Šajini i Bokordić simboli nacističkog terora u Istri

Pin It

U svakom ratu zločini se događaju po istim obrascu, razlika je samo u nijansama, bez obzira kojim povodom i sa kojim ciljem, rezultat su uništavanje imovine i ubijanje ljudi, nemoćnih civila, žena, djece i staraca. 

Svjež nam je primjer Domovinskog rata i zločina koje su počinili dojučerašnji susjedi i sugrađani u cilju protjerivanja Hrvata sa svojih ognjišta, kojom prilikom su  palili sela, rušili i palili obiteljske kuće i zgrade, crkve, škole sa ciljem da se zatre svako postojanje jednog naroda na tom području.

Duboke su i nezaliječene traume ostale  iz 2.svjetskog rata,  još ima živih svjedoka, koji ne mogu nikako zaboraviti zločine i preboljeti gubitak svojih voljenih.

Uzroci i razlozi tih događaja bile su dosta  raznoliki, kao i odnos prema povijesti u sjećanju lokalnih  zajednica i nacija. Neka su sela bila  spaljena radi „čišćenja terena“, a druga kao odmazda  protiv ustanika, zbog čega su kažnjavali i  civile. A svjedočenja nam otkrivaju  da je bilo  razlika i među vojnicima: neki su bili milostivi pa  su, na primjer, umjesto kuće zapalili sijeno kraj nje, a  drugi se nisu premišljali ni pred ubojstvom djece ili  spaljivanjem živih ljudi, kao što se to dogodilo u mnogim selima. Među redovnim  vojnicima njemačke vojske našlo se i „dobrih“ pojedinaca, koji nisu  željeli otići  u rat, i domaće ih je  stanovništvo voljelo. 

Takve bi ratne zgode neki radije  prešutjeli, kao, primjerice, da su među palikućama bili  i domaći ljudi, takozvana domaća  peta kolona.

Isto tako u  usmenim svjedočanstvima o paleži sela, iz današnje perspektive postavlja se pitanje koliko je  bilo svrhovitoubiti jednoga njemačkog vojnika, ili uništiti neko vozilo, kada se  znalo  da će nakon  toga Nijemci spalili više sela i poubijati stanovništvo.

No ništa ne može opravdati okrutnosti okupatora  uz tako ekstremne oblike osvećivanja i zastrašivanja  nedužnih ljudi. Bez obzira na razloge za uništavanje, 

Isto tako ne smijemo dopustiti da takva djela odu u zaborav,  zato što su sela već pokušali izbrisati zavojevači ,  što im daje posebno simboličko mjesto kod komemoriranju tih događaja poslije rata  sve do danas. 

Kako  pak izbjeći oživljavanju trauma, traženju „unutarnjih“  izdajica i prenošenju kolektivne krivnje na narode ili političke skupine? Tko su bili počinitelji, zna se! Do  8.rujna 1943.godine bili su talijanski fašisti, squadristi i karabinjeri, a poslije do kraja rata  njemački nacisti i domaći kolaboracionisti.

Rat  nosi mučna sjećanja svim  stranama; suočavanje s njima i omogućavanje kasnijega  suživota među „neprijateljima“ nešto je,  najteže, pogotovo kada  krivci ne žele priznati krivicu. Kao pojedinci i kao društvo trebali bi se ponašati u skladu sa Rezolucijama Vijeće EU 1481/2006 i Rezolucijom EU Parlamenta od 19.rujna 2019. o izjednačavanju zločina svih totalitarnih režima, jer zločin je zločin ma tko ga počinio i u ime koje ideologije ga  je počinio.

Suočiti se sa zločinima, obilježavati ih i odgajati mlade generacije u uvjerenju da zločini nemaju opravdanja, a kao društvo pobrinuti se da zločinci odgovaraju.

Međutim,  iz  dosadašnje  prakse poznato nam je da je  mnogo  zločina ostalo nekažnjeno! Parcijalno su neki odgovarali, ali to je sve jako malo u odnosu na razmjere počinjenih zločina. 

Rommelov krvavi trag u Istri

Rommelova ofenziva u listopadu 1943. godine, koja je uslijedila nakon kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine i Rujanskih odluka o pripojenju Istre matici Hrvatskoj i Jugoslaviji.13 i 25 rujna 1943.godine bila je izrazito okrutna. Hitlerova naredba bila je izričita: ugušiti slavensko-komunistički ustanak bezobzirnom silom. U ofenzivi je sudjelovalo oko 50.000 njemačkih vojnika s više od 150 tenkova i drugog teškog naoružanja. S druge strane bilo je 15.000 slabo naoružanih partizana bez ratnog iskustva.

Kao zapovjednik grupe Armija B, Erwin Rommel dobio je naredbu njemačke Vrhovne komade da slomi ustanak i eliminira snage Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije u Slovenskom primorju, Istri, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i istočnoj Sloveniji te osigura kontrolu nad tim dijelom jadranske obale. Nijemci su se, bojali iskrcavanja angloameričkih saveznika i na tom dijelu obale, kao  što se ranije dogodilo na jugu Italije uoči njene kapitulacije - te gubitka komunikacije između svojih jedinica u Italiji i okupiranoj Jugoslaviji. U brutalnoj ofenzivi u Istri je poginulo više od 2.000 istarskih boraca i isto toliko civila, dok je 21 508  ljudi deportirano u koncentracijske i radne logore u Njemačku i Austriju. Velike civilne žrtve pratilo je rušenje, paljenje  i uništavanje svega što je ustanicima moglo poslužiti.

Istovremeno, pljačkaju se i uništavaju stambene i gospodarske zgrade i stočni fond. Njemački vojnici i lokalni fašisti pale kućanstva, poljske, pastirske, lugarske i planinarske kuće, staje, sjenike, crkve, škole,  trgovine, društvene domove, pomoćne gospodarske zgrade. Stoka se ubija ili odvodi kao ratni plijen. 

Posječena su ili oštećena stabla raznih voćaka i čokoti  vinove loze, uništene velike zalihe raznih poljoprivrednih i stočarskih proizvoda, sirovine, pogonski materijal i razne dragocjenosti, sve što je vrijedno.

https://www.dw.com/bs/rommelov-krvavi-trag-u-istri/a-56180105

Igor Šaponja, pulski povjesničar, član Istarskog povijesnog društva  je godinama s kolegom Igorom Jovanovićem prikupljao povijesnu građu  kaže:

„U kratko vrijeme slomljen je partizanski otpor, a nakon toga počinjeni su mnogi zločini prema civilnom stanovništvu, od stradavanja sela Kresini, preko spaljivanja Bokordića i Šajina, do masakra sela Lipa, koje je do temelja razoreno, a stanovništvo živo spaljeno u jednoj kući. Više od 21 508 stanovnika odvedeno je u koncentracijske logore, a 5.000 ih se nikad nije vratilo", podsjeća. Navodi da je u talijanskom dijelu Istre, u Trstu, bio jedini koncentracijski logor u ovom dijelu Europe čiji je krematorij radio u samome gradu.

„Nažalost, okrutnost nacističkih vojnika prema civilnom stanovništvu bilo je više pravilo nego iznimka, a u tom velikom ratnom stroju Rommel je bio vrlo važan čimbenik. Možemo se i zapitati za motive urote protiv Hitlera? Nitko od sudionika urote nije planirao atentat na Führera dok su osvajali Francusku, prodirali kroz Rusiju ili dok su se palila istarska sela, već onda kad je svima bilo jasno da nacistička Njemačka gubi rat i da će posljedice, kao što je to i bilo, biti strašne. Uostalom, danas smo svi svjesni da je Hitlera trebalo maknuti puno, puno prije“

Drugi svjetski rat u Istri je odnio velik broj žrtava: 17.000 poginulih, 21.508 deportiranih u koncentracijske logore, 5.565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarstava. U dvije godine, 1943. i 1944., spaljeno je više od 400 sela i zaseoka.

Masovne egzekucije

Na osnovu prikupljenih svjedočanstva preživjelih iz Drugog svjetskog rata vidljivo je da su u Rommelovoj ofenzivi izvršene masovne egzekucije uz paljenje sela.

Istovremeno, pljačkaju se i uništavaju stambene i gospodarske zgrade i stočni fond. Njemački vojnici i lokalni fašisti pale kućanstva, poljske, pastirske, lugarske i planinarske kuće, staje, sjenike, crkve, škole,  trgovine, društvene domove, pomoćne gospodarske zgrade. Stoka se ubija ili odvodi kao ratni plijen.

Najviše su stradala selaŠajini( Barbanski),  Lipa, Kresini

Pokolj u Šajinima, 8. – 9. siječnja 1944.

Unoći s 8. na 9. siječnja njemački su vojnici uz pomoć fašista počinili pokolj u selu Šajini, u kojem je stradalo 54  seljana,  a mnoge su kuće zapaljene, Selo je bilo opkoljeno i osigurano dvostrukim stražama, tako da se mještani nisu nikako mogli izvući. S fašistima je bio i domaći čovjek koji ih je predvodio  i sam ubio dvoje svojih rođaka. Među žrtvama je bilo po petoro staraca i žena te dvoje djece. Među djecom, 110 ih je ostalo bez jednog, a 12 bez oba roditelja. Ivan Blarežina i cijela obitelj Pavla Pekice živi su spaljeni, a iz kuće Marije Pekica strijeljano je sedmero ljudi. Tri žene ostale su udovice s desetoro malodobne djece bez ikakvih sredstava za život. Jedan od njih je:

Marko Pekica(rođ. 1943.),hrvatski komunikolog međunarodnog glasa i hrvatski pjesnik, profesor i predavač, novinar, pisac, scenarist, umjetnički fotograf i redatelj, marketinški stručnjak. Po struci je profesor suvremenog hrvatskog jezika i komparativne književnosti. Napisao je tri knjige zbirke poezije :Kadi su vni dani?, Istro mila moja, lipa mati moja i Brkastovrime.

Marku  su ubijeni „did Ive,   baba Ana, barba Ive, barba Mate, teta Fuma, teta Luca i moj tac Pave. 5 od njih su zivizgorili u hizi (Baba, did, teta Luca, barba Mate i moj tac)“

Bajuneta

Na sridkorta,

na punjavi

i u krilima

naših materi

zmrznuti smo sidili,

od straha i zime 

smo drhtali i plakali

dok su naši oci, babe i didi,

barbe i tete u ognju

naše hiže živi gorili.

Poli nas z bajuneton na puški 

Mladi soldat tudeško je sta.

Bajunetu u ledenu zemlju

Je riva, nas umiriva,

Skupa z namiplaka

I z velikingrihon u sebi

Od tuge je umira.

To mi je kašnjije, 

Jenu večer poli gnjišća

Moja pokojna mati povidala, 

u naručje me uzela, 

svega zbukivala i zaplakala.

Nisan je kapija.

Marko Pekica

Kadi su vni dani?-Zagreb 2020.

Spomen soba u Šajinima

Sat na kojem kazaljke stoje na 23:30

Kazaljke su se zaustavila na 23:30....

Bilo je oko 23:30 sata kad su opkolili selo. U Spomen sobi u Šajinima još se uvijek, uz svjedočanstva i povijesna sjećanja, čuva stara budilica čije su se kazaljke zaustavile pola sata prije ponoći.

Pokolj u Bokordićima, 9. siječnja 1944.

Nakon masakra u Šajinima njemački vojnici i fašisti uputili su se u Računiće i Bokordiće, gdje su pobili 22 mještana, spalili 5 kuća i 12 štala. Te je večeri 25 djece mlađe od 14 godina ostalo bez očeva. U svjedočanstvima je zabilježena hrabrost žena koje su spašavale svoju djecu. Marija Macana, koji je tada imao 9 godina, spasila je majka preklinjući naciste da ga ne bace u zapaljenu kuću u kojoj su već gorjela njegova strijeljana braća Anton i Martin.

Fuma Macan sjeća se svoje bake koja je u naručju držala njezinu 16-mjesečnu kćer Milku kada je jedan vojnik uperio pušku u njih. „Ča anke to brižno dite ćete mi ubiti!“, potrčala je vičući prema njemu; vojnik se okrenuo i otišao. Desetoro mještana odvedeno je u zatočeništvo u njemačke logore.

Mario Piljan sjeća se zločinca koji je stajao nad njima i nije dopustio da gase slamarice na kojima su spavali dok im vatra nije uhvatila grede: 

„Kakovu dušu je ima kad babu ni puštija da gre po vodu i da gasi... A brata su mi sterali vanka i tu u korti ubili... Ne znan kako je moja majka to proživila brižna... Ja san bijadica, mlad, poklesmo se tu igrali, tekli, a ona je plakala, skroz je plakala, suze su joj hodile i kapale... (…) – Mama, zašto plačeš?  je pitan, a ona: – Ma ne plačen, kaže... ne plačen…

„Te noći izgubio sam šestoro članova obitelji: mamu i tatu, babu, djeda, njegovog brata i tetka. Ljudi misle da se petogodišnje dijete ne sjeća, a ja vam kažem da se sjećam toliko dobro svih detalja, i što su govorili i kako su došli i što su radili“, pripovijeda za  82-godišnji Đino Matošić, jedan od nekoliko živih svjedoka nacifašističkog pokolja u istarskom selu Šajini.

Mali Đino, iako ranjen u nogu, preživio je jer je ležao ispod majčina mrtvog tijela, pritajio se i satima na studeni čekao dok fašisti nisu otišli.

„Spavao sam s tatom i mamom. Najedanput začujemo veliku pucnjavu. Tata je skočio iz kreveta i rekao 'nema nam spasa'. Čulo se kako ljudi vrište. Tata i mama su izašli vani, čuli su se Nijemci kako viču 'Halt! Halt!'", prisjeća se Đino. Otac je pokazao dokumente na kojima je pisalo da je radnik, da nema veze s politikom, ali su ga svejedno ustrijelili. 

„Stisnuo sam se, vidio sam da još gori, bija je mraz, misečina kao dan. Tu sam se zatajio i bio na tom mrazu sigurno dva, tri sata. A oni su klali dalje po cijelom selu, palili žive ljude u kućama, čulo se vrištanje, kuće su skoro sve gorile. Ujutro je snajperist pogodio mog strica".

Redatelj i snimatelj Elvis Lenić snimio je 15-minutni dokumentarni film „9.januar“ uz potporu općine Svetvinčenat, u kojem govori kroz svjedočenja preživjelih o brutalnom masovnom zločinu koji su njemački okupatori predvođeni domaćim izdajnicima počinili u selu Bokordići par sati nakon ponoći, 9 . siječnja 1944. godine. Tada su ubili 22 seljana, a  njih osam odveli u logore iz kojih se nikad nisu vratili te spalili brojne kuće u selu.

Autentična svjedočanstva Marije Buršić, Marija Piljana, Ivana Obrovca, Ivana Macana, Marije Piljan, Marija Macana i Ivana Mišana (svatko je snimljen odvojeno) nude dirljive, ali i neke intrigantne detalje.

Marija Buršić, čiji je otac završio u logoru Dachau iz kojeg se nikad nije vratio, tvrdi u filmu: "Mi smo imali izdajicu i ona nas je uništila". Mjesec dana nakon tragedije u selo su došli partizani i odveli dvojicu“  kaže ona, a ni prije ni poslije njene izjave u filmu se ne navodi ime kriv(a)ca.

Ivan Mišan govori u filmu da su mještani Bokordića bili unaprijed obaviješteni da te noći idu spavati van sela, u šumu, jer će doći Nijemci, no nitko nije vjerovao i svi su ostali spavati doma.

„Da su pošli spati ča, bi bili poubijali žene, kako u Šaini. Nitko nije vjerovao i svi su skoro ostali mrtvi, kaže Ivan Mišan u filmu, dodajući da je uoči zločina na zidu triju kuća netko ostavio bukaletu, kao znak da se do tuda pali, a dalje ne.

Ivan Obrovac govori da je tu bilo nešto namješteno jer je bilo kuća koje su ostale pošteđene, a zatim znakovito govori: "Nanke sad ne znaju kako je to bilo. Znaju, ali sve se muči, bilo u Šaini , bilo uode i svaderi", kaže on.

Marija Piljan kroz suze govori: "To ča mi je mati povidala, sve su nam nažgali; brat je još gorija u hiži; mati je kroz noge Njemca ušla po brata, da ga spasi. A mene je držatac. I kad je mati došla doli, da je reka materi: "Marija, drži malu, mene će ubiti".

Ivan Macan, tada osmogodišnjak, podignuo je glavu ubijenog oca, misleći da nije mrtav već da ga nešto boli.

Mario Piljan se prisjeća kako je jedan Nijemac držao pušku na gotovs, zabranjujući njegovoj baki i majci da gase zapaljenu kuću vodom iz cisterne.

Mario Macan pak kaže: "Blago kad smo puštili van, nisu se tukli, ni ovce ni krave ni prasci. To je sve hodilo; bilo je pametnije od ljudi".

Sugovornici u završnici filma ističu da je tih godina bilo jako teško živjeti, a jedan sugovornik četiri puta ponavlja: "Gladi, gladi, gladi i gladi".

„ Veliko zlo. Jer ostati žena s troje, četvero djece, bez ijednog novčića, bez ijednog kila  brašna u hiži, bez ičega, krave, vola bez svega… je golgota, je jedan nezamisliv život. Vrlo teško. Ovo što smo mi prošli, ne može se zaboraviti. Oprostiti još manje, a zaboraviti se ne može“  kaže prije odjave Ivan Macan. (Zoran Angeleski)

Stradala  su sela Rovinjštine iŽminjštine: Modrušani, Krmed, Kresini, Grizili, Slivari, Gržini, Tomišići, Zeci, Balići, Peresiji, Boškari, Režanci, Foli, Karnevali te još neki zaseoci. 

Na Labinštini paljena mjesta  Barbići i Kunj, a na Pazinštini Foškići, Drndići, Žgrablići, Gajmovići, Pariži, Kašćergani, Šajini, Trošti, Mečari,  Slavčići i Zabrežani. Često su paljenja bila popraćena teškim zločinima.

Od kraja travnja do  početka svibnja 1944., u operaciji Braunschweig stradavaju Vela i Mala Učka, Brest,Vranja, Brgudac, Semić, Račja  Vas, Trstenik, Vodice, Vele i Male Mune, Žejane, Studena, Breza i Lisac. Tijekom trajanja te operacije najveći je zločin počinjen 30. travnja 1944., kada je potpuno spaljeno selo Lipa, a 269 njegovih stanovnika ubijeno.

Pokolj u Kresinima bio je jedan od najvećih u strašnom razdoblju nacističke strahovlade. Toga je dana pobijeno 57 nenaoružanih stanovnika bez obzira na dob i spol. Dva dana prije pokolja tri balavca, šesnaestogodišnjaka, naoružana starom puškom, pucala su na njemačkog oficira negdje na cesti između Žminja i Kresine dok se kretao motociklom u smjeru Kanfanara. Nisu ga ranili, vojnik je stao, podigao ruke i kad je shvatio tko na njega puca, okrenuo se i vratio pješke u Žminj. Jedan od trojice proglasio se partizanom, ali prava je istina da su se balavci htjeli dočepati motora. 

https://www.glasistre.hr/istra/u-selu-kresini-zivjelo-je-96-osoba-a-toga-dana-nijemci-su-pobili-njih-57-nasa-bol-nije-nasla-utjehu-kod-crkvenih-vlasti-zupnici-odbijaju-blagosloviti-grobnicu-599995

Uslijedila je odmazda! Spaljene su kuće, štale, stoka, ljetina, selo je opljačkano i pretvoreno u veliko zgarište. Pucali su po golorukim mještanima. U jednoj su kući strijeljali tri majke s petoro djece.U drugoj su kući na zatočene bacili bombu. Neki mlađi iskočili su kroz prozor i pobjegli, dok je druga strana kuće polivena benzinom, izgorjela sa svime što se našlo unutar zidova. Desetogodišnjem Josipu Kresinipolomili su obje noge te ga potom zapalili na sijenu.  Ustrijeljena je i 9-godišnja Marija Kresina s jednogodišnjim bratom u naručju. U polju kraj sela pronađen je 70-godišnji starac strijeljan s troje djece. Najstarija  žrtva bio je 91-godišnji Ivan Rovis, a najmlađa Anđelina Kresina imala je samo 6 mjeseci.Mate Kresina se sjeća da su nakon pokolja on i njegovi roditelji tumarali selom tražeći preživjele. Majka se nadala da će nekim čudom pronaći živo dijete ostavljeno  u kolijevci. Iz obližnjega zgarišta začuli su jauke. Otac je iz porušene kuće izvukao teško ranjenu 4-godišnju djevojčicu koja im je nedugo zatim izdahnula na rukama.

Spaljivanje Barbića, 7. listopada 1943. Urano su jutro u Barbiće iz dva pravca ušle njemačke postrojbe. Prva je pristigla iz smjera doline Raše, a druga iz susjednoga sela Kunj, koje je također spaljeno. Oni koji su uplašeni bukom vozila i pucnjevima pobjegli u obližnje šume uspjeli su se spasiti.Počela je pljačka, uništena je velika većina kuća, sve štale i svi sjenici, škola i zgrada vrtića. NildaGriparić: 

„Donje selo je bilo u dimu i vatri, a SS-ovci su počeli  dovoditi muškarce iz donjih kuća i postrojavati ih u kolonu. Jedan SS-ovac je došao u kuću moje sestrične Marije i vidjevši da njezin suprug Josip Belušić nosi iz kućice košaricu za novorođenče, uzeo mu je košaricu iz ruke i sve porazbacao po sobi, zapalio kuću i njega uzeo u kolonu. Tri dana nakon toga rođena je beba kojoj su dali ime Josipa.“

Ubijena je 31 osoba. Razmjeri razaranja vidljivi su i danas u vizuri Barbića

Ubojstva i palež u Maloj Gajani, 27. siječnja 1944.

Uzoru 27. siječnja 1944. tišinu noći narušio je dolazak Nijemaca u Malu Gajanu, poznato antifašističko središte u južnoj Istri. Te večeri je u tom mjestu održan sastanak SKOJ-a. U blizini, u jednoj baraci je bio smješten i diverzantski vod. Bilo je oko 3 sata ujutro kad su Nijemci opkolili selo iz tri pravca.Sve su žitelje istjerali iz njihovih domova, a stoku iz štala ukrcali na kamione. Ljude su prozivali prema popisu koji je sastavio nepoznati izdajnik. Naredili su im da raznose slamu po kućama koje će uskoro postati buktinje, a potom su ih i pretukli. U jednu su štalu doveli 11 osoba i strijeljali ih, a potom zapalili selo. Deset muškaraca i devet žena poslano je u koncentracijske logore. Mala Gajana imala je samo devet kućnih brojeva i čak 16 žrtava fašističkog terora.

Bombardiranje i spaljivanje Brgudca, 14. travnja i 6. lipnja 1944.godineSelo Brgudac bilo je značajno mjesto razvoja NOP-a u Istri. Njemačka je vojska, za osvetu što su partizani napali njihovo uporište u Lupoglavu, 14. travnja 1944. iz zraka bombardirala Brgudac. Marija Ivančić tada je imala 18 godina, a o tome svjedoči:

 „Zjutra je brujalo i mi smo gledali ča je. Su dva puta bombardirali. Su padale goreće bombe na kuće. Svi su bižali. Blago je teklo po kampanji. Je bilo puno mrtvih. Mojoj sestri Zlati poginula je kćer Ana Klobas. Pokle smo pobegli u šumu jer nismo smeli spat u kuće. Po noći su došli Nemci u selo i kreli i ubijali na kampanji živad. Spaljeno je 40 kuća i opljačkano sve blago.“ Poginulo je 22 ljudi, od kojih dvanaestoro djece. 

Nakon samo dva mjeseca, 6. lipnja, Brgudac je pretrpio još jedan napad u kojem spaljeno šest kuća i ubijeno 15 ljudi, od toga sedmero djece.

Utravnju 1944. osnovani su 1. istarska brigada „Vladimir Gortan“ te 1. partizanski odred „Učka“, koji poduzimaju niz akcija na prostoru Istarskoga krasa okupiranom od strane njemačke vojske. Napadaju prvenstveno komunikacijske i infrastrukturne pravce: cestu  Rijeka – Trst te željeznicu Rijeka – Postojna. Nakon svake akcije uslijedila je odmazda prema civilima!

LudwigKübler, general 97. njemačkog korpusa koji djeluje u Operativnoj zoni Jadransko primorje, 24. veljače 1944. poseže za mjerom koja će se pokazati pogubnom. Donosi naredbu, tzv. Deset zapovijedi u kojima, među ostalim, navodi sljedeće: „U borbi je ispravno i nužno sve ono što dovodi do uspjeha. Pokrit ću vlastitom odgovornošću svaki postupak koji je poduzet u skladu s ovim načelom. (...) Tko dragovoljno pomaže partizane zaslužuje smrt i mora biti eliminiran.“ 

Ubijanje civila te otimačina i palež civilne imovine postaju legitimno sredstvo borbe protiv partizana. Poduzima se niz akcija čišćenja terena od partizana u kojima stradavaju čitava sela. U sklopu njemačke akcije Braunschweig, u trajanju od 25. travnja do 6. svibnja 1944., spaljena su sela Vela i Mala Učka, Vele i Male Mune, Žejane, Lisac, Breza, Studena i Lipa.

Selo Lipa podnosi najveću žrtvu. Dana 30. travnja 1944.godine

U vrijeme nedjeljnoga ručka, nacisti i fašisti ulaze u mjesto te u svega nekoliko sati ubijaju većinu zatečenoga stanovništva, 269 civila, djecu, žene i starce. Najmlađa žrtva Bosiljka Iskra imala je 7 mjeseci, dok ukupno stradanje djece i mladih do 18 godina starosti dostiže brojku od 96 žrtava. Većina stanovnika je živa spaljena u tzv. Kvartirkinoj kući na broju 20 Žejane

Nakon rata, Lipljanima je ponuđeno da se presele, da se mjesto očuva kao spomenik, ali oni su to odbili i vratili su se na svoja zgarišta. Nekim čudom preživjelo stanovništvo, koje je bilo u partizanima, sa stokom na paši ili po logorima, nakon rata se počelo vraćati, ali nisu imali kamo.

Prema sudskom postupku kasnije zarobljenog fašista iz postrojbe u Rupi, UbmertaScalle, masakr u Lipi izvršilo je 150 vojnika – 80 njemačkih, 40 fašista, te 30 četnika. Nakon rata, identificirano je njih 36, a poznato je tek da je jedan od njih, AurelioPiesz, za ovaj zločin suđen, proglašen krivim i obješen u Trstu 1945. godine.

Krajem  1943. Vele i Male Mune te Žejane u sastavu su Operativne zone Jadransko primorje, teritorijalne jedinice koju je ustrojila njemačka vojska. U to vrijeme i na području Opatijskoga krasa, uključujući spomenuta sela, jača antifašistički pokret pa njemačka vojska – nastojeći oslabiti partizanske jedinice i zastrašiti stanovništvo kako bi ga se spriječilo u pomaganju ili priključivanju partizanskim odredima – organizira nizprotupartizanskih operacija. 

Vele Mune, Male Mune i Žejane 5.svibnja 1944.godine

Nakon što je posljednjega dana travnja 1944. počinjen stravičan zločin u selu Lipa, pet su dana kasnije, 5. svibnja 1944., stradale Vele i Male Mune te Žejane. Stanovništvo triju sela koja su uoči rata brojala oko 1700 ljudi je prognano, a njihovi su domovi i gospodarske zgrade opljačkani i spaljeni. U tim selima žive Istrorumunji, koje još nazivaju Ćići, Vlasi ili Ćiribirci a govore starim istrorumunjskim jezikom.

Uokviru jedne od većih operacija njemačke vojske na području Istre i Opatijskoga krasa, operacije Braunschweig, 5. svibnja 1944. spaljene su Vele Mune zajedno sa susjednim selima Male Mune i Žejane. Toga je dana oko 7 sati ujutro njemačka vojska, zajedno s fašističkim i drugim okupacijskim postrojbama, opkolila Vele Mune. Nakon što su stanovnike okupili u središtu mjesta, naredili su im da moraju napustiti svoje domove, davši im toliko vremena da iz njih ponesu tek najnužnije osobne stvari. U 10 sati započeli su s paljenjem prethodno opljačkanih kuća i gospodarskih zgrada. Prema raznim izvorima, uključujući i palež u listopadu 1943., u Velim Munama bilo je za rata spaljeno 120-140 kuća i 100-120 gospodarskih zgrada. 

Nakon što su započeli s paljenjem VelihMuna, vojnici su stigli u Male Mune. I ondje su okupili mještane davši im tek 20 minuta vremena za napuštanje sela. Nakon toga zapalili su  stambene i gospodarske zgrade. S paležom su nastavili i sljedećega dana. Ponijevši sa sobom tek osobne stvari, prognani Malomunci, zajedno s prognanicima iz VelihMuna i Žejana, odvedeni su u susjedno slovensko mjesto Podgrad. Prognanici su privremeni dom pronašli u okolnim mjestima, odakle odlaze obrađivati svoje ranije zasijane i zasađene oranice.

Po završetku rata, već sredinom 1945., prognani stanovnici triju sela počinju popravljati svoje domove. 

U to se vrijeme iz zarobljeništva vraćaju i mještani  bivši zatvorenici radnih i koncentracijskih logora. Od  1942. do 1944. u radne i koncentracijske logore na području današnje Italije, Austrije i Njemačke odvedeno je ukupno 135 mještanki i mještana VelihMuna i Malih Muna.

Unatoč izrazitu siromaštvu koje je zavladalo u poratnim godinama, Vele Mune, Male Mune i Žejanevećim su dijelom obnovljene. Pri obnovi razorenih kuća mještani su pomagali jedni drugima, uz nepisano pravilo da se najprije zbrinu obitelji u kojima je bilo male djece i koje su bile bez muških članova. Iako je u poraću obnovljen najveći broj zapaljenih kuća i gospodarskih zgrada, tragovi u ratu razrušenih građevina stoje kao nijemi svjedoci i danas.

http://ipd-ssi.hr/wp-content/uploads/2017/11/Palez%CC%8C-u-sjec%CC%81anjima.pdf

Muntić 30.rujna 1944.godine za odmazdu ubijeno 20 seljana 

Na dan Sv. Jeronima zaštitnika sela, lokalni partijac ubio je njemačkog kuhara sa obližnjeg aerodroma i onda su Nijemci za odmazdu streljali 20 mladića iz Muntića, a nekoliko djevojaka odveli u njemačke logore. Među njima i Olgu Grabrović rođakinju moje pok. mame koja se živa vratila, što nije uspjelo 19-godišnjoj  Zori Brunjak koja je stradala u logoru.

Ivan Pletikos-Pula na Pola-Despot infinitusd.o.o.Zagreb 2021.

I tako Revolucija jede vlastitu djecu, kao kolateralne  žrtve, namjerno žrtvovane  u ime nekih viših ciljeva, izgradnje humanog društva, a ustvari samo sirovo tuđom krvlju i tuđom žrtvom, osvajanja vlasti, jer vlast nije samo moć, vlast je ogromno bogatstvo!

Pokoj im duši! Ne ponovilo se!

Lili Benčik/hrvatskepravice