Zadnji komentari

Ne treba očekivati nikakve reforme samo zato što do 2024. nema novih izbora

Pin It

Drugi razlog zbog kojeg je teza o mogućem pokretanju reformi u vremenu bez izbora potpuno promašena je priroda hrvatskih političara. Oni, naime, jako puno rade u godinama izbora. Što rade? Puno putuju po zemlji, a to zna umoriti čovjeka. Puno govore na skupovima, a to svakako iscrpljuje. Neki i previše jedu, neki previše hodaju, a neki definitivno previše sastanče. Tako da političari koji su u godinama izbora izabrani, jedva čekaju godinu bez izbora da se odmore, a ne da pokreću i provode reforme

Ova se teza provlači kroz sve više tekstova u sve više medija prateći tako posljednje dane kampanje za lokalne izbore. No, može li išta biti besmislenije od te teze, teško je uopće zamisliti. Posljednja godina bez izbora bila je 2018. i gle čuda i tada se puno razgovaralo o tome kako su reforme izvjesnije u godini u kojoj građani nemaju priliku o njima odmah suditi na izborima. Naravno, nikakve osobite reforme nisu lansirane, izuzev nekih kozmetičkih, uglavnom poreznih.

Teza prema kojoj su reforme u razdoblju od tri godine u kojima nećemo ići na birališta izvjesnije i lakše provedive besmislena je iz više razloga. 

Prvi razlog je priroda samih reformi koje su Hrvatskoj zaista potrebne. Primjerice, jedna od reformi je ona zdravstvenog sustava čiji bi rezultat trebao biti bolja usluga za pacijente, bolji uvjeti rada za liječnike i naravno, sve to uz ukidanje ove, kako svjedočimo promatrajući slučaj Zadravec ''polukorupcije'' u kojoj se liječnicima zato što ih je malo, a oni žele zaraditi više nego to mogu u javnom sektoru, omogućuje da rade i u privatnim klinikama poslije svojeg redovnog posla. Reforma zdravstvenog sustava koja bi polučila navedenim ciljevima nije nešto što se može obaviti danas, zaživjeti do sutra i nemati baš nikakav utjecaj na izbore za tri godine. Isto je tako s reformom pravosuđa, isto je tako i s reformom obrazovanja, s reformom sustava zapošljavanja poznatim kao ''stranačko kadroviranje'', ili pak s reformom ''javno nabavnog biznisa'' kojim je uzgojen parazitski privatni sektor.

Drugi razlog zbog kojeg je teza o mogućem pokretanju reformi u vremenu bez izbora potpuno promašena je priroda hrvatskih političara. Oni, naime, jako puno rade u godinama izbora. Što rade? Puno putuju po zemlji, a to zna umoriti čovjeka. Puno govore na skupovima, a to svakako iscrpljuje. Neki i previše jedu, neki previše hodaju, a neki definitivno previše sastanče. Tako da političari koji su u godinama izbora izabrani, jedva čekaju godinu bez izbora da se odmore, a ne da pokreću i provode reforme. Uostalom, nikad ne znaju ako pokrenu kakvu značajniju, svrsishodniju reformu da im se ljudi neće pobuniti i kazniti ih takvim previranjima da će u konačnici doći do – prijevremenih izbora?

Treći razlog je zapravo u logici cijele priče o izborima i reformama. Otprilike to izgleda ovako: Političari građanima na izborima obećaju reforme, između ostalog obračun s mitom, korupcijom, kriminalom, nepotizmom, uhljebljivanjem i svim ostalim nevoljama koje muče  društvo. Političari obećaju i više radnih mjesta, više investicija, veće mirovine, veće plaće, brže pravosuđe, bolje zdravstvo, manje poreze.  Građani ih izaberu na izborima zato da bi proveli reforme. I onda političari ne provedu ni jednu obećanu reformu zato da ih građani ne bi kaznili na izborima. Za provođenje reformi koje su sami građani tražili. Koliko god besmisleno zvučalo to je tako.

Primjerice, građani žele reforme u zdravstvu, ali ako ih vlast pokrene moglo bi se dogoditi da izgubi izbore. Građani žele reforme u pravosuđu, ali ako ih vlast provede, mogli bi izgubiti iduće izbore. Građani žele imati manje troškove na lokalnu samoupravu, ali ako se ti troškovi smanje u reformi lokalne samouprave vlast bi mogla izgubiti izbore. Sve u ove teze bliske istini zato što da bi se zahrđali, nevaljali, korumpirani sustavi reformirali jednostavno je potrebno da oni ljudi koji u tim tako lošim sustavima danas beru vrhnje ostanu bez tog vrhnja. A to se ne može dogoditi jer bi onda doista vlast ostala bez vlasti na izborima. I zato za reforme nije važno ima li ili nema izbora u naredne tri godine.

Nemojmo pri tome prodaju državnih poduzeća (koja može i ne mora biti pametan potez, ovisno o poduzeću) zvati reformom, jer prodaje nisu reforme. Nemojmo također eventualnu privatizaciju zdravstva nazivati reformom, jer to je opet prodaja, a prodaja nije reforma... Možda je za sada najbolje naviknuti se živjeti u Hrvatskoj u kojoj se reforme neće dogoditi, sve dok sustavi na izdisaju sasvim ne izdahnu, a onda će morati graditi novi.

Dragana Radusinović/dirrektno.hr