Zadnji komentari

Tomašević za odlaganje otpada u Zagrebu nije predložio švicarski model nego njegovu balkansku inačicu

Pin It

Kad ćemo prestati gledati ovakve slike iz Zagreba? Ovo su, recimo, friške s  Knežije | Telegram.hr

Hoće li se zbog švicarskog modela razvrstavanja i odlaganja otpada u Zagrebu odigrati 'napuljski scenarij', pitanje je koje provlačimo kroz male sive stanice posljednjih dana.

Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba, odlučio je svoje sugrađane i birače počastiti modelom razvrstavanja otpada uvriježenom u Švicarskoj, zemlji čiji travnjaci ostavljaju dojam da ih se podšišava korištenjem ravnala. Razvrstavala sam i odlagala otpad u Švicarskoj tijekom života tamo godinu dana. Bilo je to prije više od deset godina, u vrijeme kada se odlaganje otpada u Hrvatskoj još uvijek plaćalo po kvadraturi stana i bacalo se gdje se što stiglo. Bila su to tada dva svijeta, dva mentaliteta baš kao što su i danas, samo što je danas Zagreb puno bliže švicarskom modelu odlaganja otpada, a jednako udaljen od švicarskog mentaliteta. No, ni zagrebačka gradska uprava nije usklađena sa švicarskim mentalitetom i to bi onda moglo dovesti, do blago rečeno, određenih problema.

Tomašević od Zagrepčana želi da odlažu otpad tako što će u trgovinama kupovati posebne vrećice za miješani komunalni otpad od 20 litara po cijeni od četiri kune. Na taj će način uz fiksni mjesečni iznos od 45 kuna doplaćivati odvoz smeća ovisno o količini smeća koju proizvedu. Budemo li od miješanog komunalnog otpada odvajali biootpad, plastiku i papir ostajat će nam manje miješanog komunalnog otpada i manje ćemo trošiti na vreće od 20 litara koje koštaju četiri kune po komadu.

Tomaševićeva gradska uprava već u prvom koraku nije usklađena sa švicarskim mentalitetom. Naime, ako mjesec dana nitko nije kod kuće ipak će platiti 45 kuna paušala za odvoz i sanaciju nepostojećeg smeća. Švicarski model podrazumijeva da se plaća samo odloženi otpad, a ne i fiksna cijena bez obzira bilo otpada ili ga ne bilo. U drugom koraku Tomaševićeva gradska uprava također nije usklađena sa švicarskim modelom i mentalitetom jer u Švicarskoj se u većini svega podrazumijeva mogućnost izbora.

Za razliku od Tomaševićeve odluke da svakom Zagrepčaninu nametne kupnju vrećice za miješani komunalni otpad od 20 litara po četiri kune u švicarskom Zurichu su očekivano liberalniji, pa vrećica od 17 litara tamo stoji 6,19 kuna, ona od 35 litara košta 12,39 kuna, potom postoji i vrećica od 60 litara po cijeni od 22,59 kuna i od 110 litara po cijeni od 41,54 kune. Više veličina vrećica omogućuje građanima Zuricha da prilagode vrećicu za smeće svojim potrebama.

Od Zagrepčana se očito očekuje da svoje potrebe prilagode vrećici za smeće. U trećem koraku postaje još zanimljivije. Kada obitelj u Švicarskoj završi s ručkom ostatke hrane s tanjura, poput termički obrađenog mesa ili ribe oni mogu odložiti u biootpad. Zahvaljujući tome vrećica miješanog komunalnog otpada neće se usmrdjeti više dana. U Zagrebu ostatke termički obrađene hrane nije moguće odložiti igdje drugdje nego u vrećicu komunalnog otpada što znači da će svako kućanstvo u kojem se svakodnevno kuha ručak i jede se kod kuće svaki drugi dan iznositi jednu vrećicu od 20 litara u kantu i to platiti najmanje 60 kuna mjesečno. Ne zato što bacaju puno hrane nego zašto što se nešto uvijek baci, a što se baci se i usmrdi.

Četvrti i posljednji korak ove kratke usporedbe švicarskog modela i Tomaševićevog prijedloga za Zagreb odnosi se na “čuvanje kante”. Dakle, nakon što će svi morati plaćati po 45 kuna mjesečno za smeće proizvodili ga ili ne, nakon što će se morati prilagoditi jednoj veličini vrećice i biti ograničeni u odlaganju termički obrađene hrane jer grad Zagreb ne raspolaže tehnologijom za njezinu sanaciju Zagrepčani će se morati pobrinuti i da osiguraju svoje kante za smeće od toga da im bilo koji prolaznik ne ubaci bilo kakvu vrećicu unutra kako ne bi platili kaznu.

Švicarski sustav je najbolje opisati riječju – pedantan. Nadzor kanti je raznovrstan. Od toga da se kante drži pod ključem i ograđenim prostorima pa ljudi zaduženi za prikupljanje smeća otključaju i izvade kante, preko nadzora kamerama do službi koje pregledavanjem sadržaja vrećica u kojima je nedopušteni otpad utvrđuju čija je to vrećica. Kako će ta kontrola biti organizirana u Zagrebu? Nitko ne zna. Gradonačelnikova je poruka o odlaganju otpada plemenita. On bi htio da se Zagrepčani naviknu na odvajanje smeća koje proizvedu zato što će o tome voditi više računa jer će ih to više koštati. Međutim, ne uređuje se prvo ponašanje građana. Prvo se uređuje tehnološka i organizacijska spremnost gradskih službi, prvo se pribavlja sva potrebna tehnologija, potom se educiraju i uigravaju djelatnici koji se bave sanacijom otpada, a onda se građanima objašnjava novi model unutar kojeg oni moraju imati više mogućnosti prilagodbe svojim potrebama.

U slučaju Grada Zagreba Tomašević bi trebao razmisliti o tome da omogući građanima vrećice od pet litara po cijeni od 50 lipa kako bi svako kućanstvo svaki dan moglo iz kuće iznijeti ostatke termički obrađene hrane i hrane životinjskog porijekla ili ostatak od čišćenja ribe, a da ih to na već plaćenih 45 kuna fiksne naknade ne košta više od 15 kuna mjesečno. Potom možemo razgovarati o odvajanju otpada nakon kojeg će malo što ostati za vrećicu od četiri kune koja predstavlja mješoviti komunalni otpad.

Gradonačelnik Tomašević svojim građanima i biračima nije predložio švicarski model odlaganja otpada već njegovu balkansku inačicu. Iz švicarskog je modela uzeo ono što mu odgovara kako bi se reklamirao, uzeo je onaj dio u kojem gradska vlast od građana zahtjeva, ali je preskočio onaj dio u kojem gradska administracija građanima daje.

Inače, švicarski je model odlaganja otpada efikasan i prilično jednostavan jer iz osobnog iskustva mogu posvjedočiti – kad iznesete otpad prema pravilima on bude odnesen prema pravilima. Očekuje li nas napuljski scenarij? Nije isključeno.

Dragana Radusinovićdirektno.hr