Povijest Europe je povijest ratova, ali svaki rat završava za pregovaračkim stolom

Pin It

Video simulacija predviđa kako bi izgledao nuklearni rat. Europa bi bila  uništena! | CRODEX.NET

Pisac ovih redaka ne pripada u skupinu autora koji će iz tjedna u tjedan plašiti čitateljstvo katastrofičarskim scenarijima. Uputnije je u međunarodnim odnosima zauzeti poziciju suzdržanog realizma. Posebno u vremenima kad se realizam na velika vrata vratio u međunarodne odnose. Međutim, činjenica je da živimo u opasnim vremenima. Svi ljudi to podsvjesno osjećaju.

Iako je i razdoblje hladnog rata bilo obilježeno sukobom velikih sila – SAD-a i Sovjetskog Saveza – na Zapadu je prevladavala liberalna paradigma međunarodnih odnosa. Smatralo se da treba graditi saveze i širiti trgovinu. Demokracije međusobno ne ratuju – bila je jedna od ključnih poruka liberalnog načina razmišljanja.

I dalje je ostalo ponešto od takvoga političkog romantizma u vide eshatologije ljudskih prava, no realizam ponovno postaje prevladavajući način razmišljanja. Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu ponovno u prvi plan vraća neke međunarodne obrasce koji su bili karakteristični za 19. st. i razdoblje do kraja Drugoga svjetskog rata. Sukobi velikih sila, borba za moć i resurse, interesne sfere, naoružavanje… Mnogi su smatrali kako je došao kraj ovim kategorijama u međunarodnim odnosima. Sanjarilo se početkom devedesetih godina o "kraju povijesti". Godina u kojoj živimo vratila nas je u realizam što kod mnogih izaziva strah i zebnju. Zima pred nama bit će vrlo teška s obzirom na nedostatak energenata. Živimo u vremenima tektonskih lomova geopolitičke scene.

Tri važna događaja

Protekli tjedan donio je tri važna događaja koji se tiču rata u Ukrajini. Ruska Federacija provela je aneksiju područja Luganska, Donjecka, Zaporožja i Hersona. S druge strane, Ukrajina je zatražila prijam u NATO savez. Treći događaj odnosi se na sabotažu plinovoda Sjeverni tok 1 i Sjeverni tok 2.

Krenimo od posljednjeg događaja. Dok Ruska Federacija optužuje SAD za sabotažu, zapadne zemlje krivnju prebacuju na Rusiju. Činjenica je ta da su ovi plinovodi transportirali plin iz Rusije u Njemačku. Njemački ekonomski razvoj proteklih se desetljeća dobrim dijelom temeljio na pristupu jeftinom ruskom plinu. Rusija je i nakon agresija na Ukrajinu bila zainteresirana za transport plina u Europu jer je tim novcem dijelom financirala i ratni stroj.

Teško je zamisliti da bi Rusija sama minirala plinovode koji joj donose zaradu ili bi to u budućnosti ponovno mogli. Nakon sabotaže Sjevernog toka 1 i 2 plin u Europu može ići jedino preko Ukrajine, a druga je alternativa plin iz LNG terminala. Kako bilo, uništavanje infrastrukture ovakve vrste vrlo je opasno jer – neovisno tko iza napada stoji – može izazvati sličan odgovor druge strane. Tko nam jamči da sutra ne može doći do uništavanja podmorske internetske infrastrukture? Iz NATO-a su već poručili da bi napad na tu infrastrukturu izazvao vojni odgovor.

Nakon što je Rusija provela aneksija okupiranih dijelova Ukrajine ona ih tretira kao dio Ruske Federacije, o čemu smo pisali u prethodnoj kolumni. Napad na Rusiju, vrlo jasno stoji u vojnoj doktrini Ruske Federacije, smatra se kao razlog za mogući odgovor nuklearnim efektivama. Pritom treba biti vrlo jasno da se Rusija čak i da dođe do neke vrste primirja ne bi zadovoljila samo s do sada okupiranim dijelovima Ukrajine. Sve veći broj ruskih stratega poručuje kako Ukrajinu treba u potpunosti uništiti jer će se samo tako spriječiti da se u budućnosti tamo ponovno stvore snage koje će krenuti na istok Ukrajine (ukrajinski mobilizacijski bazen je vrlo respektabilan). Radikali u Rusiji su jasni: ili će Ukrajina biti uništena ili u budućnosti prijeti cijepanje Ruske Federacije.

S druge strane, ako bi Ukrajina bila primljena u NATO - to bi značilo da bi njezin pokušaj povratka okupiranih dijelova stvorio situaciju u kojoj je NATO u ratu s Rusijom. A nije potrebno posebno naglašavati što bi to značilo. Domino efekt vrlo bi brzo mogao dovesti do trećega svjetskog rata. Kina bi vrlo brzo mogla vidjeti priliku da Tajvan stavi pod svoju kontrolu, što bi izazvalo reakciju SAD-a, a i na Hrvatskoj bližim i nešto daljim paralelama i meridijanima postoje žarišne točke: od prostora bivše Jugoslavije do Cipra.

Potencijalni kaos

Rat u Ukrajini svakoga dana odnosi nove ljudske živote, a o uništavanju infrastrukture da ne govorimo. Prijetnje nuklearnim oružjem sve su češće. Pritom je jasno da rat strateškim nuklearnim oružjem ne bi dugo trajao jer obje strane imaju dovoljno kapaciteta za međusobne uništenje. Tko krene prvi – gine kao drugi.

Što bi se trebalo dogoditi da obje strane sjednu za stol i postignu diplomatsko rješenje? Takvo nešto trenutno se čini kao posve nerealno, no u konačnici svaki rat završava za pregovaračkim stolom. Povijest Europe je povijest ratova, uz rijetka razdoblja mira. Na žalost, rat u Ukrajini samo nas vraća na "tvorničke postavke" kad su u pitanju međunarodni odnosi. Nadamo se samo da na obje strane postoji dovoljno razuma da se ne prijeđe granica kad će povratak biti nemoguć.

A malim zemljama kao Hrvatska u ovakvim je geopolitičkim i sigurnosnim realnostima najbolje da – iako jasno zauzimaju stranu onoga koji je žrtva agresije - previše ne dižu glavu jer u potencijalnom kaosu koji nam slijedi vrijedit će pravilo da se u paklu pronađe mjesto gdje je najmanje vruće.

Davor Dijanović/direktno.hr