Otvorene jesenske igre u Dubrovniku, došao i Tinto Vučić
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 16 Listopad 2024 16:05
Vrijeme se malo smirilo, a bilo je i vrijeme. Obećanje makar i skraćenoga babljega ljeta, kada se već činilo da odmah dolazi Djed. Znači, ipak ćemo valjda vidjeti pastelne boje normalne jeseni, još se ponekad baviti „aktivnostima na otvorenom“ kako glasi fraza iz televizijskih dnevnika, premda se već radi na projektima novih zatvora u Hrvatskoj.
Sunce je svršetkom prošloga tjedna obasjalo i Dubrovnik, gdje su otvorene jesenske igre u formatu Ukrajina- jugoistočna Europa, s plemenitom namjerom da se pomogne žrtvi ruske agresije, deklarativno i ne samo deklarativno. Došli svi jugoistočnjaci, na kraju i Tinto Vučić, koji je unio barbarske tonove u pastoralu ležernoga hotelskog skupa, premda bi slučaj trebalo promotriti i s druge strane: taj je Vučić političar, koliko znamo, nije povjesničar pa čak ni historičar, nema on vremena baviti se detaljima, datumima, godinama, već davnim događajima iako bliskim, devedesetih je bio samo mali četnički šonjo, doduše opak, slušao je velike četnike i akademike, šuljao se tragovima prvoga a u novije doba drugoga memoranduma, nesvjestan indoktrinacije. Pa kada su mu akademici i veći od njega četnici rekli da je Dubrovnik srpski grad, što je on, tko je on da misli drukčije. Ili uopće: ta je priča o agresiji na Hrvatsku izmišljena, jer je Hrvatska samo ono područje zapadno od crte KKV, sve istočno od te linije je srpsko, bilo i ostalo. Pa ako su tako mislili i misle najveći srbijanski umovi, ne će on manjeg uma valjda oponirati, ne će sada na hotelskoj terasi s plavim morem i dubrovačkim mirima u pozadini govoriti nešto drugo, ne će valjda izdati mentore, vasceli srpski svet a ponešto i ruski. Pa već i to što se udostojio doći, već je to pomalo neugodno, odnosno neprijatno, jer da je bilo malo sreće i istorijske pravde, sada bi on, Vučić, organizovao taj nekakav skup u Dubrovniku, kao domaćin, u srpskoj Atini, a ovako... no što preostaje, kada je već kako jest, nego malo rasrditi Hrvate izjavom o stoposto različitim gledištima o 1991. Jedno je povijest, a nešto posve drugo istorija.
Eto vidite, poštovani čitatelji Hrvatskih kronika, kako se ja kao nestor uključivosti mogu staviti i u Tintovu kožu. Kao što mogu razumjeti i svojatanje Ruđera Boškovića, jer je taj srpski isusovac imao dobre veze s ruskim svijetom, a srpski je dubrovniksvet samo podstanar ruskoga. Elem, nekoliko je puta u povijesti Dubrovnik trebao biti razaran (potres ne računamo, samo ljudski faktor), a na kraju je uspjelo samo srpsko-crnogorskoj družbi 1991. Nije uspjelo čak ni Rusima, nije da nije bilo blizu – ruski admiral Orlov čvrsto je bio obećao da će bombardirati Dubrovnik, koji mu se zamjerio. Čuvši to, u pomoć je rodnom gradu priskočio Bošković, te preko poljske veze došao (pismom) do Katarine Velike. Carica je preštimavala poljskoga kralja Poniatowskog, a kako i ne bi kada ga je ona postavila na prijestolje. Pa je Katarina II. pažljivije proučila vapaje toga Ruđera i rasplakala se, ah. Bio je Bošković diplomat od formata, a u genima mu stoljetna nadarenost u proračunanim žalopojkama, do tada rezervirana za odnose Dubrovnika s Turcima. U pismu poljskome kralju, a u stvari pismu Katarini, Ruđer naziva Dubrovnik „jadnom mojom domovinom“, koja strepi od Orlova, ali ne ostaje na tome nego udara u žice posve privatne i osjećajne, a te „pale“ više od ukočenoga diplomatsko-birokratskoga jezika. „Ondje su moji“, piše Ruđer, „a među njima moja majka u dobi od 98 godina, sva zbunjena i puna užasa.“ Genijalno! Rusi (Orlov) odustali od razaranja Dubrovnika, u sljedećem stoljeću grad opet u opasnosti, ali samo opsjednut, te je, kažem, trebalo pričekati 20. stoljeće, to jest 1991. U prethodnim ratnim razdobljima 20. stoljeća više su stradali Dubrovčani nego Dubrovnik, saveznici gađali samo hotel Ekscelsior i još ponegdje, nisu razorili grad kao što su učinili Zadru upravo dresdenski divljački. Ili Senju, i sjevernije. Ali su zato komunisti pobili viđenije građane na Daksi, među njima i puno svećenika, osobito Petra Pericu jer je u skladbi spominjao rajsku djevu, kraljicu Hrvata. Među rečenom jugosablasnom soldateskom bili su već lukavi četnici, kao što znate, a isti su četnici navratili nad Dubrovnik 1991. da isprave što su 1944. propustili.
I tako, nakon nešto zatišja, i opet četnik u Dubrovniku 2024. Aleksandar štoviše. Je li malo oklijevao, pa se nije znalo dolazi li ili ne? Na kraju se odlučio. Pa nije Dubrovnik Marseilles, rekli mu, te se ohrabrio. U grad četnik ipak nije ušao (a nije ni prije) kao što je slavodobitno zaključio gradonačelnik. A je li uopće trebao biti pozvan? Ma jest, takav je „format“ da su svi jugoistočnjaci pozvani, nije prvi put i nije to problem, premda je trebalo malo pameti pa format ne organizirati vučićbaš u Dubrovniku, u listopadu, kada naviru sjećanja na početak dugotrajne opsade i granatiranje grada. I na kraju krajeva, četnik je ipak potpisao deklaraciju, makar je iz nje izbio sankcije svojim ruskim gospodarima, te ostao na dva stolca kao i do sada, dosadno i predvidljivo. I slikao se sa Zelenskim. Obojici neugodno, da ne velim neprijatno. Pa što je mogao četnik, ponavljam se, nego malo dignuti u zrak Hrvate, barem verbalno. Verbalni delikt. Kolateralnom je žrtvom ispao Milanović, barem u očima oporbe koja stade na zadnje noge i počne zavijati da je „pozvan srbijanski predsjednik, a hrvatski nije“. Sva objašnjenja, podosta logična, nisu pala na plodno tlo, ali je uzgred dijagonalno lansirana teza o, u stvari, istosti Zorana i Aleksandra, da su, naime, oba na ruskoj plaći, što je glede Zorana ukomponirano u predsjedničke izbore, izazvalo smutnju. Optužba da Zokinu kampanju financira Putin, djelovala je razorno i bit će dugo predmetom analiza. Vjerojatno nije tako, ali je aktualni predsjednik sam kriv za „percepciju“ – nekoliko je puta već odigrao karte ne toliko u korist Rusa koliko na štetu Ukrajine, što je isto, dovodeći u pitanje hrvatsku čast, naime kršenje riječi o ne baš velikim obvezama Hrvatske u sklopu Sjevernoatlantskoga saveza, što nas može koštati u nekom ne baš nepredvidljivom trenutku skore budućnosti, to jest da nas savez u koji smo dragovoljno stupili, čak se grebali da uđemo, brani ali neuvjerljivo, kao nepouzdanu članicu.
Puno vike, a... sve skupa bijaše ekscelsiorski skup, jugoistočna, da ne velim balkanska priredba, kao zamjena za odgođen veliki događaj kojemu je trebao nazočiti Biden, ali nije zbog lošega vremena. Pa je tako Hrvatska barem na trenutak postala barem regionalnom predvodnicom, u regiji iz koje se s toliko muke iščupala i s mukom upala u drugu dimenziju.
Previše sam redaka posvetio dubrovačkim jesenskim igrama. „Dosadan si Bogu i ljudima“, reče mi Mak. Dajem mu za pravo. Ima boljih tema. Eto prvoga dana prošloga tjedna otvoren Prirodoslovni muzej, sa svim dražesnim i užasnim jezikživinama u svijetu oko nas, a sve je manje životinjskih i inih vrsta u prirodi, sve više u prirodoslovnim muzejima. Kako se odvijaju stvari s Hrvatskim povijesnim muzejem, ne znam, valjda se odvijaju, za novija razdoblja treba konzultirati A. Vučića. Polako. Ne treba se žuriti. Eto primjera iz cestogradnje: dovršava se ili je dovršena autocesta prema Sisku, ogroman graditeljski pothvat s nekoliko dugih tunela od brda odvaljenih, i visokih nadvožnjaka, te nemaju pravo one bitange koje govore da se predugo gradi, a gradi se samo osamnaest godina, ili više.
Dosta za danas. Ipak moram reći da mi se sviđao zgodan opis sigurnosnih mjera u spominjanom dubrovačkom hotelu – posebno štiklec s gospodinom koji usred raznih visokih političkih osoba izlazi iz lifta u kupaćem ogrtaču i kreće prema bazenu. Nego, piše da je ležerni gospodin bio u – bademantilu. Kad se već poseže za germanizmima, onda ih ne treba nadalje balkanizirati s mantilima. Naime, mi purgeri oduvijek smo govorili – bademantl a ne bademantil. Kao i šlafrok, a ne ...no dobro, nije važno, premda je važno. Razveselilo me je ipak da se u medijima sve više koristi riječ prijevara, a ne prevara. Dugo je trebalo, ali što je to prema sisačkoj autocesti.
