O radikalizaciji u RH: Ab ovo

Pin It

Jasno je da nedovoljno snažne reakcije (da se Milorad ne naljuti) na velikosrpske ispade u Hrvatskoj stvaraju frustracije i osjećaj napravde, a određene pojedince i radikaliziraju. Svaka akcija, ponavljamo, izaziva reakciju. 

Posljednjih dana - nakon što je na prosvjedu protiv HDZ-a uhićen pojedinac koji je u kućnoj izradi radio Molotovljeve koktele i slične preparate namijenjene potencijalnim terorističkim napadima – na medijsko-političkoj sceni sve se više problematizira pitanje postojanja radikaliziranih pojedinaca i skupina u našoj državi. Takvi narativi nisu klasični samo za Hrvatsku. Diljem Europe danas se sve više govori o radikalnim skupinama, no one se uglavnom odnose na teroriste islamističkog predznaka. Pored toga u manjem se broju govori i o radikalnim pojedincima i skupinama lijevog i desnog predznaka.

Nema nikakve dvojbe da i u Hrvatskoj postoje radikalizirani pojedinci i skupine. Ipak, empirijski podatci su tu vrlo jasni: broj radikaliziranih pojedinaca i skupina u Hrvatskoj je, u usporedbi s drugim državama EU-a, znatno manji. Hrvatska je jedna od najsigurnijih zemalja Europe, a do kada ćemo se moći hvaliti tim podatkom ostaje vidjeti. Migracije i u Hrvatsku su, naime, sve intenzivnije, a čak i lijevo-liberalni portali u posljednje vrijeme ukazuju na probleme koje imaju države kao što je Švedska koje su širom otvorile vrata migracijama iz afroazijskog svijeta.

Akcija i reakcija

Kao i u svakoj drugoj državi tako i u Hrvatskoj postoje radikali lijevog i desnog predznaka. Takvi su pojedinci i skupine predmet obrade i praćenja SOA-a, a kako bi se smanjio njihov utjecaj potrebna je deradikalizacija – kao najveći izazov svih protuterorističkih strategija - koja se odnosi na programe putem kojih se pojedince i skupine reintegrira u društvo i odvraća od nasilja.

Iako Hrvatska ima daleko bogatiju tradiciju lijevih radikala i terorista, bilo bi neozbiljno tvrditi da u Hrvatskoj ne postoje i pojedinci koji zastupaju radikalne desne ideje. No jednako je tako neozbiljno ne postaviti pitanje o tome gdje su mogući korijeni radikaliziranja pojedinaca desnoga političkog profila.

Svako nasilje je potrebno bezuvjetno osuditi, no mišljenja sam kako se tu prije svega radi o zakonu akcije i reakcije. Naime, iako je Hrvatska ostvarila pobjedu u Domovinskom ratu mnogi relikti ne samo jugoslavenstva, nego i četništva i dalje su prisutni u Republici Hrvatskoj. Nedavno smo tako svjedočili četničkom derneku u Mirkovcima pokraj Vinkovaca na kojemu se pjevalo o „srpskom Kninu“,, a prošle godine je mladi Hrvat usred Hrvatske, u Starim Jankovima pretučen od strane čopora mladih Srba zbog Škorine pjesme „Mata“.

Jačanje četništva

U Borovu Selu i okolici danas imamo niz četničkih spomenika, a najpoznatiji je onaj Vukašinu Šoškočaninu. U Borovu Selu kad je Božić redovito se maše zastavama Republike Srbije. Tjednik „Novosti“, financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, redovito izruguje i difamira Domovinski rat, a čelnik Srba u Hrvatskoj Milorad Pupovac, čija je stranka dio vladajuće većine, u svakome sporu Zagreba i Beograda redovito staje na stranu potonjeg. Ovo su samo neki od primjera, a SOA u svojim godišnjim izvješćima redovito upozorava na jačanje četništva u Hrvatskoj.

Jasno je da nedovoljno snažne reakcije (da se Milorad ne naljuti) na velikosrpske ispade u Hrvatskoj stvaraju frustracije i osjećaj napravde, a određene pojedince i radikaliziraju. Svaka akcija, ponavljamo, izaziva reakciju. I zato kad se govori o desnoj radikalizaciji u Hrvatskoj (zanimljivo, lijeva se redovito prešućuje) nikada ne treba smetnuti s uma da su najveći teroristi i radikali u povijesti moderne hrvatske države bili velikosrbi i četnici. Nedovoljan obračun s njihovim ostatcima u Hrvatskoj stvara velike frustracije, posebno kod ljudi koji su bili pogođeni ratom. U svakoj raspravi treba krenuti od korijena, a na žalost u Hrvatskoj je to velika rijetkost.

Davor Dijanović/hkv.hr