konačna: to su ograničenja ljudskog organizma. Na primjeru Marsa, shvatit ćemo da sve maštarije o stambenim kupolama, o uzgoju bilja, o stvaranju kisika, o rudarenju itd. padaju u vodu. Te inače ostvarive ideje nisu propale s projektom ljudska posada na Marsu 2035. godine, one su zaustavljene ožujka ove godine neplaniranim i prisilnim zadržavanjem astronauta na Međunarodnoj postaji već u samoj Zemljinoj orbiti.

Tome je kumovala ponovno gravitacija, ali ovoga puta njezin potpuni izostanak. Kad su astronauti napokon vraćeni na Zemlju, pokazalo se da su otišli na let kao super zdravi i super utrenirani, a vratili su se kao teški invalidi. K tome poredbene fotografije njihovih lica prije i poslije leta pokazale su da su znatno ne samo oslabili već i ostarjeli. Time se konačno detaljnije objavilo kako duže bestežinsko stanje pogubno djeluje na ljudsko zdravlje. I nema dijela tijela, organa ili stanice na koje izostanak gravitacije štetno ne djeluje. Unatoč svim višegodišnjim treninzima prije leta, unatoč svakodnevnim devetomjesečnim treninzima u Međunarodnoj postaji. I to nije sve, sad će se tek pokazati kojim će naknadnim bolestima ovi zarobljenici iz svemira, žrtve toga leta, biti izložene.

propao san

Na njihovih 270 dana (9 mjeseci) u bestežinskom stanju, zaljubljenici nas u svemir žele utješiti pa navode da je rekordni boravak ljudskog organizma u bestežinskom stanju duži od 410 dana (13,6 mjeseci). S kasnijim uspješnim povratkom organizma u normalno stanje. Nisu nam samo rekli nakon koliko godina liječenja? No, za let do Marsa, boravak na njemu i povratak kako se s ovim raketama sada računa, potrebno je možda i duže vrijeme. Pogotovo ni sama šetnja površinom, a nekmoli i kraće stanovanje na njoj, ne dolazi u obzir dok se problem izostanka gravitacije ne riješi ali i u letjelici i na samome Marsu. Do sada postavljenog cilja slijetanja 2035. proći će još desetljeće, tehnologija brzo napreduje, ali još nemamo ni motore za kraći let, a kamo li sve drugo. Sadašnje privatne rakete i suvremenija rješenja za gorivo, mogu tek stvarati nove žrtve.

Najbliži položaj Marsa od oko 62 milijuna km koristi se za letove do njega, međutim to nije stvarna udaljenost koju letjelice trebaju prevaliti. Nije to ni udaljenost od 124 milijuna km jer, nakon oko Zemlje, traje i orbitriranje oko Marsa prije nego slijetanje. Baš kao što dva orbitriranja slijede i pri povratku na Zemlju. Ovisno o međusobnom položaju planeta ne postoje ni dva kompletna leta koja će biti jednake kilometraže, zato je trajanje leta određeno samo približno. U jednom trenutku leta Apolla 10 (godine 1969. let s ljudskom posadom do orbite oko Mjeseca), dostignuta je rekordna brzina u povratku na Zemlju od gotovo 40.000 km/h. Godine 2007. ali kod besposadne letjelice, dostignut je nov rekord brzine od 58.500 km/h (New Horizons). Zbog ogromne gravitacijske sile Sunca, solarna sonda Parker prvo je postigla gotovo 11 puta veću i nevjerojatnu brzinu te rekord od 635.260 km/h, a zatim (2025.) čak i 690.000 km/h. No to su postignuti rekordi „u padanju“ i nisu brzine postignute motorima.

Za što kraći let na Mars i povratak s površine trebat će nam brzina sličnija onoj koju je imao New Horizons. I što je najvažnije, tu brzinu trebamo kao stalnu, a ne tek povremenu špicu kao kod Apolla 10. Te brzine trebamo pri onom najdužem dijelu leta i u letjelicama s ljudskom posadom. A sve to nisu mali zahtjevi za bitno jači potisak kao i primarno: za izdržljivost posade. Tek trebamo učiti uz kakvu se pomoć tehnologije ljudsko tijelo može nositi s ogromnim ubrzanjima i kočenjima. Jednadžba će tek tada biti potpuna: koliko će to putovanje zaista i trajati. To znači da imamo nekoliko velikih ograničenja: novi još ne izumljeni motori, veće brzine, borba s +G i -G gravitacijom kao i borba s bestežinskim stanjem… O kakvoj će zatim jačini, količini zračenja i kiši mikro čestica biti izloženi astronauti kad se budu kretali Marsom? Hoće li skafanderi, posebno viziri na kacigama, pružati jednaku zaštitu od zračenja kao i sama unutrašnjost letjelice?   

Sonda New Horizons letjela je 2006. do orbite Marsa za manje od 3 mjeseca. Ali s posadom se računa na trajanje leta Zemlja-Mars-Zemlja  od oko 7 mjeseci. No koliko još vremena treba dodati da bi se iz orbite pripremilo spuštanje, koliko za boravak na površini Marsa te za spajanje lendera i orbitera te povratak na Zemlju? Unatoč svim opasnostima i ograničenjima nema sumnje da će se uvijek naći astronauti željni tog najdužega leta, leta sa sadašnjom tehnologijom ali oni će tada biti i nove žrtve svemira baš kao što su to bili i zarobljenici iz Međunarodne postaje od ljeta 2024. do proljeća 2025. Vjerojatno će njihova žrtva sada na Zemlji biti još i veća jer u svemiru su bili izolirani u svom poslu te sa supatnicima, a na Zemlji će među običnim ljudima tek spoznavati svu svoju nemoć. Neka sve ostane na izlječivome. Druga je stvar što su astronauti spremni i poginuti na tim fantastičnim letovima ali je prva: je li to humano? Je li humana indoktrinacija rekordima, svemirom i nemogućim ciljevima?

povratak Zemlji

Nakon više nego polustoljetnog oduševljavanja čovjekovim letovima u Zemljinu orbitu te na Mjesec, napokon se javno sve detaljnije čuje o cijelom nizu ne samo opasnih već šokantnih posljedica po ljudsko tijelo. Poučak iz ožujka 2025. morao bi biti snažna opomena. Riječ je o vraćanju astronauta iz prisilnog devetomjesečnog bestežinskog stanja i o njihovom iznošenju iz kapsule koje su morali obavljati pomoćnici i to s ležaljkama. Svi se sjećamo prvih letova s posadama u svemir i s astronautima koji su samostalno stojeći mahali na vratima karantene. Njihova nasmiješena lica slala su nam poruku sve je ok, ali sada vidimo kako to dugoročno ne drži vodu. Kad će ova posada s Međunarodne postaje moći samostalno stajati pa hodati, a kada vratiti izgubljenu mišićnu masu i sve ostalo, velika je nepoznanica. To nam govori da bi bilo i nužno i humano okrenuti se besposadnim, automatiziranim letovima. Eksperimentima s posadama samo u Zemljinoj orbiti te i tim znanstvenim pokusima na mnogo kraći rok od 9 mjeseci. I onda koliko ćemo dugo tako? Onoliko koliko je potrebno da dostignemo nove i nužne tehnologije. Ljudski organizam prilagođen je životu na Zemlji, ne u njezinoj orbiti i pogotovo ne na nekom drugom tijelu bez kisika u svemiru. Sasvim smo evolucijom neprilagođeni ne samo Marsu, a za kojim neki tako euforično žude. Najnoviji primjer dugog ljudskog ostanka u svemiru učinio je da mnoga oduševljenja njime jednostavno splasnu. Svemir se tako (po tko zna koji put) čovjeku pokazao stravično i pogubno opasnim.     

Ljutit će se astronomski optimisti i navoditi početne uspješne eksperimente u raznim važnim svemirskim područjima ali još uvijek maloga kalibra. Konačno, zar ima veće razlike u automatskom uzimanju uzoraka s površine Marsa od onog uzorkovanja koje će učiniti čovjek ograničen debelim skafanderom i nespretnim rukavicama na toj istoj površini? Razlika naravno postoji (za sada) ali ona nije presudna. Mnogo su spektakularniji podatci i fotografije koje šalju sonde. Dok tehnološki ne svladamo sva ograničenja kratko stanovanje bit će ogroman skok, ali ne prema nastanjivanju Marsa jer to je i dalje debela utopija. Utoliko se postavlja pitanje: zašto jurimo u slijepu ulicu? Konačno, pogledajte površine: koliko se razlikuje Mjesečeva pustinja od one Marsove? 

Za kratku šetnju Marsom ne samo da još nismo spremni, nego čak nemamo ni tehnologiju kojom bi se na Mjesecu (u više letova) i „samo“ postavilo teleskope. Utoliko nam više vrijedi dati sve snage na razvoj motora bez spremnika kao i na pronalazak planeta što sličnijeg Zemlji. Nedovoljno se govori i o svemirskom otpadu kojim smo u samo 66 godina već pretrpali Zemljinu orbitu. Opseg čišćenja orbite još nam ni izbliza nije dosegao opseg godišnjeg odbacivanja dijelova satelita i raketa. Umjesto svega toga najviše se euforično skače oko pukog zabadanja zastave u Mars. Zar je to cilj, zar je to najvažnije? Show je vrjedniji od ljudskih života?

Javor Novak