Opasnosti novoga totalitarizma

Pin It

Finding Angel Investors for Your Company | Harvard Business Services

Pronositeljima woke kapitalizma i novoga totalitarizma, kao i staroga, glavni su protivnici tradicionalne obitelji, kršćanske i ostale, zagovarajući zakonodavnu strukturu koja tradicionalnu obitelj demontira kao opresivnu instituciju. 

Nakon što je 2019. godine splitski Verbum objavio znamenitu knjigu Roda Drehera Benediktova opcija koju je New York Times proglasio najdiskutiranijom i najvažnijom vjerskom knjigom desetljeća, Dreherova nova knjiga Oduprite se laži – Priručnik za kršćanske disidente (Verbum, 2022.), svojevrsni je nastavak autorova bavljenja temom propadanja Zapada, rastućom dekadencijom, dekristijanizacijom i desakralizacijom katoličanstva. Touchstone Magazine za nju kaže da je pravovremena, možda čak proročanska knjiga. U Benediktovoj opciji Dreher izriče tvrdnju da je put u budućnost zapravo put iz prošlosti, i to na primjeru monaha sv. Benedikta, koji je živio u šestom stoljeću. Sv. Benedikt bio je užasnut moralnim raspadom Rimskoga Carstva, povlači se u divljinu, organizira nove zajednice na temeljima kršćanskoga načina života. One postaju prave utvrde svjetlosti koje su tijekom tog mračnoga doba spasile kršćanstvo ali i zapadnu civilizaciju. Analogno okolnostima Benediktova vremena današnja civilizacija nalazi se pred novim suptilnijim, organiziranijim i opasnijim oblicima moralnog barbarizma, odnosno totalitarizma našega doba te se autor pita kako se oduprijeti toj opasnoj globalizacijskoj pojavi u svrhu očuvanja civilizacijskih stečevina Zapada i duhovnih vrijednosti kršćanstva. U tom smislu priređivači knjige upozoravaju: U svijetu u kojemu živimo mnogi uočavaju očite znakove mekoga totalitarizma utemeljena više na psihološkoj manipulaciji nego na otvorenom nasilju. Građanske slobode sve se češće doživljavaju kao prijetnja jednakosti i sigurnosti, a tehnologija i konzumerizam pospješuju potencijalni nastavak države korporativnog nadzora. Uslijed pandemije ti procesi dodatno su osnaženi, a metode demagoške manipulacije postale su bez presedana u povijesti. Autor je knjigu podijelio u dva dijela. Prvi, Razumjeti meki totalitarizam i drugi, Kako živjeti u istini. Usto valja spomenuti veoma poticajni uvodnik i zaključak koji je dr. Nikola Baturica manifestno naslovio: Oduprite se laži.

 Tzv. meki totalitarizam biva tvrđi od najtvrđeg željeza

Mnogi Amerikanci, pa tako i autor ove knjige, smatrali su da će nakon pada Berlinskog zida 1989. – sovjetskog totalitarizma i komunističke policijske države, u brojnim porobljenim zemljama procvjetati demokracija i kapitalizam. Gotovo je s totalitarizmom! No, Dreher u razgovorima s brojnim disidentima iz bivših socijalističkih država,  koji su godine proveli u komunističkim logorima da bi potom izbjegli na Zapad, slične crte totalitarizma –  u kojemu su onodobno živjeli u svojim domovinama, danas  doživljavaju upravo na Zapadu. I prijeteći ih podsjećaju na te olujne godine. Novo nadolazeći totalitarizam na Zapadu ne uspostavlja se tvrdim sredstvima poput revolucija, krvi, krute policijske države i njenih metoda i koncentracijskih logora. On kontrolu nameće na mekši način. Na neki način terapeutski. Kako kaže Hanni Arendt, vodeća teoretičarka totalitarizma: Totalitarno je društvo ono u kojemu neka ideologija teži istisnuti sve  prijašnje tradicije i institucije s nakanom da sve aspekte života stavi pod nadzor te ideologije, drugim riječima teži definiranju i kontroliranju stvarnosti. Gdje god vlada razara ljudsku bit. Dok je sovjetski totalitarizam  zahtijevao ljubav prema partiji i vođi, današnji zahtjeva odanost nizu progresivnih uvjerenja, od kojih brojna nisu spojiva s logikom, a kamoli s kršćanskim uvjerenjem. Dreher upozorava da u današnjem društvu oni koji se suprotstavljaju woke partijskoj liniji doživljavaju krah svojih poslova, karijera i reputacije. Gura ih se iz javne sfere, stigmatizira, bojkotira i demonizira kao rasiste, seksiste, homofobe i slično. A oni se plaše pružiti otpor, uvjereni u to da im se nitko  ne će pridružiti niti ih braniti.  Bit, kako starog tako i novog (mekšega) totalitarizma je u laži i življenju s njom. Najbolje je to objasnio sovjetski disident i književnik  impozantnog Gulaga Aleksandr Solženjicin, na primjeru ondašnjeg sovjetskog totalitarizma. Dakle, živjeti s laži značilo je bespogovorno  prihvaćati sve obmane i propagandu za koje država od građana traži da ih potvrđuju – ili da im se barem ne suprotstavljaju – kako bi u totalitarizmu mirno napredovali. Na dan svoga uhićenja 12. veljače 1974. Solženjicin je poslao poruku ruskom narodu da ne smije živjeti s  lažima. Prema Solženjicinu  čovjek koji odbija živjeti s laži: ne će govoriti, pisati, promicati ni širiti ništa što iskrivljuje istinu; ne će poći na prosvjed niti će sudjelovati u zajedničkoj akciji ako uistinu ne vjeruje u njihov cilj; ne će sudjelovati na sastanku na kojemu je raspra usiljena i nitko ne može govoriti istinu; ne će glasati za kandidata ili prijedlog koje drži sumnjivima ili dvojbenima; otići će s nekog događaja čim iz govornikovih usta čuje laž, ideološko baljezganje ili besramnu propagandu; ne će podupirati novinstvo koje iskrivljuje ili skriva temeljne činjenice… Za takve osobe je Vaclav Havel u svojem eseju iz 1978. napisao: Osoba koja živi samo za vlastitu ugodu i opstanak i koja je, da ih zaštiti spremna živjeti u laži, demoralizirana je osoba. I dalje: Život u istini, kao pobuna ljudskosti protiv jednoga nametnutog stajališta, naprotiv, pokušaj je da se iznova ovlada vlastitim osjećajem odgovornosti.

Uspon kapitalizma nadzora

Veliki dio knjige Dreher je posvetio usponu kapitalizma nadzora i zašto ljudi u znatnoj mjeri vjeruju očitim lažima. Dreher smatra da otuđeni ljudi očajnički traže priču koja će njihovim životima dati smisao. Ljudi koji tako očajnički žele vjerovati totalitarna je ideologija dragocjenija i od samoga života. Zato su najodanije sluge totalitarizma prije svega idealisti. S druge pak strane totalitaristi na vlasti odbacuju prvorazredne talente umjesto kojih postavljaju osobe manjka inteligencije i kreativnosti kao jamstvo njihove lojalnosti, upozorava Arendt. Nadalje, autor ukazuje na zapanjujuću ekspanziju korporativne moći uzrokovanu rastućom globalizacijom i tehnološkim napretkom. Elitne korporacije danas su moćnije od velikih svjetskih država. Svjetski korporativistički sustav prigrlio je društveni progresivizam kojega kritičari nazivaju woke kapitalizmom – podrugljivim izrazom iz ljevičarskoga slenga za progresivnu prosvjećenost. Autor smatra da ljudi na Zapadu žive u predtotalitarnim prilikama: atomizaciji društva, široko uspostavljenoj osamljenosti, usponu ideologije, gubitku povjerenja u institucije što društvo čini podložnim iskušenju totalitarizma, kojemu su u prošlosti podlegle Rusija  i Njemačka. U ovom vremenu intelektualne, akademske i korporativne elite pod dominantnim su utjecajem lijevoga političkoga kulta izgrađena oko društvene pravde. Ta je ideologija (pseudoreligija)  militantno neoliberalna sa zapanjujućim brojem zajedničkih točaka s boljševizmom. Ona naizgled zadovoljava potrebu za smislom i moralnom svrhom u postkršćanskom  društvu s težnjom izgradnje pravednoga društva demonizacijom, izopćavanjem pa čak i proganjanjem  svih koji se opiru njenim krutim dogmama te uvjetuje da se ljudi odreknu privatnosti i političkih sloboda za volju udobnosti, komfora i umjetno nametnute društvene harmonije. Ne gledamo li svaki dan i na našim televizijama slogane: Sve je samo zabava!

Pronositeljima woke kapitalizma i novoga totalitarizma, kao i staroga, glavni su protivnici tradicionalne obitelji, kršćanske i ostale, zagovarajući zakonodavnu strukturu koja tradicionalnu obitelj demontira kao opresivnu instituciju. Međutim i brojne konzervativne obitelji, koje prepoznaju prijetnje obiteljskim vrijednostima od ideologa progresivizma, znaju nekritički prihvaćati logiku i vrijednosti slobodnoga tržišta. U bližoj povijesti obitelj je bila odlučujuća brana otpora totalitarnom komunističkom sustavu tako bi i danas trebala biti temeljna ćelija otpora novom totalitarizmu. Dreher savjetuje roditelje da uče djecu kako prepoznati laži i kako im se trebaju oduprijeti, kako ne smiju pristati da im mediji i institucije djecu izlažu propagandi. I sami da ne sudjeluju u lažima radi vlastitog osobnog ili profesionalnog napredovanja. Jer laž je bit svih oblika totalitarizama. No, tko odlučuje što je istina a što nije? Profesor James A. Lindsay odgovara: Oni koji drže moć. Vjerske tvrdnje, filozofski argumenti, političke teorije –  sve su to velovi koji prikrivaju volju za moći. To su puke racionalizacije kojima ugnjetavači  održavaju moć nad ugnjetavanima. Istinitost tvrdnji ovisi o tome tko ih iznosi.

Vidi, prosudi i djeluj!

U bit raspre o otporu današnjem totalitarizmu Dreher uvodi djelo hrvatskog svećenika, isusovca i antifašističkog aktiviste Tomislava Poglajena. (Našice, 1906. – Pariz, 1990. Na Zapadu  poznatog  preko knjige Božje podzemlje, koju je objavio 1949. u SAD pod pseudonimom father George.) Naime, ovaj revni svećenik godine 1943. bježi pred Gestapom iz rodne Hrvatske i nastanjuje se u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Da bi se sakrio preuzima slovačko prezime svoje majke – Kolaković, zaposlivši se kao učitelj u Bratislavi. Kao dobri poznavatelj sovjetskoga totalitarizma bio je uvjeren u poraz nacističkoga totalitarizma što će prema njemu dovesti do velikih sukoba sovjetskoga totalitarizma i liberalno demokratskog Zapada. U tomu su ga više brinule opasnosti komunizma kojega je smatrao imperijalističkom ideologijom. U tom je smislu učio mlade slovačke katolike kako se oduprijeti sovjetskom totalitarizmu i kako živjeti u istini i odgovornosti pred Bogom. Osnovao je ćelije mladih katolika radi molitve, učenja i druženja. Vidi, prosudi i djeluj postalo je geslo u biti tajne crkve sa značenjem: vidi – biti budan i pozoran na stvarnost oko sebe; prosudi – zapovijed da se u duhu kršćanskoga nauka prosudi što je istinito a što laž u stvarnosti, i djeluj – nakon zaključka treba djelovati u suprotstavljanju lažima i zlu. U narednih 40 godina ta tajna/podzemna crkva postala je glavno sredstvo antikomunističkog otpora sve do rušenja komunističkog režima. Dreher u činjenici nepostojanja snažnije oporbe novom totalitarizmu, kao i neprepoznatljivoj poziciji Katoličke Crkve, u Poglajenovu modelu vidi primjer i putokaz kako bi se današnji kršćani, ne samo oni, mogli suprotstaviti lažima i opasnoj ideologiji novoga, tzv. mekšeg totalitarizma. Dreher upozorava: Stari, „tvrdi“ totalitarizam imao je viziju svijeta koja je zahtijevala iskorjenjivanje kršćanstva. Isto je i s novim, „mekim“ totalitarizmom, čijemu se, podlijemu, napadu – nemamo čime oduprijeti. Napose, fanatičnoj vjeri u napredak koja je u pozadini njihova grozničava utopizma. Današnji katolici moraju shvatiti da se u  biti ne opiru drukčijoj politici, već novoj suparničkoj religiji, poput situacije krajem 19. stoljeća kada su mladi revolucionari prigrlili marksizam zanosom vjerskih obraćenika. Da se novi oblik totalitarizma etablirao samo na tzv. liberalnom Zapadu protuslovi stanje u jednoj od najmoćnijih zemalja svijeta – NR Kini. Današnja Kina dokazuje da je bogato i moderno, a ipak, totalitarno društvo itekako moguće. Sa sofisticiranom kontrolom, partijskom državom, nepostojanjem demokratskih načela, uništavanje kulturnih identiteta naroda i brojnim koncentracijskim logorima.

Prihvaćanje zajedničke odgovornosti

Iako se Dreher u otporu laži kao temelju totalitarnih ideologija, prije svega obraća kršćanima, svjestan je da bez šire suradnje s predstavnicima drugih religija, društveno političkih skupina, udruga, medija, sveučilišnih krugova i ostalih ljudi i zajednica koje dijele ideje otpora ideologiji laži – ideologiji i praksi totalitarizma, ne će se postići znatniji rezultati. Usamljeni, atomizirani pojedinci i zajednice osuđeni su na gubljenje bitke. Radi se o zajedničkoj odgovornosti za budućnost, kako kršćanstva, tako uopće demokratskih i civilizacijskih vrijednosti stvaranih stoljećima europske i svjetske povijesti. Znakovite su Dreherove poruke. Ukratko. Nemojte se odreći privatnosti i političke slobode za volju udobnosti, komfora i umjetno nametnute društvene harmonije; nikada ne pristanite na laži u društvu koje vas okružuje i svijetu; strogo se držite svoga kulturnoga nasljeđa; nekritički ne prihvaćajte manipulacije tzv. slobodnog tržišta; budite uzor moralne hrabrosti; služite drugima;  iskorijenite osobne zabrinutosti i tjeskobe; ne plašite se da u očima društva budete čudni…

   Kršćanima napose preporučuje da se posve predaju Kristu kao što je to u svom radu činio pater Poglajen; da budu spremni na žrtvu obzirom na agresivnost novog totalitarizma koji na brojne načine niječe kršćanstvo i Katoličku Crkvu; da upozoravaju djecu na opasnosti totalitarizma; da stalno obogaćuju obitelji kršćanskim naukom i isto takvim djelovanjem u javnosti; da naučavaju  da obitelji ne postoje sebe radi već viših ciljeva;  da djecu izlažu pričama koje im pomažu razlikovati istinu od laži i da to razlikuju u stvarnom životu;  da se zalažu za društvenu pravdu u kontekstu odanosti  cjelokupnomu kršćanskom moralu i teološkoj viziji; da odbacuju svaku kampanju koja atakira ili sugerira da je biblijski Bog neprijatelj čovjeku – na što aludira i novi tzv. mekši totalitarizam; u praksi potvrđivati da su vjera, domoljublje i roditeljstvo važan dio kršćanskoga života.

U tom duhu kršćani trebaju prigrliti i osnivati male zajednice, kako je to u svom otporu nacističkom totalitarizmu, ostvarivao pater Poglajen. Njegov sljedbenik František Mikloško bio je glavni vođa drugoga vala slovačke podzemne Crkve. U poodmaklim godinama upozorava: Danas, kada se obraćam mladima, kažem im da im je u jednoj stvari teže nego što je nama bilo: teže im je razlučiti tko je neprijatelj. Govorim im da je ključno da ostanu dosljedni sebi, svojoj savjesti i da pripadaju zajednici ljudi koji slično razmišljaju i  dijele istu vjeru. Nas su male zajednice spasile. Tragom tih životnih iskustava slovačkog katolika i disidenta autor ove knjige zaključuje da kršćani svih denominacija trebaju dobro iščitati  znakove današnjice i pristupiti stvaranju takvih ćelija/zajednica, ne samo da prodube duhovni život svojih pripadnika već da ih obuče za aktivan otpor. Jer ne zaboravimo propast Rimskoga Carstva koja je probudila savjest i organizirani otpor monaha Benedikta u šestom stoljeću, u mnogo čemu je slična današnjoj propasti Zapada, njegovih duhovnih i kršćanskih temelja. Patrick Deneen, autor čuvene knjige Zašto liberalizam nije uspio, s pravom je za Dreherovu knjigu rekao da nudi nadu i radost čak i za najmračnije dane, ali ujedno i  ohrabrenje koje nam je toliko potrebno, osobito danas, u ovo vrijeme uzastopnih kriza. I vremenu razočaranja s idejnim svjetonazorskim strujanjima na Zapadu koje krasi  dekadencija i sunovrat od vrijednosti kojima je Zapad bio istina i svjetlo! Desakralizacija, dekristijanizacija, rodne ideologije, genderizam, genetski inženjering, hedonizam – sve je samo zabava, konzumerizam, uništavanje obitelji, tradicijskih vrijednosti i globalizam uz uništavanje nacionalnih posebnosti, neograničena moć najbogatijih pojedinaca i tzv. elitnih kompanija, nametanje jedino mogućega načina ljudskoga življenja po modelu novih totalitarista i svekoliki nadzor nad ljudima… Sve je samo u zabavi, poručuju tzv meki totalitaristi, baš kao što je to bilo na početku rasula Rimskoga Carstva. Dreher nam pokazuje kako nam danas, više nego ikada, trebaju ličnosti poput monaha sv. Benedikta i svećenika patera Poglajena. A Zapad sve više nalikuje na već zaboravljeno Rimsko Carstvo. Rasulo i posljedice!

Mijo Ivurek/hrvatski-fokus.hr