Zadnji komentari

Oproštajni govori o Benjaminu Toliću

Pin It

Umro hrvatski književnik i diplomat Benjamin Tolić –

Donosimo oproštajne govore na komemoraciji Benjaminu Toliću, koju je u Matici hrvatskoj Benjamin Tolicu priličilo Zavičajno društvo Posušje u Zagrebu, 21. rujna 2022. Benjamin je iznenada preminuo od posljedica korone u Zadarskoj općoj bolnici 11. kolovoza.

Na komemoraciji je bilo oko osamdeset prijatelja, znanaca i štovatelja Benjaminove osobe i djela. Bila je to neobična komemoracija: prvi govornik, Ferdo Širić, koji je govorio u ime Posuškoga društva, dobio je gromoglasni pljesak, a zatim se pljeskalo i svim drugim govornicima.

Ferdo Širić: Otišao je gorostas

Poštovana i draga gospođo Dubravka, draga gospođo Iva, dragi zete Nenade,

Poštovani domaćine, slavne i sve bolje svehrvatske Matice,

Štovani prijatelji našeg Benjamina,

pozdravljam Vas u ime rodnog kraja i zavičaja našega Benjamina, u ime tvrdog posuškog kamena i još tvrđeg i plemenitijeg hercegovačkog duha, stamena i znamena kojemu je Benjamin cijelim svojim bićem i žićem u cijelosti pripadao. Benjamin je duboko ukorijenjen u bilo i mentalitet rodnog kraja i dušu svoga naroda kojim se dičio i ponosio, a zašto i ne bi! Kobna smrt je prerano došla, ali, to je volja Božja i onda fiat voluntas tua Domine!

Benjamin je rođen u vihoru rata, usred ljeta, 1943. godine u selu Osoje, podno Posušja, kao prvo i jedino dijete svojih roditelja. Ni na drugi svoj rođendan nije doživio zagrljaj vlastita oca koji je, kao hrvatski bojovnik, život svoj položio u obrani grada Mainza 1945. Dirljiva je i tužna priča da je Benjamin tek 1991. (kao predstavnik grada Zagreba) prvi put vidio i položio vijenac na grob svoga oca na vojnom groblju grada Mainza u organizaciji vlasti grada Mainza. Dolaskom komunističke vlasti u Posušje Benjamin je osjetio svu nepravdu toga režima koji je njega i majku istjerao s očeva i djedova ognjišta. Majci nije ništa drugo preostalo nego uzeti dječaka i put Slavonije, gdje je završio osnovno i srednje školovanje, a zatim Filozofski fakultet u Zagrebu.

Braneći javno Deklaraciju o hrvatskom jeziku 1967. godine, Benjamin je, zbog prijetnje uhićenja, morao bježati u tuđinu. U Domovinu se vraća u osvit Hrvatskog proljeća 1970. i ubrzo biva uhićen te u zatvoru provodi sedam mjeseci. Sve te nevolje, praćenja, progoni i uhićenja nisu Benjamina slomile, nego osnažile i ojačale. Zalažući se za prava svoga naroda, njegov politički i kulturni identitet i suverenitet postaje prepoznatljiv u krugovima hrvatske političke javnosti do 1990., kada aktivno sudjeluje u stvaranju samostalne hrvatske države kao odani suradnik dr. Franje Tuđmana. Za njegov jedinstveni život vrijedi ona sv. Pavla „dobar boj je bio, bitku završio, vjeru, čast i dostojanstvo sačuvao“!

Bitne su odrednice njegova života da je ustrajnim učenjem i pisanjem postao iznimno obrazovan i svestran intelektualac, koji je cijeli život proveo s knjigom i uz knjigu, kao homo libris, homo scribens, koji je svojim talentom, žarom i zanosom stekao golema znanja iz društveno-humanističkih znanosti, počevši od filozofije, teologije, povijesti, književnosti, leksikografije, politologije, klasičnih jezika, prevoditeljstva, novinstva i dr. Postao je plodonosan pisac, prevoditelj, pjesnik, kroničar, novinski analitičar, dobar poznavatelj crkvenoga nauka i Biblije. Pisao je aktualne kritičke analize, kronike dnevno-političkih zbivanja tijekom niza godina. Njegove kronike su rimski Anali, pa se Benjamina smatra hrvatskim Tacitom.

Kao svestran intelektualac poticajno je djelovao na svoju obitelj, koja je brojno mala, ali znanjem velika i grandiozna. Željna i žedna znanja svojim trudom i žarom dosegnula je vrhunce hrvatske znanosti, taj trolist-trojstvo: otac, mati i kći hrvatski su znanstveni Olimp.

Drugi još važniji značaj Benjaminova života je taj što je on bio, ono što je najteže biti, bio je dobar i pošten čovjek, a biti dobar i pošten čovjek lako je to reći, ali tako teško biti, trajati i opstati. Benjamin baštini kršćanske temelje, i one Sokratove vrline; morala i etike, pravde i istine, dobrote i ljubavi, na što je dometnuo skromnost i poštenje, vjeru, domoljublje i poniznost. Stari Grci za takav tip čovjeka kažu anthropos, što znači čovjek uspravna hoda, uspravnih i ispravnih misli, djela, stavova i uvjerenja, čovjek značaja, načela, vjerodostojnosti i postojanosti, bio je baš takav stamen i postojan, nepokolebljiv i nesalomljiv, beskompromisan i nepokolebljiv, bio je pravi kolos, div, gorostas, bio je čovjek, a ne rđa, bio je muž, a ne mužek, to je taj Benjamin – jedinstven i neponovljiv.

Znao bi katkad zagrmiti načelom honeste vivere, alterum non laedere, suum quique tribuere: „časno živjeti, tuđe ne dirati, svakomu dati što mu pripada“! U politici se pak držao staroga dubrovačkog pravila obliti privatorum publica curate: „vi koji se bavite javnim poslom, zaboravite na privatne interese“. Nije Bendžo volio ohole, bahate, umišljene i nedostojne ljude, mlake i anemične, osobito one koji se okite ordenjem, a ispod ukradene hlače. Poznata je zgoda kada nije htio prihvatiti ispruženu ruku Sanaderu ili kad je odbio piće gradonačelniku Bandiću u naponu njihove moći, smatrajući ih nedostojnim u obnašanju svojih funkcija. Benjamin je bio pravi državotvorac, suverenist, demokrašćanske misli i odani sin svoje domovine i dr. Tuđmana.

Imao je Benjamin i svoje velike ljubavi: silno i nadasve je volio svoju obitelj, svoj narod, svoga Boga i svoju domovinu Hrvatsku, a što ima važnije, značajnije i veličanstvenije i uzvišenije? Ništa! Nije mario za propadljive materijalne stvari, on je bio čovjek duha, logosa, kontemplacije.

Božja providnost pratila je Benjamina kroz cijeli život, spojila ga u ranoj mladosti sa suprugom Dubravkom koja je dopunila i oplemenila njegov život kao osoba istovjetnih obiteljskih sudbina, pa su zajedno cijeli život ruku pod ruku, rama uz rame, kao u mitskoj romantičnoj bajci proveli zajednički cijeli život. Dubravka ni danas ne zna gdje su zemni ostaci njezina oca. Sve što su znali dali su svomu narodu, njegovoj kulturi, književnosti i znanosti, na čemu im domovina kao i sve generacije koje dolaze trebaju biti zahvalni.

I na kraju, carissimi amici, dragi moj prijatelju, znam da nas gledaš iz nekoga boljeg i ljepšeg svijeta u nekome drugom i posebnom izdanju, ali znaj da smo ovdje okupljeni u Matici hrvatskoj samo zbog tebe, da smo ponosni na tebe, samo zato što si bio takav kakav jesi, jedinstven i neponovljiv, da smo ti zahvalni na svemu što si dao hrvatskomu narodu, našoj kulturi i svojoj Hrvatskoj.

Hvala ti na druženju i prijateljstvu, na ljudskoj potpori koju sam osjetio družeći se s tobom. Ti si svojim svjedočanstvom, svojim perom, zapisima i kronikama zaorao duboku brazdu koja će ostati u trajnom pamćenju sadašnjim i budućim generacijama, kao vrelo ljubavi i dobrote, istine i pravde, i zalog svima onima koji žele proučavati hrvatsku političku suverenističku misao. Tvoje misli i zapisi bit će inspiracija svima onima koji žele pošteno živjeti i dostojanstveno umrijeti. Ostani s Bogom, prijatelju dragi!

Dobar boj si bio, bitku završio – prerano, vjeru, čast i dostojanstvo sačuvao !

Hosanna sinu Davidovu – dona nobis pacem!

Tvoj Ferdo

Anđelko Akrap: Benjamin Tolić – profesor Njemačkoga jezika u poljoprivredno-prehrambenom obrazovnom centru

Poštovana i draga Dubravka, poštovana i draga Iva s obitelji, poštovani i dragi prijatelji i poznanici Benjamina Tolića,

AkrapBenjamina Tolića sam upoznao, po sjećanju, u rujnu 1983. godine u tadašnjoj ulici Ive Lole Ribara u kojoj se prije Reforme školstva nalazila 12. gimnazija. Reformom školstva osnovan je Poljoprivredno-prehrambeni obrazovni centar. U okviru obrazovnog centra bila su tri usmjerenja: prehrambeno, poljoprivredno, veterinarsko. Od 1. rujna 1985. godine, s različitih lokacija, preseljeni smo svi u novu zgradu u Dubravi u Ulicu Gjure Prejca. U centru je bilo zaposleno oko šezdeset profesora iz općeobrazovnih i stručnih predmeta. Zbornica je za vrijeme kraćih ili dužih odmora bila puna nastavnika. Stalno se diskutiralo, bilo je uvijek dosta živo. Nastavnički kadar bio je izrazito heterogen ne samo po struci nego nacionalno i ideološki.

Treba imati na umu da je relativno malo vremena prošlo od Hrvatskoga proljeća, tragovi stradanja ostavili su trag. Stoga su diskusije u zbornici, kad su u pitanju bila politička gibanja, bile dosta samokontrolirane. U tako velikom obrazovnom centru nazirale su se političke podjele i strah od mogućih nepoželjnih posljedica ukoliko se govori što nije u skladu sa službenom politikom. To potvrđuje i oprez starijih profesora. Naime, nakon što sam stekao povjerenje jednoga od mene dosta starijega profesora savjetovao me je da se u školi ne smije nikomu vjerovati. Tako ja, nastavlja taj profesor, kada je katolički Božić kažem da slavim pravoslavni, a kada je pravoslavni da slavim katolički i tako nitko ne zna komu pripadam. Ovo najbolje oslikava stanje oko slobode izražavanja političkih stajališta.

Kada je u naš Centar došao Benjamin u početku je prema njemu dosta profesora bilo suzdržano. Jedan mi je kolega rekao: ništa pred njim ne govori, Benjamin mu je ime a Hercegovac je, čudno je i tko zna na kojoj su strani bili njegovi roditelji. Sve to treba staviti u vrijeme oko sredine 1980-ih i sve napetijih političkih odnosa u Jugoslaviji. Često su u Centar dolazili političari iz Grada i držali predavanja cijelom Nastavničkom vijeću o političkoj i ekonomskoj situaciji u Jugoslaviji. U Centru je radio velik broj inženjera koji je izvodio nastavu iz stručnih predmeta. Svima je nama zanimanje bilo nastavničko, ali su bila očita razilaženja oko nastave, učeničke discipline, kažnjavanja učenika itd. Naglašene razlike u mišljenjima često su imale „boju“ struke. Matematičari su razmišljali u binarnom sustavu, nula ili jedinica: ima struje, nema struje itd. Kemičari i fizičari stalno su govorili kako ništa ne ide bez pokusa itd. Što je i normalno, svi su gotovo odreda naglašavali važnost predmeta koji su predavali. U tom je pogledu bio najradikalniji Posušak, profesor matematike Franjo Jukić, koji je nemali broj predmeta koji su se predavali u školi nazivao „fićukanjem“.

Uvod je predugačak, ali treba dati okvirni uvid sredine u koju je došao Benjamin. Dakle, u rujnu 1983. godine Benjamin je poslan sa Zavoda za zapošljavanje. Došao je iz tajništva škole kod satničara Franje Jukića koji mu je trebao dati raspored za nastavu iz njemačkoga jezika za pola radnog vremena. Treba malo opisati profesora Jukića. Bio je zaista maher i pravi žongler za izradu satnice, nekima dodavao, nekim oduzimao i uvijek je mogao različitim kombinacijama izaći u susret. Onima koji su bili s njim netaktični i stalno zanovijetali, znao je i otežati i dati im satnicu s velikim broj „rupa“ u rasporedu. Na primjedbe pojedinih profesora na raspored sati u pravilu bi odgovarao: triba raditi i dosta je cirkuza (nije govorio cirkusa). Od njega u školi nije bilo sposobnijeg za izradu satnice. Držao je da su samo neradnici nezadovoljni dobivenom satnicom. Franjo je bio dobar čovjek i nastojao je svakomu izaći u susret, ali je s njim trebalo imati takta. Sve ovo što govorim do u detalje odgovara onomu što se zaista događalo. Stoga na nekoliko mjesta navodim imena živih kolega koji su s nama radili i to mogu potvrditi.

Benjaminov dolazak u zbornicu i njegov razgovor s Jukićem urezao mi se u sjećanje. Bio je to zaista neobičan razgovor. Imao sam slobodan sat ili tzv. „rupu“ u rasporedu sati. Ako se dobro sjećam, tada je u zbornici bio Žarko Barać i još nekoliko kolega. Za stolom je sjedio Franjo Jukić, pred njim se prostirao veliki papir s rasporedom sati. Prvo je Franjino pitanje Benjaminu bilo kao i svima novopridošlima koji su dolazili po satnicu: Momčino, kako Vi zovete? Nakon Benjaminova odgovora, Jukić iznenađen, ali i ozarena lica, nastavlja s pitanjem: Pa je si li ti moguće iz Posušja? Nakon potvrdna odgovora, Jukić reče: a di se mi nađosmo, a možda smo i u rodu, a Posušak dođe Posušaku. Nakon propitivanja o Benjaminovima u Osoju, Jukić zaključi da bi oni zaista mogli biti rodbina. Benjamin je djelovao iznenađeno i suzdržano. Pitanje jesu li rodbina ostalo je otvoreno – nisu mogli povezati sve moguće rodbinske linije. Poslije se pokazalo da nisu rodbina, no s vremenom je njihovo prijateljstvo bilo jače od bilo kakve rodbinske veze. Benjamin mu je često pisao žalbe i molbe jer je Franjo volio sitno trgovati i tu su bili česti prekršaji. Poslije će u školi na starom stroju za pisanje Benjamin često pisti Jukiću njegove žalbe i molbe oblikujući njegove misli.

No, vratimo se prvom susretu. Nakon što je Jukić dao satnicu za pola radnog vremena, pitao je Benjamina što je on još završio uz njemački. A kad on reče da je završio i filozofiju, Jukić odmah ponudi Benjaminu i drugu slobodnu polovicu radnog vremena. Momčino moja, kaže Jukić, ovdje ima pola radnog vremena za predmet Osnove marksizma i tako sad imaš puno radno vrijeme, stvar je riješena, kaže Jukić. Nato Benjamin dosta glasno uzvikne: O dobri čovječe, ja nemam ni urese ni kreposti za predavati vjeronauk. U to je vrijeme trebalo hrabrosti za takav odgovor, zato mi je njegov prvi dolazak i razgovor s Jukićem ostao u sjećanju. Jukić je malo zastao i onda se počeo gromoglasno smijati. Možda je netko od ovdje prisutnih poznavao pok. Franju Jukića pa može sebi dočarati njegov karakterističan smijeh. Benjamin je i dalje ostao ozbiljan i imao sam dojam da mu Jukić nije jasan, ili provocira, ili mu je drago što je od njega čuo takav odgovor. Treba imati na umu da je tada Benjamin bio nezaposlen i usto nije ni poznavao ljude pred kojima to govori. Dakle, Benjamin je imao stav koji nije mogla poljuljati ni situacija kada mu je bila u pitanju životna egzistencija. Takav je bio Benjamin.

Isti dan kada je došao Benjamin je održao nekoliko sati. Nakon nastave Jukić je pozvao Benjamina, Žarka Baraća i mene na kavu. Netom smo sjeli Jukić je Benjaminu odmah rekao: prekopat ću satnicu i ti ćeš imati puno radno vrijeme, nitko neće biti oštećen. Treba profesor za latinski, nastavlja Jukić, pa će Ivan Bužančić, isto tako profesor njemačkoga koji je završio i latinski, prepustiti tebi drugu polovicu za njemački. Žarko Barać uz smjeh tada reče Benjaminu: Vidiš kako rodjak Vrane (tako je Barać zvao Franu) u tren tebi sredi punu satnicu. Znao je Barać da ima dosta nepokrivenih sati jer su se upisivale nove grupe u obrazovanje uz rad, zato je to i govorio. Nato se Benjamin digne i kaže: Gonite se, našli ste se, pred mene bacate žire, ne idem za žirima. Poslije mi je Benjamin rekao da je to tada doživio kao namjernu provokaciju.

Jukić se nije dao smesti i Benjaminu je kao satničar dao nastavu u grupama obrazovanja uz rad koje je prepustio spomenuti profesor. Obrazovanje uz rad su pohađali zaposleni pekari, mlinari i mesari koji nisu završili srednju školu. Na nastavu su dolazili umorni i s lošim predznanjem. Benjamin je obrazovanje uz rad nazivao: visoke škole. Benjamin je znao u težak rad s učenicima unijeti humor. O tome svjedoči niz zgoda, navest ću samo jednu. Dok je Benjamin držao prvi sat nastave grupi obrazovanja uz rad bio sam dežurni na hodniku, pazeći da se učenici za vrijeme nastave ne šeću po hodnicima. Zgrada nekadašnje gimnazije bila je u derutnom stanju, nije održavana jer se očekivalo preseljenje u novu zgradu u Dubravi. Dosta vrata na učionicama nije se moglo zatvoriti, učionice su bile gotovo otvorene. Tako sam, htio ili ne, čuo nastavnike iz učionica. Odjednom sam čuo glasni Benjaminov uzvik: Oduševljen sam vašim znanjem i kao nagradu sve vas nakon nastave vodim na kavu u kafić preko puta. I zaista nakon sata zaputila se grupa od dvadesetak polaznika na kavu, Benjamin ih je častio. Kako mi poslije reče, oni su sve zaboravili i niti jedan od njih nije znao pročitati najjednostavniji tekst na njemačkome jeziku iako su svi pri upisu rekli da su u osnovnoj školi učili njemački.

Kod učenika je Benjamin bio omiljen kao jednostavan, pristupačan i uvijek spreman za šalu, učenici su ga voljeli. Nisam čuo da je ikada imao problema s učenicima. Na posao je dolazio noseći tramvajsku torbu. Dostojanstvenim držanjem, spomenutom jednostavnošću, zdravim humorom i nadasve širokim obrazovanjem Benjamin je u zbornici vrlo brzo stekao zaista velike simpatije. Bio je omiljen među svima: od spremačice do ravnatelja škole. To se pokazalo prigodom glasovanja za njegovo zaposlenje na neodređeno kada se na natječaj za profesora njemačkoga javilo više kandidata. Naime, nakon što su prošla tri mjeseca raspisan je natječaj za profesora njemačkoga jezika na neodređeno, dakle, za stalno radno mjesto. Na natječaj se javio i Benjamin. Odluku je glasovanjem donosio Savjet škole.

Nedugo prije toga za ravnatelja naše škole izabran je Makedonac, Gligor Popovski, profesor engleskoga jezika. Bio sam jedan od članova Savjeta. Nekoliko dana prije sjednice Savjeta nas nekoliko je pozvao na razgovor ravnatelj Popovski. Rekao je da je kod njega bio drug iz službe unutrašnjih poslova i tom mu prilikom priopćio da Benjamin kao istaknuti nacionalist ima prešutnu zabranu rada u prosvjeti i da mu toleriraju rad do tri mjeseca u pojedinoj školi, ali ne i dobivanje stalnog zaposlenja. Kako je Popovski rekao, od službenika unutrašnjih poslova zatražio sam da mi to da napismeno kako bi to predočio članovima Savjeta. Na to mu je službenik rekao da se on, Popovski, pravi lud jer mu je poznato da se to ne daje napismeno. Po riječima Popovskoga on je službeniku rekao da se on kao Makedonac ne želi miješati u hrvatsko-srpske odnose i da je Benjamin među profesorima jako cijenjen i ne zna kako reći članovima Savjeta da ga ne izaberu kad nema ništa napismeno. Popovski je bio politički dosta „jak“, dobio je nagradu s najvišega državnog vrha. No, pokazao se kao izuzetno plemenit čovjek. Benjamin je na sjednici jednoglasno izabran. Za njega su glasovali i oni koji su bili na posve drugoj političkoj strani, nastavno osoblje ga je jednostavno cijenilo jer nikoga nije prezirao ni podcjenjivao i poštivao je drukčije mišljenje.

Benjamin i ja postali smo dobri prijatelji, bio je otvorena i draga osoba uvijek spremna pomoći. Kad je otvorena nova zgrada škole u Dubravi, često bi me povezao do posla i s posla. Oslovljavao me je Akropule. Kada sam mu jednom rekao da mi to nekako vuče na pule, malog magarčića, on mi je odvratio: Ja tebe iz Akrapa prebacujem u stare Grke a ti sebe u magarad. I tako sam i dalje ostao Akropul. Na sjednicama nastavničkoga vijeće Benjamin je često diskutirao i u zanosu mu se znalo dogoditi da započne s nečim što se može ocijeniti kao politički škakljivo. Rekao mi je da kad osjetim da njegov govor ide u „previše rizične vode“ da ga lagano dotaknem po tenisicama, cipele nije nosio. Obično bi sjedili skupa u zadnjim redovima, tu su redovito sjedili Franjo Jukić, Žarko Barać, Alem Franjević, Nediljko Perković, Miroslav Kelek itd. Jednom prilikom došao je u našu školu tajnik Samoupravne interesne zajednice i govorio o plaćama u srednjim školama. Kad se otvorila diskusija, javio se i Benjamin i pitao tajnika: Nosite li Vi tajniče dva odijela odjednom pa vam je potrebna duplo veća plaća od naših koji radimo u nastavi. Polako sam ga dotaknuo po tenisicama, a on je glasno reagirao rekavši: Ne guraj me, pa vidiš da hoću čovjeka spasiti da odjednom ne obuče dva odijela. Dvoranom se prolomio smijeh, a tajnik je ostao zbunjen i nije ništa odgovorio.

Ravnatelj škole Popovski jako je poštivao i simpatizirao Benjamina, s njim je igrajući šah često razgovarao o politici u krugu ljudi kojima se moglo vjerovati. Tako se Popovski osvjedočio da Benjamin ima široko obrazovanje. Zato je Popovski zamolio Benjamina da cijelomu Nastavničkom vijeću održi predavanje s temom Idejnost u nastavi. Benjamin je održao kolosalno predavanje gdje je pokazao zavidno poznavanje svjetske i hrvatske povijesti i promjena u sustavu obrazovanja od antike do sredine 20. stoljeća. Na kraju predavanja Benjamin je rekao: Završavam s 1945. godinom jer za dalje nisam kompetentan. Nato je netko iz dvorane uz smjeh dobacio: A tko je to kompetentan? Na to je Benjamin odgovorio: Kreposnici.

Tako bi se mogle nizati brojne zgode koje govore o Benjaminu. Na kraju svakako valja ispričati i kako su Benjamina zavoljeli i oni od kojih se to ni najmanje nije moglo očekivati. Često smo nakon posla odlazili na kavu u obližnju gostionicu koja se zvala Grana. Godinama smo se tu sastajali i dosta opušteno o svemu razgovarali. Među ostalima ondje je često sam sjedio muškarac srednjih godina i listao novine. Dalo se primijetiti da sluša što mi pričamo, a često se pričalo o politici, i to onako otvoreno i bez samokontrole. Ispočetka su obzirniji upozoravali na stalno prisutnu osobu, ali s vremenom je pažnja popustila. Mislili smo to je samac i nema gdje, jednostavno čovjek od birtije.

Još prije Domovinskoga rata Benjamin je otišao u Leksikografski, a nedugo akon toga profesor Jukić u mirovinu, Barać se spremao za mirovinu, a ja sam također otišao iz Centra. Svratio sam sredinom 1990-ih na kavu u Granu i vidio istoga čovjeka kako sam sjedi i opet lista novine. Nisam obraćao pozornost na njega, no on je došao do moga stola s pitanjem: Oprostite što Vas uznemiravam, ali gdje su vaši kolege koje sam godinama s puno zanimanja slušao. Znate, reče mi on, ja sam pravoslavac, bio sam do političkih promjena zamjenik glavnoga od milicije ovdje u Dubravi, sada sam u mirovini. Kad mi je to rekao, ostao sam gotovo ukipljen, u trenutku su mi kroz glavu prostrujali naši razgovori i opasnosti kojima smo se nekada izvrgavali. Znate zašto vam to govorim, nastavio je bivši milicajac, vrijeme je pokazalo da nisam bio u krivu kad nisam postupio onako kako je služba nalagala. Iz vaših razgovora dosta se toga moralo prijaviti, ali nisam se mogao odreći slušanja mudrih ljudi i ljudi koji nisu mrzili, a osobito onoga kratko ošišanog s brčićima koji je često govorio suprotno službenoj politici, a puno je znao. Taj je bio i draga osoba, nastavlja bivši milicajac, i sad mi je beskrajno drago što nisam ni njega ni vas sve prijavio. Ta kratko ošišana osoba s brčićima bio je Benjamin.

Dragi prijatelju Benjamine, iza tebe u meni ostaje velika praznina. Često sam te zvao kako bi od tebe dobio mišljenje kako nazvati neku pojavu u demografiji karakterističnu za hrvatske prostore. Lagano bi uronio i u to područje, od tebe se uvijek dalo naučiti. Znao si ohrabriti kada je to trebalo, bio si blag i imao si nadasve izražen osjećaj za socijalnu pravdu, znao si sve ono što misliš izravno i bez sustezanja reći, nikoga nisi znao mrziti. Zahvalan sam dragomu Bogu što sam te upoznao i s tobom u razgovoru proveo zaista bezbrojne sate. Ponekada si znao biti vrlo kritičan i pokazalo se s pravom jer volio si ljude sa svim njihovim manama i vrlinama. U posljednjih nekoliko godina stalno si govorio o velikoj brizi koju o tebi vodi tvoja Dubravka. Nadasve si bio ponosan na svoje unuke, rekao si jednom prilikom da ti je svijet s njima postao puniji ljepši. Često si pričao o njihovim zgodama.

Dragi prijatelju i kume Benjamine, molim Boga za tvoju dušu, a tvojoj Dubravki i tvojoj dragoj Ivi i njezinoj obitelji izražavam iskrenu sućut.

Počivao u miru Božjem!

Ivić Pašalić: Benjamin Tolić – politički tajnik Hrvatskoga Bloka

Poštovana gospođo Dubravka, svi članovi Bendžine obitelji, poštovane gospođe i gospodo,

nastojat ću progovoriti o Benjaminu Toliću, kao dragome političkom istomišljeniku i suradniku dok smo zajedno djelovali u stranci Hrvatski blok – pokret za modernu Hrvatsku, u razdoblju 2002. – 2007/8. Benjamin je kroz to vrijeme bio politički tajnik Hrvatskoga bloka. U praksi to je značilo sadržajno i stilsko oblikovanje političkih dokumenata, javnih priopćenja te političkih poruka u saborskim raspravama. Kao što je i logično, formiranje ideologije, političkoga identiteta stranke, proces je u kojemu sudjeluje niz aktera. Nakon svih rasprava i prijedloga Benjamin je bio taj koji bi sve to posložio u sadržaj. Jednom riječju, on je kao politički tajnik bio naš ideolog.

Benjamin je po mojem iskustvu suradnje s njime bio izniman intelektualac, s potpuno jasnim i oblikovanim životnim i političkim vrijednostima. U političkome smislu naš zajednički nazivnik i moto bio je TUĐMANIZAM, a slogan BUDI SVOJ bilo je našw i osobno i političko stajalište. Benjamin je na poseban način BIO SVOJ, ne samo kroz ovo relativno kratko razdoblje o kojemu govorim, nego je takav bio kroz svoj cijeli život. Tu nije bilo uopće bitno ili presudno tko se s njegovim mišljenjem slaže, što to znači za njegovu poziciju ili karijeru. Bilo je samo bitno vjeruje li čvrsto u svoja stajališta, te da li ta stajališta mogu izdržati razborite protuargumente. U nizu naših unutarstranačkih rasprava bio je spreman (iako nerado) prihvatiti kontra argumente. No, nikada nije bio spreman ići ispod razine svojih temeljnih vrijednosti i uvjerenja.

Jedan primjer

Nakon svjedočenja Stipe Mesića u Haagu, u to vrijeme Mesić je bio predsjednik RH, mi smo kao stranka pripremali svoje javno očitovanje. Benjamin je napisao bazični tekst o kojemu smo onda raspravljali. Tu je bila i vrlo jasna tvrdnja da je riječ o veleizdajničkom činu. Poslije mi je rekao da je čekao moju reakciju na te riječi, te da sam bio protiv toga, on bi istupio iz stranke. Taj primjer pokazuje njegovu jasnoću u političkome stavu, bez kalkulacija i pragmatizma.

Benjamin je napisao više knjiga, svaka vrijedna na svoj način. No, meni je najbolja ilustracija njegovih uvjerenja, stajališta, jasnoće izričaja u knjižici Sto pitanja, sto odgovora. Riječ je o političkome priručniku, gdje se u sto pitanja i sto odgovora nalazi sve što smo kao Hrvatski blok zastupali u tome trenutku. Ovdje ću radi ilustracije citirati samo dva takva pitanja i odgovora:

Zašto je osnovan Hrvatski blok?

Nakon smrti predsjednika Tuđmana Hrvatsku je zahvatila neviđena neodgovornost i nebriga političkih elita za probleme hrvatskoga naroda i hrvatskih građana.

Ugroženi su temeljni interesi Republike Hrvatske, a u nekim slučajevima i sam državni suverenitet.

Prodaje se i razdaje sve što se stigne.

“Sezonu" rasprodaje Hrvatske otvorio je predsjednik Vlade teritorijalnim ustupkom Sloveniji; zatim su inozemnim kupcima prodane telekomunikacije, trgovački prostor, mediji i banke. INA, turistički potencijali, marine i poljoprivredni kombinati odlaze u nepovrat. Poduzeća stvarana marom cijelih naraštaja zauvijek se gube jednim potpisom moćnika, najčešće u posve netransparentnim okolnostima.

Narod je u demografskoj starosti, pred demografskim i socijalnim slomom, a vlast se bavi ozloglašivanjem branitelja, bez kojih ne bi bilo ni same te vlasti ni sadašnje hrvatske države.

U takvim okolnostima članovi i simpatizeri Tuđmanove stranke, birači koji su na svim prethodnim izborima glasovali za predsjednika Tuđmana i njegovu stranku, razočarani su politikom koju u oporbi na državnoj razini provodi najuže vodstvo HDZ-a. Mnogi od njih iskazuju namjeru odustati od političkog angažmana i apstinirati od glasovanja tvrdeći da nemaju za koga glasovati.

Dio tih ljudi – nakon što je «vrhuška» HDZ-a okupljena oko trojca Vladimir Šeks, Ivo Sanader i Branimir Glavaš provela detuđmanizaciju stanke – nije se pomirio s takvim razvojem događaja. Na njihov je zahtjev osnovan Hrvatski blok.

Hrvatski je blok dakle osnovan radi zaštite, očuvanja i promocije političke misli i djela prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Stranka je osnovana da bi se na ideološkoj osnovi tuđmanizma, bez partijskih sekretara i suradnika Udbe, okupila nova generacija sposobna ponuditi jasne ideje i programe za ključne hrvatske probleme.

Za nepunu godinu dana od osnutka Hrvatski je blok stasao kao tuđmanovska, moderna, narodnjačka, konzervativna i demokršćanski usmjerena stranka, koja će – surađujući s programski srodnim strankama – biti istinska alternativa sadašnjoj neokomunističkoj vlasti i njezinim satelitima.

Hrvatski blok se poziva na tuđmanizam. Što je to?

Tuđmanizam je vizija samostalne, demokratski uređene, snažne, samosvjesne, ponosne Hrvatske.

Ta vizija polazi od pomirbe hrvatstva i jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske, isključuje balkanska državna udruživanja, a nastoji oko ravnopravna članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji, ne odričući se hrvatskoga nacionalnog identiteta i individualiteta.

Koncept, dakle, posve oprečan današnjoj hrvatskoj zbilji, koju karakterizira malodušnost pučanstva i kukavština političkih elita.

Tuđmanizam je duša Hrvatskoga bloka.

Dragi Bendžo, još jednom ti zajvaljujem u ime svih osnivača, simpatizera i birača Hrvatskoga bloka – pokreta za modernu Hrvatsku.

Mate Kovačević: Moj prijatelj Bendžo

Tuga, nevjerica i praznina koju osjećamo nakon odlaska pokazuju koliko je Bendžo bio važan u našim životima. Nije Mate Kovačevićto samo žal za naglim i preranim odlaskom prijatelja nego i svijest o nenadoknadivu gubitku jedinstvenoga i dragog čovjeka.

Puno je toga sadržano u Bendžinu zemaljskom životu. Ostao je ratno siroče s majkom i djedom u vrletima gotovo obezmužene Hercegovine u vremenu kad je cjelokupni hrvatski narod ostao bez vlastite države. Odlazi na kruhom obilatiji hrvatski sjever, u slavonsku ravnicu, gdje upoznaje i svoju Dubravku, buduću suprugu. Školovanje, studij germanistike u Zagrebu, a zbog potpore Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, zajednički moraju bježati u emigraciju i na nastavak studija u Beču.

Kad se početkom 70-ih koliko-toliko smiruju prilike i gradi okvir za rađanje Hrvatskoga proljeće Benjamin se vraća u Zagreb. Dogovara suradnju u Matičinu Hrvatskom tjedniku, nu za nevolju, upravo kad se ta suradnja trebala pretočiti u zbilju kreće gušenje procvjetalih hrvatskih proljetnica.

Nakon redarstvenih smicalica radi po zagrebačkim školama, podučava djecu njemačkom jeziku.

Bendžo lektorira, prevodi i piše. S Tomislavom Ladanom u Leksikografskom zavodu surađuje u izradbi Osmojezičnoga rječnika. Iz leksikografskoga razdoblja mnoštvo je anegdota između dvojice erudita. Prisjećam se one kad ih je u potkrovlju Leksa posjetio akademik Katičić.

Krenula je rasprava o odnosu dijalekta i standardnog jezika. Kad je dvojac ustrvdio kako ćemo hrvatski jezik imati tek onda kad budemo imali državu, a državu ćemo imati onda kad bar jedna satnija Hrvatske vojske počene stupati Jelačićevim trgom, akademik Katičić se kao isparen stubama sjurio na ulicu. Kad ih je sljedeći put posjetio, došao im je čestita i na vidovitosti!

S druge pak strane, kao klasičari britko su se znali podrugivati štreberima koji nisu umjeli razlikovati sklonidbene značajke latinizama, kao primjerice između pojmova rektuma i rektorema.

U prevečerje novoga hrvatskog preporoda Bendžo je blizak ljudima državotvornih političkih opcija, a u razgovorima je uvijek isticao kako ga na određeno mjesto nije birao Tuđman, nego on Tuđmana. Naime, Tuđman je bio njegov politički izbor!

Iz razdoblja službe u ranoj hrvatskoj diplomaciji izdvajam jedan Bendžin nastup u Njemačkoj.

Godine 1993. organiziran je u Hamburgu okrugli stol o BiH na kojem su sudjelovali predstavnici tamošnjeg Instituta za mirovna istraživanja, veleposlanstva BiH, jedan njemački general ispred NATO-a te ministar savjetnik i hrvatskoga Veleposlanstva Benjamin Tolić.

Okrugli stol pratilo je dvjestotinjak slušatelja. Na samom početku Bendžo je napomenuo kako on ne bi trebao sudjelovati na tome okruglom stolu jer nije stručnjak za ratna pitanja pa će nazočni ismijati njegova stajališta.

Obećaše mu da ga ne će ismijati. Stožerni general je iznosio stavove NATO saveza po kojima su Srbi vojnički narod, a u BiH se može voditi partizanski način ratovanja, pa ako bi se uključio NATO rat bi trajao godinu dana, a bilo bi potrebno 500 tisuća NATO-vih vojnika. Uz to general je nabrajao golemo teško naoružanje koje bi im trebalo za taj pothvat.

Na to riječ uze Benjamin i reče kako se ne slaže s procjenama iz NATO-a.

– Smatram da NATO-u treba najmanje milijun vojnika, reče Bendžo i još udvostruči brojke o potrebitom naoružanju.

– Uza sve NATO-u bi trebalo najmanje četiri godine da bi pobijedio Srbe, naglasio je.

Dvoranom se razlijegao podrugljiv smijeh, na što je Tolić demonstrativno pokušao napustiti okrugli stol podsjetivši nazočne: "Pa zar vas nisam upozorio da ćete se smijati mojim tvrdnjama", upitao ih je, a kad su se ispričali, Bendžo je nastavio:

– Ima i drugo rješenje. Treba pola od oružja koje bi bilo potrebno NATO-vim vojnicima podijeliti Hrvatima i Muslimanima, ali će tada rezultati biti porazni jer nakon toga više ne će biti Srba s ovu stranu Drine!

Po završetku tribine NATO-ov general prigovorio je Toliću da ga nije trebao onako ismijati, jer to su bili stavovi NATO saveza, a ne njegovi.

– Pa mogli ste to i reći. Ja i jesam ismijao njihove stavove, a ne Vas, odgovorio mu je Tolić.

Zgodna je, lakopamtljiva i sjajna anegdota sa skupinom njemačkih parlamentaraca što ih je Benjamin, nakon bombardiranja niza televizijskih odašiljača po Hrvatskoj doveo u posjet Zagrebu, a ponajprije HRT-u.

Prije nego što je krenuo po njemačke goste Bendžo je u Dežmanovu prolazu posjetio glavnoga ravnatelja HRT-a Antuna Vrdoljaka. Ovaj ga je, dok mu je Bendžo najavljivao brzi dolazak izaslanstva, fino primio u salonu za posebne goste i počastio biranim pićima.

Kad se Bendžo s izaslanstvom vratio ravnatelju u onoj istoj prostoriji više nije bilo namještaja i fotelje u kojoj je sjedio.

Slike su netragom nestale, a oronuli zidovi zjapili su prazni. Na sredini prostorije stajao je tek trošni stol sa šest klimavih štokrla.

– Izvolite, sjednite, pozvao je ravantelj goste i ponudio ih čašicom rakije.

– Evo vidite, gospodo, u kakvim uvjetima radimo, upućivao ih je u nevolje ratnog emitiranja programa.

Dok su ga sažaljivo gledali, parlamentarci mu obećaše znatnu pomoć.

Tako je ratni ravantelj HRT-a, zahvaljujući sućuti njemačkih parlamentaraca, spasio našu televiziju.

U razdoblju dok je bio glavni urednik Hine nastajale su pukotine između uprave, odnosno ravnatelja i uredničke politike. Bendžo je novinsku agenciju sadržajno obogaćivao hrvatskim temama i informacijama važnim za nacionalne probitke, no uprava je teško razumijevala njegovu argumentaciju.

Zato je, kao znakove novoga vremena, s Hinine zgrade, zato što je agencija postala javni servis, poskidala sva državna obilježja, ponajprije državnu zastavu.

Zastava je na pročelje vraćen tek nakon prosvjednog pisma šefu Hininih portira. Peticiju je, nakon duljega obrazlaganja, odborio glavni urednik. Ova peticija "nižega intenziteta" imača je vrlo visok učinak! Zastava je na pročelje vraćena, odmah nakon reakcije predsjednika države.

Viteški je, nakon što su trećejanuarci preuzeli vlast 2000., odbio ponudu nove uprave i vratio se u Ministarstvo vanjskih poslova. Poniženja što ih je tamo doživljavao potaknula su ga da se politički angažira, pa je napustio MVP i postao politički tajnik novoosnovanoga Hrvatskog bloka.

U tom razdoblju Benjamin piše i publicističke tekstove. S literarnoga stajališta vrlo su uspješni književno-filozofski dijalozi objavljivani prvotno u Hrvatskome slovu, a kasnije uvezani u knjigu Haaški sapun.

Vrijedna je i knjiga, u nas jedna od prvih objektivnih analiza hrvatskoga političkog mentaliteta, kojom je duboko zaorao u 19. stoljeće, raščlanio pojave, pokrete, stranke i strujanja koja su u hrvatskoj politici tijekom 20. stoljeća rezultirala nepomirljivom dihotomijom. Riječ je o studiji Tko smo mi? Ogled o naciji i državi.

Posebno zanimljiva je i studija Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka u kojoj upozorava na hrvatske političke stranputice i međunarodne stupice i mreže koje su se oko nas plele.

Kasnija Bendžina djela u biti se oslanjaju na teze ovih dviju knjiga, samo što u realnome vremenu prate hrvatsku političku zbilju, brisanje identiteta, gubljenje načela i dolazak na vlast uvijek nove garniture političara, koji su sve manje bivali ukopani u korijene vlastite zemlje i nacije.

Otkad je korona pokorila svijet nismo se viđali ni na druženjima u Hrvatskome slovu, doduše rijetko, ali smo se čuli telefonom.

Nedavno me nazvao obećavši da ćemo, čim stigne u Zagreb, na kavu. No umjesto njega, nazvala me gospođa Dubravka. Nisam mogao vjerovati, eto, premda znam, ne vjerujem ni danas da nema Bendže.

Dragi prijatelju, dragi Benjamine,

znam da si s nama i znam da ćeš živjeti u nama do ponovnog susreta u vječnosti.

Prepričavajući svetoga Pavla mogu kazati: "Dobar si boj bio, utrku si završio, a ideale sačuvao!“

Tvojoj Dubravki, Ivi, unucima, cijeloj obitelji i prijateljima izražavam toplu, duboku i kršćansku sućut, a tebi, prijatelju, do uskrsnuća neka bude lagan grumen ove hrvatske zemlje koju si neizmjerno ljubio!

Počivaj u miru Božjem!

Stjepan Šešelj: Benjamin Tolić – iskreni suradnik i prijatelj Hrvatskoga slova

Benjamin Tolić pisao je više od dvadeset godina kolumne u Hrvatskome slovu.

Benjamin Tolić je neprijeporni sutvorac uređivačke politike Hrvatskoga slova, jedinoga nacionalnog tjednika za kulturu Šešelji kulturnu politiku u hrvatskoj državi, Republici Hrvatskoj, zajedno s Franjom Tuđmanom, Dubravkom Horvatićem, Ivanom Aralicom, Hrvojem Hitrecom, Igorom Mrduljašem, Milom Maslaćem, Ivanom Jindrom, Ljubicom Štefan, Milanom Vukovićem, Carlom Gustavom Strömom, Dubravkom Jelčićem, Zoranom Tadićem, Stjepanom Šulekom, Majom Freundlich, Zvonimirom Magdićem, Milom i Damirom Pešordom, Mijom Jukićem, Silvanom Oruč Ivoš, Mladenom Pavkovićem, Nikolm Listešom, Matom Kovačevićem, Domagojem Vidovićem i dr.

Benjamin Tolić hrvatska je domoljubna i moralna vertikala, što je potvrđivao svakom svojom napisanom i izgovorenom riječju.

Benjamin Tolić nije dopuštao da se u njegovim tekstovima izmijeni ni jedna jedina riječ, akmoli smisao: „Tiskaj ili ostavi!“ – kredo je naše dugogodišnje suradnje.

Benjamin Tolić bio je iskreni suradnik i prijatelj Hrvatskoga slova i njegovih tribina, nakon kojih bismo ostajali dugo u noć raspravljajući o hrvatskom dobru i zlu. Tragovi tih rasprava nahode se i u mnogim autorskim tekstovima.

Sve se ovo, dragi Bendžo, nije sviđalo onima koji su prvo dokinuli Tebe u Hrvatskomu slovu, a potom i Hrvatsko slovo, nakon dvadeset osam godina izlaženja, 1995. – 2022. Bez i jedne napisane i izgovorene riječi! – jednostavno su nam uskratili novčanu potporu i onemogućili disanje.

Ali, uludo je zasjekao Croatocidno-Slovocidni mač, jer napisani Tvoji tekstovi i dalje se nalaze na stranicama Hrvatskoga slova, kao i u Tvojim knjigama, redom objavljenim u Knjižnici Hrvatskoga slova: Haaški sapun (2002., knjiga XI.), Kraj neovisnosti (2011., knjiga XXV.), Vesele karmine (2013., knjiga XXXI.), Kolonijalno koprcanje (2018., knjiga XXXIX.) i Tiranija prostote (2020., knjiga XLIV.), koje će se zasigurno i u dohodećim vremenima čitati.

Jer, nije hrvatska kultura samo „prostor sakristije“, nego se ona događa u našim životima, a djela mnogih autora Hrvatskoga slova živjet će i nakon njihova zemnoga života – među te svakako i bez dvojbe pripada Benjamin Tolić.

Tako neka bude!

Damir Pešorda: Od Haaškoga sapuna do tiranije prostote – politički pogledi Benjamina Tolića

Benjamin Tolić pripada krugu osoba koje su na svoj autentičan način obilježile hrvatski kulturni i politički život Pešordaposljednjih pedesetak godina. Ne mislim pri tome samo na poslove koje je radio, funkcije koje je obnašao i knjige koje je preveo i napisao nego i na svojevrsnu karizmu kojom je zračio, elokventnost u usmenom izlaganju, kako u javnom nastupu tako i u opuštenoj kavanskoj atmosferi, te karakternu dosljednost. U sredini u kojoj, da se poslužim formulacijom K. Š. Gjalskogs, kronično ''nedostaje značajeva'' osobnosti poput Benjamina Tolića iznimno su dragocjene. Držim da je to važno naglasiti jer i Tolićevi politički ogledi o kojima ovdje namjeravam govoriti nose snažan pečat njegove osobnosti.

Tolićevih osam knjiga od Haaškog sapuna do Tiranije prostote žanrovski bismo mogli odrediti kao političke oglede, premda je većini njih u većoj ili manjoj mjeri svojstvena žanrovska hibridnost. To možda u najvećoj mjeri vrijedi za prvu od njih (Haaški sapun: Razgovori o hrvatskoj politici kako ih je od slova do slova bilježio Eugen Patak), koju sačinjavaju tekstovi napisani u dijaloškoj formi i oslonjeni na tradiciju pravaške humoristično-satirične književnosti, posebice samoga Starčevića. S druge strane knjiga Tko smo mi? Ogled o naciji i državi (2007.), u kojoj autor izlaže svoju političku filozofiju i poimanje hrvatske državotvorne misli kroz povijest do suvremenosti, primjer je briljantne političke esejistike, politološki i filozofski dobro fundirane, ali bez suhoparnosti karakteristične za znanstveni diskurs.

Osim knjiga Tko smo mi? Ogled o naciji i državi i Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka tekstovi svih ostalih Tolićevih knjiga prvotno su objavljeni kao kolumne, najvećim dijelom u časopisu za kulturu Hrvatsko slovo te portalima Javno.hr i HRsvijet.net. Kolumna je specifičan žanr, s jedne strane uronjena u kratkotrajnost medija u kojem se pojavljuje i omeđena zadanom formom, ona s druge strane nužno ima autorski pečat jer je djelo jednog autora. Koji se, barem u načelu, upravo tom svojom autorskom prepoznatljivošću i nametnuo kao kolumnist u određenu mediju. Stoga se vrsni kolumnisti ponekad nametnu i kao literarno relevantne pojave. U hrvatskoj je književnosti najilustrativniji takav primjer Veselka Tenžere. Toj nevelikoj skupini autora svakako pripada i Benjamin Tolić. Tolićeve kolumne su zapravo briljantni mali ogledi prilagođeni formi novinskoga stupničarstva.

Knjige Sanaderova dionica (2009.), Kraj neovisnosti (2011.), Vesele karmine (2013.), Kolonijalno koprcanje (2018.) i Tiranija prostote (2020.) koje su, osim jedne iznimka, izlazile u ujednačenim vremenskim odsječcima od dvije godine, čine relativno koherentne i zaokružene cjeline koliko je to uopće moguće u okviru ovoga tipa literature. Ta koherencija proizlazi iz vremenskog obuhvata kolumni uvrštenih u pojedine knjige koji se u većoj ili manjoj mjeri poklapa s vremenskim odsječcima u razvoju društvenih, kulturnih i političkih procesa u Hrvatskoj i svijetu od potkraj prvoga desetljeća do kraja drugoga desetljeća ovoga stoljeća. Tako, primjerice, Sanaderova dionica prati događaje od početka drugog Sanaderova mandata do njegova neočekivana silaska s političke scene, Vesele karmine prate događanja od dobivanja datuma ulaska Hrvatske u Europsku uniju u lipnju 2011. do ulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. itd.

Već iz dobro pogođenih naslova toga niza knjiga (Sanaderova dionica – Kraj neovisnosti – Vesele karmine – Kolonijalno koprcanje – Tiranija prostote) iščitava se svojevrsna gradacija postupnog razdržavljenja Hrvatske. I tu dolazimo do one dublje, strukturne povezanosti i zaokruženosti svake od ovih knjiga, ali i cjelokupnog Tolićeva publicističkog opusa. Na razini pojedinih knjiga to je zaokupljenost određenom fazom urušavanja hrvatskoga suvereniteta pod pritiskom globalizacije s jedne strane i revitalizacije jugoslavenstva s druge strane, pri čemu ton ide od borbenoga stekliškog humora i satire u Sanaderovoj dionici do stanovite rezignacije u Tiraniji prostote. Na razini cijelog opusa pak temeljna je zaokupljenost idejom hrvatske državnosti i njezinim kolebanjem između centrifugalnih i centripetalnih tendencija. Kolebanjem koje je autor detektirao kao glavnu značajku hrvatske povijesne sudbine još u knjizi Tko smo mi? Ogled o naciji i državi.

Tolićeve se kolumne nikada ne iscrpljuju u osvrtu na jedan dnevnopolitički događaj, nego su takvi događaji samo polazište za jedan širi i dublji uvid. Te kolumne nisu ni nalik kolumnama kakve su karakteristične za hrvatske tiskovine, nego su, kako već rekoh, kratki politički eseji, utemeljeni na autentičnoj političkoj filozofiji i pisani prepoznatljivim, dotjeranim stilom. Glavna su obilježja Tolićeviva stila svojevrsni aticizam, jezična ekonomija i logička jasnoća. Autorov istančani ukus, literarna osviještenost, golema erudicija i iskričav duh osiguravaju tim tekstovima neupitnu literarnu vrijednost. Zbog nenametljive erudicije, oštroumna i konzistentna mišljenja te intelektualne čestitosti Tolića su visoko cijenili i autori sa suprotne strane hrvatskoga političkog spektra.

U razbijanju okoštalih kolumnističkih obrazaca Tolić se najčešće služi postupcima kao što su dijalog, etimološko tumačenje određenih riječi u funkciji otvaranja ili proširenja teme ili kakva intertekstualna poveznica, a kadšto poseže i za rudimentarnim fabuliranjem. Posebnu draž Tolićevim kolumnama daju pomno birani naslovi. U njihovu stvaranju autor se služi s nekoliko gradbenih postupaka: aliteracijom (Čačićev perčin, Čekajući čudo, Joras ante portas, Vika na vuka, Kolindin klin itd.), intertekstualnom aluzijom (Diogenov pijetao, U noći, Trubač s Rajne, Rilkeov anđeo, Pusta zemlja itd.), antitezom (Vesele karmine, Svinjska kultura, Manjinska većina, Domoljublje i veleizdaja, Blagdan sramote itd.) te ironijom, sarkazmom, neologizmima i jezičnim ludizmom (Antietnička nužnost, Bičevanje mora, Ustašitis, Hrvatsko ljudskopravaštvo, Na mostu ćuprija itd.).

Toliću su dosljedno pravaštvo, politička filozofija koja pitanje nacionalnog suvereniteta stavlja u središte političkog angažmana i političke misli, ljudska i intelektualna čestitost, polemičan izričaj te konzekventno mišljenje i pojmovna jasnoća priskrbili znatnu reputaciju u našoj kulturnoj i društvenopolitičkoj javnosti, no na žalost ne i dostojne supolemičare, spremne kao i on raspravljati i polemizirati o javnim stvarima, a ne o privatnim trivijama. Hrvatska kulturna javnost već se dulje od stoljeća dijeli na dva suprotstavljena tabora među kojima danas ima manje komunikacije nego tijekom razdoblja socijalizma. Stoga je hrvatski javni prostor uvelike ostao uskraćen za plodonosni dijalog i polemiku kulturnih i političkih neistomišljenika i raznomišljenika, a u tom polemičnom dijalogu Benjamin bi Tolić zasigurno imao što reći. Svakako puno više nego su mu skučene hrvatske prilike i ideološki autizam hrvatske kulturno-političke scene ostavili prostora.

U slučaju Benjamina Tolića politička strast je potisnula umjetničku, borac za nacionalnu stvar pjesnika, strogost rezoniranja i pojmovna jasnoća blagoglagoljivost, stoga odmjeren sud o njemu kao autoru treba uzeti u obzir ne samo ono što je napisao, nego i ono što je, aristokratski otklanjajući napast, propustio napisati. Pozornom čitatelju, vjerujem, neće promaknuti da u svemu što je Tolić objavio, bilo da je riječ o autorskom tekstu ili prijevodu, nema slaboga mjesta, nema makulature, svaki njegov redak propušten je kroz sito strogog lektora, filologa, leksikografa, filozofa i vrsnog poznavatelja književnosti. Jer sve to Benjamin Tolić i jest bio.

hkv.hr