Predrasude 3.dio

  • Ispis

STOCKHOLMSKI SINDROM

Poštovanim čitateljima, malih i velikih središta Lijepe Naše domovine! Po uvriježenim mišljenjima i stajališta donose se zaključci i sudovi o nekome ili pak o nečemu. Mnogi ishodi budu rezultat nekoga nesporazuma, ali biva odveć kasno. Povratka nema! Ostaje samo osjećaj nemoći, žaljenje i unutarnji nemir. Ostaje čežnja za pravilom i čežnja za pravdom.

Horizont koji bi trebao biti prostrano pregledan, nekako biva sklonjen velikom sivom plutajućom smetnjom… tada svako svijetlo,ukoliko postoji; obasjava okolje sivim tonovima!

Borba protiv nepovoljne slike, nepovoljnog suda i nepovoljnoga statusa među braćom, sve više biva nalik na čistilišne ili pak na paklene muke brojnih duša! Sve se više naglašava poziv na napad u stavu preventivne obrane, sve se više potiskuje izvorno osjećanje duše. Budi prvi da ne budeš drugi, u protivnom si gotov! Napad jest najbolja obrana. Nakon uspješnoga „napada“ čuvaj leđa…

Život je kao vrtuljak a živjeti kao ruski rulet. Biti u razmeđi Istoka i Zapada znade biti nalik srednjovjekovnome osuđeniku kojega izvjesno čeka smaknuće vezivanjem i rastezanjem između konjskih sprega. Tako biva onda, tako biva i danas. Nekada je blaže, nekada je grublje. Postoji tvrda sila, postoji i meka sila!

Sila uvijek biva sila. Ruho se mijenja, duh biva isti. Tko biva okrnjit od strane nečije sile, ta sila ostaje u njemu samome kao dokaz žrtve. Ta sila je pečat na duši koja želi vani. Nerijetko ta sila biva iskaljena na nedužnima i najmilijima,kao olakšanje za neku potisnutu bol. Kao što ljubav treba ljubav , tako i sila hoće van! Zlo zove zlo, krv zove krv a sila zove silu. Iako nanesene rane traže izlječenje Duha,u ovozemaljskom životu taj je put zaista trnoviti i uzastopce ponavlja istu povijest.

Stockholmski sindrom je pojava koja izvana veže žrtvu za zlostavljača. Mnogi promatrači se tome sa nevjericom čude,a tko znade motriti dublje može zaključiti da ta pojava ukazuje na znatno dublje biljege što ih žrtva na duši nosi! Može se naslijediti nešto i od predaka, ponešto se usvaja okolnom percepcijom, ponešto se može definirati sa poveznicom ranijih osobnih proživljenih iskustava dok ponešto se može pripisati djelovanju oblika sile koja se provodi nad žrtvom.

Biti zlostavljan od istočnjaka, zapadnjaka, lijevih,desnih, crvenih, plavih, obojenih, bjelosvjetskih,svojih,tuđih…nad žrtvom ostavlja tragove svih proživljenih mora i svih opisanih kolora. Nije naodmet zaključiti kako je logična činjenica da ukoliko alegorijski stavimo žrtvu na temeljito pranje, da bi svi tragovi izlazili na površinu kao da se pere odjeća. To je zakonitost materijalne prirode koja sobom veže i duhovne segmente. Zastrašujuće, ali istinito!

Naravno da nitko nije imun na boli i gubitke jer nam je to u samoj našoj postojanosti usađeno. No da smo povećano tolerantni na gubitke i boli, to zaista i jesmo. Akumuliramo energiju koju sa druge strane rasipamo; do samoga trenutka gdje nam opstanak biva doveden u pitanje!

Naš stoljetni život biva nalik nekom dugometražnome filmu u kojemu se izmjenjuju likovi i odjeća. Napuštaju se kočije a voze se automobili. Ne dozivamo se sa brda već mobilnim uređajima. Ali scene bivaju opet priproste i nekako iste. Povijesna drama sažeta u odveć dosadnome(monotonome) filmu!

Zašto je tome tako!?

Pa jednostavno ukratko rečeno; prijenosna odgojna psihologija! Nitko nije dovoljno „lud“ da se bavi ovim temama,pod prvo. Pod drugo; nismo u mogućnosti sa ikom podijeliti razmatranja,a pod treće; pod okriljem vanjštine teže je priprostome čovjeku ponirati u srž, u dubine… Intelektualaca je (ni)malo a volje za time još i manje!

No vratimo se mi na fenomen Stockholmskoga sindroma. Upitajmo se leži li pak činjenica pri opisu istog, kako je rezultat vezanja uz zlostavljača zapravo stanovito „odobravanje“ djela zlostavljača,da se izbjegne „sudar sa istinom“ što se točno događa!? Postavimo si pitanje; da li se zaista žetva u nagonu svoga opstanka zaista veže uz zlostavljača!? Ili takvim načinom emitira dijalog sa okolnom stvarnošću da ne ispade kako je žrtva zaista zlostavljana, htjedeći postići da to nekako okolina ne primijeti? Mislili se žrtva očitovati na takav snaći a potajno zaobići ili umaknuti zlostavljaču kada se za to ukaže točno definirana prilika kada bi žrtva možda imala osjetiti; e sada mi je prilika prešutno pobjeći da mi okolina ne zabilježi sramotu koja me zatekla… A možda je vezivanje za zlostavljača zaista tako stvarno, da se ima tumačiti kakao ipak postoji odnekud logičan izvor takve pojave u ljudskoj psihi!?

Nije li pak logičnost uputno tražiti u možebitnoj činjenici kako se žrtva vezuje za zlostavljača,da time pokuša pronaći stanoviti izlaz percipirajući kako za to ima priliku samo prolaskom određenih etapa sa zlostavljačem koristeći energiju da zlostavljač ne biva previše krut,već neutraliziran i udobrovoljen do najviše moguće razine izvedivosti toga vida snalaženja žrtve? Moguće je donijeti pretpostavke kako je podsvijest žrtve registrirala neki segment podsvijesti zlostavljača, te da se putem nagona za samoodrženje na takav način sporazumjela sa zlostavljačem, da bi ovaj ipak imao stanovitih prepreka u spektru okrutnosti prema žrtvi!? Tko znade što se događa u razinama ljudske podsvijesti kada dođe do šok-terapija i primopredaja novih postavki međusobnoga komuniciranja koja se vrše govorom,gestama i udovoljavanjem prohtjeva i osnovnih egzistencijalnih potreba!?

Ispravno bi možda bilo smatrati da se fenomen Stokholmskoga sindroma usko veže za najdublja ranjavanja ljudskoga integriteta kako ih objektivno mogu registrirati iskonska svojstva ljudske psihe,odnosno duše!?

Da li žrtva duboko u sebi ima podsvjesnu dublju spoznaju kako će biti trajno isključena iz svoje okoline i svojih najbližih, da ju nakon drame neće nitko razumjeti i kako ona sama osujeća da više neće imati mogućnosti ikome se obratiti razumljivim načinom ophođenja sa okolinom i ljudima kojima je dijelila dobro i loše, prije drame u kojoj je sada ili u kojoj je već bila!? Možda žrtva podsvjesno osujeća kako će preko svoga zlostavljača morati proći fazu suočavanja, da se oslobodi košmara po slikovnoj logici „kako smo ušli, tako moramo izići..“ budući da žrtva može odmah osjetiti kako je percepcijski već izdvojena iz svih fizičkih i duhovnih aspekata koje je dotada dijelila sa svojom okolinom i izvanjskim svijetom!? No moguće da se ovdje radi o najvećem mogućem šoku koja je žrtva proživjela a da joj to nije utkano u podsvijesti na način da joj upriliči samoodrženje po nekom drugome zapaženome modelu, pa da samim time postaje toliko dominantan efekt, da žrtva uzima tretman zlostavljača pod apsolutnošću ishoda sudbine što poprima razumljivosti po duhovnim aspektima!? Zaista, o tome se ima mnogo razmatrati, a sigurno imamo još primjera za navesti kao pretpostavke ili moguće uzroke. Zasada toliko…

Za kraj postavimo si pitanje: ima li Stokholmski sindrom „krvno srodstvo“ sa sindromom brzoga zaborava..!? Nešto kao što strah biva vragu brat!?

 

Josip Žuvela