Zadnji komentari

Odjednom brojevi u Jasenovcu više nisu važni

Pin It

Međutim, na žalost jasenovačkih mitomana prebacivanje s brojeva koji im ne idu u prilog na pojedinačne slučajeve im ne će baš puno pomoći. U tiskovinama i na internetu objavljeno je već više od 8500 poimeničnih slučajeva lažnih žrtava s popisa na mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac, a to je tek dio u usporedbi s još neobjavljenim imenima lažnih jasenovačkih žrtava.

Predsjednik udruge branitelja Podravke g. Mladen Pavković je imao dopisni intervju s dr Veljkom Đurićem Mišinom, direktorom Muzeja žrtava genocida u srbijanskom Beogradu. Dodatak tome intervjuu su bila pitanja koje je postavio glavni urednik Hrvatskog tjednika g. Ivica Marijačić. [1] Dovoljno je pročitati odgovor na njegovo prvo pitanje s kojim brojem jasenovačkih žrtava barataju u srbijanskom muzeju genocida i sve je jasno. Izgleda da ih je gadno uzdrmao sustavan rad na mrežnom jasenovačkom popisu JUSP-a Jasenovac i znanstveni dokazi da je popis masovna prevara jer je nakon Prvoslava Perića [2], vođe crkve u Srbiji, direktor muzeja specijaliziranog za genocid također počeo s pričom koja služi za kontrolu štete da broj jasenovačkih žrtava nije važan, a do jučer su Srbi licitirali s milijunskim brojem žrtava.

Ovaj stručnjak za genocide i mitove sad govori da nije voljan govoriti o brojevima „jer ima daleko važnijih činjenica“, ali onda za svaki slučaj navodi da su to činjenice „koje još uvijek nisu raščišćene u povijesnoj znanosti“. Znači Srbi su za razliku od jasenovačkih mitomana u Hrvatskoj brzo shvatili da nemaju odgovora na znanstvene dokaze o lažnom popisu i da je licitiranje žrtvama u ovoj situaciji za njih izuzetno opasno. Na kraju tog odgovora dr. Đurić Mišina je izjavio da više želi razgovarati o imenima nego o brojevima. Taj strateški uzmak podsjeća na legendarnu srpsku konstantu bježanja u stilu – noge moje lake bez vas ne bi izvukao ni dlake.

Samo u zadnjih stotinjak godina Srbi su imali četiri takve „bježanije“. [3] Pa i dio glavnog grada im se simbolično zove Bežanija. Ratnu nesposobnost i stalne poraze Srbi nadoknađuju prebacivanjem rata u virtualnu sferu koju možemo zvati propaganda ili narodski laganje.

Međutim, na žalost jasenovačkih mitomana prebacivanje s brojeva koji im ne idu u prilog na pojedinačne slučajeve im ne će baš puno pomoći. U tiskovinama i na internetu objavljeno je već više od 8500 poimeničnih slučajeva lažnih žrtava s popisa na mrežnoj stranici JUSP-a Jasenovac, a to je tek dio u usporedbi s još neobjavljenim imenima lažnih jasenovačkih žrtava.

Za razliku od povjesničara i „povjesničara“ koji do sada nisu uspjeli jer ne znaju ili ne žele riješiti prijepore oko logora Jasenovac, „treća strana“ može parafrazirajući Farraguta reći „Damn the torpedoes, full STEM ahead“!

U prethodnim tekstovima o lažnim žrtvama s mrežnog jasenovačkog popisa pisalo se o Romima koji su bili upućeni na rad u Njemačku, a neki od njih su tamo i ostali. Jedan od takvih je i Nikola Nikolić iz Zagreba. Prema popisu Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac Nikola Nikolić rođen centenijalske 1900. godine, ime oca nije navedeno, ubijen je od ustaša u Jasenovcu 1942. godine. Izvori za te podatke su knjiga N. Lengel-Krizman i komunistički projekt Dotrščina. Međutim, prema podatcima iz Wuppertala u Njemačkoj Nikola Nikolić je umro krajem 1947. godine u Njemačkoj. U digitalnoj inačici komunističkog popisa žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. godine (L64) taj Nikola Nikolić je navodno rođen u Feričancima. Feričanci su bili poljoprivredno dobro na koje su upućivani internirci pa su to mjesto komunisti često navodili kao mjesto rođenja. Još jedan Nikola Nikolić kojem tamo nije mjesto se nalazi na mrežnom jasenovačkom popisu. Znatno je mlađi od gore navedenog imenjaka, rođen je 1936. godine u Vrpolju u Slavoniji. Ni u ovom slučaju nije navedeno ime oca, ali u pronađenim smrtnim listovima navedeno je ime majke i što je još važnije godina smrti 2006. Znači da je umro 64 godine nakon što su ga prema djelatnicima JUSP-a Jasenovac ustaše ubili u logoru. Kod Zlate Nikolić (1938., Čepin) u mrežnom jasenovačkom popisu također nije navedeno ime oca, a u napomenama se navodi alternativna godina smrti 1941. Te godine nije bilo masovnih deportacija Roma. To vjerojatno znaju i kreatori popisa pa je ta godina zamijenjena s 1942., a za svaki slučaj je navedeno da možda nije Romkinja, već Srpkinja. Sve te dvojbe su nevažne kad se zna podatak da je Zlata Nikolić iz Čepina umrla 2011. godine u Osijeku. Mara Nikolić (1920., Bošnjaci, ime oca nije navedeno) nije ubijena od ustaša 1942. godine u Jasenovcu jer je umrla 2000. godine. Sličan je slučaj Mara Đurđević koja je prema mrežnom jasenovačkom popisu rođena 1902.* godine u Valpovu, odnosno alternativno prema podatcima iz napomena 1901. ili 1906. godine. Ni u ovom slučaju nije navedeno ime oca. Jedini izvor podataka je knjiga N. Lengel-Krizman, znači čak niti komunistički popisivači je nisu stavili na svoj lažirani popis. To je zato što je Mara Đurđević umrla 1967. godine i u vrijeme dok su komunisti sastavljali svoj (lažni) popis 1964. godine je još bila živa. Kako je u međuvremenu umrla, postala je prikladan kandidat za povećanje jasenovačkog popisa. Marko Jurčević (1911., Lovreč, Filip) je prema mrežnom jasenovačkom popisu strijeljan kao tifusar 1945. godine. Izvor za te podatke je projekt Dotrščina. Iz toga nije jasno je li strijeljan u Jasenovcu. Međutim, zanimljivo je da ga komunistički popisivači iz 1964. godine ne navode kao žrtvu ne samo iz Jasenovca, već uopće. Razlog tome bi mogao biti zato što je Marko Jurčević umro 1974. godine u Zagrebu.

Sličan slučaj je i kod Stjepana Ištvanića (1920., Ivan, Zagreb) koji je prema mrežnom jasenovačkom popisu navodno ubijen 1945. godine u Staroj Gradiški*, odnosno u logoru koji je raspušten na jesen 1944. godine. I još samo jedna „sitnica“ – Stjepan Ištvanić je umro u Zagrebu 1991. godine. Brojni su takvi slučajevi lažnih žrtava. Da navedemo samo neke. Vladimir Altstädter (1908., Virovitica, Julio) nije ubijen u Jasenovcu, što se može već naslutiti iz podatka u napomenama mrežnog jasenovačkog popisa gdje piše nepoznato. Nepoznato kako za koga jer je prema dostupnim podatcima Vladimir Altstädter/Alšteter umro 1984. godine. Ivan Smaić (1890.*, Mate, Nova Kapela) je umro 1953. godine, Franjo Kolar (1915., Kraljevec na Sutli, Franjo) umro 1999. godine u Klanjcu. Blaž Kos (1893.*, Goričan, Đuro*) je umro 1972. godine, Marija Manjkas (1918.*, Lekenik, Stjepan) je umrla 2012. godine u Sisku, Ilija Veledinović (1893., Čovac, Jefto) je umro sredinom 1946. godine, a Dušan Petrović (1923., Svinica Krstinjska, Petar) je umro 2014. godine u Karlovcu.

U mrežnom jasenovačkom popisu jedini izvor za ovu lažnu žrtvu je uradak Historijskog arhiva u Karlovcu „Kotar Vojnić u Narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji“.

Dugogodišnji ravnatelj tog arhiva bio je Đuro Zatezalo poznat po srpskoj mitomaniji o desetcima tisuća žrtava s lokaliteta Jadovno na Velebitu. Božo Trbojević (1891.*, Velika Peratovica, Tomo) umro je sredinom 1948. godine. Miloš Brkić (1931., Svinica Krstinjska, Mile) je prema Zatezalovu Historijskom arhivu u Karlovcu ubijen 1942. godine u Staroj Gradiški, a čovjek praktički istih osobnih podataka je umro sredinom 2007. godine. Bosiljka Basara (1932., Svinica Krstinjska, Mile) umrla je sredinom 2012. godine. Marija Mitrović (1894., -, -) umrla je krajem 1972. godine. Moise Atijas (1887.*, Sarajevo, Naftali) umro je 1949. godine. Milan Mraković (1939.*, Vlahović, Stojan) umro je sredinom 1999. godine. Đorđe Palić (1925., Trpinja, Petar) umro je 1990. godine. Dragoja Burazor (1929., Međuvode, Milan) umro je 1998. godine. Milovan Milivojac (1926.*, Trebovljani, Petar) umro je 2006. godine. Rade Manojlović (1926.*, Gornji Sjeničak, Milić) umro je 1990. godine.

Srpskim propagandistima brojke (trenutno) nisu važne, već su im odjednom postali važni pojedinačni slučajevi. Međutim, broj pojedinačnih odnosno poimenično navedenih i objavljenih slučajeva lažnih jasenovačkih žrtava također je u tisućama. Znači nisu samo brojke problem, već i slova. Ma u kojem obliku bila. Rješenje je jednostavno: „.–. .-. . … – .- -. .. – . / .-.. .- –. .- – ..“ [4]

[1] Ivica Marijačić, Intervju s direktorom Muzeja žrtava genocida u Beogradu Veljkom Đurićem Mišinom, Hrvatski tjednik, 8. travnja 2021., Br. 863, s. 26-27.

[2] U medijima poznat kao Porfirije

[3] Veliki rat (Prvi svjetski rat) 1915., Drugi svjetski rat 1941., VRO „Oluja“ 1995. u Hrvatskoj i Kosovski rat 1999. godine.

[4] Prestanite lagati

Nikola Banić i M. Koić / Hrvatski tjednik

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik