Velika igra velikih sila na velikoj šahovskoj ploči ide i dalje

Pin It

Image result for usa vs china

Većina geopolitičkih analitičara kao mogući američki odgovor na jačanje Kine vide i formiranje što šire antikineske koalicije pod američkim vodstvom. Ta bi se koalicija sastojala od američkih geopolitičkih, ekonomskih i sigurnosnih saveznika koji bi pod palicom Washingtona sudjelovali u politici ograničavanja kineskih ambicija, posebno u okviru inicijative Pojas i put.

Strategija offshore balansiranja stalno je prisutna u američkoj vanjskoj politici, no čini se da će formiranje široke i koherentne koalicije biti iznimno kompleksan zadatak. 

Europsku uniju Zbigniew Brzezinski svojedobno je označio kao "najvažniji američki mostobran u Europi". Ta ista EU sada je sklopila investicijski sporazum s Kinom što predstavlja direktni prst u oko američkim interesima. Prošloga tjedna francuski je predsjednik Emmanuel Macron, kao zagovornik koncepta strateške autonomije EU-a, eksplicite rekao da se EU ne bi trebala pridružiti SAD-u nasuprot Kini. 

Geoekonomska borba

Osim EU-a važni mogući američki saveznici u pogledu Kine nedvojbeno su Australija, Indija i Japan (tzv. Kvadrilateralni sigurnosni dijalog). No pitanje je hoće li se ove države usuditi direktno suprotstavljati Kini. Australijska ekonomija enormno ovisi o Kini, posebno u pogledu izvoza. Odnosi Indije  s Kinom svakako se ne mogu smatrati prijateljskima niti srdačnima, no New Delhi će se čuvati od otvorenog djelovanja protiv Kine. Svjestan jačanja Kine ni Japan ne namjerava tek tako postati dio američke antikineske agende. 

U odnosima SAD-a i Kine postoji nekoliko neuralgičnih točaka: Južnokinesko more, Tajvan, Hong Kong i Tibet. Prošloga tjedna američki je razarač prošao kroz Tajvanski tjesnac, blizu kineskih brodova. No prava "velika igra" koja se danas igra u Aziji geoekonomske je prirode, a geoekonomiju je Edward Luttwak još 1990. definirao kao borbenu ekonomiju gdje ekonomija zamjenjuje vojne metode, a kapital oružanu silu.

SAD i Rusija: Relaksacija ili nova konfrontacija?

Osim odnosa prema Kini nameće se i pitanje odnosa prema Rusiji. Produljenje sporazuma Novi START moglo bi govoriti u prilog teze kako će Bidenov pristup prema Rusiji biti nijansiraniji i relaksiraniji od onoga koji bi se mogao očekivati na temelju njegove predizborne retorike. Povijest je puna primjera da su baš "jastrebovi" (zaštićeni od mogućih optužbi da imaju ikakve simpatije prema suparničkoj stranici) znali produbljivati komunikaciju i suradnju kao što smo imali u slučaju Richarda Nixona (politika detanta) i Ronalda Reagana (dobri odnosi s Gorbačovom).

Joe Biden ima priliku poboljšati odnose s Rusijom što je trenutno – jasno bi to pokazala svaka cost-benefit analiza – u interesu SAD-a. U situaciji konfrontiranja s Kinom, s teškom unutarnjom ekonomskom situacijom, Washington si teško može priuštiti otvaranje još jednoga fronta. Ideje o trostrukome ograničavanju Rusije, Kine i Irana koje se javljaju u krugovima neokonzervativnih i liberalno-intervencionističkih udarnika posve su nerealne. Hoće li Biden pokrenuti politiku detanta s Rusijom i možda već ove godine organizirati zajednički summit s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom?

Takav scenarij bio bi logičan ako se SAD želi koncentrirati na suparništvo s Kinom. No nije isključeno ni pogoršavanje odnosa s Rusijom. Jamac za to su novi-stari kadrovi u američkoj administraciji kod kojih su i dalje prisutni neohladnoratovski recidivi. Novi državni tajnik Antony Blinken, državna podtajnica za politička pitanja Victoria Nuland, bivši veleposlanik SAD-a u Rusiji i kandidat za direktora CIA-e William Burns, savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan… Sve su ovo kadrovi iz vremena Obamine administracije koji Rusiju, a ne Kinu gledaju kao na glavnog suparnika. Je li korona kriza, koja je ukazala na moć Kine, promijenila njihove stavove? To ćemo doznati vrlo brzo.

Kad je u pitanju odnos prema Rusiji, iako je Europska unija do sada slijedila američku politiku u pogledu sankcija, Njemačka, kao ekonomski najmoćnija sila EU-a, već neko vrijeme solira u mnogim aspektima. Postignuti investicijski sporazum s Kinom užurbano je i donesen na temelju lobiranja njemačkih poslovnih krugova, a tu je i pitanje Sjevernog toka 2. Iz Washingtona, koji je i sam zainteresiran za prodaju ukapljenog plina Europi, zahtijevaju prestanak njegove gradnje, no da Njemačka nema namjeru odustati od njegove gradnje (premda se nakon slučaja Navalni javljaju i drugačiji glasovi) već je mnogo put istaknula Angela Merkel, a isti je stav prošloga tjedna izrekao i novi šef CDU-a Armin Laschet. Previše je novca uloženo da bi se taj projekt sada stopirao.

Velika igra velikih sila na velikoj šahovskoj ploči ide i dalje. Gdje su u toj igri mali narodi i države? O tome drugom prilikom…

Davor Dijanović/direktno.hr