Ajte gospodo pa ratujte a ne uvozite rat u Hrvatsku

Pin It

Još uvijek nismo podigli sve spomenike što bi simbolizirali Domovinski obrambeni rat, onaj koji su izvojevali, poglavito i odlučujuće 1991. godine, malobrojni sinovi jedva preživjele Hrvatske.

Tek smo počeli stvarati osjećaj kod naših mladih da iza onih podignutih stoji muka njihovoj dobroti da slobodno živi, pa je  sramotan čin da te simbole i humke heroja sačuvanog tla, a s kojega ih zli ljudi tjeraju oslobađajući ga za igre poslušništva globalističkom zmaju od propasti, budu naš put.

Neki bi nam rat prizvali, jer bahatom čovjeku gladnom vlasti, poglavito vođi nikad nije dovoljno škuda i dukata pa ako ne može do njih drugačije, može izdajom. Da bi to pokvareni postigli i ostali u sedlu na tronu treba nas dragi moji mobilizirati u nove podjele, ni prvi ni posljednji put, prošli put s ortodoksnim pravoslavljem što nas Memorandumima opominje gladeći morfinske slijednike “anti” fašista i ekstremnih šovinista ne bi li nekad mlađahni a danas okuljali pobudili ono bez čega im nema opstanka ideologije a to je jednako usrani fašizam. Ovaj put na strani pravoslavlja protiv pravoslavlja.

Nedavno sam izjavio kako podržavam institucije hrvatske Države, dok one to jesu legalno i demokratski izabrane, ne daj Bože drugačijeg rasporeda okolnosti i gubitka ovo nam pinkicu preostale suverenosti, koju moderni ”domaći” globalizatori jakih šija rastaču u kanalizaciju svojih osobnih interesa debelih im takujina, oli ti ga novčanika punih virtualnog smrada.

Što nam rade svinjski bogovi rata prenoseći težište ratnih sukoba u širinu onima koji u stvari ne bi zdrave glave luk otrovni iz zapadnog dekadentnog vrta ni jeli ni mirisali, a ni polu smrdljivi iz istočnoga Konfina. Kako bi nas upleli u otrovne igre gladi za njihove igre prijestolja formula je jednostavna: “Pola pije, pola šarcu geben”, a Narod nam moguće opet bude… pohaban. Snova porušenih, nada iznevjerenih, muda oguljenih što su pokazala jednoj od najjačih Armija nekadašnje Europe, a danas transunitarije, kakve sinove je imala Hrvatska, njih ono malo ali dovoljno za biti svoj na svome, a tako bi moglo i ostati unatoč svih ludila pljački i malverzacija u Hrvatskoj na vrhu statističke sramote tik do Ukrajine. Još nas ima.

Da bi se zlu pridružili pred laži pognuli i s njom dolje u glibini općili pade vareno krme na Croate da im upali Covid strahom ohlađene glave, pade i na Poljake pečeno pa ožeže po životima i još da im u Hrvatskoj obučavamo vojsku koja ratuje godinama. Mogli bi možda iskusne i žestoke vojnike podučavati u pričanju anegdota o tome da su naše borbe i ratovanje isti. Jesu one političara opkopara i minera demografske revolucije Dubravke Šuice ubačene u rikverc za 2.700, pardon ispričavam se 27.000 ojrića mjesečno naraslih od onih 55,00 kuna za metar četvorni na Srđu, na kojemu je vraćanjem srca u Tvrđavi počela pucati konstrukcija podvala i laži. Kako pada u INI, i kako će pasti i u HEP-u, točno u  tri časne duše prevagnute sramote od kojih ni dubinsko hlađenje i stavljanje na led tragedije, koja se dogodila u HE Dubrovnik u Platu neće pomoći kriminalu. Dobro je što mi znamo, i ono (malo) što znam da oni još bolje znaju, zaigrani u slijed događanja koji nikako ne mogu oprati svom vodom što dolazi iz Trebišnjice. Nego da se mi vratimo iz mirnodopskih razaranja na ona ratna oružjem zveckava umjesto zvonima vjere i razuma. Kratko i jasno.

Tko, i to obavezno dragovoljno, želi u Ukrajini, koja ima dovoljno za to prostora, neka ih tamo obučava do mile volje, a mogu za slobodno zidarske ciljeve i na fronti pa ožeži kontra hrvatskog obećanja Vatikanu i jednom davno pouzdanom nam prijatelju Papi Agatonu, koji bi još jednom našom sramnom iznevjerom umro. Drugi put.

Svaki narod ima pravo braniti svoju zemlju, ali i držati se dogovora i zavjeta. A pravo ili krivo samo Jedan će suditi svakome i svima. I mi smo se borili sami svojim snagama, a kad smo se izborili onda nije bilo druge nego da nas priznaju, znanim redoslijedom. Odakle smo pomoć (uglavnom plaćenu) dobivali, odakle nam je oružje stizalo, vidi se tko su nam onda bili bolji prijatelji a za koje naš rat i obrana gotovo da i nisu bila njihova stvar. Na poslijetku znamo i među nama komu je rat bio rat, a komu je rat bio “brat”, tko su tihi heroji a tko su bili mali miševi a danas su velike profesionalne uglavnom muške narikače???  Nije narod Hrvata ograničen pričama iz bajke o pola milijuna hrvatskih branitelja za omalovažavanje i rasklimavanje onih šačica branitelja iz 1991. godine!

Idite gospodo ako vas već bole od povika grla a dovoljno svrbe prsti na obaraču pa ratujte a ne dernjajte se i ne uvozite rat u Hrvatsku ako ne zbog drugoga a onda zaradi dobrobiti za ono malo djece i mladosti što nam je još ovdje na ognjištu ostalo.

Slava Bogu!

Marko Mujan/hrvatski-fokus.hr