Zadnji komentari

Pristup demografskoj problematici kao u Alanu Fordu: ‘Tko prije umre, taj je dulje mrtav’

Pin It

Alan Ford comic book exhibition opens in Rijeka | Croatia Week

Predizborna naviranja iz svih javnih smjerova stranačko-partijskih i tzv. slobodnih lovaca na lokalne izvršne unosne pozicije doživljavaju ovih dana kulminaciju podcjenjivanja biračke i glasačke populacije, racionalnosti, logike i zdrave pameti koja je još preostala u općem poništavanju vrijednosti u hrvatskom društvu.

Uprizorenja, predstave, rasprave, nadmetanja, suprotstavljanja i velika podilaženja stranačko-partijskim uvjetno nazvanim velikanima ili pozadinskim davateljima novčanih prinosa primarno, postavljaju ukupnu biračku i glasačku populaciju u podređeni položaj, i to u svojstvu nijemih promatrača irealnih izričaja, obećanja ničega i političkog navođenja. Pritom se sve više razvija svijest kako ozbiljnijih promjena na lokalnoj razini i onih još važnijih na nacionalnoj ne može ni biti niti su one moguće s usmjerenim stranačkim/partijskim kadrovima bez imalo osobnosti, provedbene snage, misaone širine ili pak razumijevanja hrvatske političke, društvene, gospodarske, socijalne, demografske i ine stvarnosti.

Izborna nametanja

Doživljaj lokalnih, nacionalnih ili europskih izbora u Hrvatskoj kod većine izborne populacije pretvorio se u spoznaju kako su nametanja kandidata na liste zapravo pravi izbori, kako se izbori dobivaju tehničkim usmjeravanjem na izbore podanika i stranačkih vojnika i kako najbolje što Hrvatska ima ostaje izvan mogućnosti racionalnog i slobodnog biranja i uopće mogućnosti poslijeizbornog djelovanja. Obični puk već dulje vrijeme s takvim promišljanjem na dan izbora ostaje doma jer teško prihvaća samo tehničku ulogu zaokruživanja kandidata koje su nametnule na liste stranačko-partijske kontrole.

Prošlo je čak i razdoblje kad se samo zbog glasanja protiv izlazilo na izbore, u nadi i vjerovanju kako će barem promjenom političke, ideologijske ili osobno pojedinačne paradigme u Hrvatskoj doći do ozbiljnih reformskih promjena. Vrijeme u Hrvatskoj kao da je stalo, jer svaka je formalna promjena nakon izbora ostavila isto sivilo i prazninu i pogotovo isti obrazac upravljanja u kojem su pojedinačni ili grupni interesi postajali još čvršći oslonac i razlog vladanja. Rezultati izbornih nametanja, tehničkih usmjeravanja, nominiranja isključivo stranačkih/partijskih vojnika u likovima podobnika i općeg predizbornog prenemaganja nisu izostali, a “postignuća” su u razdoblju vladanja nemjerljiva golim okom, ali zato jesu egzaktnim pokazateljima socijalne razine preživljavanja, visinom blokiranosti i ovršenosti i njihovom brojnošću, prizemnošću europskih pozicija po puno parametara, silinom iseljavanja i prirodnog pada stanovništva i intenzivnim nestankom najvrednijeg što Hrvatska ima – učenika osnovnih i srednjih škola.

Zadovoljstvo uvijek na kraju izbora ostaje tehničkim prolaznicima postavljenima ranije stranačko-partijskim trgovanjem na liste, kako bi ih neuki ili ovisni na samim izborima zaokružili i time im potvrdili i opravdali nominaciju. Zato su čak i nebitna predizborna iskakanja u iracionalnost, nebitna su i izgovaranja besmislenih obećanja, nebitna su i pokazivanja nevjerojatnog duhovnog, pa i intelektualnog siromaštva, nebitna je i duhovna praznina, a ponajmanje su bitne nove pojavnosti izvan stranačkih/partijskih krugovalnih misli koje u ovakvom obrascu političke kontrole Hrvatske nemaju nikakve šanse ni u stranačko-partijskim okvirima niti u izbornim zaokruživanjima.

Zadivljenost sobom

Teško je objasniti u smislenom izričaju nevjerojatan otklon od hrvatskih strateških razvojnih potreba, vidljiv u svim dosadašnjim postupanjima gornjeg sloja političke nomenklature, a još je teže razumjeti potrebu izbora besmislenog podaničkog okruženja u kojem važeš svoje značenje svakodnevnim i učestalim testiranjem bitnosti u ogledalu (javnosti). Ili kako kaže pjesma velikih mudraca i muzičara kojom se futuristički najavljivala i hrvatska politička i stranačka/partijska stvarnost. Tamo sad već daleke 1988. godine.

“Ja volim samo sebe,

svog jedinog sebe.

Ja volim samo sebe,

svog predivnog sebe.

Oči bojim zeleno,

usta žarko crveno.

Uvijek sam izgledao

kao što sam volio.

Druge ne primjećujem

ni u prolazu,

sebe uvijek pozdravljam

u ogledalu.”

(Psihomodo pop, “Ja volim samo sebe”, “Godina zmaja”, Zagreb, 1988.).

Tko bi tada, prije vojne agresije na Hrvatsku i prije svih promjena početkom devedesetih prošlog stoljeća i nakon svih onih dana “ponosa i slave” i zamislio današnji hrvatski politički realizam. Vjerojatno samo poneki neskloni, koji se nisu nimalo promijenili u trgovinskoj zadivljenosti unutar vlasti niti su ikad prihvatili realnost hrvatske državne postojanosti. Samozadovoljstvo vladanjem prevelik je teret na odraz osobnosti u priručnom ogledalu i poput suhog zlata prihvaća se uloga trgovinskog prodavača iza pulta kojeg se ništa i ne pita za cijenu usluge koju nudi ili postupanja po potrebi. Poseban je očito doživljaj samo pogled na svoj odraz, prisutno zadovoljstvo s podaničkim okruženjem bez imalo emocija, biti suho zlato onima koji nisu još prespavali oslobođenje zemlje u kojoj žive i iluzija donošenja dobrote drugima. Priliči holivudskom snu u kojem nikoga nije briga za statiste, dok glavni glumci lamentiraju o stradanjima, zaustavljanju ratova, siromaštvu i klimatskim, socijalnim i sličnim promjena.

Velika postignuća

Predizborna su vremena idealna prilika i za slične holivudske dramolete (jednočinke) u prikazivanju velikih nevidljivih postignuća, nakon kojih bi novi izbori zapravo trebali biti samo formalnost. Filmsko uprizorenje dosadašnjeg rada za opće dobro hrvatske populacije, mjerenog osobnim doživljajem kroz režiranu predstavu glumačkim monologom pred ushićenim okruženjem i samo ponekim nezadovoljnikom koji sebe ne smatra pripadnikom posebnog zanata velike starosti, poništava hrvatsku stvarnost, prelazi u nadrealizam i oslikava u cijelosti političku nasljednost za koju se smatralo kako je prebrisana iz svijesti običnog hrvatskog puka nakon velikih ratnih stradanja i još veće vojne pobjede pri oslobađanju zemlje.

Uprizorenje velikih postignuća namijenjeno izbornom oslikavanju minule političke dobrote nadrealno je poimanje političkog djelovanja i u svom temelju negiranje hrvatskih prizemnih europskih pozicija, siline demografske destrukcije i širenja praznine hrvatskim izvangradskim, brdsko-planinskim, prigraničnim, otočnim i sličnim prostorima. Nikad nije dovoljno o tome samo govoriti s političkih pozornica niti je PR pokušajima dovoljno i moguće ublažavati formacijski nerad i pokriti izričajem kadrovsku promašenost. Iako, istina je, postoje i druge visoke hrvatske političke sfere s kojih se nikad nije mogao čuti ni jedan izričaj vezan uz silinu prirodnog nestanka i iseljavanja hrvatske populacije.

Postignuća se, naravno, kao uostalom i sve u današnjoj Hrvatskoj, primarno politički procjenjuju i prenose uslužnim djelovanjem kao predizborni dojam s visine i pozicijske važnosti u političko prizemlje zvano birački i glasački puk, bez imalo osjećaja za sve svakodnevne borbe i neizvjesnosti izvan cvjećarnice Broja Jedan. Uvijek ista nedoumica, je li riječ stvarno o vjerovanju u iluzije, namjeri pomaka od stvarnosti, nemoći od udaljavanja od samog sebe ili potpuno stvorenoj nadrealnosti u koju vjeruju samo podanici? Ili je ipak riječ samo o djelatnosti zamotanoj u cvijeće s planskom namjerom produljivanja “koalicionog dejstva” i primirivanja bilo kakvog nacionalnog razvojnog programa na temelju bogatstva i želje ukupne hrvatske populacije. Evo zato jedne iz cvjećarnice.

“Ako budu birači birali prema njihovim postignućima, bit će izabrani u prvom krugu, a ako će to trebati potvrditi i u drugom krugu, onda će biti drugi krug” (Hina, 28. 4. 2021.).

Posebna postignuća

Posebna su postignuća u proteklom političkom djelovanju vezana uz demografsku i užu migracijsku problematiku. Demografska je revitalizacija provođena u općoj mirnoći i racionalnosti djelovanja, mudrim usmjeravanjem s vrha, vrlo ozbiljnim praćenjem negativnih parametara i trendova, prema znanstvenim zakonitostima i projekcijama, zbog potrebe održavanja i sigurnosti temeljnih državnih sustava, kroz primjenu strateških poticajnih mjera, putem ozbiljnih i odgovornih povezivanja s hrvatskim iseljeništvom, zbog potreba nacionalne sigurnosti i s dokazanim kadrovima etabliranim u stručno-znanstvenim krugovima. Postignuća nisu, naravno, izostala, a potvrđuju ih i podaci službene statistike.

-Razlika između broja umrlih i broja rođenih na godišnjoj razini podignuta je na više od 23.000 osoba!

-Dosegnute su povijesne najniže godišnje razine rodnosti i prirodnog pada stanovništva, a najveće smrtnosti!

-Recentno iseljavanje u općoj slobodi kretanja, slobodnog tržišta radne snage, otvorenih granica i primjene europskih vrijednosti brojnije je na godišnjoj razini od povijesnog gastarbajterskog razdoblja, koje prema današnjim odlascima izgleda kao iseljenička poema s elementima romantizma.

-Smanjivanje učenika osnovnih i srednjih škola doseglo je godišnju razinu veću od 8000 učenika i podiglo broj područnih škola s najviše do 10 učenika na više od 400. Najveće je postignuće u resornoj mirnoći unutar koje nikad nije bilo potrebe javno ukazivati na problem, a još manje tražiti uvođenje poticajnih mjera u podcijenjeno primarno obrazovanje.

-Posebno je postignuće prihvatiti velikom mirnoćom priopćavanja tamo nekih iz UN-a, EUROSTAT-a i DESTATIS-a kako se Hrvatska nalazi u središtu demografski najugroženijeg područja u svijetu.

-Mudrost je cvjećarnice ostala i dalje prevažna pa joj samo dodajemo sličan izričaj nepoznatog studenta na zidu jednog zagrebačkog fakulteta, koja oslikava mirnoću hrvatskih revitalizacijskih pokušaja i navikavanje na smrtnost kao “normalnu” posljedicu razvoja hrvatskog društva. Sasvim u stilu legendarne cvjećarnice i pristupa demografskoj problematici nepoznati je autor ispisao: “Tko prije umre, taj je dulje mrtav”.

Autor:dr. sc. Stjepan Šterc/dnevno.hr