Pljuni i zapjevaj moja post-Jugoslavijo
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Rujan 2024 17:03
Nekoliko dana nakon što su Bijelo Dugme izveli pjesmu „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ na svom splitskom koncertu, ne jenjavaju reakcije na taj događaj koji je, kako često biva s Bregovićevom glazbom, puno zanimljiviji u političkom nego u estetskom smislu.
Koncert koji je izgledao i zvučao kao okupljanje nekog starog gažerskog benda na terasi negdje na Jadranu (dojam koji nije potpuno daleko od istine), odjednom je postao komentirani politički događaj, piše Goran Andrijanić za Dijalog.hr.
Je li Goran Bregović upravo to htio?
Sumnjam, duboko sumnjam. Bregović je čovjek koji je cijeli život igrao na sigurno i nikada nije riskirao nikakav sukob s establishmentom, bio on komunistički, postkomunistički ili bilo kakav drugi.
Ono što je njega oduvijek zanimalo jest zarada, a politika mu je bila interesantna samo ako mu je otežavala put do novaca. Kada bi se to događalo, onda bi tu smetnju neutralizirao kompromisom s njom.
Ako je u Splitu zasvirao tu pjesmu, koja je nekada i sada bila posveta jugoslavenstvu i ništa drugo, to znači da je mislio da neće imati nikakvih problema.
I tu je dvostruka tragedija cijele situacije. To što je takvo što pomislio, i to što se doista tako i dogodilo. Tu je pravi problem u svemu tome – ne što Bregović svira svoje potrošene pjesme-naklone totalitarnom režimu, nego to što mu to u Hrvatskoj prolazi bez pravih posljedica.
Upravo suprotno – zadnjih nekoliko dana od koncerta hrvatski mediji počastili su nas s nekoliko tekstova u kojima su „eksperti“ relativizirali taj kulturološki skandal (jer nikako drugačije ne možemo to opisati), objašnjavajući tu pjesmu i ublažavajući njezinu poruku.
New primitivs
Tako je rock kritičar Aleksandar Dragaš u Jutarnjem listu pisao kako je izvedba te pjesme svojevrsna „ironija“, neka vrsta hommagea propaloj državi koju je Bregović glorificirao.
Jurica Pavičić u istoj tiskovini piše kako je većinski dobra reakcija na tu pjesmu (bio je na koncertu) dokaz da postjugoslavenstvo i te kako živi u Hrvatskoj, a pjesmu je opisao kao „bezubu malu provokaciju“ koja ne zaslužuje političku kontroverzu.
Jedino, ta pjesma je od samih svojih početaka bila zamišljena kao politička, nikakve ironije u njoj nema i zaslužila je status kontroverzne.
Pjesma je objavljena na istoimenom albumu iz 1986. Bilo je to nakon „eksplozije“ pokreta New primitivs, a potom velikog uspjeha prvog albuma Plavog Orkestra „Soldatski Bal“, i pažnja glazbene scene bila je tada jako usmjerena prema Sarajevu, gradu u kojem su nastali „primitivci“ i spomenuti boy band.
Branimir Johnny Štulić je već dvije godine bio u Nizozemskoj, gdje je otišao zbog poreznih problema, što znači da je jedini čovjek koji je istinski ugrozio neprikosnovenu poziciju Bregovića kao „YU rock cara“ (zato zlopamtilo Bregović i danas o Štuliću govori kao o amateru) bio neutraliziran.
Tada nastaje „New partisans“, pokret koji je imenom podsjećao na „New primitivs“, a estetikom na najcrnje dan rock apologetike jugoslavenstva koji su tada naivnima izgledali kao konačno prevladani.
Prvo Plavi Orkestar objavljuje album „Smrt fašizmu“, s pjesmom „Fa, fa fašista…“ u kojemu poručuje kako će sve „fašiste“ ubiti. Na omotu albuma mogli smo vidjeti partizanske odrede i mitološku staricu izbjeglicu iza koje vijori komunistička zastava.
Potom je Bijelo Dugme objavilo svoj album, koji je započinjao izvedbom stare komunističke pjesme „Padaj silo i nepravdo…“, sa starim komunistom Svetozarem Vukmanovićem Tempom, a nastavljao pjesmom koju smo mogli čuti na koncertu u Splitu.
Vremena se mijenjaju…
Pjesma je to čiji tekst ne ostavlja nikakve dvojbe – ima u sebi nešto od onoga tipično komunističke poetike „govora mržnje“ s kojim se jasno poručivalo – ili si s nama ili ćeš „slušati oluju“, biti pregažen.
Samo dvije godine nakon što je Johnny na albumu „Krivo srastanje“ pjevao o „krivom srastanju“ čudne tvorevine koja ide prema propadanju, Bregović je tom istom totalitarnom sustavu ispjevao posvetu.
Je li to radio zbog iskrene zaljubljenosti u Jugoslaviju, ili zbog svoga podaničkog odnosa prema režimu koji mu je omogućio da zarađuje bez problema – potpuno je sada nevažno. To što je bilo jasno jest kako je ta pjesma i cijeli „new partisans“ pokret u političko-kuturološkom smislu bio veliki korak unatrag za glazbenu scenu i neka vrsta komunističkog reakcionarstva (nimalo slučajno nije bilo angažiranje staroga partizana Tempa). Svatko tko je imalo držao do sebe i do svoga razuma u toj raspadajućoj državi jasno je to vidio i distancirao se od toga.
Sjećam se kako je Omladinski program Radio Sarajeva tada imao „jingle“ u kojem je Islamovićevo pjevanje s uvoda te pjesme odjednom prelazilo u Tarzanovo „zavijanje“. Mogli su to tada napraviti jer je okvir slobode ipak s vremenom postajao veći. Ta pjesma Dugmeta bila je izraz pokušaja zaustavljanja te slobode.
Vremena se, međutim, mijenjaju, pa tako oni koji su nekada u Bregoviću s pravom vidjeli emanaciju jugoreakcionarstva i glazbenog kiča sada u njemu nalaze „pacifizam“, a u uporabi totalitarnih simbola „ironiju“ kao da je riječ o Laibachu, a ne o čovjeku koji je režimu vjerno služio. Njegova glazba koja je nekada bila „seljačija“, sada je „simpatična“ i „kulturološki važna“.
Ali, ponavljam, zanimljivije od Bregovića u svemu ovome jest reakcija na njegovu retrogradnost. Nikome iz lijevo-liberalnog mainstreama ne pada na pamet niti za trenutak pomisliti da je izvedba te i takve pjesme u državi koja je zbog te Jugoslavije izgubila toliko života i pretrpjela rat čije posljedice i danas osjeća jednostavno skandalozna i neukusna.
To što je bila izvođena u njoj i ranije, nema nikakve veze. Da smo u normalnoj državi i da nam medijski establishment ima bilo kakvo moralno čulo, već bi na nogama bila kritična masa, i bilo bi napisano nekoliko komentara o tome kako je, jednostavno, bolesno da usred Splita netko maše zastavom pod kojom je svojedobno bila uništavana Hrvatska.
Umjesto toga imamo tekstove poput onoga Pavičića u kojemu dotični likuje, tvrdeći kako je postjugoslavenstvo živo i zdravo, što je dokazala i reakcija na pjesmu na koncertu.
Pustimo sada što se na nekim snimkama jasno čuje kako dobar dio publike zviždi.
Pustimo i to što je potpuno očito da ti mladi ljudi koji su pjevali s Islamovićem ne znaju ništa niti o Jugoslaviji niti o tome kako je nastajala Hrvatska. Čemu su krivi oni koji zanemaruju politiku sjećanja ili je iskrivljuju poput Pavičića.
Pustimo i to da Splićanin u tekstu lamentira nad propalim industrijskim objektima u svom gradu kao razlogom postjugoslavenskog sentimenta, kao da je mlada država Hrvatska kriva za proces deindustrijalizacije koji je pogodio sav razvijeni i manje razvijeni svijet, a ne samo Pavičiću omiljene komunističke radne kolektive.
„Zbogom postjugoslavenstvu“
„Svih dva sata i četvrt koncerta na pameti mi je bila samo sirota profesorica Mirjana Kasapović. Kako ono – smrt postjugoslaviji? Moš mislit…“. Knjiga se zove, da podsjetim Pavičića, „Zbogom postjugoslavenstvu“ i u njoj profesorica Kasapović na briljantan način objašnjava neumitno odumiranje intelektualnog fenomena koji Pavičić dobro svojim pisanjem simbolizira (zlobnost pridjeva „sirota“ neću uopće komentirati).
Jedna od njezinih glavnih teza jest sljedeća – postjugoslavenstvo kao proučavanje nečega što više ne postoji egzistira samo u uskom krugu akademske zajednice, skoro nimalo ne zanima Hrvate, ali zato ima jako snažan PR u hrvatskom lijevo-liberalnom establishmentu.
Možda je vrijeme Pavličiću i njemu sličnima napisati nešto kao „Pljuni i zapjevaj moja postJugoslavijo“, kao zakašnjelu posvetu još jednom propalom političkom i društvenom projektu.
