Od 'vanjskog i unutarnjeg neprijatelja' do 'neprijateljske opozicije'

Pin It

Kažemo li, dakle, da se pozicija sadašnje politike opozicije vlastima i modelu upravljanja Hrvatskom gotovo pa izjednačila po „neprijateljskoj“ poziciji koju je do 1990. imala „neprijateljska emigracija“ u predodžbi i odnosu tadašnjih vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i SFRJ-u,  ne ćemo previše pretjerati.

Na tom poslu lijepljenja gubili smo dragocjene godine, jedni više, a drugi manje, a da nismo ništa obnovili, nego su nam se na tom poslu ti komadići i dalje razbijali u sve manje dijelove, u prašinu, atome.

I. Korsky, Politička  gibanja u emigraciji. Republika Hrvatska br. 25 (10. travnja 1957.), str. 7

U formalno demokratskoj Hrvatskoj, status “neprijateljske emigracije” odnosno “vanjskog i unutarnjeg neprijatelja” pretvoren je u status “neprijateljske opozicije”. A najveći cirkus nastaje kada se “neprijateljska opozicija” udružuje s lijevim dijelom establišmenta u opoziciji radi obaranja tobože desnog dijela establišmenta na vlasti. 

Što smo očekivali, a što „dobili“ – katalog paradoksā

Umjesto hrvatstva, u javnoj sferi dominira europejstvo, liberalno-globalističko „građanstvo“, neojugoslavenstvo i neosocijalistički mentalitet;

umjesto antikomunizma i  hrvatske državotvornosti, svjedočimo često rehabilitaciji Titove propale države;

umjesto odbijanja „crne legende“ o Jasenovcu i NDH i objektivnog prikazivanja tadašnjeg stanja, traju neprekidna ponavljanja prijašnjih mitova, srpskih laži i partijske propagande;

umjesto kritičkog odnosa prema baštini titoizma i osudi jugo-komunističkog totalitarizma, priznanju, osudi i odricanju od svih njegovih zločina, svjedočimo sve bučnijim izlascima crvenih vampira na ulice i trgove i veličanju onoga što je za svaku osudu;

umjesto lustracije jugoslavena, ljevičara-progresista i totalitaraca u strukturama vlasti i po institucijama, dugo već traje proces lustracije istinskih hrvatskih nacionalista, konzervativaca i demokrata;

umjesto njegovanja tradicije, državni novci i nagrade dodjeljuju se za razaranje nacionalne tradicije, pa i za pljuvanje po njoj;

umjesto veličanja hrvatskih ustanaka i oslobodilačkih ratova, događa se traženje dlake u jajetu radi svakovrsne kriminalizacije hrvatskih sudionika Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH;

umjesto suđenja agresorskim zločincima, stalno se problematiziraju hrvatski branitelji, tj. domo-brani;

umjesto poštivanja simbola pod kojima je, uz ostale, Hrvatske obranjena i oslobađana od komunističko-velikosrbijanskih te četničko-fašističkih okupatora odnosno pobunjenika, simbola kao što je HOS, ZDS, hrvatski grb i druga znamenja, događa se poruga, kriminalizacija i zabrana takvih simbola, dok se u okupatorsko-zločinačke simbole petokrake, kokarde, dvoglavih orlova i ostaloga ne dira;

namjesto da Hrvatskom upravljaju razmjerno Hrvati, nad njima opet kontrolu imaju Srbi ili Srbija, neka je slava i hvala onima koji su za to „zaslužni“ i koji to šutke podupiru;

umjesto ustrajanja na narodnoj i državnoj suverenosti, nižu se primjeri udvorništva strancima i ekonomski moćnima izvana i iznutra;

umjesto zdravog nacionalizma, njeguje se globalizam, umjesto demokršćanstva – ljevičarski i desničarski liberalizam;

umjesto tradicionalnih vrijednosti našeg naroda i uljudbe kao što su brak i obitelj, otvara se prostor svim izobličenjima što ih donosi globalistička ideologija LGBTQ-a, abortizma i ostaloga;

umjesto da državom upravljaju dokazani domoljubi, takve se desetljećima marginalizira, eliminira, tjera u svijet ili dovodi do ludila i samoubojstva; umjesto vladavine zakona i uvođenja pravde i reda u pravosuđe, na djelu je sustavna i proizvoljna vladavina svega drugoga samo ne vladavine prava koja bi svima jamčila jednakost pred zakonom i efikasnu zaštitu njihovih prava pred uzrupatorima i kršiteljima; umjesto kolektivnog pročišćenja, događa se obrnut proces kolektivnog onečišćenja svim oblicima političke i druge korupcije, mita, pogodovanja, uzurpacija, monopola, nezakonitog postupanja, nemoralnosti, neodgovornosti itd.;

umjesto da hrvatski narod upravlja svojom zemljom i državom, njome upravljaju i razdaju je svojima i drugima otuđene elite, koje su na ratnoj nozi s idejama, vrjednotama i ciljevima koje je u slobodi Zapada zastupala do 1990. hrvatska emigracija.

SRH, „neprijateljska  emigracija“, opozicija, pitanje vodstva i demagozi

Kažemo li, dakle, da se pozicija sadašnje političke opozicije vlastima i modelu upravljanja Hrvatskom gotovo pa izjednačila po „neprijateljskoj“ poziciji koju je do 1990. imala „neprijateljska emigracija“ u predodžbi i odnosu tadašnjih vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i SFRJ-u,  ne ćemo previše pretjerati. Ustavno zdanje, politike koje se vode, a osobito praksa upravljanja državom, narodom, javnim dobrima i sviješću ljudi neusporedivo su bliži vladavini negdašnje komunističke partije i „fronte socijalističkih snaga“ negoli onomu što je imala pred očima emigracija i većinski dio naroda zanoseći se idejom slobodne, demokratske i samostalne hrvatske države.

Kada kažemo „opozicija“, ne mislimo primarno na organiziranu stranačku opoziciju kojoj je bitno hrvatstvo, demokratizam, tradicionalizam i slobodarstvo. Takva opozicija vrlo je tanka i šupljikasta, a njezini istaknuti političari nerijetko i iznevjeruju odnosno potajno izdaju ideje koje javno zastupaju. Nerijetko su i projektirani su ili kontrolirani od režimskih snaga.

(Imamo pravo reći da vladaju „režimske“ snage zato što već više mandata nemaju pravi, većinski demokratski legitimitet, o  izbornom inženjeringu, manipulacijama i ostalomu da i ne govorimo.)

Kada kažemo „opozicija“, mislimo ponajprije na raspršene neformalne skupine i kružoke, na udruge, medije, nakladnike i osobe koje imaju veće javno značenje i utjecaj od milijuna drugih koji slično njima misle i osjećaju. Mnogo toga što je svima takvima sveto i do čega im je stalo i što promiču, to režimske snage, službene i neslužbene,  lijeve pozicijske i lijeve opozicijske – koje imaju nevjerojatnu moć, osobito na javnom, političkom, upravnom, institucionalnom, ekonomskom, medijskom, obrazovnom, sveučilišnom, znanstvenom, kulturnom, pa i na religijskom području – progone ili obezvrjeđuju.

Uz ostalo, stvaranje prave opozicije otežano i zbog problema vodstva, što je najbolje pokazao „slučaj Miroslava Škore“. Ujedno, otežano je i zbog toga što mnogi privatni i kavanski politikanti ne raspolažu pravim mjerilima za prepoznavanje prvog vođe. Ne razlikuju kvalitetne (potencijalne) vođe od nametljivih bukača i demagoga. Dokle je tako, a jest tako, da iznimnoga vođe nema na vidiku, može se i treba se nastojati na stvaranju vodećeg kolegija. Ali po vrlo strogim mjerilima i sa svim nužnim provjerama.

Strategija za samopotapanje svekolike „neprijateljske opozicije“

„Prijateljska opozicija“ jest ona koju uspostavljeni poredak odnosno režim može prihvatiti, a „neprijateljske opozicija“ jest ona na koju vladajuće snage nikada ne će računati niti im dopustiti da ojača i dođe na vlast, pa ni u vlast.

U nedostatku smo prave i snažne narodne opozicijske stranke – takve stranke koja ne bi bila ni uska ni imala prejak ni presudan privatni, regionalni, interesni profil. Koja ne bi bila programski i kadrovski i strukturno nedorasla ni diletantska. Koja bi nosila i želju za širenjem i okupljanje, ali tako da i sama ima potencijal za ozbiljno organiziranje i za ozbiljnu politiku na državnoj i ostalim razinama. I koja bi okupljajući kvalitetne i kompetentne ljude ostvarila mnogo jači utjecaj na spomenutim područjima što ih kontroliraju anacionalne i ostale za nas negativne i nepoželjne snage.

Kada kažemo „opozicija“, više dakle mislimo na mnogo širi spektar od stranačko-političkoga. Mislimo na preostale „otočiće“, „hridi“ i „grebene“, na raznovrsne „džepove otpora“ i „samotne vukove“ koji se ne mire sa stanjem nakon što je pobjeda hrvatstva i slobodarstva postupno pretvorena u njihov poraz. No moramo priznati da je raspršenost i nesposobnost takvih da se povežu i stave pod zajednički program i da si izaberu zajedničko vodstvo, da poštuju zajedničke autoritete, takvih razmjera da se to ne samo ne može ničim opravdati, nego je takva ponašanja nemoguće racionalno i razumjeti.

Što se točno danas događa odnosno što čine današnje vlasti prema nacionalno svjesnom dijelu opozicije, dijelom je prikriveno velom tajnosti. „Ponude koje se ne mogu odbiti“, medijska ocrnjivanja, razna podmetanja, spletke i mreže, pritisci i ucjenjivanja, utjecaj na medije i kontrola dijela opozicijskih medija, neutralizacija i kompromitacija Katoličke crkve kao svojevrsne i nenadomjestive savjesti hrvatskoga društva, „kupnja“ najslabijih karika i planiranje strategija za samopotapanje opozicije… sve su to alati kojima se vladajuće strukture vladajućeg HDZ-a – naravno,  i SDP-a i niza drugih, sve do Hreljinih umirovljenika, koji npr. već 10 godina imaju svoju afž-čovječicu na mjestu ravnateljice Hine – služe praktički od preuzimanja vlasti 1990.

„Fronta svjesnih samoupravnih i socijalističkih snaga“

U takvim anacionalističkim aktivnostima vladajuće stranke i dužnosnici nailaze na široku potporu mreže tzv. civilnog društva, iz kojeg po potrebi izrastaju i stranke i kandidati na državnim, područnim i mjesnim izborima. Svime kao da upravlja neka ponovno oživjela, vampirska „fronta svjesnih samoupravnih i socijalističkih snaga“. Financijski, diplomatski, pa i obavještajno obilno potpomagana i izvana i iznutra.

No osim svih tih i takvih zloćudnih vanjskih i unutarnjih utjecaja, silnica i mreža, na hrvatske domoljube, rodoljube, nacionaliste i ostale negativno utječe i mnogo toga iznutra. Oni se „iskazuju“ kao robovi vlastitih značajki, navika i sklonosti: od političke nedoraslosti i neozbiljnosti, sebičnosti i privatne probitačnosti („etno-biznis“, „katolički biznis“, sisanje tuđeg novca…), isključivosti i egocentrizma do posvudašnjih taštosti, ’pripametnosti’, ’sveznalosti’… sve do isključivosti, jala i zavisti prema onima čijim bi se znanjima i sposobnostima i uspjesima trebali, ako su to što za sebe misle ili kažu da jesu, morali najviše radovati i veseliti.

„Dva  opozicijska Hrvata – tri opozicijske stranke“

Takvim ponašanjem u općim nastojanjima i masovnim očekivanjima da se što izmijeni nabolje, korak po korak, razjedinjeni Hrvati idu naruku onima koji nisu razjedinjeni. Onima koji se odriču svih svojih različitosti i zatomljuju sve što se mora zatomiti da bi njihov odabrani vođa mogao s njihovom strankom i vlašću činiti što hoće. U opoziciji (pozvanoj da bude protimba vladajućima) – razmrvljenost, u vladajućem HDZ-u nevjerojatno jedinstvo, sloga i posluh „onima gore“.

Takvo opozicijsko ponašanje („dva opozicijska Hrvata – tri opozicijske stranke“) ima svoj dug povijesni kontinuitet. Ono je bilo i značajka mnogih u prijašnjim razdobljima, a od nesloge, razdora i strančarenja bolovali su i aktivni hrvatski politički i ostali emigranti. Ne samo zato što su mnoge najaktivnije u nju ubacivale, pridobivale ili ih kontrolirale Udba, obavještajne službe drugih država i druge zainteresirane sile.

Već prije 65 godina istaknuti emigrantski mislilac i aktivist Ivo Korsky pisao je o raspršivanju hrvatskih ljudi u emigraciji, i o neuspjehu nastojanja da se ljudi i snage združe. Za moto ove  kolumne zato je i odabrana rečenica toga političkog mislioca i aktivista u kojoj se opisuje kako su godinama tolike energije uzalud trošene na povezivanje hrvatskih ljudi, skupina, udruga i stranaka: „Na tom poslu lijepljenja gubili smo dragocjene godine, jedni više, a drugi manje, a da nismo ništa obnovili, nego su nam se na tom poslu ti komadići i dalje razbijali u sve manje dijelove, u prašinu, atome.“

I  iskustvo s političkim pokušajima i (ne)uspjesima tijekom posljednjih dvaju desetljeća u samoj Hrvatskoj, a i među opozicijskim Hrvatima u BiH, pokazuje da su se komadići opozicijskih snaga umjesto povezivanja i organskog rasta stalno iznova razbijali u sve manje dijelove, u prašinu, atome. Time su postajali sve manjom ugrozom odnosno konkurencijom i mogućim korektivom za one „vlastite“ na vlasti – koji si i dalje mogu dopuštati što hoće, mogu se bahatiti koliko hoće i mogu činiti sve što im njima nadređeni gospodari zapovjede.

Osobito je sve skupa burleskno kada dođe do očijukanja lijeve i desne oporbe. Najgore je naime kada se dio establišmenta uortačuje s pozicije opozicije protiv establišmenta kojega je inače dio.

Bez izvedenih zaključaka

Osim ocjene da je prava opozicija zapravo sam hrvatski narod, ali politički razmvrvljen i u sebi podijeljen, u korist vladajućih slojeva, ovdje se iz rečenoga ne izvode drugi zaključci. To se prepušta čitateljima. Oni ih mogu iznijeti u obliku komentara na ovom portalu i na FB-stranici Hrvatskog neba i Pokreta za hrvatsku budućnost. Ili sami za sebe.

Šiljo/Hrvatsko nebo