Vrući se kesteni prodaju pred potresenim arkadama, vrući se krumpiri valjaju tiskovinama
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 06 Studeni 2024 13:15
Vrijeme klasično sisvetsko, možda malo sunčanije no obično, na grobljima toplije nego izvan njih, griju tisuće lampiona, koji navečer i noću pretvaraju počivališta pokojnika u gotovo bajkovit svijet, oprosti mi Bože. Gotovo sam poželio ostati zauvijek na Mirogoju, ne spuštati se u sivi, zagušljivi Zagreb.
Samo je na trenutak ljudima bilo dopušteno da ostave po strani živahni svijet živih i posvete se umrlima molitvom i krizantemama, da se odvoje od kriza svjetskih i domaćih, svađa i anatema, pa ni to nije do kraja uspjelo, stizale u danima sjetnih blagdana vijesti o tragedijama, na Dušni dan o bezdušnim ratovima, agresijama, genocidima. Vrući se kesteni prodaju pred potresenim arkadama, vrući se krumpiri valjaju tiskovinama, u subotu i nedjelju punim raznih predsjedničkih biciklističkih utrka, više američkih nego hrvatskih, jer prvi dolaze prije drugih, a ja pokušavam u rječnicima naći što znači riječ trump, kažu da je trump izvorno – truba. Neki tumače da trump znači – adut. Tko bi ga znao.
Na mnoge nas se načine tiču i oni prekoatlantski kao i naši hrvatski, svašta se nakon njih može dogoditi, ili ništa promijeniti. S velikom sam pozornošću pratio analize i pirolize, gomile pametnih ili ne riječi i rečenica, glede hrvatskih biciklističkih pratim i dalje, voze se predsjednički kanididati po zemlji Hrvatskoj, gledaju kojemu bi se lokalnom događaju priheftali i s koliko ljudi rukovali, nastojeći biti druželjubivi, u programima pravdoljubivi, neki čak i rodoljubivi, državnički postirani, sluge naroda kojemu će biti bolje čim oni nasjednu na Pantovčak. Ne će više biti klizišta. Ujedinit će ideologijama razrovani hrvatski narod. Putuju zemljom i više ili manje šarmantne cure a ne samo dečki, mnogo je toga feminizirano pa i utrke, a u tomu smo bolji od Amera koji još nisu imali predsjednicu, mi jesmo, sljedeći je korak da hrvatska predsjednica bude i druge boje, možda kakva simpatična Filipinka.
Začudan bijaše ipak događaj u posrednoj vezi s izborima. Naime, prije blagdana došao u posjet Republici Hrvatskoj predsjednik Republike Slučajnistana, prijateljske nam države. Pa mu je prostrt crveni tepih, kao što se i čini u takvim paucislučajevima. Malo se egzerciralo na Krešimircu, pa otišlo na ručak. I gdje je tu afera, gdje je sablazan? Ako i nije tako, ako sam loše informiran, ako se doista samo aktualac od predsjednika prošetao po tepihu ispred pomno odabranoga vojnog špalira, ne treba odmah dizati buku. I on kao vrhovni komandant mora negdje vježbati, ne će valjda u teretani, uvježbavati se, svladavati ulogu ratnika i vojskovođe, ne može to u Slovenskoj. Osim toga dođu i kamere, pa dobije besplatnu reklamu, a ne kao drugi kandidati koji troše stranačke novce ili skromnu osobnu štednju. I tko mu što može? Ovaj put nije prekršio Ustav, samo je malo zlorabio vojsku za infantilnu zabavu, a vojska ko vojska, mora slušati. Drugi je preferencijalni muški kandidat, i on bez ratnog iskustva, neko vrijeme zavidno gledao, pa rekao da se radi o zlostavljanju hrvatske vojske i da bi se (barem) generali trebali pobuniti, što je također malo preradikalno i nije baš dobro odjeknulo. Ali bi generali mogli napisati pismo kako se osjećaju i što im se radi, njima i Hrvatskoj uopće, no ne će ni to. Imaju hrvatski generali loša iskustva s pismima, jedno je takvo došlo kao kec na desetku tadanjem prezidentu, pa on rastjerao sve potpisane osim jednoga, a neke posredno servirao Haagu. Pa kvragu, misle današnji kundidi, bolje je ništa ne pisati i ne potpisati, može se protumačiti kao vojni udar, a primorski protukandidat neka nađe druge načine.
I tako, za sada ništa od udara, sve ostaje u ustavnim okvirima, čak i Zoki koji je već jednom bio izvan okvira, a smješka mu se novi mandat, kažu ankete. Uostalom, vojna sfera ima druge brige, hoće li časnici u Baden Baden ili ostati u Krapinskim toplicama, a da sigurno ne će u nesigurnu Ukrajinu uvjeravao je saborsku oporbu zamjenik šefa NATO-a Ruge, vidjelo se po njemu da se čudi gdje se našao (Bože mili, kud sam zašo), usred hrpe pučkoškolaca koji su tužakali jedni druge novom učitelju, pa ih je klasificirao u nepouzdane i zločeste đake, razjedinjene, rastrojene i uopće živčane, nesvjesne da u ovom današnjem svijetu ne mogu tako, začuđen što zemlja koja zna što je rat i patnja (pa je uvodno spomenuo i Vukovar), odjednom ne želi dati ni dva ili osam časnika koji bi malo, izdaleka ili izbliza pomagali istoj onoj Ukrajini koja je među prvima priznala hrvatsku državu. Vjerojatno su mu objasnili da oporbu egzercira predsjednik RH. I jest tako, pa bi trebalo mijenjati Ustav u dijelu koji govori o najvažnijim funkcijama u Hrvatskoj, redom: ustavpredsjednik Sabora, predsjednik Vlade, predsjednik Oporbe i predsjednik Države, s napomenom da potonje dvije dužnosti može obavljati isti čovjek, za istu plaću, plus stimulacija. Plus plaćeni večernji tečaj iz povijesti, da ne brka Radića i Mačeka, pripisujući prvom da je mjesto malih ispod stola, dok se veliki tuku. Očekujem od prezidenta nove spoznaje, recimo da je Pavelić prije smrti rekao: „Čuvajte mi Jugoslaviju“.
Toliko o političkim zbivanjima. Mir, samo mir. Nema udara, a zaboravni kažu da ih u samostalnoj Hrvatskoj nije nikada ni bilo, ne sjećaju se onoga iz ratnoga doba, doduše propalog prije nego se razmahao. Nešto sam i ja tada malo pridonio, ne udaru, nego sprječavanju udara, ali stare su to priče i nikoga ne zanimaju.
Idem na druge događaje, ne manje važne, makar je riječ o već dosta davnoj prošlosti, ali toliko stravičnoj da je ostala u kostima i sljedećih naraštaja, pa i današnjega. Nekako se poklopilo: skup u Matici iseljenika s temom Bleiburga, Milan Kovač iz Počasnoga voda jedan od govornika, čovjek koji se uporno trsi doskočiti vlastima zemlje u kojoj se nalazi Bleiburško polje, trsi se i uspijeva da ne oduzmu zemljište na kojemu je spomenik pobijenoj hrvatskoj vojsci i da ostane ondje grb s prvim bijelim, koji je hrvatski isto kao i onaj s prvim crvenim. Među govornicima bijaše i odavno mi poznat Robin Harris, Englez, prijatelj Hrvatske i hrvatskoga naroda, štoviše i hrvatski državljanin. Pametni i ozbiljni povjesnik, Harris je svjestan uloge visokopostavljenih engleskih časnika u bleiburškoj tragediji.
Skup, znači, u kalendaru dobro izabran, bez obzira što masakr pripada svibnju. Jer pravo je vrijeme, u danima kada se prisjećamo umrlih i pobijenih naših ljudi u sredini i na svršetku prokletoga dvadesetog stoljeća, kada palimo svijeće za njih kod velikoga križa na Mirogoju ili na groblju u Vukovaru i drugdje, posvuda. Slučajno ili ne, dan prije Svih svetih prikazala je Hrvatska televizija zadnju epizodu nizanke Partija, i ta je zadnja, kao i prva, pokazala da serija nije promašena, vratila se zadnja komunističkim zločinima odnosno genocidu nad hrvatskim narodom 1945. S dosta već poznatih detalja, mladima možda nepoznatih pa ih je trebalo spomenuti, ali i jednim za koji ni mi nisamo znali. Serija je (autor Gordan Malić) poantirana svjedočanstvom o autobusu. U Škofjoj Loki izdvojena su „ustaška djeca“ i utrpana u autobus. Djeca su odvezena šumskim putem, a kada je autobus stigao do preuskoga mosta, mališani izvedeni i glavni kiržpobijeni. Gdje je točno stratiše, ne zna se, ali bi se moglo naći. Kao što su nađene tolike masove grobnice, više od tisuću njih razasute uglavnom po Sloveniji i mnoge obilježene, a Hrvatska nije pokazala namjeru da „u tom pitanju“ nešto učini, nije se trgnula ni kada je Slovenija u doba Janšina vladanja iskazala dobru volju. Jest. Pa tako preostaju samo svijeće oko velikoga križa na Mirogoju, na kojemu su groblju, uostalom, preorani i grobovi hrvatskih vojnika.
Sjećam se ovih dana, ali i inače često mojega prijatelja biskupa Bogovića i njegova nikada ostvarenog projekta Svehrvatskoga groba podno Udbine, na Krbavskom polju, kamo su trebale biti premještene kosti iz svih hudih jama, već poznatih i onih koje bi tek trebale biti pronađene. No za to je trebala politička volja, koje nije bilo ni tada ni sada. Pa ni svi naši ljudi pobijeni u srpskoj agresiji devedesetih nisu nađeni, a ti pokolji nisu bili drugo do nastavak onih iz sredine 20. stoljeća.
Spomenuo sam Maticu iseljenika. U toj su ustanovi, zaboravlja se, svojedobno propupali prvi izdanci nacionalne svijesti i još suzdržanog otpora beogradskom teroru. Našli su se ondje Tuđman i Holjevac, oba partizanske prošlosti, ali već potpuno svjesni da je komunistička Jugoslavija nova tamnica duboko protuhrvatska, da su prevareni i poniženi. Holjevac, tada predsjednik Matice iseljenika, Tuđman „samo“ član Upravnog odbora, ili kako se već zvao. Holjevac je napisao i dvije knjige, jedna od njih je „Hrvati izvan domovine“. Zamjerio se vrhuški kao zagrebački gradonačelnik, „pretjeran“ u obrani zagrebačkih, to jest hrvatskih interesa, „pretjeran“ u širenju i razvoju Zagreba i nepristajanju da Zagrebački velesajam postane beogradski. U zlo mu se pisalo što je njegov brat bio na drugoj strani, ubijen u Bleiburgu ili na Križnim putovima. Otpisali ga svršetkom šezdesetih, rano je umro. A tih je godina Tuđman već koračao disidentskim križnim putovima, u Proljeću u sastavu druge Matice, svršetkom osamdesetih u sastavu Društva hrvatskih književnika. Gdje je naišao na mene, pa je zatim sve lakše krenulo. Šalim se. Moram se i ja nekako zabavljati, a ne samo Zoki.
