Politička je patologija slaviti zločine partizana u Zagrebu
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 21 Svibanj 2024 19:01
Je li Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio slučajnost ili, što stotine i tisuće masovnih grobišta pokazuju, jedan osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin?
Nema sumnje, radilo se o potonjem. "Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija mogla živjeti", rekao je Milovan Đilas. I Bleiburg je jedna od posljedica više od sto i pedeset godina sukoba hrvatske i jugoslavenske ideologija koja traje i danas. Zločine na Bleiburgu i Križnom put naredio je sam Tito. Prema istraživanju beogradskoga autora Pere Simića, Tito je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e, potpukovniku Jefti Šašiću, dao vrlo preciznu usmenu naredbu, koju je ovaj bio dužan prenijeti komandantima jugoslavenskih armija.
Ona je glasila: "Pobiti!". General Kosta Nađ, koga je Tito u telefonskome razgovoru "trinaestoga maja", napominjući mu da se neprijatelj ne smije izvući, prozvao "lično odgovornim", o likvidacijama piše: "Trebalo je žuriti. Zločinci ni po koju cenu ne sme da pobegnu nekažnjeni! Koliko sam puta, tih dana, ponavljao tu rečenicu? Svejedno, morali smo je ponavljati".
Nađ dalje dodaje: "Pre završetka rata i u vreme konačnih razračunavanja sa snagama fašizma, saveznici ni jednog trenutka nisu dovodili u pitanje naše pravo na kažnjavanje ratnog zločina naših kvislinga. One za koje smo znali da su još u Austriji, u maju smo i dobili". U izjavi za jedan beogradski tjednik, Nađ je 13. siječnja 1985. izjavio da je 150.000 protivnika vlasti palo u njegove ruke i da su ih "prirodno, na kraju likvidirali". Nađ dalje kaže da je o ovom "uspehu" odmah javio Titu i da je to bio "zadnji ratni izveštaj u Drugom svetskom ratu".
Tito je osobno tražio da se likvidiraju
Josip Kotnik, partizanski obavještajac koji je sudjelovao u pregovorima oko predaje zarobljenika, navodi kako je major Bakić zvani Baća referirao "komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika" i tražio da se "riješi pitanje njihove sudbine". Kotnik dalje svjedoči da je Nađ "tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu (Josipu Brozu Titu) s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ.
Prema pričanju kurira Gedže, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladne protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rijeke Drave". S obzirom na to da je upit o postupanju sa 160.000 zarobljenika zatražen od Tita osobno, naređenje "da se svi ti zarobljenici likvidiraju" mogao je dati isključivo on kao vrhovni zapovjednik.
Na Titovu krivnju ukazuje i izjava koju je dao pred sveučilištem u Ljubljani nakon masovnih likvidacija, gdje je pred tisućama ljudi izjavio: "Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice - to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostignula ih je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći". Nema, dakle, nikakve dvojbe da je Tito naredio i kontrolirao provedbu masovnih zločina.
Okupacija Zagreba
Brojni zločini počinjeni su i na području Zagreba, a ove danas slavi družina iz tzv. platforme Možemo kojoj se jako omilio dan kad je hrvatska zastava zamijenjena jugoslavenskom, a Aleksandar Ranković postao ministar unutrašnjih poslova. Znak je teške političke patologije činjenica da se i 2024. slavi tobožnje oslobođenje Zagreba u svibnju 1945. godine i da u tome sudjeluje zagrebačka vlast. Porazno je i znak duhovno-političke okupacije da se u 2024. godini slavi okupacija glavnoga grada Republike Hrvatske.
O kakvoj se vrsti "oslobođenja" Zagreba radilo možda je ponajbolji svjedok partizan hrvatske nacionalnosti, Ivan Šibl, pripadnik 10. zagrebačkog korpusa. "Oslobođenje" Zagreba bilo je takvo da u Zagreb, kako u memoarima svjedoči Šibl, nije smio ući zagrebački korpus, nego su to morale učiniti jedinice koje su dominantno bile sastavljene od srpskih partizanskih boraca od kojih su mnogi ranije bili četnici. Ključnu ulogu o "oslobođenju" Zagreba odigrala je 45. srpska divizija, tj. 20. srpska brigada koja je bila u njezinu sastavu.
Po sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela II. armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb, rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredb br. 7 izdana je od Komande grada Zagreba.
'Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca'
O Titovoj izravnoj odgovornosti za ubojstva u Zagrebu svjedoči depeša načelnika OZNA-e Ministarstva narodne obrane DF Jugoslavije Aleksandra Rankovića koju je 15. svibnja uputio za Hrvatsku s porukom: "Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje ZGB-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da u Zagrebu sada ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom".
Zagreb je 8. svibnja 1945. okupiran. Uspostavljen je komunistički totalitarni sustav čiji su ključni protagonisti dolazili iz redova Srba kojima su asistirali hrvatski komunisti. Za koga to može predstavljati oslobođenje?
