Umjesto kao pobjednici, ponašamo se kao krivci koji se neprestano nekome pravdaju

Pin It

Trideset godina od početka Domovinskoga rata nemamo film o Vukovaru. Ali ne samo o Vukovaru ili Blagi Zadri, nego ni o Škabrnji, Srđu, Rosinjači, deblokadi Dubrovnika itd. ili herojima poput Andrije Andabaka, Gorana Kliškića, Mile Blaževića Čađe, teme su neiscrpne… Umjesto kao pobjednici, ponašamo se kao krivci koji se neprestano pravdaju onima koje su porazili.

Zaboravljamo kako smo mi živi upravo zahvaljujući tim mrtvima. A što o njima znamo?”, upozorava ugledna hrvatska književnica i vukovarska braniteljica Tanja Belobrajdić u razgovoru s Mirom Ćurić za Hrvatsko slovo.

Tanja Belobrajdić (Vukovar, 1970.) sudionica je Domovinskoga rata, braniteljica Vukovara koja je nakon sloma obrane iz okruženja Grada izašla u proboju.

Umirovljena je časnica Hrvatske vojske. Zahvaljujući iznimnom literarnom daru ratne događaje, sjećanja na herojstvo, žrtvu, ljubav i bol, ne prepušta zaboravu nego pretače u književna i publicistička djela.

Njezin prvijenac roman Crni kaput (Despot Infinitus, 2015.; 2017.) prepoznat od publike i kritike, nagrađen je književnim nagradama “Josip i Ivan Kozarac” i “Slavić” te preveden na engleski. Autorica je i psihološkog, također nagrađenog, romana Žena moga muža (2017.). Piše i poeziju, idejna je začetnica Festivala domoljubne poezije u Vukovaru te autorica stihozbirke Moja koža je tanja (2019.).

Napisala je brojne biografske priče o vukovarskim braniteljima, poginulima i nestalima, herojima iz srpskih logora, o ubijenim trudnicama, herojima hrvatskog neba… te ih objavila pod naslovom Nisu zaboravljeni – grad heroja (2020.). Povodom 30. obljetnice stradanja Vukovara razgovaramo o njezinu književnom i publicističkom radu kojem je posvećena s novim ciljem – sačuvati sjećanje, ne zaboraviti

O knjizi biografskih priča o hrvatskim braniteljima, poginulima ili nestalima u obrani Vukovara

Gospođo Belobrajdić, autorica ste zapaženih književnih i publicističkih naslova. Objavili ste dva romana, zbirku poezije, knjigu publicističkih tekstova pa počnimo upravo od posljednje u ovom nizu. Nisu zaboravljeni – Grad heroja (Despot Infinitus, 2020.) knjiga je biografskih priča o hrvatskim braniteljima, poginulima ili nestalima u obrani Vukovara.

Kako je nastala ova knjiga, kojom ste podigli spomenik svakome ovdje zabilježenom hrvatskom branitelju/braniteljici? Kakvu ste poruku njome željeli poslati?

Tanja Belobrajdić: Priče o braniteljima, poginulim i nestalim u obrani Vukovara, počela sam pisati na poticaj prvog predsjednika Udruge ratnih veterana 204. Vukovarske brigade, pukovnika Drage Adžage, koji je nekada, u ratnom Vukovaru, bio moj zapovjednik.

Nakon nekoliko godina pisanja i gotovo dvije stotine napisanih priča, ukoričiti ih i objaviti u tiskanom izdanju, bio je logični slijed. Osnovna poruka koju bih izdvojila, poruka je obiteljima poginuli i nestalih branitelja – nismo zaboravili njihovu žrtvu.

O izvorima za knjigu

Knjiga obiluje podatcima, rekonstruira priče iz života pojedinaca i obrane, koje zajedno čine mozaik vukovarskih događaja. Na koji ste način došli do svih ovih detalja, važnih podataka, iz kojih ste ih izvora crpili?

Tanja Belobrajdić: Povijesni uvod, koji je osobito važan zbog mlađih generacija i svih onih koji nisu toliko upućeni u događaje oko Bitke za Vukovar, napisao je povjesničar prof. Ivo Lučić. Osobne podatke za svakog pojedinačnog branitelja o kojem sam pisala tražila sam od najužih članova obitelji, kad god je to bilo moguće, a ratne, od njihovih zapovjednika i suboraca.

Osim toga, tu je i neizbježna suradnja s različitim institucijama, od Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja, MUP-a, matičnih ureda, arhiva itd., a sve u cilju pribavljanja što točnijih podataka s obzirom na to da se radi o vremenskom odmaku od trideset godina. Kad bih se našla ‘pred zidom’, obraćala sam se i molbama preko društvenih mreža. Takav je slučaj bio, npr. s Božom Biondom, mladićem iz Videkić Sela kod Slunja. Njegovu sam obitelj pronašla na taj način.

O književnom radu

Iznimno je zapažen i Vaš književni rad. Vukovar i branitelje Vukovara stavili ste u središte svojega nagrađenoga romana Crni kaput (2015.) koji je već doživio ponovljeno izdanje.

Iznimna priča, dinamična radnja čitatelja drži u stalnoj napetosti, slike od kojih staje dah, uvjerljivi povratci u mirnodopsko vrijeme jedne mladosti… Posvećen je skupini mladih Vinkovčana, ali i Zagorcima, Dalmatincima, silovanim ženama… Iz uvoda naslućujemo da nije riječ samo o literarnoj stvarnosti. Ovom prigodom zanima nas je li riječ o dijelu Vaših iskustava?

Tanja Belobrajdić: U mojim pričama, dragovoljci koji su iz drugih gradova i država, samostalno ili s različitim postrojbama pristigli u Vukovar braniti Hrvatsku, zauzimaju jednako važno mjesto kao i domaći branitelji, jer uz sve ostalo, njima ide i naša osobita zahvalnost.

Kolika je moja, osobna, govori i to što sam davno prije knjige Nisu zaboravljeni – Grad heroja, pri pisanju svog prvog romana Crni kaput, za glavne junake odabrala upravo takve mladiće, zaintrigirana njihovim odlukama o odlasku na bojišnicu gdje je postojala realna mogućnost za pogibiju.

Roman Crni kaput je fikcija, no svatko tko je sudjelovao u Domovinskom ratu, bilo gdje, ne samo u Vukovaru, u njemu može pronaći dio sebe, jer nažalost, događaji vezani uz strahote rata, nisu samo ekskluziv Vukovara.

O osobnom suočavanju sa sjećanjima/traumama

Sudionica ste Domovinskoga rata i obrane Vukovara, iz okruženja ste izašli u proboju. Kako i koliko radite na pojedinoj knjizi, koliko je teško Vaše osobno suočavanje sa sjećanjima/traumama?

Što Vam pomaže u susretu s obiteljima, prijateljima poginulih? S kojim ste se poteškoćama suočavali u tom delikatnom poslu?

Tanja Belobrajdić: Na prvoj knjizi sam radila više od tri godine, a na drugoj, za koju se nadam kako će biti objavljena do kraja godine, nešto više od godinu dana. Razlog tome je iskustvo i rutina koju sam stekla kroz minuli rad, ali i kontakti koje sam prethodno ostvarila, pa je bilo lakše.

Najteži dio pisanja je uvijek bio i ostao komunikacija s obiteljima poginulih i nestalih branitelja. Ne zato što to oni ne žele, naprotiv, nego zato što su i danas njihova prisjećanja jednako bolna i teška kao i prije trideset godina. Te rane imaju tek tanku, površinsku krastu i u trenutku se otvore. Pa ipak, ni jednu priču nisam napisala bez njih, bez njihovog odobrenja, oni to poštovanje zaslužuju.

Najveći problem pri tome je što je biologija odradila svoje. Nažalost, brojni roditelji su danas teško bolesni ili pokojni, a puno poginulih i nestalih branitelja bili su jedinci, pa je bilo upitno kako doći do vjerodostojnih podataka. No, gdje je volje, tu je i načina.

O pisanju

Što za Vas znači pisanje? U Pogovoru knjizi Nisu zaboravljeni Alenka Mirković-Nađ citirala je fra Tomislava Pervana “… koliko smo tame sposobni pobijediti u samima sebi”. Koliko autoru pisanje pomaže u tome, a s druge strane kako se nositi s novim sudbinama o kojima pišete i proživljavanjima njihovih obitelji?

Tanja Belobrajdić: Iskreno, voljela bih da puno toga nisam nikada čula. U Vukovaru su se dogodile takve stvari, takvi zločini koji su normalnom umu teško prispodobivi. Kad bih se vraćala s nekih od obavljenih razgovora, imala sam poriv da negdje, usput, zaustavim automobil, uđem u polje i od muke se izjaučem kako bih iz sebe izbacila ono što sam upravo čula.

Ne uspijevam funkcionirati kao prekidač, da se u trenutku kad završim razgovor, isključim i zaboravim. Danima razmišljam o tome, osobito jer nakon svega još moram napisati priču. Zbog sebe, zbog svoje djece, moram taj dio u sebi premostiti, pretpostavljam da je to način i razlog kako su i ove obitelji uspjele preživjeti. Ipak, većina njih je u tom smislu, nepovratno oštećena.

O Crnom kaputu i nepostojanju filmova s temom Domovinskog rata

Jednom ste rekli kako je Vukovar pun neispričanih, strašnih, bolnih, filmskih priča, od kojih ni jedna nije snimljena… Vaš Crni kaput čini se odličnim predloškom za film. Je li ga netko primijetio, zainteresirao se?

Tanja Belobrajdić: Nebrojeno puta sam od čitatelja čula komentare kako bi Crni kaput bio odličan film, ali ne i od onih koji bi mogli ili željeli nešto konkretno napraviti. Možda, jednom. Vjerujem kako bi svaki autor volio da se njegovo djelo ekranizira, ali, nije do autora. Ili je?

Desetljećima se već pitamo zašto nema filma o Vukovaru, u vrijeme obilježavanja uglavnom se sjećamo Harrisonova cvijeća, stranog filma koji prikazuje srpsku agresiju na Vukovar. Zašto nemamo filmove o iznimnim braniteljskim pothvatima, zašto kaskamo iza drugih koji svijetu nude svoj propagandni pogled na istinu? Kao vukovarska braniteljica i književnica sigurno se imate i Vi pravo to pitati.

Tanja Belobrajdić: To bi pitanje trebalo postaviti onima koji su odgovorni za dodjelu novca za takve projekte, teško mi je povjerovati kako se nije pojavio ni jedan kvalitetan. Trideset godina od početka Domovinskoga rata nemamo film o Vukovaru.

Ali ne samo o Vukovaru ili Blagi Zadri, nego ni o Škabrnji, Srđu, Rosinjači, deblokadi Dubrovnika itd. ili herojima poput Andrije Andabaka, Gorana Kliškića, Mile Blaževića Čađe, teme su neiscrpne… Umjesto kao pobjednici, ponašamo se kao krivci koji se neprestano pravdaju onima koje su porazili. Zaboravljamo kako smo mi živi upravo zahvaljujući tim mrtvima. A što o njima znamo? Takvi filmovi nisu pitanje kinematografije nego i nacionalnog interesa.

O svom radu

Pišete i dalje? Što od golemog vlastitog iskustva iz toga vremena, opsegom i dubinom neispričive vukovarske teme, Vi još želite ispričati? Kakvi su Vam planovi? Literarni ili publicistički?

Tanja Belobrajdić: Nakon što drugi dio knjige Nisu zaboravljeni, koja će imati podnaslov Čuvari Grada, bude objavljen, uzet ću odmor od te, doista psihički iscrpljujuće teme. Završit ću dječji roman koji pišem, što stalno odgađam jer, vjerujte, nakon ovakvih tekstova vrlo se teško prebaciti na štivo namijenjeno djeci.

Također, radim i na trećem romanu za odrasle, to je politički triler koji će, vjerujem, zaintrigirati javnost. Inače, ja sam pisac lokal–patriot. Radnja svih mojih romana odvija se u Vukovaru, tako će biti i s ova dva.

Objavili ste i zbirku poezije, Moja koža je tanja: poezija za lažljivce (2010.) Idejna ste začetnica Festivala domoljubne poezije u Vukovaru (prvi 2013.) koji se održava uz Dane sjećanja. Koliko je okupio pjesnika do sada?

Tanja Belobrajdić: Sljedeće godine održat će se jubilarni, deseti festival koji već dvije godine nosi naziv Grad u školjci, po nazivu zbirke elegija preminulog vukovarskog branitelja Darka Dombaja. Ja sam se odavno povukla iz organizacijskog dijela, ostala sam samo u prosudbenom vijeću, pa ne mogu govoriti o točnim brojkama, no moram reći kako pjesnici iz Hrvatske, ali i šire, rado sudjeluju na ovom festivalu te da su mnoge pjesme s kojima su se na njemu natjecali u javnosti prepoznate, a neke su čak uvrštene i u školske udžbenike, poput prošlogodišnje pobjedničke pjesme Aljoše Vukovića – Oda, što i mene, na jedan način, čini ponosnom.

O životu u Vukovaru

Ovčara i Vodotoranj, svaki dio Vukovara svjedoči o boli i ljubavi; kako je danas živjeti u Gradu u čiju se budućnost utkao svaki dio Lijepe Naše doprinosom svojih sinova? Što je danas najveći ponos ovoga Grada?

Tanja Belobrajdić: Dođite u Vukovar i uvjerite se. To kažem svima, kad god imam prigodu. Ne treba zaboraviti kako je Vukovar grad koji je prije trideset godina bio sravnjen sa zemljom, a da je mirna reintegracija završila tek u siječnju 1998. Izvana, Vukovar danas izgleda i funkcionira kao i svaki drugi grad u Hrvatskoj. Tri su ključna problema koja muče građane, manjak radnih mjesta, teret neprocesuiranih ratnih zločina i pronalazak posmrtnih ostataka svih ubijenih i nestalih. Ono što veseli je veleučilište s tisuću studenata. Vidjeti nasmijanu mladost na ulicama Vukovara, neprocjenjivo je.

O odnosu hrvatskog društva prema Vukovaru, žrtvi i Domovinskom ratu

Kakav je odnos hrvatskoga društva prema Vukovaru, vukovarskoj žrtvi, hrvatskom Domovinskom ratu; poštuje li Hrvatska tu žrtvu? Kako se Hrvatska sjeća, osjećaju li Vukovarci da zahvaljuje iskreno i s poštovanjem?

Tanja Belobrajdić: Iako to možda ponekad djeluje drugačije, većina hrvatskih građana poštuje žrtvu Vukovara. Neki drugi su možda glasniji, imaju bolji pristup medijima, ali vjerujte mi, nije to baš tako kako na prvi pogled izgleda. Uostalom, to su proteklih dana pokazale i reakcije velikog dijela javnosti.

Kako tumačite aktualne napadaje na svetu žrtvu ovoga Grada što su braniteljske udruge i domoljubna javnost već okarakterizirali uvredljivima i podnijeli kaznene prijave?

Tanja Belobrajdić: S obzirom na to s koje strane dolazi, nisam iznenađena. Nije to prvi put, a sigurno nije ni posljednji. Čak ne mislim kako oni koji su takve pamflete pisali, to stvarno i misle. Oni uopće o tome ne misle, samo su plaćeni za to. Sad, tko to plaća i s kojom namjerom, jedna je sasvim druga priča, ali nisam ja ta koja se tim pitanjem trebam baviti.

Ono što je iz svega toga proizašlo na dobro je domoljubna reakcija koja je kod mnogih, iz različitih razloga, ponajviše razočaranja, bila uspavana. Čak i oni koji inače na takve “pojave” gledaju letargično, ovaj su se put probudili i reagirali. Nije svako zlo za zlo.

Izvor: narod.hr/hrvatsko slovo