Franjo, zašto si se 1990. odlučio za Stipu?

Pin It

Stjepan Mesić bio je u prošlu subotu blagoglagoljiv prigodom 80. obljetnice osnivanja Prve zagorske partizanske čete i Prvog zagorskog partizanskog odreda u Vatrogasnom domu u Bedekovčini. Okupljene mlade pritom je poučavao o NOB-u, o (anti)fašizmu i o stanju danas u Hrvatskoj.

Nije  osudio srbijanske i ostale laži i mitove, nego je osudio „prekrajanje povijesti“ od hrvatskih nacionalista i „revizionista“. Osudio je tiskanje njihovih knjiga o Jasenovcu i vladu koja ih tobože financira.

Po Mesiću kao velikom „sveznalici“ (tu je  riječ  nedavno u javnu orbitu uspješno plasirao kolumnist ovog portala Z. Gavran), takvima  je cilj umanjiti ustaške zločine i  pomoću „lažnih istraživanja“ pronaći dokaze da  je logor Jasenovac „radio i nakon oslobođenja“. Pritom  je mislio na godinu 1945., u kojoj su osloboditelji uveli komunističku diktaturu te pobili ili pozatvarali u logore više od pola milijuna Hrvata, o šikaniranima, progonjenima i onima kojima su oteli imovinu da i ne govorimo.

Mesiću i dalje smeta pozdrav ‘Za dom spremni’. Plenkovića je napao što njegova vlada još uvijek taj pozdrav nije proglasila neprihvatljivim. Nije u ružnom svjetlu spominjao ni kokardu ni crvenu petokraku.

Zatim se prebacio na (katoličku) Crkvu, koja je desetljećima bila dežurna meta jugoslavenskog totalitarizma i represije, a osobito negativne propagande. Ona je čini se kriva i za sve što se događa i što Mesiću smeta i danas – i za istraživanja Jasenovca i za HOS-ov pozdrav ZDS i općenito za laganje i zaglupljivanje ljudi putem škole. “Na žalost“, požalio se taj notorni lažljivac đacima i potomcima „kumrovečke škole“ – javno školstvo postalo je „jedna ispostava Crkve, gdje se ne govori istina. Sad je Crkva umiješana u obrazovni sustav toliko koliko nikad nije bila.“

Tko ne zna kakvo je stanje u školstvu, mogao  bi ponešto od toga i povjerovati. Tko zna, hvata se za glavu od muke i od pravedničkog bijesa.

Smeta Mesiću i to koliko Hrvatska, temeljem Vatikanskih ugovora, izdvaja godišnje za Crkvu. Jer da je to – tvrdi zatucani komunistički primitivac u ulozi sveznalice – više nego u drugim zemljama. To i ne zaslužuje nikakav komentar.

O Mesiću znamo već najmanje 25 godina da se od naoko simpatičnog i šalama sklonog političara, a po potrebi i „ustaše“, pretvorio u crvenu „sablast iz prošlosti“. Znamo da se već 1993./1994. vratio na javnoj sceni na jugoslavensko-velikosrpsko-velikobošnjačko-komunističko-totalitarističke pozicije. Znamo i da je nedugo prije toga, krajem 1980-ih, ako ne i prijašnjih desetljeća, bio konfident Udbe – koji je tadašnjoj političkoj policiji, sve do prvih višestranačkih izbora, „otkucavao“i Tuđmana i ostale disidente te bivše političke zatvorenike, hrvatske nacionaliste, liberalce i ostale „državne neprijatelje“ koji su se tada uskomešali, rotili i smišljali nekakve nove stranke u dotad jednostranačkom represivnom sustavu. Znamo i da je bio haaški krivokletnik, da je lagao o BiH i nije mogao smisliti Herceg-Bosnu, da je  bio uzurpator državnih tajni i sve ostalo.

Jedno ipak još uvijek ne znamo niti se to tko pita, a napokon je došao trenutak da se i to netko javno zapita: Kako to da je g. 1990., nakon demokratskog preobrata, upravo on, kao notorni „antifašistički“, komunistički i udbaški denuncijant, kao barbarin, primitivac, lažljivac i ’prilivoda’, postao prvim predsjednikom Vlade RH. Upravo on! – Ne netko manje primitivan i manje petokrakaški i kokardaški zatucan, odan i prodan Ne netko s osobnim stručnim i političkim integritetom i s podebljim pozitivnim, a ne negativnim i problematičnim političkim iskustvom. Ne netko s karakterom. Ne netko ozbiljan i odgovoran.

A iste te jeseni 1990. bio je udbaš Stipe od Orahovice namjesto jugokomunista Stipe od Zagvozda unaprijeđen od Tuđmana tako što je poslan Hrvatsku zastupati, u kritičnim trenutcima raspada SFRJ, u saveznom predsjedništvu u Beogradu. Sve to još bi se nekako i moglo razumjeti. Okolnosti su bile takve i politička klasa bila je uglavnom takva. No umjesto crvenoga partijskoga sveučilišnog profesora i kakva-takva intelektualca postaviti provincijskog đilkoša i režimskoga slugu, k tomu i zabavljača i lakrdijaša, to je ipak bio krupan kvalitativni skok naniže.

Danas stoga, uza sav rešpekt prema prvom hrvatskom Predsjedniku, koji je bio kultivirana osoba, znanstvenik, povjesničar-istraživač, intelektualac, desetljećima potvrđivani hrvatski domoljub i žrtva represije one vlasti za čiju je tajnu policiju Mesić potajno “otkucavao” Udbi i njega i ostale znance i prijatelje u terminalnoj fazi te vlasti, moramo prvog hrvatskog Predsjednika i ideologa i protagonista stvaranja samostalne Hrvatske – neka nam oprosti, ali ipak – zapitati makar retorički, doviknuti mu na onu drugu stranu granice koja dijeli nas ovdje i one tamo i zamoliti neka nam nekako odgovori, razborito i argumentirano („Ništa nas ne smije isprovocirati!“) kako je on to inače znao činiti: Franjo, zašto si se 1990. odlučio za komunističkog barbarina Stipu?

Šiljo/Hrvatsko nebo