Nad Hrvatima u Vojvodini napravljen je genocid za koji nitko nije odgovarao, a tiho traje i danas
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 20 Veljača 2024 17:03
Proteklih godina najrelevantnije srbijanske institucije, koje izravno podupire srbijanska vlast, donijele su niz strateških dokumenata u kojima svojataju hrvatsku književnost i kulturu, negiraju hrvatski jezik, ali i samo postojanje hrvatskog naroda. Dovoljno je podsjetiti na tzv. Povelju o srpskom kulturnom prostoru, Deklaraciju o granicama srpskog jezika te prošlogodišnju Deklaraciju o granicama srpske književnosti.
Svi ovi dokumenti jasno ukazuju na kontinuitet nikada umrle velikosrpske politike koja i danas aspirira na hrvatske teritorije, negira posebnost hrvatskog jezika, ali Hrvata kao naroda, šešeljevski ih proglašavajući "pokatoličenim Srbima".
Donedavni šef srbijanske obavještajne službe i raniji ministar Aleksandar Vulin pred koju je godinu jasno dao do znanja da tzv. srpski svijet podrazumijeva "jedan državni prostor", a najvažniji predstavnici srbijanske geopolitičke škole vrlo otvoreno pišu o rekonfiguraciji postjugoslavenskog prostora unutar koje bi se Srbija značajno proširila na račun Hrvatske.
Postavlja se pitanje je li u toj funkciji sve snažnije naoružavanje Srbije? Velikosrpski osvajački pothvati uvijek su kretali iz područja kulture da bi se zatim transformirali u otvorenu vojnu agresiju.
Uništavanje bunjevačkog identiteta
Element agresije koja se za sada odvija na planu kulture je i davno osmišljeni i pomno planirani projekt uništavanja hrvatskog identiteta Bunjevaca, ali i Šokaca. Sve je počelo s Vukom Karadžićem i njegovim Kovčežićem u kojemu su svi štokavci proglašeni Srbima. Karadžić već tada u Bačkoj pokušava nametnuti tezu da su tamošnji Hrvati koji rabe subetnonim "Bunjevci" zapravo "Srbi rimokatoličke vere". Takva je politika poseban zamah dobila nakon stvaranja monarhističke Jugoslavije, a nastavila se i u komunističkoj Jugoslaviji.
Početkom devedesetih bunjevački Hrvati otvoreno su proglašeni "remetilačkim faktorom". No i bez toga - godine sustavnog zatiranja hrvatstva, pritisaka i prijetnji urodile su plodovima pa su odnarođeni dijelovi hrvatske bunjevačke etničke zajednice prihvatili ulogu asimilanata, tj. boraca za izdvajanje Bunjevaca u poseban narod. Takvi Bunjevci koji su se prestali osjećati Hrvatima dobivaju potporu države i istaknute funkcije u društvu.
Pritom je jasno da je takav mikronarod bez političkog suvereniteta osuđen na propast odnosno na utapanje u većinski srpski narod. Kad nije prošla Karadžićeva teza o Bunjevcima kao "Srbima rimokatoličke vere" prešlo se na rezervnu politiku njihova odnarođivanja koja u konačnici završava na isti način, gubitkom hrvatskog identiteta.
Takve politike financira i današnji Vučićev režim, a hrvatska država premalo čini da bi se išta promijenilo. Štoviše, ostat će upamćeno kao povijesna sramota da je veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Srbiji Hidajet Biščević otvoreno i javno više puta napao vodstvo hrvatske manjine u Vojvodini na čelu s Tomislavom Žigmanovom. Taj napad ne dolazi bilo kad, nego u vremenu kad bunjevački Hrvati u Vojvodini vode bitku za goli opstanak.
Dekroatizacija Šokaca
Međutim, nisu na udaru velikosrpske politike jedino Hrvati u Bačkoj, nego i Hrvati u istočnom Srijemu. Prema istraživanju svećenika, povjesničara i književnika Marka Kljajića velikosrpski ekstremisti su iz istočnog Srijema u vrijeme rata protjerali više od 40,000 Hrvata. Čitava hrvatska sela izbrisana su s karte Vojvodine, a kako bi se zameo svaki trag hrvatstva nekim od njih su promijenjena i imena. Znače li danas Hrvatima više išta Hrtkovci, Nikinci, Slankamen, Šid, Petrovaradin?
O okrutnoj sudbini Hrvata u istočnom Srijemu pisao je u knjizi "Svršetak vražjeg stoljeća" hrvatski književnik iz Srijema Vladimir Bošnjak. Prema demografskoj studiji dr. Anđelka broj Hrvata u Vojvodini se od 1961. do 2002. smanjio sa 145,341 na 56,546 ili čak za 61,1 posto. U međuvremenu broj je i manji. Takvo rapidno smanjenje broja stanovnika, na prostoru na kojemu, nota bene, u tom razdoblju nije bilo rata ne može se označiti nikako drugačije nego kao genocid. Nad Hrvatima u Vojvodini napravljen je genocid za koji nitko nije odgovarao.
I ne samo što nitko nije odgovarao, nego se danas i dalje, uz indolentnost hrvatske države, mali preostali broj Bunjevaca nastoji proglasiti ne-Hrvatima. No agresivna i maliciozna velikosrpska politika, kao što svojedobno razgovoru za "Večernji list" istaknuo Tomislav Žigmanov, ne zadovoljava se samo stvaranjem bunjevačke nacije, nego se intenzivno radi i na dekroatizaciji preostalih Šokaca.
Nije tu, međutim, cilj samo deokroatizacija preostalih Bunjevaca i Šokaca u Srbiji, nego je u pozadini mnogo dublji identitetski inženjering s obzirom na činjenicu da su Hrvati Bunjevci i Hrvati Šokci nastanjeni i u granicama Republike Hrvatske i čine važan dio hrvatskoga etničkog korpusa.
Uništavanje hrvatskog identiteta
Sve navedeno dio je pomno osmišljenog, strateškog i dugoročnog plana razvodnjavanja i uništavanja hrvatskog identiteta. Taj se plan provodi od sredine 19. stoljeća, a i danas uživa nedvosmislenu financijsku i logističku potporu srpske države.
Dok se s jedne strane vrši tihi genocid nad ono malo Hrvata koji već nisu etnički očišćeni iz Srbije, Beograd sustavno provodi međunarodne kampanje strateškog klevetanja Hrvatske i Hrvata prema starim postavkama tzv. Valerijanova memoranduma.
Velikosrpska politika i danas krajnje ozbiljno provodi politiku koju je Nikola Stojanović opisao krilaticom "Do istrage naše ili vaše", ili da prevedemo na hrvatski jezik: nema mira dok Hrvati ne nestanu kao poseban narod.
