Zadnji komentari

Međusobno povjerenje je nužno

Pin It

Tko može imati povjerenja u stranku koja je sama sebe svela na dvoje filozofa, koji su se nametnuli u gotovo svim aktivnostima stranke, kao i njenim zastupanjem birača u saboru. Most više nije niti ćuprija, a kamoli spona između dva politička bloka

Želimo li nešto dobro postići, bilo gdje, bilo kada  i bilo s kim potrebno nam je zajedništvo. Zajedništvo je nemoguće bez međusobnog povjerenja. Međusobno povjerenje je odavno nestalo, s ovih naših prostora, na svim razinama, u svim područjima i segmentima rada, djelovanja i života. Nitko nikome ništa ne vjeruje, osobno niti poslovno. Deseci godina laži, obmana, prevara, krađa i lopovluka svake vrsti, su nas dovele do toga. Mito i korupcija su implementirani u sve pore života, od rođenja do smrti. Korupcije se petrificirala u društvu i postala sastavni dio kulture življenja. Da bi donekle uspio i snašao se u životu, bez velikog stresa moraš imati veze ili biti član državotvorne stranke, pravovaljano osuđene za mito i korupciju. Trebaš biti podoban, osrednjeg realnog obrazovanja, nesposoban, savitljiv, poslušan, ambiciozan, asertivan, agresivan, “domoljuban”, prilagodljiv, sklon alternativnim činjenicama, neautentičan, prosječan, bahat, arogantan, larpurlartistički nastrojen, isključiv, nerazumljiv, ne empatičan, odan velikom vođi i Partiji.  Tad možeš sve što poželiš, te i besramno se osobno materijalno bogatiti na račun društva i države, uz pomoć raznih i različitih fondova, dotacija, donacija, beneficija, profita, olakšica, nagrada, pinki,…, ne rijetko na temelju osobnih ili državnih odluka, koje takvima pogoduju, posebice u prenamjeni svega i svačega, iz čega se izvlači osobna  korist, bez plaćanja poreza i bilo kakvih davanja u državni proračun.  Bogatstvu je proporcionalna moć pojedinca. Tako su nastali, ostali i opstali lokalni šerifi, ministri, visoki državni dužnosnici, župani, gradonačelnici, načelnici, šefovi državnih firmi, predsjednici ovog i onoga, od sudova do kućnih savjeta. Oni su vjerodostojni sebi. U toj i takvoj vjerodostojnosti nestalo je međusobno povjerenje naroda i vlasti, na svim razinama. Mi smo relativno malobrojan narod, na ne velikom prostoru, skoncentrirani uglavnom u gradovima. Zahvaljujući IT industriji, modernim tehnikama i tehnologijama svatko svakog poznaje. Svatko o svakome gotove sve zna, od malih nogu. Zna se tko je kakav bio u školi i na fakultetu. Zna  se tko je kako dugo što studirao, gdje je i što radio, kakvi su rezultati tog rada, kako se penjao po ljestvici uspjeha i postignuća. Često je taj uspon nerazmjeran osobnim realnim postignućima, baš kao što je i njihova imovina nerazmjerna njihovim redovnim primanjima.  To u nas, gotovo nikoga ne zanima, sve dok dotični ne bude zakonski priveden pravdi. Kad se to i dogodi nastupa odugovlačenje procesa, ponovno suđenje, zastare i zaborav, u nadležnih institucija. Narod to ne zaboravlja. Takvim slučajevima malo pomalo je nestajalo povjerenje između naroda i vladajućih. Vladajući, odnosno aktualni premijer štiti svoje, iz samo sebi znanih i opravdanih razloga, čime postaje nevjerodostojan i neodgovoran.

Unatoč, svemu tome, njegova politička stranka, ne gubi na rejtingu. Godinama su tu negdje oko 30 % s manjim oscilacijama prema dolje ili gore, ovisno o nekim aktualnim političkim događanjima. Taj fenomen bi trebalo pripisati njihovom biračkom tijelu, u kojem neki još uvijek glasuju za Franju, Franceka ili Vranju, ovisno u kojoj zabiti žive.

Nema veze što sama stranka i neki njeni viđeniji članovi godinama prednjače u mitu i korupciji, te generiraju hapšenja, suđenja, zatvore i kazne, što je samo zamagljivanje stvarnosti. Daleko više slučajeva je ostalo pod tepihom i biti će tamo, dok god glavni akteri koruptivnih djela u skladu s postavkama rade svoj posao, slijepo su poslušni i odani lideru stranke i predsjedniku vlade, osim ako slučaj ne dođe u  ruke europskim tužiteljima i odvjetnicima. Europski novac se mora trošiti transparentno i namjenski, do u zadnji cent. Nema s time šale. Vjerojatno zbog toga obnova od potresa u Zagrebu i na Banovini toliko kasni, zapravo nije još niti započela. Gospoda zadužena za to se bave papirima, premećući ih sa stola na stol i u pojedine  ladice, pomno ih proučavajući, ne bi li otkrili neki skriveni trik, kako olako, onako uz put, nekoga u nečemu izigrati, prevariti i priskrbiti si korist.  Velik je novac u pitanju, što naslućuje velike napojnice, s više strana. Nema veze što su ljudi već drugi Božić u kontenjerima, predviđenima za privremeni smještaj, u neljudskim uvjetima za život. Resorni ministar pri svemu tome pokazuje aroganciju, bahatost, neprimjereno ponašanje i neodgovornost. Tko toj i takvoj osobi može vjerovati. Povjerenje potresom ugroženih građana je odavno nestalo. Na obilježavanju godišnjice od potresa (?) premijer je govorio kako će ove godine ubrzati obnovu. Kako se to može ubrzati nešto što još nije niti počelo. Nije valjda mislio na negativnu akceleraciju, koja sve vuče prema dolje, u  razmjeru s proteklim vremenom, odnosno kvadratom tog vremena. To je samo metafora. Fizika  nema s tim veze, iako je to stvarnost.

Da ne nabrajam. U svakom području, segmentu, dijelu i djeliću, svega onog što život znači nema međusobnog povjerenja. Zbog toga  nam mladi odlaze iz zemlje. To su obrazovani i sposobni ljudi koji vide sve nepravde u kojima radimo i živimo. Koji ne vide nikakav pozitivan korak i smjer u nešto bolje. Nije u pitanju samo posao i novac, nego adekvatno plaćen posao i život dostojan čovjeka, pri čemu je nevažno tko si, čiji si, koje si vjere, ideologije, političkog usmjerenja,....tko ti je bio otac i mater, na čijoj strani se tko nekada borio, što je relativno, jer većina ih je došla s obje strane u HDZ, gdje se ranih devedesetih “sklonilo” i uhljebilo ne desetke tisuća članova SKH ili SKJ.

Danas djeca tih “pionira” vladaju državom, svaki na svoj način i u svojoj domeni, usmjeravajući se prema zajedničkom cilju, što nije definiran i objelodanjen u izbornim kampanjama i nastupima vodećih pojedinaca.

Narod nije slijep, gluh i nijem, da bi sve to zanemario i olako prešao preko toga. Nema valjanih alata, kao ni djelotvorne oporbe čime bi se suprotstavio vlasti i pokušao se izboriti za svoja prava, slobode i potrebe. Oporba se uglavnom, posebice SDP, odnosno ono što je od te političke stranke ostalo, bavi sama sobom. Oporba izvodi razne i različite performanse, kako bi zaokupili pažnju javnosti i bili vidljivi na političkoj i javnoj sceni. Uglavnom su to pokušaji artističkih amatera, koji se pokušavaju baviti akrobacijama, a ne usude se izvesti  niti jedan trik bez zaštitne mreže.

U tu i takvu oporbu se ne može imati povjerenja. Bez obzira što govore, u što se zaklinju, svi oni, pogotovo njihovi lideri, prvenstveno misle na sebe, svoj ostanak i opstanak. Tu i tamo se međusobno udruže, kad misle da je to dobro za njih, kad su uključene TV kamere ili kad su tobože protiv vlasti, za narod. Kaj god!

Most je tu malo iskočio i odskočio skupljanjem potpisa za referendum o COVID-potvrdama, što neće ništa promijeniti, imali li oni dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma ili ne. Vladajući će promijeniti zakon o referendumu, štogod to značilo i onemogućiti njegovo raspisivanje. To može napraviti i Ustavni sud proglašenjem referendumskih pitanja neustavnima. Znaju to Mostovci i sami. Nisu u pitanju n ikakve COVID potvrde, već manipulacija biračima i skretanje opće i posebne pažnje javnosti, na sebe i svoj rad za opće dobro. Međutim nekako se čini da je u tom manevru, nekako nestao Most, odnosno sakrio se pod platformom djelovanja bračnog para Raspudić.

Tko može imati povjerenja u stranku koja je sama sebe svela na dvoje filozofa, koji su se nametnuli u gotovo svim aktivnostima stranke, kao i njenim zastupanjem birača u saboru. Most više nije niti ćuprija, a kamoli spona između dva politička bloka. Zapravo nema niti tih političkih dipola.  SDP ovako okrnjen i devastiran nikako ne može biti nasuprot HDZ-a, kakav god on bio. To ne može biti niti jedna druga oporbena stranka, niti s lijeva, niti s desna, kao ni centristička. Jedni još nisu stasali, drugi se bave sami sobom, treći ne znaju tko su, četvrti ne znaju gdje su, peti se preslaguju, šesti skupljaju žetončiće spremni na poziv vladajućih,…. etcetera.

Dakle, u oporbu općenito niti posebno, pojedinačno i u cjelini se nema povjerenja.

Kome vjerovati ?, pitanje je sad.

Institucijama ??  Crkvi ??? Istaknutim  pojedincima?

Kako izgleda vjeruje se Predsjedniku države, koji jedini ne laže.

Istina, njegov govor ponekad para uši, nije diplomatski, nije primjeren osobi na čelu države, ali ulijeva povjerenje i nadu.

Predsjednik države je pravi suverenist, on je prava oporba, on ne obećava, on otkriva i razotkriva, on ne da na vojsku, on ne da na narod, on ne da na se. Nema ovlasti, ali zna, hoće i može, u svojoj domeni braniti i štiti građane, ohrabrivati narod, boriti se protiv nepravde, pružati nadu i vjeru, kako ipak nismo sami i ostavljeni, na političkoj pustopoljini, gdje pušu jaki vjetrovi.

Predsjednik države je stvorio povjerenje, koje bi se  s vremenom trebalo pretočiti i na druge, kako vladajuće, tako institucije, političke stranke, porbu i oporbu.

Uz opće i posebno međusobno povjerenje moguće je malo pomalo stvarati zajedništvo, nužno potrebno za rast i razvoj društva i države.

Dosta nam je podjela, po bilo kojoj osnovi, dosta je sijanja netrpeljivosti i mržnje. Dosta je raznih i različitih prepucavanja, podmetanja, laži, mita, korupcije, nepotizma, klijentelizma, ...i ostalih negativnih izama.

Po numerologiji pred nama je anđeoska 2022. godina, što puno obećava, na mnogim poljima. Bilo bi dobro iskoristiti sve svoje šanse za boljitak, napredak, rast i razvoj, u svakom smislu. 

Ankica Benček