Zadnji komentari

Pandemija ljudske gluposti

Pin It

Taj potez predsjednika sabora implicirao je novu modu u politici, obogaćenu prizorima s plaža u kupaćim kostimima. Za očekivati je , kako je krenulo da se nešto slično dogodi s nudističkih plaža. Tada bi se sve vidjelo. Više se ne bi trebalo, implicite dokazivati tko ima veći.

Samo pametan čovjek može shvatiti da je napravio glupost.

John Fitzgerald Kennedy

U euforiji i ekstazi natjecanja u vrhu politike, u smislu tko ima veći, ljudska je glupost došla do svojeg punog izražaja, popela se u neslućene visine i eskalirala. Ne vidi se kraj toj ekspanziji, koja je u novom normalnom postala, kao i mnogo toga nenormalna. Parabola još uvijek raste dok ne dosegne vrhunac, te se preko svojeg tjemena  sunovrati u ponor. Za mene je to hiperbola, koja nikako da dotakne svoje asimptote, već im se samo približava, po potrebi dnevne politike i osobnoj potrebi pojedinih aktera. 

Što je to navelo i motiviralo predsjednika države, da se na dosad ne viđeni način obračunava s premijerom, čiji je rezervni igrač predsjednik sabora, pokoji ministar ili vitez iz tog  sabora?  

Vjerojatno spoznaja da normalnim akademskim rječnikom ništa ne bi postigao, od onoga što je htio i trebao. On nema nikakvih ovlasti da takvo nešto spriječi, zato mora govoriti. Jednostavno ga se ne bi čulo, da govori diplomatski i uobičajenim rječnikom visoko obrazovanih ljudi. Čuti ga se mora. On jedini govori istinu. Istina mora izaći na vidjelo i doprijeti do naroda, koji je godinama obmanjivan, marginaliziran i iskorištavan, za dnevnu, prizemnu i stranačku politiku, te kao amorfna masa koju se oblikuje u izbornim kampanjama i za izbore, bilo koje i bilo kakve.

Predsjednikove poruke i akcija izazivaju reakciju na drugoj strani. Neću reći protivničkoj, jer bi te obje strane morale biti jedna strana i raditi za bolji život svih nas, na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. Na istoj strani, očito nisu i neće uskoro ili nikad biti. Preveliki ego postoji na obje strane, da bi se različita mišljenja i stavovi, barem donekle mogli uskladiti i donijeti pozitivan rezultat, rješenje nekih gorućih problema, te strategiju i taktiku za zajedničko upravljanje, vođenje i predstavljanje naroda i države, doma i vani.

Dvojica predsjednika na vrhu države se nadmeću u međusobnom pljuvanju, vrijeđanju, izmišljanju pogrdnih izraza, difamaciji, destrukciji, razodijevanju, intelektualnoj nadmoći, zadiranju u obitelj bližu i daljnju, do petog koljena, iznoseći osobne, ne baš dobre primjere jednog i drugog iz njihove prošlosti, naročito iz diplomatske karijere, kad su se za vrijeme  Domovinskog rata, kalili kao političari i diplomate u Bruxellesu i Parizu, birajući između kroasana, soka sa šlagom, viskija i piva, što bi trebalo dati neku notu u njihovom karakteru i muškosti.

Predsjednik države u tom “bratoubilačkom” ratu nastupa sam, sa svojim oružjem i intelektom, dok predsjednik vlade ima pomagače, rezervne igrače, koji ga nikad neće iznevjeriti, jer je u pitanju njihov ostanak i opstanak na vlasti i pri vlasti, a možda jednog dana i nešto više, o čemu govore  jasne aspiracije dugogodišnjeg, vrlo  prilagodljivog, visoko pozicioniranog HDZ-ovog funkcionera, koji u zanosu obrane svojeg šefa i svoje osobne vjerodostojnosti, u medijima plasira svoju fotografiju u kupaćim gaćama, na plaži, iz mlađih dana, kako bi pokazao mišiće, kojih po predsjedniku države nema.  O tom, potom. Slika sve govori. Postoje “mišići” i mišići, kao i “organi” i organi, naročito oni u gaćama.

Taj potez predsjednika sabora implicirao je novu modu u politici, obogaćenu prizorima s plaža u kupaćim kostimima. Za očekivati je , kako je krenulo da se nešto slično dogodi s nudističkih plaža. Tada bi se sve vidjelo. Više se ne bi trebalo, implicite dokazivati tko ima veći.

O tempora o mores!

Možda je to sve ipak nekakav performans, dogovorena predstava,  što bi trebalo okupirati pozornost mase i odvući nas od velikih problema u državi, ili  je to pak spremanje neke veće akcije u smislu totalne rasprodaje u državi, svega onoga dobroga što je još ostalo, poput Podravke, Končara, voda, energenata, državne imovine, ljudskih resursa,... 

Sve se to događa u jeku i pred sam kraj izborne kampanje za lokalne i regionalne izbore. Pri tom je jasno vidljivo kako predsjednik države iza nikoga ne stoji i ni za koga ne navija, Za premijera se to ne može reći, jer on dobrano vodi ovu kampanju za mnoge svoje eksponente i kandidate za  župane, gradonačelnike, načelnike, odbornike i gradske skupštine. To agitiranje, naročito dolazi do izražaja, gdje svojeg alibi kandidata za gradonačelnika Zagreba, kuju u visine dajući mu one kvalitete, kompetencije, kompeticije,  osobine i osobnost, kojih nema, što svi mi vidimo. Time premijer svjesno narušava svoj ugled, kompetencije i kompeticiju, jer se svodi na sajmišnog mešetara, koji svoju bofl robu hvali i nastoji, pod svaku cijenu, što skuplje  prodati. Bilo bi puno jednostavnije, djelotvornije, vjerodostojnije i humanije, svojeg kandidata povući, kad su se promijenili uvjeti na zagrebačkoj političkoj sceni. U Zagrebu, se nikako ne može računati na vjerne, stare i odane birače HDZ-a, kao u provinciji, gdje potpora i izbor rastu razmjerno sa većom udaljenosti od metropole, obrazovnoj deficijentnosti, zapuštenosti, primitivnosti, učmalosti i mišljenja, kako je glasovanje za HDZ, glasovanje za Franju.

Ta i takva tvrdoglavost i obmanjivanje, graniči s glupošću, što nije dostojno  europskog ranga jednog političara i aspiratora na visoko političku funkciju u EU, za što ima sve potrebne reference i eventualnu podršku onih koji o tome odlučuju.

Vjerojatno tu igra politika: Bolje ikog, nego nikog. To je ekvilibracija na oštroj ivici realnosti i eskiviranje na visoko razapetoj žici, bez motke, što je teško izvedivo i onima s reprezentativnim nabildanim mišićima, a kamoli onima bez mišića. Ti i takvi navodno imaju “mišiće”, odnosno produktivne sive stanice  u glavi, što se baš ne bi reklo, kad se tvrdoglavo inzistira na nečemu i brani neobranjivo.

Je li pametno braniti i stajati iza  nekog poput doktorice, ravnateljice odjela za radiologiju u Vinogradskoj bolnici, zbog koje je navodno nastao sav onaj dar-mar u toj bolnici, od odlaska više radiologa, svakodnevnog mobinga liječnika, sestara i ostalog osoblja, do ostavke ravnatelja bolnice? Toj osobi je ime Andrej stalno na ustima, u mnogim rečenicama, kao kamen zaglavni, njenoj vjerodostojnosti, sposobnosti i dobrim namjerama, za dobrobit bolnice, liječnika, pacijenata, grada i države.

Kod nas je sve moguće. Možda je ta žena u pravu? Možda je ona zviždačica? Možda su se svi udruženo urotili protiv nje? Teško moguće, ali ipak moguće. Možda je to nekakav bunt i otpor podobnima? Vrag će ga znati. Kako bilo, da bilo. Dobro nije. Čovjek se zapita kako se u toj bolnici radi profesionalno i stručno, kad važni i bitni pojedinci i interesne skupine, vode dugoročnu unutarnju bitku, koja se pretvorila u rat, za položaj, ostanak i opstanak. Gdje su u tome svemu pacijenti? Kako se formiraju medicinski timovi za pojedine operacije i ostale djelatnosti?  Ta nečuvena glupost je od nekuda i za nešto krenula, kotrljala se, prljala uz put, napuhavala, implodirala, što navješćuje eksploziju širih dometa u državotvornoj stranci.

To je samo jedan primjer miješanja politike u područja i segmente, gdje joj nije mjesto. Takva bi se praksa morala ukinuti, ili barem dovesti u najmanju moguću mjeru. Sposobnost bi morala doći glave podobnosti, bez obzira o kome ili čemu se radi.

Kad se pojedincu, na bilo kojoj razini da na određeni način, moć i vlast, njegov rad, djelovanje i ponašanje odaju njegov karakter, osobnost i osobitost. Malo tko ostaje onakav kakav je bio prije. Mnogi se osile. Misle da su postali mali ili veliki bogovi i da je u njihovim rukama sudbina onih drugih, koji iza svojih leđa nisu imali političku stranku ili jakog političkog igrača (dužnosnika) koji ih je pogurao, koji ih je promovirao, koji ih štiti i čuva, sve dok plešu kako on svira. Kad naprave krivi korak, postanu nepodobni. Imaju li u tom slučaju nekakvu “crnu tekicu”, u kojoj vode evidenciju o svojim uslugama, nepodopštinama sebi nadređenih, umreženima, korumpiranima,… sve će stati na stranačkoj nepodobnosti, da se ne razotkriju najviše strukture i njihova ortačka, umrežena rabota.

Bila je nečuvena glupost i naivnost na visoke položaje i funkcije, naročito državne dovoditi stranački podobne osobe.  Što ta podobnost uopće znači? Vjerojatno odanost i poslušnost. Zar nije za očekivati da podobna i nesposobna osoba  na dodijeljenom radnom mjestu, radi dovoljno dobro i djelotvorno. Sigurno da n ije. To su mahom uhljebi, koje stranka položajem i funkcijom za nešto nagrađuje. Čim se ti i takvi osile, što se postiže gomilanjem materijalnih dobara, postaju sve manje poslušni i odani. Oni stvaraju svoje mreže i ortake. Gomilaju imetak, iz čega proizlazi sve veća moć, jer su sad oni u stanju trgovati utjecajem.

“Tko bi to sve prebrojio?” rekao je jedan bivši ministar, kad ga je novinar upitao o imovinskoj kartici.

To je direktno ruganje našoj stvarnosti i uvreda milijunu ljudi koji se svakodnevno bore za golu egzistenciju, jer su im ovakvi ukrali sadašnjost i budućnost.

Je li se o tome razmišljalo i mislilo kad se takvima dala vlast? Očito nije. Bili su to vojnici Partije, koje se moralo nagraditi.

Najveća je glupost, odnosno strah i nemoć nadređenih, kad takve ljude dovode na položaje gdje odlučuju o drugima i kroje nam sudbinu.

To sve se može promijeniti. Nitko neće to uraditi, osim nas samih. Ne treba to odgađati i čekati neka bolja, drugačija vremena. To vrijeme je upravo sada. Svibanjski izbori, ljeta 2021., bi trebali i morali dovesti do nužno potrebnih promjena, u svim područjima rada, djelovanja i života, od svake mjesne zajednice, preko općina, kotara, gradova, mjesta i regija, do države.

Svaki glas na izborima je jednako vrijedan, važan i bitan. Ne propustimo svoj glas drugima i mogućnosti manipulacije s glasovima, u korist podobnih.  Kandidata posvuda, osim u nekim ruralnim područjima, ima više nego dovoljno. Ima se glasovati za koga. Odaberimo najboljega, barem po nečemu, što ga obilježava kao čovjeka i stručnjaka. Dobro bi bilo pogledati i one iza leđa istaknutog kandidata, pogotovo tamo gdje aktualni premijer čuva leđa svojem izabraniku i pulenu. To je vidljiv znak kako je tome i takvome potreba potpora s vrha stranke i države, kako sam po sebi nema kompetencije i kompeticije, već je lutak na koncu.

Za upitati se pri tom, gdje se razgraničavaju, ako je to uopće moguće funkcije predsjednika (lidera) stranke i predsjednika vlade (premijera).

To se čini nerazdvojivo, a moralo bi biti strogo odvojeno. Za predsjednika države te i takve dileme nema. On je predsjednik svima nama i to jednak, isti, nepromjenljiv, vjerodostojan sebi, od njegove pojave na političkoj sceni, s tim da je sad puno iskusniji i usmjereniji na svoje državne zadaće, zahtjevniji, odlučniji i ratoborniji, pogotovo u potrazi za istinom i iskazivanju te istine,  u borbi protiv korupcije i klijentelizma, što obilježava vladajuće i njihove koalicijske partnere, koji u izbornoj kampanji nastupaju plakatima “Protiv Oluje”, ispisano ćirilicom.  To je puno više od gluposti. Što reći za one koji to ne shvaćaju ili ne žele shvatiti?

Oba naša predsjednika o tome šute. Zašto? 

To je jedna druga priča, koja zahtijeva veliki osvrt i podrobnu analizu događanja u prošlosti, sadašnjosti, s vizijom budućnosti, o čemu ne bi trebalo biti svađa, prepucavanja i nadmudrivanja, u smislu imanja ili neimanja mišića.

Ankica Benček